Novi CD Bruna Vlaheka – Domenico Scarlatti, klavirske sonate Vol. 26

Bruno Vlahek (Damil Kalogjera)

Pijanist i skladatelj Bruno Vlahek je upravo objavio nosač zvuka s dvadeset i dvije sonate Domenica Scarlattia, u izdanju Naxos Label, od kojih su neke otkrivene zadnjih godina. Puni naziv CD-a je: Domenico Scarlatti, Complete Keyboard Sonatas Vol. 26

Bruno Vlahek s kojim sam razgovarala neposredno nakon objave ovog albuma u prosincu 2020., obradovao me obavješću o izdanom CD kojeg sam mogla odmah i poslušati; ton jasan, čist i zvučan i odmjeren tempo, izvedba besprijekorna. Bilo mi je neopisivo drago kada se Bruno Vlahek odazvao na razgovor posebno što se radi o izuzetnom programu s novootkrivenim sonatama, o Scarlattiu koji inače zaokuplja pažnju brojem svojih do sada poznatih sonata, zbog čega mnogi na taj broj gledaju s čuđenjem, skoro nevjericom.

Jasna Lovrinčević: “Vaš zadnji CD sa sonatama Domenica Scarlattia je predstavljen kao 26. volumen. Zanimljiv je broj Vol. 26. Poznato je daje Alessandro Longo Scarlattieve sonate za čembalo svrstao u ukupno 11 volumena i da taj sustav nije više aktualan. Međutim različiti pijanisti su snimili Scarlattieve sonate s naznakama volumena od 1 do 25 s tim što na zvučnim diskovima izbor sonata označenih brojem K nije postavljen po redoslijedu.

Molila bih vas ako biste malo razjasnili po kojem su principu svrstane Scarlattieve sonate u volumene i tko ih je tako svrstao? ”

Bruno Vlahek: “Muzikolozi su se tijekom 20. stoljeća vodili različitim kriterijima katalogiziranja Scarlattijevih sonata od kojih je danas u najširoj upotrebi katalog Ralpha Kirkpatricka. On je i došao do tog zavodljivog broja od 555 sonata kojeg se često uzima zdravo za gotovo. Međutim, istina je da su mnoge sonate izostavljene, najčešće jer im je bio zametnut trag, ili se pak nije ni znalo da postoje. Krajem proteklog stoljeća, a povodom 300. obljetnice njegovog rođenja, porastao je interes za istraživanjem Scarlattijevog opusa i polako su se počeli nalaziti manuskripti njegovih dotad nepoznatih djela. Izbor sonata kako na ovom, tako i na ostalim CD-ima je učinila diskografska kuća Naxos. Taj redoslijed ne prati nijedan od poznatih kataloga već se vodi pristupom slobodnog umjetničkog kriterija kako bi svaki od CD-a tvorio koherentnu samostalnu cjelinu. Tako se na ovom mojem posljednjem CD-u uz dosad nepoznate ili malo poznate sonate, nalaze i neke koje su odavno sastavni dio pijanističkog repertoara, te koje su ranije snimili mnogi velikani svjetskog pijanizma, poput primjerice sonate u E-duru K.380. Takav pristup čini CD zanimljivim te pozicionira „nove“ sonate uz bok onima poznatima.”

Jasna Lovrinčević: “Kada sam u odgovoru na Vašu obavijest o novom CD-u napisala da sam kroz medije pratila otkriće Scarlatieve sonate, mislila sam na onu koja je 2006. pronađena u samostanu u Avili . Međutim Vaš album sadrži sonate pronađene na drugim mjestima. Možete li malo više reći o pronalasku sonata koje nemaju oznak K. Jesu li one također svrstane u Vol 26? ”

Bruno Vlahek: “Tako je. Zanimljivost Naxosovog Vol. 26 je upravo u tome što se na njemu nalaze sonate pronađene u recentno doba. Radi se o djelima koja su pronađena u bibliotekama u Madridu, Barceloni, Valladolidu, Montserratu, Lisabonu i Torinu. Kad mi je Naxos ponudio snimanje ovog programa, bilo je to nešto što me jako zaintrigiralo, ne samo zato što otprije jako volim Scarlattija, već i zato što živim u Madridu te sam mogao osobno otići na ta mjesta u potrazi za manuskriptima. Uzbudljivo je imati uvid u manuskript, vježbati iz njega i dešifrirati rukopis, bez pomoći preglednog tiskanog teksta. Zanimljivo je recimo da je Enric Granados 1913. snimio putem „piano rolls“ te objavio vlastitu romantičarski obojenu verziju dviju sonata čiji je original tek kasnije pronađen u Biblioteca de Catalunya u Barceloni. Dakle, u tom je slučaju glazba bila poznata među španjolskim glazbenicima i preživljavala je kao svojevrsno kolektivno naslijeđe, međutim njen izvorni oblik bio je zagubljen. Tu je trebalo skinuti povijesnu patinu i predstaviti te skladbe u njihovom autohtonom obliku, dok kod nekih drugih sonata nije bilo nikakvih referenci i tu se zaista osjećate kao da budite nešto što je spavalo 300 godina.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste prvi koji ste snimili ove pronađene sonate, jeste li i prvi interpretator nakon njihovog pronalaska?”

Bruno Vlahek: “Neke od ovih skladbi polako su zadnjih godina postajale poznate među čembalistima, te zasad postoji samo jedna snimka britanskog čembalista Richarda Lestera koji je u cijelosti snimio ove skladbe. No, na modernom klaviru takva snimka dosad nije postojala, te koliko mi je poznato, osim što su prvi put snimljene, neke od njih nisu bile ni javno izvedene na klaviru.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko dugo ste pripremali ovaj CD? Jeste li možda već koncertno izvodili neke od pojedinih sonata?”

Bruno Vlahek: “Pripreme za ovaj CD su trajale dobrih godinu dana, najviše zbog toga što je trebalo ići u potragu za notnim materijalom. Iako je muzikološki potvrđeno njihovo postojanje, ipak je u više navrata dolazilo do nesporazuma i poteškoća prigodom potrage. Puno puta je trebalo upotrijebiti metode Sherlocka Holmesa da bi se pronašlo željenu skladbu u određenoj kompilaciji skladbi 18. stoljeća, na kojoj možda nije niti navedeno ime skladatelja jer to često nije bila praksa u to doba, pogotovo kad se radi o starim samostanskim knjigama. A zatim kad je materijal napokon bio skupljen, trebalo je krenuti u pripremu 22 kontrastnih i zahtjevnih skladbi od kojih svaka zahtijeva posebnu pažnju. Izveo sam u nekoliko navrata izbor skladbi s CD-a tijekom protekle godine, među ostalim u Madridu, Palmi de Mallorca i Dubrovniku, dok nažalost pandemija nije krenula limitirati koncertnu aktivnost.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste kao mladi glazbenik izvodili Scarlattieve sonate 2012. i 2009. godine. Koliko se Vaš sadašnji pristup izvedbi razlikovao od onog prije skoro deset godina?”

Bruno Vlahek: “Prvenstveno je velika razlika u pripremi dviju ili tri sonata koje se maksimalno izbruse i umetnu u recitalski program i pripreme jednog golemog broja njih. Dok u prvom slučaju ta djela dođu poput nekog pikantnog začina ili osvježenja među ostatak programa, u drugom slučaju radi se o istom stilu i istom začinu u kojem treba potencirati sve njegove nijanse i različitosti. Pristup krene biti puno detaljniji, pritom ne mislim na tehničku spremnost, već na uranjanje u način razmišljanja i izražavanja skladatelja. Zatim artikulacije ili tempa; puno toga je ostavljeno na slobodu, međutim treba ju tražiti među postavljenim stilskim pravilima i granicama. Pitanje je to i ukusa i temperamenta. Kako nema komparacije ni s čim drugim, već kao interpret ostajem zarobljen u epohi prve polovine 18. stoljeća, s moćnom modernom Yamahom kakvu Scarlatti ni približno nije poznavao, taj specifični izričaj postaje moj jedini poznati jezik, jer drugog nema.”

Jasna Lovrinčević: “Ovo je Vaš terći CD u godini virusa corona, kada su u Španjolskoj kao skoro i cijeloj Europi dva puta bile provedene stroge mjere zaštite od ovog užasnog virusa sa zatvaranjem većine javnih prostora, između ostalog i koncertnih dvorana. Vi ste u lipnju objavili dva nosača zvuka i tako ste uz Boba Dylana, Taylor Swift bili među prvima koji su pružili drugačije i vedrije vijesti u vrijeme kada je izgledalo da je život stao. Što vas je posebno nadahnjivalo za nastavak rada, posebno tako zahtjevnog jer se radi o djelima koja traže visoku virtuoznost, izradbu i osjećajnost?”

Bruno Vlahek: “U takvim teškim trenucima svima nam treba glazba, a ipak, paradoksalno, slušanje glazbe uživo je naprasno prekinuto kao jedna od prvih mjera prevencije u borbi protiv ove pandemije. Svi koji smo vezani uz glazbenu industriju smo mnogo nastradali, neki manje, a neki više. Nalazili su se alternativni načini dijeljenje glazbe, poput streaminga iz vlastitih domova i sličnih pokušaja da se barem malo uspije dočarati doživljaj onoga što glazba predstavlja čovječanstvu. Jer glazba je velika utjeha, pogotovo u ovakvoj situaciji. Čovjek se često ne pita dovoljno o tome jer ona je uvijek tu, kad god zatreba. Poslušamo radio ili CD, otvorimo YouTube i Spotify. Ali tko stoji iza tih glazbenih djela koja su nam na dohvat ruke? I što kada glazba ili djelovanje tih glazbenika postaje onemogućeno? Često se zaboravlja na to.
Glazba je način života, način razmišljanja i ona ne može stati. Srećom da bavljenje njom dolazi u raznim aspektima, tako da sam se u ovom proteklom razdoblju fokusirao na diskografiju, pedagoški rad i kompoziciju. Zahvalan sam da sam imao mogućnost raditi jer mnogi su prolazili, a i dalje prolaze jako teški period te im je to onemogućeno.”

Bruno Vlahek (Fotograf: Dann Hannen)

Jasna Lovrinčević: “Na prva dva CD snimili ste djela dvadesetog stoljeća, Études-Tableaux Sergeja Rahmanjinova ( Sergei Rachmaninoff), Bernsteina , Stravinskog i Liegetia, a na zadnjem albumu posvetili ste se posve drugoj epohi koja traži posve drugi senzibilitet, drugi način razmišljanja i pristupa. Pretpostavljam da ste uživali u pripremama sva tri nosača zvuka, ali ipak, je li Vam bilo teško ili lako u tako kratkom razdoblju preći i koncentrirati se na nova djela.”

Bruno Vlahek: “Pijanistički repertoar je toliko raznolik da vjerojatno nekoliko života ne bi bilo dovoljno da ga se cijelog obuhvati. Na ovim novim CD-ima nastojao sam približiti skladatelje i kompozicije prema kojima osjećam afinitet te uz koje sam na neki način osobno vezan. Mislim da je u današnje doba vrlo važno ostati autentičan i baviti se izričajem u kojem vjerujem da imam nešto za reći. Svaki od tih programa je poput druge glumačke uloge, a glumac kao i glazbenik ima više različitih osobnosti i karaktera za ponuditi. Bio je naporni period dok su trajala snimanja, pogotovo zbog logistike i usklađivanja drugih obaveza, poput onih na konzervatoriju gdje redovito predajem. Međutim, vjerujem da se trud isplatio i jako sam sretan da su sva tri projekta uspješno završena. Ubrzo izlazi i debitantski album „Scaramouche“ našeg klavirskog dua D&B što mi pričinjava još jedno veliko zadovoljstvo.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste redovno održavali koncerte i imali izravan kontakt s publikom. Nedostaje li vam publika?”

Bruno Vlahek: “Naravno da mi nedostaje. Ipak, nevjerojatno me vesele projekti koji su se ipak uspjeli održati, poput nedavnog nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom. Iako je broj osoba u publici drastično smanjem, dobro je da se koncerti prenose putem interneta. Dakako da to ni u kojem slučaju ne može zamijeniti doživljaj koncertne atmosfere uživo, ali ipak, pozitivno je da širi broj slušatelja može čuti koncert, i to čak oni moji možda baš i ne idu na koncerte ili ne slušaju često klasičnu glazbu. Također, koncert slušaju ljudi iz drugih krajeva svijeta, te on postaje jedan puno širi društveni događaj nego što bi bio samo za publiku prisutnu u dvorani. Kad pandemija prođe i stvari se vrate u normalu, ta novo stečena publika bi mogla dati jedan novi impuls i energiju koncertnom životu. Iskreno se tome nadam jer glazba, umjetnost i kultura su jedne od osnovnih potreba naše civilizacije.”

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.