Kristina Orlović – I film i kazalište su jedna velika životna škola

Kristina Orlović (Fotograf- Alex Gallardo

“I film i kazalište su jedna velika životna škola u kojoj nikad ne prestaješ učiti i inspirirati se”, kaže umjetnica Kristina Orlović, u razgovoru kojeg smo vodile u studenom 2020. godine, nakon njenog završenog snimanja za kratki igrani film Sueños rotos, u produkciji Nanu Filma u kojem glumi jednu od glavnih uloga.

Razgovarati s Kristinom Orlović je izuzetno ugodno i zanimljivo. Od početka svog Studija scenografije na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenzi, vođena ljubavlju prema scenskoj umjetnosti, u stalnom je istraživanju novih umjetničkih izričaja, obogaćenim suvremenim plesom kojeg usavršava još od studentskih dana. Kristina Orlović sugovornika s lakoćom uvodi u izazove fizičkog teatra kojeg je specijalizirala na Internacionalnoj školi MOVEO u Barceloni kao i u kompleksnost plesa butoh kojeg je učila s umjetnicima poput Sayoko Onishi i Imre Thormann u Italiji i poslije u Španjolskoj sa Sua Urana, Yumicom Yoshioka i Rosanna Barra. Oduševljenje za kazalište i ples vodili su je do osnivanja svog vlastitog teatra o kojem posebno rado govori jer se radi o njenoj vlastitoj kreaciji. To je vizualno kazalište, u kojemu je koristila neobične kazališne tehnike na osnovu stečenog akademskog znanja i iskustva kroz ples.

Trenutno je usredotočena na film kao jedna od rijetkih umjetnika s akademskim znanjem i scenskim iskustvom i kroz ples stečenom fizičkom sviješću. U filmu je debitirala 2011. ulogom u kratkom filmu Alkiler. U tijeku 2018. snimala je kao gost za španjolske televizijsle serije Cançó per tu, La fossa i Mira la que has hecho i 2019. El inocente.

Jasna Lovrinčević: “Do prije dvije – tri godine, od kada ste počeli s radom na filmu, kazalište i ples bili su dominantni u vašoj umjetničkoj karijeri, počevši od studija scenografije i fizičkog teatra preko usavršavanja u suvremenom plesu i japanskom plesu butoh do osnivanja svoje vlastite kompanije vizualnog i fizičkog teatra. Danas kada je sedma umjetnost jedna od najmoćnijih i za mnoge mlade jedna od najprivlačnijih industrija, što vas je privuklo kazalištu, odnosno što vas najviše oduševljava u teatru ? Koliko je danas kazalište izazov za mlade umjetnike?”

Kristina Orlović: “Za razliku od filma, teatar se odvija u stvarnom vremenu, pred očima gledatelja što omogućuje emocionalnu i ljudsku povezanost koja se gubi u drugim formatima. Teatar zahtijeva dosta pripreme, prisutnosti, kreativnosti, memorije i precizne koordinacije svih scenskih elemenata što glumca ispunjava velikom dozom odgovornosti i adrenalina jer o njemu ovisi cijela izvedba predstave. Najviše me oduševljava ta direktna komunikacija pred publikom, adrenalin i prisutnost u trenutku izvedbe i sami proces stvaranja predstave. Mislim da bi se svaki mladi glumac prvobitno trebao iskusiti u teatru jer je puno kompleksniji i izazovniji pristup glumi, a i odmah dobije povratnu informaciju publike nakon izvedbe.”

Jasna Lovrinčević: “U Firenzi ste završili Studij scenografije na Akademiji lijepih umjetnosti a u Barceloni Internacionalnu školu fizičkog teatra Moveo. Možete li malo više reći o programu studija u Barceloni, o tradiciji na kojoj se bazirao i na čemu je bilo težište studija?”

Kristina Orlović: “Internacionalna škola MOVEO provodi cjelodnevni program stručnog usavršavanja u fizičkom kazalištu, zasnovan na dramatičnom tjelesnom mimu koji je razvio francuski glumac i mimo Etienne Decroux. Riječ je o specifičnom treningu usredotočenom na dramatičnu mimiku tijela, a temeljni cilj ovog umjetničkog treninga je da polaznik stekne znanje, metode i tehničke osnove koje mu omogućavaju da koriste svoju tjelesnost kao središnji element stvaranja i interpretacije kako bi mogli postati tvorci vlastitih projekata. Fokusira se na ideji da pokret glumca pretvori u nešto opipljivo za gledatelja koristeći njegovo tijelo kao glavni alat, ili bolje rečeno “tijelo koje razmišlja”, te učini nevidljivo vidljivim: osjećaje, misli, situacije, snove, predmete, itd.

Program studija strukturiran je oko četiri glavna bloka: tehnika, improvizacija, kompozicija i repertoar u trajanju od dvije (diplomski program) ili tri (specijalizacijki program) godine.”

Kristina Orlocić (Fotograf Carlo de Rosa – Libre)

Jasna Lovrinčević: “U Barceloni ste zajedno s švicarskom umjetnicom Nathalie Pierrehumbert osnovali svoju kompaniju vizualnog i fizičkog teatra Ooops!Company s kojom ste ostvarili dvije predstave Libre (Slobodna) i Orphfic (Orfej). Što vas je nosilo i kakvu ste viziju budućeg rada imali pri osnivanju kompanije? Jeste li imali već tada ideje za predstave koje ste kreirali?”

Kristina Orlović: “Prvobitno nas je nosila strast prema fizičkom kazalištu i ljubav prema stvaranju, u želji da zadržimo zadovoljstvo baveći se onim što volimo i istražujemo kroz različite scenske metode i vještine originalnost u umjetničkom izražavanju. Predstava Libre počela je kao završni projekt kratkog formata u specijalizacijkom programu u Internacionalnoj školi fizičkog teatra u Barceloni, gdje smo se i upoznale, te nakon završetka studija odlučile nastaviti s kreacijom predstave i osnovati kompaniju.”

Jasna Lovrinčević: “Nakon uspjeha s predstavom Libre dobili ste status umjetnika “in residence”, odnosno pravo sudjelovanja u ovom programu. Što vam je sve ovaj prestižni internacionalni program omogućio?”

Kristina Orlović: “Omogućio nam je financijsku podršku za realizaciju projekta, korištenje teatra L’epicentre za izvedbu i premijeru predstave u Ženevi u Švicarskoj i suradnju s još nekoliko umjetnika iz svijeta glazbe i digitalne umjetnosti koji su prisustvovali u krajnjem obliku predstave. Nazovimo to jednim velikim kreativnim zadovoljstvom.”

Kristina Orlović (Fotograf Carlo de Rosa – Libre)

Jasna Lovrinčević: “Libre (Slobodna) sadrži fantastične scene, posebno je impresivan ples leta, scenografija, glazba i osvjetljenje, cijela postava i izvedba su očaravajuće. Možete li malo više reći o samoj temi? Gdje ste sve izveli ovu predstavu?”

Kristina Orlović: “LIBRE je metaforična teatralna kreacija koja otkriva podijeljeni, osjetljivi i razdraženi lik, žrtvu vlastitih misli, želja i noćnih mora. Istražuje granice između tijela i duše, stvarnosti i mašte unutar svijeta koji sebe naziva “slobodnim”. Spaja različite scenske metode gdje tijelesni pokret, glazba, zvuk, osvjetljenje i video mapiranje stapaju se u prostor i utječu jedni na druge, eksternaliziraju i unutarnji svijet glavnog lika. Predstavu smo izveli u Barceloni i Ženevi u više navrata u raznim kazalištima i dvoranama.”

Jasna Lovrinčević: “Predstava Orphfic (Orfej) bila je pripremljena, ali nažalost nije doživljela javnu izvedbu. Jeste li Orfeja pripremali u Barceloni ili u Švicarskoj? Za ovu kreaciju ste rekli da sadrži manje plesnih scena. Kakav je zapravo bio pristup toj predstavi?”

Kristina Orlović: “Da, nažalost nismo uspjele izvesti predstavu javno zbog financijskih problema koji su nastali tijekom stvaranja predstave.“Orphfic” smo pripremali u Barceloni gdje smo također dobili umjetničku rezidenciju, tj.prostor za probe, ali ovaj put bez financijke podrške. Središnja ideja priče leži u rivalskom odnosu između ljubavi i umjetnosti, te ovisnosti o njoj. Pristup se bazirao na scenskim tehnikama fizičkog teatra poput tjelesne mimike, tehnika E. Decrouxa, živoj glazbi i improvizaciji. Inspirirale smo se poezijom, likovnom umjetnošću i glazbom.”

Kristina Orlović (Fotograf Carlo de Rosa – Libre)

Jasna Lovrinčević: Vi i Vaša suradnica, kao osnivačice kompanije, sveukupne ste autorice i interpretatorice obje kreacije. To je vjerojatno i jedno neizmjerno iskustvo i u umjetničkom i u poslovnom smislu. Smatrate li da bi film, u kojem ste upravo započeli karijeru mogao pružiti slično umjetničko i estetsko spunjenje u odnosu na ono koje ste postigli s teatrom?

Kristina Orlović: “Ja se iskreno nadam da bude mogao, iako je pristup i dinamika drugačija na filmu. Sve skupa, i film i kazalište je jedna velika životna škola u kojoj nikad ne prestaješ učiti i inspirirati se.”

Kristina Orlović (Fotograf Amador Camargo – La Soledad)

Jasna Lovrinčević: “Vi ste autorica i kazališne predstave La Soledad kao i koautorica produkcije El visitante de la oscuridad, obje nastale 2013. s gostovanjima u Zagrebu i Italiji u kojima je pored fizičkog teatra, ples butoh glavno izražajno sredstvo. Kako ste se odlučili za butoh ples, jeste li imali predstavu što vas očekuje prije nego što ste započeli s tečajevima tog plesa? Kako biste okarakterizirali butoh ples u smislu Vašeg iskustva?”

Kristina Orlović: “S butoh plesom sam se susrela dok sam živjela u Italiji gdje sam vidjela predstavu japanske umjetnice Sayoko Onishi i to mi je probudilo veliku znatiželju jer je nadilazilo sve što sam do tada vidjela. Tada sam odlučila istraživati i taj oblik suvremenog japanskog plesa jer mi se činio jako zanimljiv, odvažan i originalan. Nema postavljenog stila, može čak biti čisto konceptualno bez ikakvog kretanja. Definiraju ga estetska obilježja koja se protive zapadnjačkim arhetipovima ljepote te neobični minimalni ili gotovo nepostojeći kostimi, poput bijele boje tijela, groteskni pokreti i snažna ekspresivnost. Ja bih ga okarakterizirala kao meditativno stanje duše u pokretu, u potrazi za individualnim i kolektivnim sjećanjem, u želji za istraživanjem iskonskih ljudskih uvjeta.

Butoh me je inspirirao da napravim solo performans La Soledad u Barceloni , gdje sam upoznala katalonsku umjetnicu Lydiu Zapatero koja je također istrazivala taj oblik plesa. S Lydiom smo se odlučile za nezavisnu produkciju predstave El visitante de la oscuridad u suradnji s Vueltabajo Teatrom s kojim smo u to vrijeme stvarali i surađivali u Barceloni. Predstava je inspirirana pjesmom Gavran, Edgara Allana Poea i plesnom tehnikom butoh. S obje predstave smo gostovali u Zagrebu na FAKI festivalu alternativnog kazališta.”

Kristina Orlović (Fotograf Constanza Manescau – El visitante de la oscuridad)

Jasna Lovrinčević: “Suvremeni ples je također važan u vašem umjetničkom radu. Kada s te se zapravo počeli baviti suvremenim plesom? Gdje ste nastupali?”

Kristina Orlović: “Suvremenim plesom počela sam se baviti dosta “kasno”, s dvadeset godina, kada sam se preselila u Firencu zbog studija, a nastupala sam uglavnom u Firenci i Toskani. Nakon toga u Španjolskoj sam nastavila studije i baviti se suvremenim plesom i fizičkim kazalištem.”

Jasna Lovrinčević: “Tijekom dogovora za ovaj intervju spomenuli ste ste kako ste kao studentica puno putovali, posjetili Indiju, bili na Himalajima. Koliko su ova putovanja bila inspirativna za vaš umjetnički put iako je jednako privlačan i inspirativan sigurno bio i Vaš rast u Hrvatskoj kao i boravak u Firenzi kao velikom nadahnuću umjetnika?”

Kristina Orlović: “Smatram da je svako iskustvo, zamlja i kultura u kojoj sam živjela utjecala i nadahnula moj put i dodala nešto autentično mom osobnom i umjetničkom rastu. Volim putovati, susretati se s raznim kulturama i običajima, učiti jezike i tražiti inspiraciju u raznim oblicima umjetničke ekspresije.”

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.

error: Content is protected !!