“Svaka izvedba je interpretacija – bilo da se radi o mojem vlastitom ili o djelu drugog skladatelja”, kaže pijanist i skladatelj Bruno Vlahek u razgovoru kojeg sam vodla s njim početkom lipnja 2019.

Nositelj više prvih nagrada prestižnih međunarodnih natjecanja, Bruno Vlahek je svojom interpretacijom i izuzetnom virtuoznošću osvojio, ne samo visoko zahtjevne članove natjecateljskih, stručnih ocjenjivačkih sudova, već i široku publiku, nastupivši u najpoznatijim dvoranama svijeta. Njegov stvaralački opus je također impresivan. Sadrži preko pedeset djela, vokalnih i instrumentalnih, pisanih za zborove, orkestre i različite instrumente. Skladbe mu se traže i izvode u cijelom svijetu. Zanimljivo je da njegov opus uključuje i CRO Suitu, pisanu za saksofon i klavir i četveroručnu skladbu za klavir, Varijacije na hrvatske folklorne teme op. 38.

Nakon završene Muzičke akademije u Zagrebu i poslijediplomskih studija na Konzervatoriju u Lausannei i Visokoj glazbenoj školi u Koelnu gdje je studirao i kompoziciju kao i improvizaciju, kao stipendist španjolske zaklade Albéniz, usavršavao se na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu, a danas je u Madridu profesor na Konzervatoriju Katarina Gurska.

Sa suprugom i pijanisticom Dubravkom Vukalović nastupa kao duo D&B. Imaju raznovrstan repertoar kao i bogato koncertno iskustvo. Nositelji su prve nagrade na Međunarodnom natjecanju u Monte-Carlu, 2013. godine.

Jasna Lovrinčević: “Kako ste zavoljeli klasičnu glazbu? Tko Vas je posebno podržavao na Vašem glazbenom putu? Jeste li imali uzor?”

Bruno Vlahek: “Klasičnu sam glazbu zavolio prvenstveno slušanjem, odlascima na koncerte, istraživanjem, improviziranjem, upoznavanjem različitih stilova i tendencija, te naravno kroz mnogobrojne kompozicije koje sam upoznao iz prve ruke baveći se njima kao interpret. Tijekom svih ovih godina velika potpora su mi uvijek bili moji bližnji – moji roditelji, profesori, i moja supruga.”

Jasna Lovrinčević: “Na Vašim koncertima osjeti se jedno vaše osobno zadovoljstvo. Što Vas najviše ispunjava na Vašim nastupima, odnosno u koncertnoj karijeri? Imate li tremu?”

Bruno Vlahek: “Volim kontakt s publikom i tu posebnu nevidljivu, ali osjetilnu magiju koja nastaje u koncertnoj dvorani prilikom izvedbe. To je trenutak u kojem dolazi do prijenosa energije i poruke glazbenog djela, bilo tuđeg ili mojeg vlastitog – od skladateljevog zapisa preko interpreta koji ima ulogu svojevrsnog medija, do publike kao krajnjeg primaoca, koji u idealnom scenariju odlazi s koncerta obogaćen novim doživljajem. Nikad nisam imao tremu koja bi me blokirala u izražavanju, međutim neki oblik strepnje i uzbuđenja je uvijek prisutan i smatram ga pozitivnim i dobrodošlim – to je signal da mi je stalo do kvalitete izvedbe i do načina na koji ću glazbenu poruku uspjeti prenijeti drugima.”

Jasna Lovrinčević: “Pravite li sami koncertni program ako svirate recital ? Ukolko sami birate program, što rado izvodite i zašto?”

Bruno Vlahek: “U većini slučajeva sam biram repertoar iako ponekad i koncertni organizatori imaju svoje manje ili više konkretne zahtjeve, što je pak najčešće prisutno kad sviram s orkestrima. Volim raznovrsni program i podjednako rado sviram i Scarlattija, Ravela i Ligetija, kao i Beethovena, Brahmsa i Rahmanjinova. Svirati koncert doživljavam kao misiju, pa mi je stoga pri izboru programa važno da su to djela kroz koja vjerujem da se mogu izraziti na autentični i vjerodostojni način.”

Jasna Lovrinčević: “Stiče se dojam da preferirate virtuozna djela. Vaše skladbe Jazz-Toccata ili Tower Etudees također su visoko tehnički zahtjevne. Što Vas posebno inspirira u tom smislu?”

Bruno Vlahek: “Klavir kao instrument ima nevjerojatne izražajne mogućnosti pa mi je žao ne iskoristiti ih. Uostalom, klavirska glazba je upravo zato i toliko raznovrsna i atraktivna jer ako nešto i jest fizički nemoguće na klaviru, na raspolaganju su mnoga sredstva koja su sposobna stvoriti iluziju mogućeg, samo ih treba znati uspješno iskoristiti.”

Jasna Lovrinčević: “Ad Astra, Poem for piano op. 52 je drugačija od drugih Vaših djela, više je meditativno i scenično djelo. Kako je nastalo, ima li neka zanimljiva pozadina nastanka?”

Bruno Vlahek: “Dok sam Jazz-Toccatu napisao za izvođenje na vlastitim koncertima kao efektni bis, a Tower Etudes kao zadane skladbe za međunarodno pijanističko natjecanje pa otud i njihov virtuozni aspekt, Ad Astra je pak vrlo intimna i osobna skladba. Interpretativno dakako i puno zahtjevnija zbog višeslojnosti i višeznačnosti kojom je obavijena. Posvećena je mojoj supruzi Dubravki i inspirirana njenim pijanističkim izričajem. Tematski materijal se temelji na kriptogramima, što je prvi put da sam posegnuo za takvim načinom skladanja, a idiomatski je pod utjecajem francuske pijanističke škole, kao i Skrjabina.”

Jasna Lovrinčević: “Kakav tekst ili tajnu poruku skrivaju ili otkrivaju kriptogrami? Gdje je Ad Astra prvi put izvedena?”

Bruno Vlahek: “Koristio sam imena Dubravka i Bruno, te D&B koji kroz svoje međusobne odnose i transformacije pričaju skrivenu priču, pri čemu određeno slovo abecede odgovara tonskoj visini. Kod nekih je slova to vrlo jasno, poput D, B ili A, dok se kod drugih koji ne postoje u glazbenoj ljestvici, poput O ili U treba poslužiti maštom, pa mi primjerice španjolska riječ „sostenido“ koja označava povišenu notu posluži za O, ili pak francuski „ut“ za do, tj. notu C. Dakako, točan izbor tih nota nije slučajan, već sam ga pažljivo izabrao da tvori smisao i poruku koju želim kroz njih iskazati. Skladbu sam praizveo u Hrvatskom glazbenom zavodu (HGZ) u veljači ove godine.”

Jasna Lovrinčević: “Kada izvodite svoja vlastita djela, kakav imate osjećaj, smatrate li to većim izazovom nego kad interpretirate djela drugih skladatelja?”

Bruno Vlahek: “Svaka izvedba je interpretacija – bilo da se radi o mojem vlastitom ili o djelu drugog skladatelja. Čovjek kao osobnost se stalno mijenja, sazrijeva, stječe nove spoznaje i neminovno se to odražava i na njegov način sviranja. Tako da je i interpretacija uvijek drugačija, nova, raznovrsna. Ako sam skladbu napisao u određenom trenutku, ona je zabilježen trenutak u kojem sam tako osjećao i razmišljao, makar danas možda više ne osjećam i ne razmišljam na identični način. To nisu nužno neke velike promjene, ali dovoljne da promijene viđenje čak i vlastite skladbe. Postoji određeno sjećanje koje me vrati u trenutak kad je djelo nastalo, ali je pitanje hoću li odlučiti da me obuzme isti taj osjećaj ili ću ga prenijeti iz trenutne perspektive. Tako da iako kao neosporno autentični tumač vlastite skladbe, neminovno postajem interpret vlastitog djela, a interpretacija ovisi o puno raznih faktora, ne samo o onom stvaralačkom. Izazov je utoliko veći što se od skladatelja očekuje da predoči sliku onoga što je točno zamislio, i nekad to i bude slučaj, međutim interpretacijska strana ličnosti često uzme svoj danak. Kao skladatelj, darujem svoje djelo u ostavštinu drugima, a kao interpret trudim se pristupiti tom istom djelu s poniznošću s kojom pristupam i bilo kojoj drugoj skladbi.”

Jasna Lovrinčević: “Kada ste napisali prvu skladbu?”

Bruno Vlahek: “S 18 godina. Studirao sam još na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Bio je to trenutak kad mi je isključivo interpretiranje glazbe prestalo biti dovoljno i kad sam osjetio poriv da neposredno izrazim ono što imam za reći svojim vlastitim jezikom.”

Jasna Lovrinčević: “Vaš skladani opus je zanimljiv, sakralni i svjetovni. Sa sakralnom glazbom ste počeli dvadeset i prvo stoljeće što je u jednom smislu i znakovito. Danas je rijetki pišu, prvenstveno se izvode djela Karla Jenkinsa i Andrew Lloyda Webera. Koliko dugo ste pisali Stabat Mater? Možete li malo više reći kako je nastalo to djelo i o okolnostima premijerne izvedbe. Jesu li izviđači i dvorana bili Vaš izbor?”

Bruno Vlahek: “Oduvijek me veže interes za zborsku i sakralnu glazbu, a kad se tome pridodaju dva klavira, kombinacija zvukovnosti koja iz te kombinacije izlazi je jako uzbudljiva. Uz melodioznost i iskrenu proživljenost teksta sekvence Stabat Mater, bilo je to nešto što me inspiriralo da započnem rad na ovom djelu. Naknadno je taj oratorij nagrađen na natječaju festivala „Pasionska baština“ pa je u sklopu toga i praizveden. Izvođači sopranistica Gordana Biondić, bariton Matija Meić i Komorni zbor Muzičke akademije u Zagrebu pod vodstvom Jasenke Ostojić kojima smo se pridružili moja supruga i ja na klavirima u HGZ-u bili su sjajni, te iako su bili izbor samog Festivala, jako sam sretan da su upravo oni iznijeli praizvedbu ovog meni jako dragog djela.”

Jasna Lovrinčević: “Profesor ste na Konzervatoriju Katarina Gurska u Madridu i vodite majstorske tečajeve. Ovo ljeto 2019., najavili ste tečajeve u Madridu i u Dubrovniku. Kako vam se sviđa pedagoški rad? Koliko Vas veseli ili nadahnjuje rad sa studentima?”

Bruno Vlahek: “Za mene je pravo otkriće raditi s tolikim mladim ljudima – bilo da su moji redoviti studenti u Madridu ili oni koje upoznajem na majstorskim tečajevima u raznim zemljama svijeta. Iako prvenstveno ja njima pokušavam omogućiti da se razviju u najbolju verziju sebe, također i ja nevjerojatno mnogo učim od njih. To je uzajamni proces. Svatko od njih je različit, nosi vlastita uvjerenja, radosti, sumnje, nade i strahove. Veliko je zadovoljstvo vidjeti ih kako napreduju, svatko sukladno svojim mogućnostima i potrebama, te kako se razvijaju u kompletne osobe i glazbenike.”

Jasna Lovrinčević: “Na YouTube također se mogu vidjeti Vaše izvedbe na orguljama. Od kada svirate orgulje i gdje ste ih učili svirati. Održavate li koncerte na orguljama. Svirate li još neki instrument?”

Bruno Vlahek: “Izraziti se putem jednog drugog instrumenta za mene je kao kad pisac poliglot stvara na stranom jeziku. Klavir je moj materinji jezik i samim time moj najintimniji i najneposredniji doticaj s glazbom, međutim postoje neke čarobne stvari koje se mogu izraziti samo na nekom određenom jeziku, a jedan takav meni poseban jezik su orgulje. Zapravo su orgulje prvi instrument kojeg sam zavolio. Sviram ih od djetinjstva, učio sam ih privatno, proučavao s velikom znatiželjom njihove zakonitosti – poput registracije ili različitih tipova povijesnih instrumenata, a i dalje kad mi obaveze dopuste održim pokoji koncert na njima što mi pričinjava veliku radost.”

Jasna Lovrinčević: “U Vašem bogatom glazbenom životu važan dio predstavlja duo D&B, zanimljiv i s glazbene strane kao i privatne. Javljaju se asocijacije na Klaru i Roberta Schummana. Oni su imali problem s vježbanjem, uglavnom Klara, sa slobodnim klavirom. Kako Vi usklađujete vrijeme, vježbanje i nastupe?

Bruno Vlahek: “Vježbamo kod kuće, na konzervatoriju, na turnejama, kad god uspijemo i možemo. Obično je iz logističkih razloga puno jednostavnije organizirati projekte koji uključuju klavir četveroručno, dok se dva klavira obično nalaze samo u velikim dvoranama i nije uvijek lako naći prostor za vježbati dva klavira, pogotovo kad smo na putu. Međutim, prednost je upravo to što smo privatno povezani, razumijemo se životno pa tako i glazbeno, a to se čuje i osjeti u našoj zajedničkoj svirci. Za uspješan klavirski duo je to od neizmjerne važnosti. Bitno je uvijek biti u dobroj tehničkoj formi, međutim za glazbenu proživljenost bitno je stjecati iskustva izvan glazbenog svijeta – u ostalim umjetnostima, prirodi, drugim kulturama i međuljudskim odnosima.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li Vi obradili Sorkočevićevu 3. simfoniju za glasovir, koju izvodite zajedno sa suprugom Dubravkom Vukalović kao D&B?”

Bruno Vlahek: “Sorkočević za klavir četveroručno je svojevrsna obrada obrade – skladbe „Hommage à Sorkočević“ za 7 solista i simfonijski orkestar koja se bazira na 3. simfoniji Luke Sorkočevića, a koju sam napisao na narudžbu Dubrovačkih ljetnih igrara 2010. godine, a s kojom su Igre te godine i zatvorene.”

Jasna Lovrinčević: “Nedavno ste najavili izvedbu Vaših koralnih djela u St. Pancras Church u Londonu. Koja su to djela?”

Bruno Vlahek: “Radi se o dvije moje zborske skladbe a cappella Laudate Dominum i Cantate Domino koje su odabrane za izvedbu na ovogodišnjem festivalu suvremene glazbe LFCCM što mi predstavlja veliku čast. Dva koncerta su održana 19. svibnja, i to u razmaku od sat vremena, na dvije zaista fantastične lokacije – jedan u St. Pancras Church, a drugi u Kraljevskoj kapeli u londonskom Toweru.”