Drago Štambuk – Razgovor

Drago Štambuk

“Držim da je iskonski pjesnik, svećenik riječi”, kaže pjesnik, dr. Drago Štambuk, čija poezija se čita na petnaest jezika i koja je nadahnula svjetske priznate pisce i autore da s velikim poštovanjem govore o njoj. Njegov život, ispunjen različitim djelovanjem, prvenstveno liječničkim, diplomatskim i spisateljskim, izuzetno je bogat i zanimljiv i u svakom pogledu inspirativan. Kako sam u ovom razgovoru kaže, ono što ga pokreće jest “želja za kreativnošću i činjenjem dobra”, što sigurno nadahnjuje sve one koji dolaze u kontakt s njim i njegovim djelom. Odluku da čini dobro donio je još kao dijete u rodnim Selcima na otoku Braču, gdje je po staroj predaji živjela i Helena, majka Konstantina Velikog, graditeljica najznačajnijih crkvi. Ona je također činila dobro što je i povijesno zabilježeno, darivanjem i pomaganjem siromašnih i ugroženih na svom slavnom putu u Jeruzalem. Poput Helene koja je bila građanka rimska, a kao svetica poznata puno šire, dr. Štambuk s raznim priznanjima za svoje pjesništvo u svijetu; u Brazilu, Čileu, Japanu i Hrvatskoj, a boraveći kao hrvatski veleposlanik od 1991. i u mnogim drugim zemljama, također je već odavno postao građanin svijeta, kako ga mnogi i predstavljaju.

Bila mi je velika čast kada se gospodin, dr. Drago Štambuk odazvao na razgovor nakon našeg kratkog susreta u Zagrebu u svibnju 2018. godine, kada je u Evropskom domu predstavio nekoliko stihova iz svoje zadnje objavljene knjige Theurgia (Školska knjiga, Zagreb, 2017.), koja s 320 tekstova poezije u prozi otvara bezbroj tema; od Francisca Mirande, plaćanja slobode Dubrovačke Republike, Kalistena, Danielova proroštva, jezika, poezije, zagađenja okoliša, pitanja ljudskog postojanja, umjetnosti pa nadalje.

Dr. Drago Štambuk, od osnivanja Republike Hrvatske njen veleposlanik, trenutno je akreditiran u Iranu.

Jasna Lovrinčević: “Poznati ste kao pjesnik, uspješan diplomat, liječnik i prevoditelj. Što vas je posebno privuklo medicinskom studiju, a što vas je poslije, nakon prelaska u diplomaciju zadržalo u toj novoj profesiji? Osjećate li nedostatak ili prazninu zbog napuštanja medicine?”

Drago Štambuk: “Medicinu sam upisao jer sam kao prvašić u školskoj zadaći naslovljenoj: Što želiš biti kad odrasteš i zašto, napisao upravo sljedeće – želim biti liječnik kako bih pomagao ljudima. Zaista ne znam zašto sam u tom trenutku napisao to što sam napisao. No, plemenitost mojeg školskog sastava dirnula je učitelja koji je zadaću prepričao mome ocu koji je od tada stalno govorio rodbini i posjetiteljima našeg doma, kako želim biti liječnik eda bih pomagao ljudima. Rastao sam, dakle, u okružju koje me navodilo na studij medicine. Iako sam imao brojne druge interese, jer bio sam odličan zaista u svim predmetima, na kraju nisam mogao izbjeći opće prihvaćenu činjenicu u svome okružju, da ću studirati medicinu. Trebao sam upisati studij u Beču gdje je otac imao svoga prijatelja koji je već bio iznašao način da me upiše kao stranca; no kako je uoči prijemnog ispita otac počeo ozbiljno poboljevati, nagovorio me da ipak polažem prijemni za Medicinski fakultet u, Splitu bližem Zagrebu, što sam jedva dočekao. S bolesnim ocem otputovao sam u Zagreb na prijemni ispit, jedini s pratnjom, dok su svi ostali kandidati bili sami. Osjećao sam se jadno uoči ulaska u veliku dvoranu Klinike za zarazne bolesti – oko mene su se razmetali pitanjima i odgovorima, a ja sam stajao uz oca, nesiguran i impresioniran okolnostima. Međutim, po ulasku u dvoranu, vrlo brzo rješio sam test i rano, kao prvi, napustio dvoranu, došavši k ocu koji me čekao pred ulazom, iznenađen brzinom s kojom sam riješio zadatke. Mislio je da sam, možda, zbog kratkoće rješavanja, loše odradio test, no kada smo sljedećeg dana došli na Medicinski fakultet po izvješene rezultate, te kada je otac vido da sam prvi na rang listi prijemnoga ispita – bio je toliko ponosan i sretan; zagrlio me i osjećao sam da je moj izvrstan plasman bio važniji njemu nego meni. Počeo se okretati i govoriti ostalima oko sebe koji su se natiskivali prema listi na kojoj su bili oni koji su se uspjeli upisati na fakultet – kako sam ja, njegov sin, prvi na listi; bilo mi je iznimno neugodno, pa sam umjesto da se i sam radujem, počeo oca odvlačiti na stranu i prema izlazu. No, to nije bilo sve – on je htio svim svojim poznanicima i rođacima u Zagrebu dati do znanja da sam najbolji na prijemnom, pa me vukao naokolo – a to me jako opterećivalo i izazivalo nelagodu.

Volio sam medicinu, bio sam odličan student, završio fakultet i prije vremena; jedino žalim da otac kojemu je bilo toliko stalo da postanem liječnik, to nije doživio. Umro je u ljetu druge godine mojega studija i jedino što sam mogao učiniti za nj, bilo je pokazati mu prije smrti kompletno završenu drugu godinu medicine već u ljetu s indeksom punim petica. Umro je od želučanog karcinoma 10. Kolovoza 1971, dok smo ja, sestra i majka dežurali uz njegovu smrtnu postelju, pružajući mu posljednje darove ljubavi; uzrok njegove smrti vjerojatno je razlogom zašto sam baš specijalizirao uz internu medicinu i gastroenterologiju i hepatologiju, a naknadno u Londonu i zarazne bolesti i kopnicu, kako sam hrvatski nazvao aids.

Kada sam shvatio, vrlo rano, odmah po objavljivanju Memoranduma SANU 1986, u Londonu da dolazi rat i da će biti krvav – osjetio sam potrebu da se borim i protiv političkog aidsa koji se javljao na obzorju u Beogradu. Pomagati ljudima – opet ista motivacija, samo na drugom planu ili polju. Krenuo sam samoinicijativno u objašnjavanje britanskoj javnosti o stanju u bivšoj državi i razlozima za velikosrpsku agresiju. Nisam ja tada izabrao diplomaciju, ona je izabrala mene; oklonosti su dovele do toga da je predsjednik Tuđman koji je pri posjetu Londonu, nakon što je izabran za hrvatskoga predsjednika, uvidio koliko sam već posla načinio za Hrvatsku u Velikoj Britaniji, zamolio i uporno me poslije nazivao da se službeno angažiram. Rekoh mu, konačno, da ću prihvatiti predstavljanje Hrvatske u Londonu, nakon njegova višetjednog podsjećanja – dokle god Hrvatska ne bude sigurnom. A ona niti danas nije posve sigurna, te sam još u istom poslu, trenutno veleposlanik u Iranu. Godinama sam u Londonu radio paralelno dva posla: medicinski i političko-diplomatski, a tek od 1992. konačno sam, jer bilo je prenaporno raditi dva ozbiljna posla, prešao u diplomaciju. No svako ljeto na odmoru kod kuće u Selcima na Braču, godinama su dolazili pacijenti, tražili moj pregled i pomoć, a što sam radio s velikom radošću. Slično se događalo i s kolegama u diplomaciji. Jednom liječnik – uvijek liječnik. Instinkt postavljanja dijagnoze i preporučivanja terapije, nikada me nije napustio.”

Jasna Lovrinčević: “Od 1983. godine većinom ste živjeli izvan Hrvatske, u Londonu, poslije, od 1991. kao diplomatski izaslanik Republike Hrvatske u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sj. Irske i kao veleposlanik u Indiji, Šri Lanki, u Egiptu i brojnim arapskim zemljama, Japanu i Južnoj Koreji, u Brazilu, Kolumbiji i Venezueli i od 2019, u Iranu. Kako je zapravo tekao Vaš boravak u inozemstvu, koji su bili prijelomni trenuci?”

Drago Štambuk: “Više sam vremena proveo u inozemstvu nego li u domovini. Eto tako se život složio; prvo želja za usavršavanjem u medicinskom zvanju odvukla me 1983. u londonske klinike gdje sam se bavio bolestima jetre i kopnicom, kako sam na hrvatskom nazvao aids – bolest koja je u to vrijeme bila u žarištu svjetske javnosti; naime, mnogi moji bolesnici s hepatitisom zbog istog načina prijenosa virusa, počeli su bolovati od kopnice, te sam i nehotice postao jedan od pionira u liječenju rečene bolesti i inicijator potrage za cjepivom. Međutim kako sam u međuvremenu u Hrvatskoj završivši na listi Bijele knjige zbog svojeg samizdanog florilegija “INSULAE / hrvatska nova lirika” koja je imala platonistički pristup pjesništvu i zajedno sakupila hrvatske pjesnike iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od dežurnih je pravovaljanih ideologa okvalificirana kao nacionalistički otklon kojega je trebalo sankcionirati. Zbog toga sam iznenadno izgubio posao na KBC Rebru (Klinički bolnički centar- KBC) što me dovelo gotovo do ruba depresije. No, otvarala su se druga vrata, posao u kliničkim istraživanjima je napredovao, a onda kao što već kazah nadolazak skore agresije na Hrvatsku naveo me da se počnem baviti promicanjem hrvatskih interesa, godinama privatno, da bi nakon što sam organizirao prvi dolazak prvog hrvatskoga predsjednika Tuđmana u London, i službeno.”

Drago Štambuk (Foto: Jasna Lovrinčević)

Jasna Lovrinčević: “U Theurgiji, u česti broj 13 kažete kako se jedino Brazil može mjeriti s ljepotom Vaše zemlje. Uz pretpostavku doslovnog značenja, Hrvatske, iako “Božje oko, dom sve bliži“, može se odnositi i na krajnji cilj, nebeski Jeruzalem, nepretpostavljive ljepote, molila bih Vas ako biste malo više rekli o ljepoti koja vas je tako oduševila i očarala jer mnogi ljudi i nisu u stanju primijetiti ljepotu i sve ono što stoji iza nje.”

Drago Štambuk: “Valja nam biti otvorenima prema svijetu, a ja to doista jesam. Brazil je zemlja veličine kontinenta, s brojnim klimatskim zonama, pa svekolika njena raznolikost, biološka i ina, od Parane na jugu do Amazone na sjeveru, daje toliko opcija i varijanti za ljepotu, tako da nije niti potrebno navoditi i objašnjavati očito. Hrvatska jest i veće čudo jer nije velika zemlja i na malo prostora nalazi se neslućena raznovrsnost prirode, materijalne i nematerijalne baštine, običaja … na primjer broj tradicionalnih božićnih pjesama koje ima Hrvatska nema niti jedna druga zemlja na svijetu.”

Jasna Lovrinčević: “U Vašoj biografiji sigurno je jedan od značajnijih trenutaka odlazak u London, nakon što ste specijalizirali internu medicinu, uključujući hepatologiju i gastroenterologiju. Tamo ste radili kao liječnik i sudjelovali u znanstvenim istraživanjima. Osamdesetih godina mnogi zagrebački studenti medicine su sanjali o odlasku na Zapad, većinom u SAD. Zašto ste se odlučili za London?”

Drago Štambuk: “Došao sam u kontakt s profesoricom Sheilom Sherlock, majkom hepatologije kao posebne medicinske grane, koju su zanimala moja znanstvena istraživanja na području bolesti jetre, pa je isposlovala za mene Welcomeovu stipendiju; nikada nisam bio tako dobro nagrađivan za svoj rad kao u nekoliko godina rečene stipendije u The Royal Free Hospital u Londonu. Štošta sam naučio u svom kliničkom i istraživačkom poslu; jedino sam se kasnije znao pitati čemu sav taj napor i subspecijalizacije kada sam načinio potpuni odmak i rez u karijeri, za koji je moja pokojna majka kazala, da ga ne čine normalni ljudi. No, nekada u životu i veliki obrati su logični onome koji ih čini jer razumijeva svoje motive i svoju nutarnju potrebu za njima.”

Jasna Lovrinčević: “Poezija je jedna konstanta u Vašem životu, objavljujete je od studentskih dana i nje se nikad niste odrekli, bez obzira koliko i medicinska i diplomatska profesija traže punu angažiranost. U Theurgiji kažete kako pišete poeziju “hlupeći istinu“, a u Vašem pozdravnom govoru na Azijskoj konferenciji za literaturu i biblioteksrstvo, 2011. u Osaki (The Asian Conference on Literature and Librarianship 2011, Osaka) poeziju nazivate religijom.

Ima li za Vas poezija još neka značenja pored navedenih?”

Drago Štambuk: “Mnogo je definicija poezije, pa mi je teško prionuti uz jednu. Nekada više odgovora jedna, nekada druga – ovisno o stvaralačkoj fazi u kojoj jesam. Držim da je iskonski pjesnik svećenik riječi i da je crkva ili sakralni prostor, idealno mjesto za izgovaranje poezije, koju pri čitanju tretiram kano molitvu. Pjesnik je čovjek koji u znak zahvalnosti vraća Bogu od Njega poklonjen mu jezik, pa je poezija tako i simbol ljudske zahvalnosti na velikom Božjem daru jezika.”

Jasna Lovrinčević: “London je sigurno značajan i za afirmaciju Vaše poezije u svijetu. Zanimljivo je kako ste već godinu dana nakon dolaska u London, 1984. bili pozvani na prijem kod Doris Lessing, dobitnice Nobelove nagrade 2007., gdje ste upoznali i Raymonda Carvera. Kako ste osobno doživjeli London kao pjesnik?”

Drago Štambuk: “Londonski period bio je iznimno kreativan, medicinski, ali i poetski, također ljudski. Upoznao sam mnogo značajnih osoba i družio se s njima.”

Jasna Lovrinčević: “U Japanu ste 2011. utemeljili Međunarodni natječaj “Vladimir Devide” za najbolji haiku na engleskom jeziku i Vi odlučujete o pobjedniku. Znači li to da Vi jedini donosite odluku o pobjedniku ili postoji ocjenjivački sud? Tko je sve odgovoran za taj natječaj? Osobno smatram da je taj natječaj kao međunarodni i u jednoj stranoj zemlji s imenom znanstvenika i pjesnika iz Hrvatske, velika promocija Hrvatske. Kakav je njegov odjek u svijetu i jeste li osobno zadovoljni umjetničkom razinom natjecateljskih uradaka?”

Drago Štambuk: “Sad je već deveta godina da vodim i prosuđujem trostihe na rečenom natječaju; držim da su knjižice koje svjedoče i potkrepljuju ovaj natječaj jako konzistentne u svojoj izvrsnosti; hrvatski haidžini i ovdje dobro prolaze iako nikada ne znam, dok izabirem i prosuđujem, tko stoji iz kojeg trostiha; tako je to od samoga početka odlučeno, eda se ne bi moglo reći da favoriziram izvjesne zemlje. Nekada je šteta da kadšto loš engleski obezvrijedi krasnu ideju, ali moje nije ispravljati tuđi engleski. Mogu samo reći da je šteta da zbog kvarnoga jezika ne izaberem haiku koji je po sebi, ali ne i po jezičnoj izvedbi, zaista vrhunski. Moj uvodni govor pri prvom natječaju, na kojemu sam jedinome bio nazočan, neposredno nakon tsunamija 2011. u Osaki, tiskan je u posebnoj knjižici pod nazivom Haiku Consciousness, koju su znalci nazvali haiku biblijom, iako je riječ o tankoj knjizi. Ali i haiku je miniskulna forma. Malo teksta s velikim metafizičkim prostorom – mogla bi biti jedna od definicija toga pjesništva. Japanci su prepoznali moje tragove ostavljene u njihovoj zemlji, pa mi je Vlada Japana nedavno odlučila dodijeliti, isto odličje koje je prošle godine dobio moj prijatelj iz Londona, nobelovac i književnik Kazuo Ishiguro: Orden izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom. Nažalost, kako sam jako zaposlen u Iranu, nisam se usudio putovati u Tokijo i iz ruku novoga cara Naruhita i premijera Abea primiti navedeno odličje. Nadam se da će mi ga uručiti nova japanska veleposlanica ovoga ljeta kada budem došao u Hrvatsku na sastanak hrvatskih veleposlanika.”

Jasna Lovrinčević: “U Selcima na Braču pokrenuli ste 1991. smotru poezije Croatia rediviva čiji je moto ča-kaj-što, nazvan Zlatna formula hrvatskog jezika, pjesnički izražaj u kombinaciji sva tri hrvatska narječja ili tri hrvatske jezične stilizacije, kako ih volite nazivati. Zalažete se da ta Zlatna formula ča-kaj-što bude stavljena na Nacionalnu listu nematerijalne baštine i nagovještavate i druge mogućnosti u budućnosti. Jeste li razmišljali i imate li ideju na koji bi se način taj sveobuhvatni jezik mogao standardizirati, s obzirom na različitost, npr. dekliniranja i sintakse, kako bi se mogao ispravno koristiti i prenositi novim generacijama? U kritičkom izdanju Planina, Petra Zoranića iz 1988. može se na pojedinim mjestima osjetiti zbunjenost prevoditelja pri prevođenju na tadašnji standardni jezik, što se posebno očituje u dijelovima koji su i u originalu, izvornom govorniku hrvatskog jezika posve razumljivi. Upotreba ča-kaj-što formule u literaturi sigurno nije upitna jer mnogi hrvatski književnici pored kombinacija što-kaj ili ča-što koriste ili su koristili i strane jezike, uključujući latinski, njemački, mađarski, turcizme i sve druge koji su zahvatili hrvatska područja, pa možete li malo pojasniti u kojem smislu želite upotrebu ča-kaj-što?”

Drago Štambuk: “Prvo želim posvijestiti što nam i kakav nam jezik jest, naglasiti njegovu unikatnu trojstvenu narav i upirati preko rečene formule, zašto to ne reći, u budućnost hrvatskoga jezika. U slobodi sve je moguće, a jezik je fluidna supstancija na koju se dade utjecati i koja sadrži svoja nutarnja pravila koja nam je kadšto slijediti ili modelirati. Ne želim Hrvate preko noći učiniti nepismenima, prekasno je za to, ali što možemo, jest otvoriti prozorčiće na književnom standardu i dopustiti da ga bogati i oplemenjuje leksik iz čakavice, kajkavice i dijalektalnih varijanti štokavice. Enormna je leksička pričuva hrvatskoga jezika, tolika da je hrvatski jezik kroz nju jedan od najbogatijih slavenskih jezika. Hrvatsko se jezično ŠTO može razumjeti jedino u odnosu na ČA i KAJ. Jednostavno da jednostavnije biti ne može.”

Jasna Lovrinčević: “U okviru smotre poezije Croatia rediviva ča-kaj-što, u Selcima je postavljen i Zid od poezije s uklesanim stihovima. Fantastična ideja! Čija je to inicijativa, kada su prvi stihovi zapisani i kakve su reakcije posjetitelja Zida?

U Japanu su također na nekim javnim mjestima ispisani stihovi Matsua Bashoa, koji možda za Japan imaju više religiozni smisao. Što promiču stihovi na Zidu poezije u Selcima, odnosno kako se biraju za ispis?”

Drago Štambuk: “Utemeljenje smotre, njeno 29-godišnje vođenje, i upravljanje njome, moja su ideja i briga, a također i Zid od poezije, kojega neki nazivaju Oltarom hrvatskoga pjesništva. Prva riječ na Zidu jest – Bog, a teme su ljubav, jezik, ljepota…uglavnom sam izabirem stihove, jedino ukoliko ovjenčanik / oliveatus inzistira na svojim stihovima, ja ću mu to dopustiti. Zid je postao atrakcija, ljudi ga posjećuju, stoje pred njim i čitaju, uče napamet stihove vrhunskih hrvatskih pjesnika;Tadijanovića, Parun, Mihalića, Paljetka i drugih. Kada neki od ovjenčanika umru, djeca iz susjedne škole stavljaju pod mramornu ploču njihovih stihova zapaljenu svijeću, a cvijećem kite ploču s njihovim versima. Zid slavi raznovrsnost hrvatskoga jezika i njegove poetske visoke domete, a sve to kroz duhovni raster.”

Jasna Lovrinčević: “Zanimljiv podatak u Vašoj biografiji je boravak na Harvardskom sveučilištu 2001. i 2002. kao gostujući profesor gdje ste se bavili etikom u međunarodnim odnosima i temom općega dobra. U nekim svojim pjesmama kao i u Vašem pozdravnom govoru na Azijskoj Konferenciji o literaturi i biblioteksrstvu 2011. u Osaki koristite izraz “opće dobro“, pretpostavljajući haiku kao umjetnost koja može doprinijeti općem poboljšanju svijeta. Molila bih vas ako biste malo više osvijetlili pojam općeg dobro? Kako bi se najkraće moglo definirati opće dobro kao univerzalni pojam?”

Drago Štambuk: “Opće ili javno dobro, svi znamo, ono je koje koristi široj narodnosnoj zajednici i svijetu, a utemeljeno je na univerzalnim principima i vrednotama. Ne bude li tomu tako, svijet će propasti; on se već urušava i duhovna vertikala vrednota valja se u horizontali materijalističkoga gliba i pohlepe koja će uništiti naš jedini planet, ne probudimo li se – za što je krajnji čas. Sve što inzistira na ljudskoj plemenitosti i dobru za sve, pa tako i minijaturni haiku, doprinosi spašavanju naše uljudbe i čovječanstva. Svako, i najmanje oruđe ili alat, pa bio to i haiku koji komunicira s prirodom na način koji je uzdiže i voli, ekološki itekako osvještava čitatelja i uzdiže mu svijest, postaje čuvarom ljudskog opstanka.”

Jasna Lovrinčević: “U jednom razgovoru ste spomenili kako ste upoznali Majku Terezu u vrijeme kada ste kao veleposlanik Republike Hrvatske bili akreditirani u Indiji. Što Vas se pri susretu s njom posebno dojmilo? Majka Tereza je prije polaska u Belgiju stanovala u samostanu sv. Vinka u Zagrebu, a u jednom dokumentarnom filmu moglo se čuti kako s ocem Gabrićem razgovara hrvatski. Jeste li razgovarali na hrvatskom ili engleskom jeziku?”

Drago Štambuk: “Kadšto sam s Majkom govorio na hrvatskom, iako uglavnom na engleskom. Bila je vezana za Hrvatsku, otuda je krenuo njen katolički kozmopolitizam; u trenu inspiracije pri prvom susretu u Calcutti 1995. ponudio sam joj hrvatsku diplomatsku putovnicu što je objeručke prihvatila, a koju sam joj uručio iste godine na njen rođendan, 26. kolovoza, tako da je kasnije, može se to tako reći, umrla i kao građanka Hrvatske. Dojmila me se njena junačka posvećenost siromašnima i odbačenima – i upravo je ta herojska kvaliteta ono što je čini svetom. Potvrdila mi je u više navrata svetost oca Ante Gabrića, pa sam njene izjave poput svejdočanstva, na jednoj stranici koju sam napisao po sjećanju, predao zagrebačkim isusovcima na početku procesa njegove beatifikacije u rujnu 1998.”

Drago Štambuk (Foto: Jasna Lovrinčević)

Jasna Lovrinčević: “Zbirka poezije Theurgija puna je mudronosnih i plemenitih poruka, često temeljenih na dubokom shvaćanju Novog zavjeta, upozorenja, savjeta, na osnovu širokog znanja i informiranosti, iskazanih velikom ljubavlju prema čovjeku, domovini i čovječanstvu. Posebno je dojmljiv i hrabar Vaš govor kojeg već nekoliko puta navodim, održan na The Asian Conference on Literature and Librarianship 2011 u Osaki, u kojem kažete kako bi “životne vrijednosti, ljubav, mir i suosjećanje morale prevladati na zemlji“, kako bi, “svatko tko želi voditi ili vladati svijetom, morao biti njegov sluga, posvećen dobru“, te kako “treba voljeti da bismo bili voljeni” itd. Također bih ovom pridodala jedan stih iz Theurgije: “veća je ljudska snaga potrebna za osjetljivost i sućut nego za gordost i prezir“.

Kakav je eho ovih Vaših izrečenih misli, budi li nadu ili razočarenje?”

Drago Štambuk: “Ljudski je nastojati, boriti se i ustrajati za svekoliko dobro u koje vjerujemo, što nas čini plemenitim ljudima, a odmiče od zvijeri. Jer čovjek koji nije uzdignuto biće nije vrijedan zvati se čovjekom.

Preporučam čitanje moje posljednje knjige koju spominjete eda se ne bih ponavljao. Sami ste navele neke isječke i rečenice. Uzgor, vazda uzgor nam je stremiti, a lako je, vrlo lako pasti u kal i zaprljati svoju dušu. Jednom davno rekao sam u novinskom razgovoru da ono što me pokreće jest želja za kreativnošću i činjenjem dobra. Dostatno za cijeli život.”

Jasna Lovrinčević: “Podnaslov Vaše pjesme Jezik mog jezika je Ouroboros, pretpostavljam u značenju Jungove škole kao integracije suprotnosti. Također u Vašem pozdravnom govoru na Azijskoj Konferenciji o literaturi i bibliotekarstvu 2011. u Osaki, ouroboros navodite kao simbol hoda prema samouništenju današnje civilizacije, ovaj put u smislu ezoterične tradicije. Što vam je tako privlačno u tom staroegipatskom znaku zmije, odnosno simbolu?”

Drago Štambuk: “Privlačana mi je simbolička utemeljenost ouroborosa i preko njega točnost u dijagnosticiranju stanja našega planeta i uljudbe koja je, horribile dictu, u fazi poništenja sebe same; ona probavlja sebe samu i poput zmije jest koja jede svoj vlastiti rep. Spasenjsko vidim u okretanju k duhovnim vrednotama i njihovom pretpostavljanju konzumerističko-materijalističkom porivu koji je u samrtni zagrljaj, a možda i hropac, oklopio svijet.”

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2019 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.