“Moj život je dug i bogat raznim događajima”, kaže pjesnikinja Malkica Dugeč s kojom sam razgovarala 30. kolovoza 2020. Njena zanimljiva biografija svjedoči intelektualnost, hrabrost, odvažnost i ustrajnost. U nizu eseja s crticama iz života, obojenim humorom i popraćenim fotografijama koje na svoj način također prikazuju različite događaje, objavljenih u knjizi Anegdote-Iz tuđine i iz Domovine, izdate prošle godine, Malkica Dugeč indirektno upoznaje čitatelja i sa svojim životnim putom. Čitatelj može pratiti događaje iz njenog života od studentskih dana na Zagrebačkom sveučilištu, usavršavanja ruskog jezika u sovjetskoj Moskvi, rada kao profesorica na različitim školama u Hrvatskoj, u Loboru, Dalmatinskoj Zagori, Donjem Miholjcu, boravka u emigraciji, suradnje s Paneuropskom unijom, primanja priznanja za službovanje u Zavodu za osiguranje novinara u Stuttgartu do sudjelovanja na Sajmu knjiga u Frankfurtu. U eseju Susret pod tuđim nebom Dugeč kroz jedan kratki prizor podsjeća na svoju aktivnost vezanu za, nakon 1971. zabranjeni pokret, nazvan Hrvatsko proljeće što je i bio razlog njenog dramatičnog, ali tajnog odlaska u Njemačku, u egzil 1972. godine.

Kao pjesnikinja predstavila se javnosti u 27 objavljenih zbirki stihova, a najnoviju, pod nazivom Krik iz magle, objavila je malo prije našeg razgovora, u kojoj se nalazi i dva ciklusa pjesama, u stihu i u stihovima u prozi s naslovom Korona (Sars-CoV-2). Prema navedenim datumima ispod svake pjesme, od 27. ožujka do 2.srpnja 2020, Dugeč stihovima ocrtava sve pojave vezane za ovaj virus, nedoumice oko njegovog nastanka, kao i brige i strahove čovječanstva, ne dozvoljavajući sebi ni jedan trenutak bez nade i povjerenja u Boga, što proizlazi iz njene duboke vjere i poznavanja vjere. Dugeč prati i sve druge događaje i pojave. U svakom stihu ogleda se pjesnikinja koja razmišlja, svjesna i upućena u sadašnje, za mnoge kompleksno vrijeme. U Kriku iz magle, mnoge pjesme mogu se svrstati u angažirano pjesništvo, ali u kojem ne izostaju lirski momenti puni nježnosti, ljepote i iskrene molitve.

Jasna Lovrinčević: “U Hrvatskom fokusu 2020., Mijo Arapović Vas je predstavio kao najznačajniju hrvatsku živuću suvremenu pjesnikinju, a Šimun Šito Ćorić Vas je još 1991. uvrstio u 45 hrvatskih emigrantskih pisaca – prinos za povijest književnosti u Hrvata, Zagreb, 1991., što znači da ste jednako poznati i u domovini kao i izvan Hrvatske.”

Malkica Dugeč: “Kada je Šito objavio, moram priznati onda sam bila početnik. Nakon što je moj suprug 1990. umro, ja sam se sva predala pisanju. Izdala sam trideset knjiga do sada. Svake godine odlazim u Rešetare na Rešetarački susret pjesnika, gdje sam prošle godine dobila medalju i diplomu kao priznanje za moj cjelokupni rad. Prošle godine tamo je predstavljena i moja stihozbirka Slobodna misao.

Ipak, sve od svoga bijega iz prošle države 20. svibnja 1972. zbog aktivnog sudjelovanja u hrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće te straha od uhićenja, odmah nakon dobivanja političkog azila u Njemačkoj u Stuttgartu, počela sam svojim pjesničkim i proznim radovima surađivati u gotovo svim hrvtskim emigrantskim glasilima. Tako sam postajala poznata u tuđini a i u domovini. U domovinskom tisku počela sam se javljati istom od uspostave slobodne države Hrvatske. Za svoja djela nagrađena sam naprimjer; Nagradom Antuna Branka Šimića za 2007. za knjigu U riječ unjedrena, a 2014. Književnom nagradom Fra Lucijana Kordića za knjigu Žigice vjere. Još i danas surađujem u mnogim hrvatskim časopisima. Poznato je i moje sudjelovanje u Rešetaračkim pjesničkim susretima a i u Rovinjskim pjesničkim susretima sve do prestanka njegova djelovanja.”

Jasna Lovrinčević: “Bilo mi je zanimljivo Vaše ime, Malkica. To ime ima neku nježnost u sebi i nije uobičajeno, ako uopće još netko nosi to ime, onda je rijetko, a čini mi se da je jedinstveno?”

Malkica Dugeč: “To dolazi od imena Amalija. To su moji roditelji skratili i zapisali Malkica kao krsni ime. Bez obzira na zanimljivost moga vlastitog imena, možda je bolje pridržavati se one latinske izreke: Nomina sunt odioza.”

Jasna Lovrinčević: “Prvu zbirku poezije objavili ste u Slavonskoj Požegi 1960. i poslije dugo niste objavljivali?”

Malkica Dugeč: “Da, bili su to Crveni biseri, stihozbirka tiskana kao nagrada za moj rad na gimnaziji gdje sam radila kao profesorica hrvatskog jezika. Istina je da sve odonda, dok sam još živjela u Jugoslaviji, premda sam bila članica Matice hrvatske, nisam ništa objavila. A neprestano sam pisala. Bilo je to vrijeme straha od istine i pravednosti. Napominjem da sam svoju prvu pjesmu objavila 1953. godine u srednjoškolskom listu Polet i u Studentskom listu iste godine. Tada sam imala šesnaest, sedamnaest godina i ne znam kako sam ja tako mlada dospjela u Studentski list. Znam samo da su mi ime krivo napisali pa sam se ljutila na njih..

Moju drugu knjigu pjesama objavio je istom 1984. god. pok. Vinko Nikolić u Knjižnici Hrvatske revije u Barceloni.”

Jasna Lovrinčević: “Jako je zanimljiv naziv Vaše prve zbirke, Crveni biseri. Crvena boja budi različite asocijacije. Jesu li te pjesme nastale u kraćem ili dužem razdoblju?

Malkica Dugeč: “To je boja krvavih suza. Ja sam svoje suze nazvala crvenim biserima. Pjesme su nastale nakon moje udaje. Posvećene su mom suprugu Boži Dugeču.

Samo jednim stihom iz svoje stihozbirke Crveni biseri objasnit ću i značenje crvene boje u naslovu kao i sve druge primisli:

“Te bisere crvene boje ja sam sred krvava sna digla sa morskog
dna
i u suze utkala svoje.”

Jasna Lovrinčević: “Jesu li to bile ljubavne pjesme?”

Malkica Dugeč: “Da, dosta ima i ljubavnih, ali ima i jedna pjesma koja se zove Domovini. Tada nisam mogla reći Hrvatskoj, već samo Domovini. Možda bi me izbacili iz škole da sam napisala drugačije.”

Jasna Lovrinčević: “Kako se zvala Vaša prva pjesma, objavljena u Poletu i Studentskom listu?”

Malkica Dugeč: “Zvala se Rekao bi netko. Mislim da je znam i napamet. Bila je to zaista misaona pjesma, a mlada sam bila. Njenu vrijednost kao i vrijednost mojih desetak pjesama objavljenih u Poletu, u članku Deset najboljih pjesnika Poleta uočio je književnik Nikola Miličević, a Dubravko Horvatić, također suradnik Poleta u mladim danima, objavio je pjesmu Rekao bi netko mnogo godina kasnije tj. 2003. godine u mojoj stihozbirci Izabrane pjesme, koju je on uredio i tiskana je u Zagrebu.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li tada, 1953. godine sebe vidjeli kao pjesnikinju?”

Malkica Dugeč: “Ne, nisam ni slutila. Ja sam zavoljela pjesništvo i književnost zahvaljujući svojoj profesorici hrvatskog jezika. Zvala se Vera Križanić. Bila sam tada u 7. ženskoj gimnaziji, na Gornjem gradu u Zagrebu gdje je prije bila isusovačka škola.

Ali ja sam i prije, s dvanaest godina neke pjesmice pisala. Znam točno, da sam jednu svoju prijateljicu, jednom pjesmom, naravno naivnom, kritizirala kako svojoj majci laže da ide u kino a sastaje se s dečkom. Ne znam kojim riječima sam to izrazila. Znači, već tada sam počela nešto pisati.”

Jasna Lovrinčević: “Znači, već i tada ste tražili i iskazivali istinu.

Vaša poezija ima obilježja koje većinom suvremena umjetnost izbjegava: sklad, mudrost, emotivnost, duhovnost, opažanje ljepote, a prije svega težnju istinitosti.
Gdje crpite snagu i hrabrost na ustrajnosti? ”

Malkica Dugeč: “Možda je i moj studij hrvatskog i ruskog jezika kao i hrvatske i ruske književnosti tj. čitanje dobrih autora, prozaika i pjesnika doprinio mojim pogledima na svijet, moći zapažanja i nevidljivih kao i vidljivih, ali nečujnih misli, veličanju istine i pravednosti.
Možda je sve to zajedno djelovalo na mene i oblikovalo sve one osobine koje Vi navodite. A možda je i moj mučni život u tuđini, danonoćni strah od ubojstva, izručenja pa i otkaza s posla bio neminovna i najbolja pouka, ali i poticaj konstantnoj primjeni hrabrosti, ustrajnosti i vjere.”

Jasna Lovrinčević: “Kratka biografija i tri Vaše pjesme objavljene su 2010. u brošuri, izdanoj povodom 20. obljetnice Hrvatskog kulturnog društva Koblenz, autorice Suzane Petrović. U Koblenzu inače su se Vaše pjesme prezentirale u okviru raznih svečanosti Hrvatskog kulturnog društva. Pjesme odabrane za brošuru su: Za Hrvatsku, Obilježeni mijenama i Zagonetka sudbine, koja ima tri pitanja na kraju “Tko te pozva?/ Tko te stvori / Čiji li si upitnik?”

Malkica Dugeč: “Da, to je tipično moje. Ponekad završavam stih pitanjem.

Žao mi je što brošuru 20. obljetnica Hrvatskog kulturnog društva Koblenz s mojom kratkom biografijijom i tri moje pjesme, objvljene 2010.g. nikada nije dospjela u moje ruke.
Neka Vas ne začudi, što ja počesto na kraju neke pjesme postavljam pitanja.”

Jasna Lovrinčević: “Znači, čitatelja stavljate u aktivnu poziciju?”

Malkica Dugeč: “Da, neka razmisle. Ja sam inače često dolazila u Koblenz jer sam surađivala s gospđom Ivonom Dončević, bile smo dobre prijateljice, a ona je živjelaje u Koblenzu. I gospođi Ivoni Dončević posvetila sam nekoliko pjesama jer sam ju kao angažiranu osobu za priznanje slobodne demokratske Hrvatske, kao i njenog pokojnog supruga Zorka, dobroga i pametnog čovjeka, intelektualca, uvijek spremnoga na dobro djelo i na logična rješenja, neobično cijenila.

Jasna Lovrinčević: “Često spominjete izraz zloba kao u; pjesmi Čovječanstva vapaj (Krik iz magle); “Ti ugasi/ Zlobe plamen zao” , u pjesmi Pomozi mi sada “Ne daj mraku, zlobi/Ne daj da nam vjeru/Nevjera nadjača”, ili u pjesmi Otkrih čovjeka (Krik iz magle, 2020.)) “; pomoću slika dočarat svu zlobu ovoga vijeka”.

Naslučuje se da izraz zloba ima i drugo značenje osim izvornog značenja? ”

Malkica Dugeč: “Zloba se misli i na nepravdu, da ne bih upotrijebila oštriji izraz. Da ne bih onu pravu istinu rekla, upotrebljevam izraz zloba. Nije ni zbog rime, mislim da je to blaži izraz za ono što bih mogla grublje izraziti. Nemoj biti zloban, u značenju nemoj biti pokvaren, nemoj biti ratoboran. Zloba je sinonim za sve što je negativno. Zloba je i odnos prema ljudima, prema narodu. Jedan predsjednik države može biti zloban jer ne čini ono što narodu treba., a zloba se opet, izražava na više načina.”

Jasna Lovrinčević: “Riječ mijena /mijene također je često zastupljena u Vašoj poeziji, skoro dominira; u najnovijoj zbirci Krik iz magle, posebno u pjesmi u prozi Neodgonetnuto promišljanje, a neke pjesme i u naslovu nose riječ mijene kao Obilježeni mijenama, Mijenama se tješim iz zbirke po izboru Ane Horvat, Suzama se tješim, objavljene u digitalnom izdanju. Još Heraklit uočio je stalnost promjena i mijena. Je li možda život izvan Hrvatske pojačao vašu svjesnost prolaznosti?”

Malkica Dugeč: “Riječ mijena označava sve, ama baš sve što čovjek doživljava, misli, radi, osjeća, predviđa, nagađa ili pak zaboravlja, jer u svemu tom, čak i u onome što vidi ili ne vidi dragi Bog je ugradio mijenu, neminovnu promjenu svega, svagda i svagdje. Ta i naš vlastiti život je mijena; od rođenja, tijeka života pa sve do smrti, jer mi smo odista obilježeni mijenama.

A moj život izvan Hrvatske nije pojačao svjesnost prolaznosti, već je samo potvrdio postojanje promjena. A promjene su ipak trajne! Čak su i ljudskom i Božjom voljom savladive.”

Jasna Lovrinčević: “U pjesmi Otkrih čovjeka (Krik iz magle, 2020) dajete veliku moć umjetnosti. Kako biste definirali umjetnost, što je za Vas umjetnost?”

Malkica Dugeč: “Ako je netko umjetnik, umjetnost zaista ima snagu. Umjetnost za mene osobno je hrana za moju dušu. Što sve spada u umjetnost? Umjetnost je reći nešto istinito, ali uvijeno. Umjetnost je naslikati neku sliku koja ima simbolično značenje. Umjetnost je napisati dobru pjesmu. Ali što znači dobra pjesma (?). Pjesma je dobra ako na čitatelja ostavlja pozitivan dojam ili općenito dojam. Tu bi se dalo fantazirati… ”

Jasna Lovrinčević: “Studirali ste pored jugoslovenske književnosti i ruski jezik i književnost. Je li poznavanje ruske književnost bila motivacija za studij ruskog jezika?”

Malkica Dugeč: “Nije. Ja sam kao dijete željela biti diplomat jer da neću dozvoliti nepravdu prema svojim prijateljima, ali to nisam uspjela pa sam se odlučila za književnost.”

Jasna Lovrinčević: “O vašoj poeziji je napisano kako se osjete i utjecaji ruske književnosti. Đuro Vidmarović je u članku Malkica Dugeč dobitnica nagrade “Fra Lucijan Kordić” na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća napisao kako ste “stvorili svoj vlastiti diskurs…. oslanjajući se i na snažne slojeve ruske poezije”

Malkica Dugeč: “Može biti, a ja sam obožavala rusku književnost. Čak sam pokušala i prevoditi Jesenjina i druge pjesme koje su mi se svidjele. Ruska djela sam čitala u originalu. Voljela sam ruske velikane: Jesenjina, Puškina, Ljermontova. Pošto sam ruski jezik učila od prvog razreda gimnazije, a morali smo ga učiti, ja sam dobro naučila ruski. Imali smo profesorice koje su bile prave Ruskinje. Od njih sam prihvatila dobar izgovor ruskog jezika. Na fakultetu mi je ruski jezik bio drugi glavni predmet i predavao ga je profesor Badalić a hrvatski jezik i književnost prof. Jonke.”

Jasna Lovrinčević: “Bili ste u egzilu od 1972., sudjelovali u političkom i kulturnom životu iseljenika, ali se niste vratili u Hrvatsku živjeti, nastavili ste živjeti u Njemačkoj, jeste li ikada razmišljali o povratku?”

Malkica Dugeč: “Ja sam uvijek prisutna u Hrvatskoj, a ovdje sam se udomaćila. Umrli su mi roditelji, ni rodbine više nemam, u Hrvatskoj nemam više nikoga. Prijatelji koje sam voljela i s kojima sam surađivala su mi pomrli; Dubravko Horvatić koji se također javljao u Poletu, Mile Maslač. Ovdje živim u svom stanu, naučila sam jezik i način života pa sam zaključila da mi je bolje ovdje ostati.”

Jasna Lovrinčević: “Zadnjih 30 godina stvorili ste ogroman opus, objavili ste trideset knjiga, objavljivali u raznim časopisima i novinama? ”

Malkica Dugeč: “Pišem puno i radim. I noću se dižem i pišem. Ja sam u ove dvije godine izdala četiri knjige; krajem 2019. stihozbirku Slobodna misao i Anegdote iz tuđine i Domovine i knjigu o Vjenceslavu Čižeku zajedno s akademikom Josipom Pečarićem, a ove godine u kolovozu Krik iz magle.

Ja svaki dan pišem nove pjesme. Nakon ove zadnje zbirke, u kojoj je 100 pjesama objavljeno, već je nastalo 60 novih pjesama. Ja se po noći budim i odmah zapišem pjesmu. To je neki nagon, duševna potreba. Ne mogu ih sve zapisati. To je neka moja potreba. Ja ne mogu drugačije. A možda je to i Božja volja!”

Jasna Lovrinčević: “Kritičari uglavnom Vašu poeziju smatraju autentičnom, ne pripisujući joj puno elemenata modernosti, u smislu post, post moderne umjetnosti. U pjesmi posvećenu slikama Antona Cetina Otkrih čovjeka (Krik iz magle, 2020.) napisali ste stih “ne moraš se bojati kritičara bune”. Je li to inače Vaš stav prema kritičarima, odnosi li se to i na Vašu poeziju da ste posve slobodni u izričaju?”

Malkica Dugeč: “Da. jedino čega se ja bojim, je da zbog neke psovke ne dođem u zatvor. Ja sam dosta hrabra u iznošenju svoga mišljenja. Toga se bojim, jer ni jedna vlast ne rado sluša kritiku na svoj račun. Ja to iskažem na svoj način. Jer tko malo bolje analizira moje pjesme, vidjet će da ima puno momenata iz svakidašnjice. Stihovi se odnose bilo na dobro bilo na zlo.”

Jasna Lovrinčević: “Skoro u svakoj Vašoj zbirci poezije mogu se naći pjesme o hrvatskom jeziku, a 2012. objavili ste i knjigu pod nazivom Blagdan riječi hrvatske. Kada je hrvatski jezik 2013. ušao u sve europske dokumente kao službeni jezik Europske unije, je li to za Vas bio signal da hrvatski jezik kao međunarodno priznat, na neki način učvršćen u opstanku, ne treba više tako puno tematizirati?”

Malkica Dugeč: “Ja sam i dalje pisala jer su ga i dalje neki negirali. Oni su pisali kako hrvatski jezik ne postoji. Ja sam ga oštro branila. Imam puno, puno pjesama o hrvatskom jeziku. Ja sam čak i dobila jednu nagradu od Hrvatske nacionalne knjižnice za jednu svoju pjesmu koja je tim povodom bila napisana.

I sada ima jedna grupa koja hrvatski jezik proglasila zajedničkim jezikom kao nekad u bivšoj Jugoslaviji. Tomu se treba suprotstaviti, makar stihom, ja nisam vlast, mogu samo napisati što ja o tome mislim. Osim toga anglizmi su prevladali. Prije izvjesnog doba bili su to germanizmi, a sada anglizmi, koliko vidim i na nazivima trgovina i u knjigama. Znači i dalje postoje razlozi da se piše o hrvatskom jezika i da se jezik brani. I te kako se za hrvatski jezik borim. Treba paziti na taj jezik.

Ja sam inače u vezi s gospođom Sandrom Han, ona je jezikoslovka i ona izdaje časopis Jezik i često moje pjesme izlaze u tom časopisu koje se odnose na hrvatski jezik.

Da hrvatski jezik još uvijek, iako međunarodno priznat, nije dobio zasluženo mjesto i da se mora i dan-danas čuvati, njegovati kako u pismu tako i u govoru, o tome svjedoče mnogi primjeri. Nije prihvaćen u praksi. Međunarodno priznanje mu je dalo “krila za let”, ali, primjera radi, Hrvatska još nema zakon o hrvatskom jeziku koji bi mogao usmjeravati sve školske ustanove, ministarstva i ustanove pa čak učenike i studente. O problemu hrvatskog jezika uopće, ja sam govorila na službenoj svečanosti obilježavanja 50. obljetnice Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Svečanost je održana u Sruttgartu. Posjedujem i video-snimku tog nastupa.”

Jasna Lovrinčević: “Objavili ste dvije knjige dječje poezije. Pisali ste i za Cvitak – List za sretno djetinjstvo, poučan i za djecu informativan časopis. U najnoviju zbirku Krik iz magle također ste uvrstili dvije dječje pjesme. Što Vas je nadahnulo za pisanje dječjih pjesama.?”

Malkica Dugeč:” Ja sam kao prosvjetni djelatnik radila s djecom i neobično volim djecu svih uzrasta. Posebno volim ovu malu koja još nisu svjesna da su na životu. Posvetila sam dvije knjige djeci malo većeg uzrasta pošto sam radila u osmogodišnjoj školi s djecom od petog do osmpg razreda, zavoljela sam ih, dragi su mi bili. Volim djecu, volim s njima raditi.”

Jasna Lovrinčević: “Jedna velika vaša tema koja se isčitava iz Vaših pjesama je i duhovnost, objavili ste zbirku o svetom Franji, Luciji Šarčević ste posvetili pjesmu, molitvu, Pomozi mi sada, u zbirci Krik iz magle, nalazi se jedan ciklus pjeasama pod nazivom Čovjek i vjera.”

Malkica Dugeč : “Ja sam vjernica i ne mogu to iz sebe istjerati. Često spominjem i molitve , uglavnom vjerske teme. Jedan čitav ciklus sam napisali Bijeli križevi, o onima na Ovčari i tu ne možete a da se ne pomolite dragom Bogu i izrazite žalost. Ja sam jako osjetljiva. Ne volim one koji ubijaju druge ljude, koji svjesno čine zlo, to su ti zlobni. Duhovnost je meni prirođena, tako bar ja mislim, ne mogu drugačije.”

Jasna Lovrinčević: “Je li možda Vaša duhovnost bila pojačana i, u jednom trenutku teškog života, kada ste morali napustiti domovinu i poći u egzil? ”

Malkica Dugeč : “Ja ne mogu to sa sigurnošću reći, ali je vjerojatno to sve skupa imalo utjecaj. Ostati sam, bez domovine, odjednom, bez ikoga, nepoznat u tuđem svijetu. To je vjerojatno sve skupa djelovalo. Ja sam 1972. došla u Njemačku s jednim koferčićem, s nužnim stvarima jer nije nitko smio znati da sam pobjegla. Bilo je teško.”

Jasna Lovrinčević: “Zanimljivo je kako su Vaše knjige poezije ilustrirali hrvatski poznati slikari, a samo slikar Anton Cetin je ilustrirao skoro deset. Jeste li sa svima imali osobni kontakt?”

Malkica Dugeč: “S Antunom Cetinom jesam, ja sam ga pitala da mi ilustrira moje stihozbirke a drugi su mene kontaktirali.”

Jasna Lovrinčević: “U pjesmi Za Hrvatsku, objavljenu u 20. obljetnica Hrvatskog kulturnog društva Koblenz, na kraju se nalaze stihovi “Za Hrvatsku sam /…Gdje je čovjek od zla veći/…Ja sam za Hrvatsku ljudskog lika!?

Malkica Dugeč: “Ja zamišljam Hrvatsku takvu da ljudi budu dobri jedni prema drugima, da pomognu drugima koliko mogu. Usput, ja svaki mjesec šaljem jednoj organizaciji pomoć za djecu iz Afrike koja su oslijepila.”

Jasna Lovrinčević: “Nedavno ste proslavili rođendan što je bilo popračeno i člankom u Hrvatskom fokusu i evo, ja se rado pridružujem čestitkama sa željom da još dugo, dugo živite i pišete.”

Malkica Dugeč: “Sljedeći moj rođendan bio bi jubilarni. Moj život je dug i bogat raznim događajima.”

Ovaj razgovor bio je vođen povodom, u lipnju, u javnosti obilježenog rođendana Malkice Dugeč. Nakon moje čestitke, Malkica Dugeč me iznenadila i obradovala stihovima Život znoja, rada i nada, napisavši “Moja najnovija pjesma” koje je poslala nekoliko dana nakon ovog razgovora. Pjesmu s velikom zahvalnošću i velikim zadovoljstvom objavljujem.

Moja najnovija pjesma “ŽIVOT ZNOJA, RADA I NADA

ŽIVOT ZNOJA, RADA I NADA
Ne znam hoću li prispjeti
Na već osamdeset peti
Rođendan života svoga
Izmoljenoga ga od Boga.
Čak da krenem putem krivim
U zdravlju i dobre volje,
Nadat ću se, bit će bolje,
Hvalit Bogu što ja živim.
Mnogi ljudi u starosti
Jadaju se: “Bole kosti”,
A moj život znoja, rada,
Biva sretan i pun nada.
Ako osamdeset peta
Zdrava stigne ovog ljeta,
Ja ću opet Bogu reći:
“Hvala, Bože, na toj sreći!”
Znam: ne će mi prijatelji
(Odviše ih malo ima)
Po mojoj ni tuđoj želji
Pjevati pod prozorima.
Doživim li živa, zdrava
Da mi obaraz i oprava
Od svih mrlja čisti budu,
Ne poživjeh ja zaludu!
Gostit ću ih lijepom riječi,
Dobrim djelom, slavopojem
Na jeziku hrvatskome,
Riječju dragom što bol liječi
I kad je u srcu mome !
20.9.2020.