Ivana Jovanović Trostmann – Slikarica čije slike bude radost

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf: Jasna Lovrinčević

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf: Jasna Lovrinčević

Živost ljetnog Dubrovnika daje posebnu čar kamenim zidovima, s kojih promatraju stoljeća

ispunjena životom, radošću, molitvom, nadom, čežnjom, brigom, strepnjom, posebno za onim na dalekim morima… Sa zidova i prozora odliježu zvuci lijerice, skladne simfonije Sorkočevićeve i pjesma trubadura kao i fijuci razornih granata koji ih u crni dim zavijaju. Zidovi pričaju, otkrivaju i skrivaju…

Međutim, ako se popnete zadnjom uličicom na Stradunu pored Sponze, ispod samih gradskih zidina naići ćete na kapelicu sa zidom neobično obojenog roza bojom. Ovaj roza zid skriva crkvicu povezanu s davnim dolaskom dominikanca u Dubrovnik, ali zatvara i izložbeni prostor dubrovačke slikarice Ivane Jovanović Trostmann.

Ivana Jovanović Trostmann: “Ovo je kapelica svetog Jakova Pipunara, sv. Jakova koji je bio prisutan pri uznesenju Kristovom. Crkvica, sagrađena u 13stoljeću od strane dominikanaca, ostala je u upotrebi jedanput godišnje i to krajem sedmog mjeseca kada se slavi sveti Jakov. Poslije svete mise je običaj da se svi počaste pipunom pa je ostao naziv Pipunar.”

Ivana Jovanović Trostmann (Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann (Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann dočekala me je ispred kamene kapelice svetog Jakova Pipunara, u predvečerje vrućeg, ljetnog dana, početkom kolovoza 2015. i uvela u mali prostor ispunjen raskošnim bojama svjetlosti koje zrače s njenih slika, razasutih po cijelom prostoru. Lakoća, lepršavost, jednostavno radost i ljepota isijava sa slika, podiže duh i budi radost. Svijetle i vesele boje koje privlače i izmamljuju osmijeh, odmah su nametnule pitanje jesu li one unutrašnji poriv ili svjesna odluka slikarice.

Ivana Jovanović Trostmann: “Svijetle boje su radost. Mislim da čovjek treba živjeti neki svoj mali radosni san i da je to najbolji način da se u svijetu kakvom jest, sa svim poteškoćama, održi. Čovjek mora lijepe stvari birati i izgraditi svoj mini svijet u kojem će stvarno biti zadovoljan i radostan. Znači birati ljepotu života u malim stvarima i polako ići naprijed. Ja sam inače vjernik i to je moj životni stav, to je jedna ogromna snaga koju čovjek ima, jer teško je bez Krista.”

Maštu ti ne mogu oduzeti

Tražiti radost i biti radostan, ali i širiti radost i prenositi je, stav je Ivane Jovanović Trostmann. U razgovoru u kapelici, okružena slikama, Ivana je navela rečenicu koja joj se duboko usjekla u pamćenje, a koju je “primila” u vremenu razornih napada na Dubrovnik.

Ivana Jovanović Trostmann: “Mislim da smo mi poštari. Na koji način poštari? Mi uvijek jedno drugom prenosimo neku poruku s neba, tako ja uvijek mislim. Tako mi se dogodilo u ratu, baš u ratu, da sam gledala neki film na televiziji u kojem sam čula jednu rečenicu koja mi je ostala memorirana: “Mogu ti sve oduzeti, ali ti ne mogu oduzeti maštu, mašta je tvoja.” Ona mi je strašno pomoglo u ratnim danima. Vraćala sam se iz škole, u kojoj sam radila, kada sam se sjetila te rečenice. U onoj teškoj situaciji granatiranja, siromaštva, jada i tuge sjetiti se “mašta je tvoja”, značilo je, ti si slobodan čovjek, bez obzira što se dogodi. To mi je strašno u ratu dalo snage, tako da sam dosta u ratu slikala. Međutim, kako nije bilo vode, puno sam radila u akriliku jer mi je upravo tada tetka iz Londona donijela akrilik tako sam mogla slikati. To je ujedno bio i početak moga rada u akriliku. Mislim da i danas, bez obzira što nije rat, trebamo tražiti radost i bježati u tu radost jer to je smisao života, biti radostan jer ako smo vjernici, moramo biti radosni.”

Izložbe u različitim zemljama

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann je završila Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu i magistrirala povijest umjenosti na Sveučilištu u Zagrebu. Priznata je i omiljena slikarica, stalno prisutna na dubrovačkoj i hrvatskoj likovnoj sceni, s izlaganjima u Mađarskoj, New Yorku, Japanu, i u Crnoj Gori.

U Mađarskoj, u Pečuhu izlagala je 2010. godine povodom proglašenja Pečuha, zajedno s Essenom i Istanbulom, europskim glavnim gradom kulture.

Ivana Jovanović Trostmann: “Izložbu u Mađarskoj organiziralo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, a gospođa Katja Bakija bila je organitator. Ona je željela da jedan slikar predstavlja kulturu Dubrovnika u vrijeme kada je Pečuh 2010. bio predstavnik europske kulture zajedno s Istambulom. Ja sam predstavljala slikarstvo Dubrovnika s jednom samostalnom izložbom koja se održavala u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Bila je izloženo dvadesetak ulja i akrilika na platnu, većih formata koja su predstavljala mrtvu prirodu i pejsaže. To je bila jedna lijepa izložba, koja se za Božić preselila u Budimpeštu, a onda u Kaloču (Kalocsa) i Kačmar (Katymár), manja mjesta koja imaju hrvatsku manjinu. Tada sam osobno bila u Mađarskoj. Bila sam jako lijepo primljena. Dočekala me organizacija hrvatskog stanovništva u Pečuhu kojeg ima prilično. Lijepo je to što Mađari u Pečuhu govore i hrvatski. Znači, bila je jedna korespondencija vrlo ugodna i jednostavna. Puno Mađara razumije hrvatski, a naši ljudi u Pečuhu čuvaju svoj jezik i govore i mađarski i hrvatski.”

U New Yorku 2012. i 2014 godine, Japanu 2014. i 1992. u Bonnu Ivana Jovanović Trostmann sudjelovala je na skupnim izložbama koje su imale humanitarni karakter.

Ivana Jovanović Trotstmann (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trotstmann (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann: “To su bile izložbe koje su se organizirale kao predstavljanje dubrovačkog slikarstva van Hrvatske. Prva je bila 1992. u Bonnu gdje su umjetnici sakupljali sredstva za pomoć Republici Hrvatskoj, zapravo gdje su se kupovale slike za pomoć Dubrovniku. U Bonnu su izlagali samo dubrovački slikari. U New Yorku 2012, u Harvard Clubu organizirana je izložba na kojoj su se predstavili dubrovački slikari. Bila je to humanitarna akcija s prodajom slika. U New Yorku sam također 2014. godine u Atletic Clubu s dubrovačkim slikarima sudjelovala u humanitarnoj akciji prodaje slika. U Japanu 2014. godine, u Fukushimi, u galeriji Kioto Art Exhibition, izlagala sam s umjetnicima iz Hrvatske na prodajnoj izložbi za pomoć Japanu kako bi se pomoglo ljudima, koji su pretrpjeli velike materijalne štete u potresu.”

Svi Ivanini radovi na ovim skupnim, humanitarnim izložbama su prodani. U New Yorku slike su kupovali i hrvatski iseljenici.

Radost davanja

Jasna Lovrinčević: “Što za vas znači sudjelovanje na izložbama s humanitarnim ciljem? Jeste li dragovoljno davali svoje slike?”
Ivana Jovanović Trostmann: “Mislim da je radost u davanju, čim čovjek dođe u poziciju da dava, nekako se osjeća slobodan i radostan. To je radost davanja. Čovjek je slobodan kada može dati, nije vezan, nije opterećen, nema straha. I sama je radost kad sudjeluješ s drugima u nečemu što nije ograničeno, već je pomoć ljudima.”

Slike Isusovog lica

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf:Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf:Jasna Lovrinčević)

Slike Ivane Jovanović Trostmann predstavljaju cvijeće, pejsaže, dubrovačke i morske motive, ali u kapelici svetog Jakova Pipunara bile su postavljene i slike koje odišu duhovnošću, misaonošću, slike koje čovjeka stavljaju pred esencijalna, konačna pitanja.To je serija slika Isusove muke s prikazom Isusova lica. Jedan ciklus ovih slika predstavlja Isusa na križu rađen za izložbu u Kotoru.

Ivane Jovanović Trostmann: “U početku sam radila apstrakcije, slike većih formata, a onda sam s vremenom počela s temama svakodnevnog života, cvijeće i pejsaže, dok nisam 2010. napravila Križni put gdje sam imala potrebu napraviti Kristova lica u 14 postaja. Znači, ne sami događaj Isusove muke, već Kristovo lice. To su uglavnom formati 1.20 m x 1,50 m., rađeni u ulju na platnu. Izložba je bila postavljena u samostanu svete Klare u Dubrovniku. U Kotoru ove godine, bilo je dvadesetak akrilika na lesonitu, formata 20×80 cm koji su predstavljali, ne toliko raspeće, koliko uskrsnuće Isusa Krista, znači dolazak. Nema tuge već je radost. Izgleda kao raspreće, u stvari je dolazak zato što je on raspet, ali je uskrsnuo. Nije bit samo raspeće već nastavak života.”

Slike prema poemi Mare Jovića

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf:Jasna Lovrinčević)

Ivana Jovanović Trostmann (Fotograf:Jasna Lovrinčević)

U kapelici svetog Jakova Pipunara bili su izložene slike Isusovog lica rađene prema poemi “Križni put -Grad”, Mara Jovića predstavljene u srpnju 2015. godine, u “Saloči od zrcala” u Dubrovniku.

Ivana Jovanović Trostmann: “Ovo je nova postava napravljena prema poemi Mara Jovića koja se zove “Križni put – Grad”. Ta poema me strašno takla jer je iskreno pisana. Vidi se da je autor vjernik, ne formalist, ne čovjek koji je religiozan nego pravi vjernik. On osjeća Kristovu bol i Kristovu patnju, tako da me to potaklo da napravim taj Križni put.”

Jasna Lovrinčević:”Jeste li slikali prema Marovom tekstu ili prema podnaslovima poeme.”
Ivana Jovanović Trostmann: “Svaka postaja je prevelik zalogaj da bi čovjek u jednoj slici sve pokazao. To je predugačak tekst, koji je vrlo sadržajan, iskren i jak. Ako bi čovjek to oslikavao, to bi bilo previše sadržaja za jednu sliku, zato sam išla po naslovima Križnog puta. Međutim, ono što je vezano za Poemu Mara Jovića je jakost samog lika Isusa Krista. Više sam išla na Isusovu snagu, na snagu Isusova lika koja proizlazi iz Poeme. Slike predstavljaju snagu lika.”

Pojedine slike Isusove muke prema poemi “Križni put – Grad” imaju vrlo malo boje, skoro su više crteži s istaknutim crnim linijama. Međutim, kao kontrast crnim linijama pojavljuje se trnova kruna, naslikana posebno živim, svijetlim bojama.

Ivana Jovanović Trostmann: “Ta slika predstavlja Isusovo umiranje, kada je umoran, kada zadnjim atomom snage gleda ljude i u tom trenutku kaže : “Oče oprosti im jer ne znaju što čine”, a njega boli i nema snage.”

Dubrovnik (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Dubrovnik (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Na kraju je Ivana Jovanović Trostmann još jedanput naglasila važnost vjere.
Ivana Jovanović Trostmann: “Ja bih napomenula da čovjek mora snagu ipak crpiti u vjeri, jer kad čovjek ide s Bogom, ide najlakše i najljepše i križ se nosi lakše. Jedino što imamo je vrijeme koje bi trebali iskoristiti najpametnije. Ne u smislu da idemo za karijerama već da više idemo za odnosima, izgrađivanjem odnosa, jer nije bitno što radiš već kakvi su nam odnosi, mi zapravo nosimo odnose sa sobom.”

Napuštajući kapelicu i Ivanine slike, spuštala sam se stepenicama prema uzavrelom Stradunu, ispunjena i ponesena susretom sa slikaricom koja osvaja slikama i snažnom osobnošću.

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2019 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.