Davor Grünwald primio Veliku nagradu ULUPUH-a za životno djelo

Dodjela Velike nagrade ULUPUH-a za životno djelo Davoru Grünwaldu (u sredini), Andrija Mikulić i Ivana Bakal (Fotograf: Morana Matković)

Davor Grünwald dobitnik je Velike nagrade ULUPUH-a za životno djelo koja mu je svečano uručena 18. prosinca 2017. godine, u povijesnoj zgradi Stare vijećnice u Zagrebu.Udruga likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) ovu prestižnu nagradu, kako stoji u obrazloženju za dodjelu ove Nagrade, dodijelila je Davoru Grünwaldu za njegov dugogodišnji umjetnički rad na području industrijskog dizajna, kojim je na kulturnoj sceni svojim značajnim umjetničkim radom doprinio i ugledu ULUPUH-a.

Na svečanosti dodjele nagrade, održane pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Zagreba i predsjednika Gradske skupštine Grada Zagreba gospodina Andrije Mikulića, predsjednica Umjetničkog savjeta ULUPUH-a, Višnja Slavica Gabout, predstavila je Grünwaldov opus uz projekcije njegovih projekta u Hrvatskoj do 1975. i nakon toga u Kanadi, a Nagradu su predali predsjednik Gradske skupštine Grada Zagreba, gospodin Andrija Mikulić i gospođa Ivana Bakal, predsjednica ULUPUH-a.

Zanimljivo je kako je Davor Grünwald odmah nakon završenog studija na Akademiji primijenjene umjetnosti (Akademie für angewandte Kunst), u Beču, 1968. postao član ULUPUH-a i već 1969. sudjelovao u osnivanju Sekcije za industrijski dizajn pri ULUPUH-u što mu je tada omogućilo dobijanje statusa slobodnog umjetnika.

S Davorom Grünwaldom razgovarala sam nakon uručenja ove značajne i zaslužene nagrade koja sigurno kod svakog laureata stvara poseban osjećaj radosti i zadovoljstva u odnosu na sve uloženo u stvaralački i profesionalni rad. Davor Grünwald je inače dobitnik više nagrada, između ostalih, Nagrade Grada Zagreba 1974., Zlatne medalje, dodijeljene mu u Leipzigu i nagrade Canada Design Award 1982. godine, pa sam ga pitala kako je primio vijest o dodjeli Velike nagrade ULUPUH-a za životno djelo.

Davor Grünwald: “U svom govoru zahvale spominjem: „…Vi koji ste došli podijeliti s nama taj osjećaj postignuća koji ova prigoda donosi sa sobom…“ . Pojam „postignuća“, u mojem slučaju, asocira moj „stav“ prema nagradama općenito. U mom kratkom djelovanju u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj od 1968. do 1975. dobio sam sve nagrade koje su bile dostupne u to vrijeme pa i nagradu SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije). Prva prestižna nagrada u Kanadi bila je Canada Design Award daleke 1982. Nisam se više natjecao, a mogao sam svake druge godine. Tada sam zaključio da troškovi vezani uz takav događaj kao put, hotel itd., prelaze moje financijske mogućnosti. Bilo mi je važnije da održavam familiju i kuću u centralnom djelu Toronta, umjesto da trčim za slavom. Znao sam da je mojim poslodavcima bilo važnije da obavim svoj mehaničko-konstruktivni dio posla nego da sakupljam nagrade za industrijski dizajn. Nisam ih htio time „gnjaviti“ odnosno izgubiti posao zbog mog, po njima, hira! U takvim situacijama uvijek se sjetim naše narodne poslovice: „Ne bodi se s rogatima“!
Moji instinkti me nikad nisu prevarili! Znao sam da će „slava“ jednog dana doći kad zato okolnosti sazriju. I evo, to se upravo dogodilo!

Kolege moje generacije kao i mlađi, uvidjeli su kvalitetu i kvantitetu mog profesionalnog opusa i nekako su me spontano digli na piedestal glavnog laureata. Stoga sam im od srca zahvalan za taj osjećaj postignuća.”

Davor Grünwald – Uručenje Velike nagrade ULUPUH-a za životno djelo

Jasna Lovrinčević: “U našim razgovorima prije dodjele ove Nagrade naveli ste kako je gospodin dr. Goroslav Keller predložio Umjetničkom savjetu ULUPUH-a Vašu nominaciju Nagrade za životno djelo a Upravni odbor ULUPUH-a je to prihvatio. Iz Vaše biografije poznato je kako je gospodin Keller povodom Vašeg odlaska u Kanadu napisao članak Zašto je otišao Davor Grünwald, u kojem je između ostalog naveo kako ste radeći s Tvornicom računskih strojeva u Zagrebu bili u mogućnosti integrirati sav svoj interes za proizvođačku industriju, znanje i talent.

Molila bih Vas ako biste mogli malo više reći o g. Kelleru, o Vašoj eventualnoj suradnji prije Kanade, jeste li bili u kontaktu od kada ste otišli u Kanadu i kakav je bio Vaš susret u Zagrebu?”

Davor Grünwald: “Još za vrijeme mog studija u Beču (1964.-68.) održavali smo kontakt. On je bio suprug moje sestrične pa smo se i po toj liniji poznavali. Već onda on se isticao kao dobar teoretičar dizajna, a kasnije je doktorirao na tu temu. Ja sam s druge strane bio i još uvijek jesam, tipičan praktičar pa smo se lijepo nadopunjavali. Taj njegov članak: Zašto je otišao Davor Grünwald je sada klasičan primjerak povijesti hrvatskog industrijskog dizajna. U njemu prikazuje nezrelost jugoslavenskog društva da prihvati moj pristup oblikovanja proizvoda, toliko važnog za konkurentnost na svjetskom tržistu. Prigodom mojih čestih dolazaka u Hrvatsku znali smo se naći, porazgovarati i onda bi se vratili svaki svojem putu. Zadnjih par godina gospodin Keller je preuzeo predsjedništvo Sekcije za industrijski dizajn ULUPUH-a. koju sam ja osnovao 1968. Sada je počela žustrija razmjena na temu što smo postigli. Zadnjih par mjeseci 2017. u kojima se dogodila lijepa izložba u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva pa vođenje kroz izložbu te promocija monografije (Marko Golub i Koraljka Vlajo, Davor Grünwald – Industrijski dizajn, HDD, 2017.) gospodin Keller bio je prisutan i vrlo aktivno sudjelovao u diskusijama. Vratio sam se u Toronto. Gospodin Keller me je iznenadio e-mailom u kojem me obavještava o nominaciji za životno djelo u ULUPUHU. Zahvalio sam, ali nisam vjerovao da ću proći jer u ULUPUHU djeluju mnogi umjetnici moje generacije koji zavrijeđuju tu Veliku nagradu. Ipak, stigla je oficijelna obavijest iz Tajnistva ULUPUH-a da sam ja ove godine glavni laureat. Nisam se dvoumio, otputovao sam na par dana u Zagreb da osobno primim tu vanrednu Nagradu. Takva prilika se ne propušta!

Iskustvo koje sam stekao u tom mom prvom angažmanu nakon diplome s Tvornicom računskih strojeva kao interes za proizvođačku industriju, znanje i talent, odigralo je značajnu ulogu u mom profesionalnom razvoju u Kanadi. Nisam se plašio tih složenih okolnosti u industrijama koje nisu poznavale industrijski dizajn i praktički ih educirao i „natjerao“ da moje metode prihvate! Kroz moja konstruktivno-mehanička rješenja, a koje su moji poslodavci i klienti tražili, plasirao sam elemente industrijskog dizajna „po tiho“ kao: ergonomska i estetska rješenja, izbor materijala, najoptimalniju proizvodnu tehnologiju itd.”

Davor Grünwald

Jasna Lovrinčević: “U našim razgovorima i prepisci prije Vašeg odlaska u Zagreb na dodjelu Velike nagrade, osvrnuli ste se na početak novih aktivnosti u Hrvatskoj 2015. godine kada je gospodin Boris Ljubičić, grafički dizajner predložio da vam Muzej za umjetnost i obrt (MUO) arhivira Vaš profesionalni opus. Možete li malo više reći o suradnji s gospodinom Ljubičićem, od kada se poznajete i kako je došlo do prijedloga o arhiviranju vašeg opusa?”

Davor Grünwald: “Gospodina Borisa Ljubičića upoznao sam na Trećem bienalu industrijskog oblikovanja, BIO 3, u Ljubljani početkom sedamdesetih prošlog stoljeća. Tada sam primio nagrade za TRS-ove elektronske kalkulatore. Pratio sam njegove uspjehe, koliko sam mogao iz daljine, iz Kanade, uvijek opširno prikazane u medijima. Nakon mojeg penzioniranja 2008. primio sam se posla i uredio moju digitalnu verziju prezentacije mojih dizajna. To sam poslao svima do kojh mi je bilo stalo, među ostalima i gospodinu Ljubičiću. Nedugo nakon toga, početkom 2015., gospodin Ljubičić me obavijestio da je predložio Muzeju za umjetnost i obrt da moj profesionalni opus arhivira. Javio sam se Koraljki Vlajo, kustosici Odjela za dizajn. Tako je započeo moj „povratak“ u Hrvatsku.”

Jasna Lovrinčević: “U svom zahvalnom govoru u ime svih nagrađenih zahvalili ste i u ime pokojne novinarke Ane Lendvaj koju ste upoznali 1988., kada vas je intervjuirala za članak u Večernjem listu pod naslovom Zašto pada zavjesa šutnje.
Zanimljiv naslov, pretpostavljam da je tema bila Vaš odlazak u Kanadu. Kako je došlo do tog intervjua obzirom da ste bili u Kanadi, na čiju inicijativu, je li to bio dio početka novih aktivnosti u Hrvatskoj?”

Davor Grünwald: “U to vrijema već sam si „napravio ime“ u Kanadi. Dobio sam Canada Design Award za jedan geofizički uređaj i dizajnirao sam vrlo uspješnu seriju brzih kompjuterskih tiskača za Delphax kompaniju. Osjećao sam potrebu da se malo pohvalim ili da dam do znanja onima koji su me spriječili 1974. u mom djelovanju i time praktički protjarali iz Jugoslavije, odnosno Hrvatske. Otšetao sam u zgradu Večernjeg lista i objasnio što želim. Bila mi je preporučena gospođa Lendvaj. Shvatila je brzo zašto želim taj intervju i ona ga je u tom tonu i sastavila.”

Na dodjeli Godišnjih nagrada ULUPUH-a, 18.prosinca 2017., pored dodjele Velike nagrade ULUPUH-a za životno djelo, podijeljene su i druge nagrade ULUPUH-a: za najbolju izložbu, za najboljeg mladog umjetnika i za najbolji izdavački projekt. Kako je Davor Grünwald bio pozvan održati zahvalni govor u ime svih nagrađenih, ovom prigodom želio je podsjetiti na, za njega značajne događaje održane u zadnje vrijeme u Hrvatskoj i prije svega zahvaliti svima koji su sudjelovali u realizaciji tih događaja jer smatra da su ti ljudi uveliko doprinijeli da upravo on bude laureat ovogodišnje ULUPUH-ove nagrade za životno djelo. Podsjetio je na arhiviranje njegovog opusa u Muzeju za umjetnost i obrt, održavanje izložbe Davor Grunwald – Retrorama industrijskog dizajna od 1968 do 2008, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) i objavu monografije Davor Grünwald -Industrijski dizajn.

Davor Grünwald: “Moram posebno zahvaliti nekim ljudima koji su svojim osobitim radom i trudom u zadnje vrijeme pomogli stvoriti pozitivnu klimu oko mog dizajnerskog opusa, koja je zasigurno pridonijela ovoj uzvišenoj Nagradi.

Prijedlogom našeg uvaženog grafičkog dizajnera, gospodina Borisa Ljubičića, da mi Muzej za umjetnost i obrt, arhivira moj profesionalni opus nastao zadnjih pola stoljeća, započeo je moj novi, vitalni i nadahnjujući period u Hrvatskoj. Slijedila je prekrasna izložba pod naslovom: Davor Grunwald – Retrorama industrijskog dizajna od 1968 do 2008, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD), koju su gospodin Marko Golub i gospođica Koraljka Vlajo koncipirali i osmislili inteligentni, popratni tekst. Ovaj isti autorski dvojac je, istovremeno sa samom izložbom, ove jeseni završio i rad na mojoj „maloj“ monografiji Davor Grunwald – Industrijski dizajn, koja je bila promovirana u HDD-u ove godine. Konačno, izložba je omogućila i neke ponovne, radosne susrete nakon mnogo godina. Među njima, i s gospodinom Goroslavom Kellerom, koji je predložio Umjetničkom savjetu ULUPUH-a moju nominaciju za Nagradu za životno djelo, što je Upravni odbor ULUPUH-a, na koncu, i potvrdio.
Uoči dodjele te prestižne Nagrade za životno djelo gospodin Boris Ljubičić mi je poručio: Nismo te zaboravili!

Jasna Lovrinčević: “Povodom izložbe i promocije u Zagrebu održali ste brojne intervjue i sudjelovali u televizijskim emisijama. Jeste li upoznali neke nove osobe u Hrvatskoj koje biste željeli istaknuti?”

Davor Grünwald: “Da, bio sam impresioniran novinarkama koje su s lakoćom savladavale tu, ne baš jednostavnu temu o industrijskom dizajnu. Želio bih istaknuti Patriciju Kiš iz Jutarnjeg lista, Željku Lastavić koja radi za LIDER i Mirjanu Žugel Pavičić s Hrvatske Radio Televizija 1.
Sreo sam također nekoliko mladih dizajnera koji su mi prišli i uvjerili me u svoj kvalitetan rad. To su: Maša Milovac, Morana Matković, Deborah Hustić, Ivan Šantić, Grupa Baluna. Oni će, po mom mišljenju, biti jedni od nosioca dizajna sljedeće generacije u Hrvatskoj.”

Na kraju, na moje pitanje što bi po Grünwaldovom mišljenju bila njegova ostavština svjetskom industrijskom dizajnu, dobila sam odgovor koji se odnosi na Davorovu aktivnost na teoretskoj razini definicije dizajna. Naime Davor Grünwald je pisao za ICSIDnews, a kada se u Torontu 1996. održavao Kongres ICSID-a (International Council of Societies of Industrial Design), kako je naveo u svojim Memoarima, bio je osobno jako angažiran i tada je kao jedan od direktora Udruženja kanadskih industrijskih dizajnera (ACIDO) organizirao izložbu kanadskih kolega, industrijskih dizajnera.

Davor Grünwald: “Objavio sam članak 1995. u ICSIDnews 4/95 magazinu pod naslovom: “Dizajn produkata limitirane produkcije i distribucije“. U njemu tvrdim da ICSID-ova (ICSID – International Council of Societies of Industrial Design) definicija industrijskog dizajna zapostavlja 70% svjetskih proizvoda malih serija. Ta definicija spominje da samo masivno proizvedeni produkti se tretiraju elementima industrijskog dizajna. Bio sam prvi na svijetu, prije 23 godina, koji je uvidio tu kolosalnu grešku, odnosno nepravdu i inzistirao da dvije različite grupe proizvoda, masovne i limitirane proizvodnje bi trebale biti spomenute u ICSID ID definiciji. Imao sam dobar razlog za takvo inzistiranje jer svi moji dizajnerski projekti bili su produkti malih serija. Tek 2015., kad je ICSID promijenio ime u WDO (World Design Organization) moja tvrdnja bila je usvojena. Ne mora biti da se to usvojilo na bazi mog članka, netko je došao do istog zaključka, ali 20 godina kasnije. Zamolio sam predsjednicu WDO da mi da izjavu za to moje „otkriće“ – odbila je! No to je neka druga priča.

Davor Grünwald (Fotograf: Morana Matković)

GOVOR DAVORA GRÜNWALDA PRIGODOM DODJELE ULUPUH-OVIH GODIŠNjIH NAGRADA, 18. prosinca 2017.

Dozvolite mi da prvo pozdravim i zahvalim se u ime svih nagrađenih, gospodinu Andriji Mikuliću, predsjedniku Gradske skupštine Zagreba te gospođi Ivani Bakal, predsjednici ULUPUHA, u mojem slučaju za dodjelu ove prestižne Velike nagrade ULUPUHA za životno djelo, kao i za dodjelu nagrada kolegicama i kolegama za ovdje prikazanim, više nego uspješnim, projektima.

To je svakako u duhu ULUPUH-ovog poslanja da razvija, nagrađuje i stimulira hrvatsku primijenjenu umjetnost.

Pozdravljam i sve prisutne kolegice i kolege, prijatelje i familije, i sve Vas koji ste došli podijeliti s nama taj osjećaj postignuća koji ova prigoda donosi sa sobom. Vi ste nam pomogli, bodrili nas u tim našim kreativnim procesima koji su nas doveli do ovoga danas.

Gospođu Anu Lendvaj upoznao sam 1988. kad me intervjuirala za članak u Večernjem listu pod naslovom Zašto pada zavjesa šutnje. Neizmjerno mi je drago da sam se našao danas u njezinom društvu, nažalost posthumno. Uvjeren sam da taj osjećaj dijelim sa svima.

Nadam se da će se ovim nagradama i sve što im je predhodilo, pridonijeti općem, boljem razumijevanju industrijskih, modnih, izložbenih i keramičkih dizajnerskih kreacija te poticanju mladih članova te promocijom počasnih članova, dostojno objelodaniti njihovu umjetničku zrelost.

To sve će se kad-tad u konačnici odraziti u ekonomskom, društvenom pa i kulturnom razvoju Hrvatske.

I na kraju, želim se još jednom zahvaliti u ime dobitnika – Gradskoj skupštini Zagreba i ULUPUH-u na ovim vrijednim nagradama.
HVALA SVIMA!

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.