Slikarica Ankica Karačić je šesti put za redom izlagala na Seulskom međunarodnom umjetničkom festivalu(Seoul International Art Festival), koji se održao od 6. do 12. prosinca 2017., u Seulu, u muzeju Chosunilbo, u organizaciji Međunarodne udruge kreativnih umjetnika u Republici Koreji (International Creative Artists Association-ICAA in republic of Korea),a čiji je domaćin Svjetska kulturna udruga umjetnika ( WCAA- World Culture Artists Association, Inc.). Rado se odazvala na razgovor povodom sudjelovanja na ovom velikom, umjetničkom događaju.

Ankica Karačić: “Bilo je naporno putovati tamo i nazad, kao i kretati se na -15 stupnjeva Celzijusa, ali bilo je predivno, oduševljena sam. Jako sam zadovoljna, kao i uvijek su nas lijepo primili i ugostili.”

Ovogodišnji 24. seulski međunarodni umjetnički festival održao se pod nazivom Mir i ljubav (The 24th Seoul International Art Festival “PEACE & LOVE” 2017).

Ankica Karačić je izložila djela svog najnovijeg ciklusa, naslovljen Nešto iz duše, kojeg je naslikala u miješanoj tehnici, na drvenim, okruglim objektima, teškim po 20 kilograma, promjera100 cm. Zbog lakšeg transporta, otiskala ih je kao grafike na platnu. Na izložbi bili su postavljene i grafike njenog supruga, Ante Karačića.

Jasna Lovrinčević: “Kako su bile primljene vaše i Antine slike?”

Ankica Karačić: “Bili su jako zadovoljni i oduševljeni mojim slikama. Temu ljubav i mir ja sam izrazila u tri slike, ali sam izložila samo dvije. To su likovi čovjeka i žene u ulju, u krugu, promjera jednog metra. Ja sam na jedan način bojama prezentirala tu temu, znači crvenim tonovima, a sama crvena boja, znamo što znači. Izrazila sam se na jedan umjetnički način tako da su organizatori bili oduševljeni. Jako su im se svidjeli kao i Antini radovi. Odmah su pitali kako su nastale njegove grafike, jako su zanimljive. Ante je svoje drvene skulpture snimio i tiskao na platno jer bilo je nemoguće nositi sve te teške objekte.”

Ankica je privukla pozornost svojim radovima kao i tehnikom koju je koristila.
Ankica Karačić: “To je jedna moja nova tehnika, ove sam slike malo drugačije radila, to je miješana tehnika pri čemu slikam pa brišem, ali grubo. To je kao zgrafito u ulju, odnosno grebanje ili na njemačkom kratzen. Ja stružem preko podloga, a ima ih više i to dok su vlažne, da se vidi dubina.”

Ankica Karačić je prvi put izlagala u Seulu 2002. Te godine je Udruženja likovnih umjetnika Rurske oblasti ( BBK – Bundesverband Bildender Künstler Bezirksverband Ruhrgebiet e.V.) poslalo slike svojih članova na natječaj za izložbu u Južnoj Koreji i žiri Međunarodne udruge kreativnih umjetnika (International Creative Artists Association-ICAA) je odabrao njene slike. Bila je to “2002 Seoul World Art Exhibition”. Organizatori izložbe u Seulu imenovali su je i direktoricom ICAA za Hrvatsku tako da može predlagati umjetnike iz Hrvatske da budu pozvani kao izlagači na ovu izložbu. Na sudjelovanje ove godine bio je pozvan i Ante Karačić koji nije putovao u Seul, samo je poslao svoje radove.

Jasna Lovrinčević: “Tko je ove godine pored Ante Karačića na Vaš prijedlog bio pozvan iz Hrvatske?”

Ankica Karačić: “Maja Barić, grafička dizajnerica i ravnateljica Muzeja grada Iloka, Slaven Batorek, glazbenik iz Osijeka, vizualni umjetnici Miran Šabić i Stipan Tadić, koji je došao umjesto umjetnice Ane Sladetić koja je poslala svoje radove, ali osobno nije došla u Seul. Svi umjetnici dolaze preko mog imena jer ja sam odgovorna za umjetnike iz Hrvatske, jedino što je Miran Šabić, docent na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, umjesto supruge Ane Sladetić pozvao mladog umjetnika iz Hrvatske, Stipana Tadića. Slaven Batorek i Miran Šabić su u okviru Međunarodnog akademskog seminara na Sveučilištu Induk, pod nazivom Antiwar održali predavanja, a bio je predstavljen i seminarski rad Ane Sladetić. Miran Šabić je za svoj seminarski rad dobio prvu nagradu. Prvu nagradu dobio je i Marko Barić Novaković iz Iloka, na natječaju za dječje radove za svoj uzrast, inače učenik prvog razreda. On nije putovao u Seul, samo su njegovi radovi bili poslani na izložbu.”

Ankica Karačić svaki put na svečanom otvorenju izložbe u Seulu bude zapažena dolaskom u hrvatskoj narodnoj nošnji. Ove godine nosila je baranjsku nošnju.

Jasna Lovrinčević: “Kako je u Seulu primljena Vaša hrvatska narodna nošnja?”

Ankica Karačić: “Predivno, svi su se htjeli sa mnom fotografirati. Ja sam odabrala baranjsku nošnju, ona je puna crvenih tonova tako da se slagala s mojim slikama. To je ručni rad, svi su je dodirivali. Naše hrvatske nošnje su bogate.

Oni već znaju, ja uvijek dođem u drugoj narodnoj nošnji. Nošnju posuđujem od obitelji Bagli iz Wupertala. Kada sam prije nekoliko godina imala izložbu svojih radova u Kini, također sam bila u narodnoj nošnji. Došla je televizija, razgovarali su sa mnom, bio je to pravi spektakl.”

Na Festivalu sudjelovalo je 145 umjetnika iz četrdeset i šest država sa slikarskim i keramičkim radovima, skulpturama i umjetničkim instalacijama. Ovaj veliki susret umjetnika iz cijelog svijeta bio je velika prigoda za razmjenu ideja, razmišljanje o novim projektima, stvaranje prijateljstva i nezaboravne događaje. Ankica Karačić vratila se puna dojmova, a novi projekti su već u pripremi.

Jasna Lovrinčević: “Umjetnici iz Koreje već su dva puta izlagali u Hrvatskoj, u Muzeju grada Iloka, 2009. i 2016. godine. Pripremate li ponovno neki novi događaj, vezan za izložbu u Seulu?”

Ankica Karačić: “Maja Barić, ravnateljica Muzeja grada Iloka već pregovora s pojedinim umjetnicima koji su izlagali u Seulu da dođu Ilok i sudjeluju u umjetničkoj koloniji.
Maja stvarno to predivno radi, pojedini umjetnici bi došli i privatno. Ja sam dobila ponudu za sudjelovanje na zložbi u Peru, na međunarodnoj slikarskoj koloniji kao i poziv za Iran i Rusiju.”

Ankica Karačić je posebno oduševljeno govorila o jednom izuzetnom doživljaju ove godine.
Ankica Karačić: “Ove godine imala sam čast biti pozvana posjetiti atelje gospodina Soo Parka, kipara sa Sveučilišta Hat Hong IK. Na putovanju do ateljea, pri posjetu jednoj izložbi upoznala sam kipara Sunguck Kanga koji je krajem 1991. u Iserlohnu, na Institutu Goethe, u isto vrijeme kada i ja, učio njemački jezik, a poslije je u Njemačkoj studirao kiparstvo. Posjet ateljeu i cijelo putovanje, kao i ovaj nevjerojatan susret su za mene bili predivni događaji.”