Kristijan Sekulić – Razgovor povodom izložbe u Hildenu

Kristijan Sekulić (Foto: Jasna Lovrinčević)

Slikar Kristijan Sekulić, dobitnik Nagrade Grada Berna i počasni slikar Đakovačko-srijemske biskupije (od 2008. Srijemska biskupija), poznat je po stropnim slikama hodočasničkog svetišta Gospe Snježne na Tekijamau Petrovaradinu i po slici Bitka kod Petrovaradina, smještene u svodu iznad oltara te iste crkve koje je naslikao 2004.godine. Njegove slike krase nekoliko javnih institucija, a mnoge se nalaze i u brojnim privatnim kolekcijama. Oslikao je i kapelu svetog Velikomučenika Georgija u Petrovaradinu i crkvu Pokrova Presvete Bogorodice kod Obrenovca. Suosnivač je slikarske udruge CroArte u Subotici.

Rođen u Novom Sadu, nakon završene Srednje škole za grafički dizajn Bogdan Šuput u Novom Sadu, do sada je izlagao dvadest puta samostalno, uz sudjelovanje na brojnim zajedničkim izložbama.

Povodom njegovog samostalne izložbe pod nazivom “Izvori europske kulture od antičkog doba do danas” u Hildenu, u Njemačkoj, održane od 19. listopada do 4. studenog 2017.godine, razgovarala sam s njim u Gradskoj galeriji u Hildenu gdje je izložba bila i postavljena.

Osebujna ličnost, sa širokim intelektualnim interesima, Kristijan Sekulić osvaja srdačnošću, neposrednošću i zanimljivim temama. Od samog početka razgovora s Kristijanom stvorio se dojam kao da razgovarate s prijateljem kojeg odavno poznajete. Već pri dolasku u Galeriju ubrzo smo bili uvedeni u vojvođansku ravnicu pod snijegom i toplinu tradicionalne vojvođanske kuće debelih zidova specifične građe, prošli kroz njena dvorišta i osjetili miris prašine koja se diže iza drvenih zaprežnih kola, obloženih željeznim žlijebom. Kristijan s ljubavlju, ali zanimljivo, s puno povijesnih i tehničkih podataka govori o Vojvodini, o njenim ljudima, tradiciji i umjetnosti. To isto se prepoznaje i u njegovom ciklusu slika iz Vojvodine kao i na crtežima koje je izložio kao popratnu građu izložbe.

Trideset pet izloženih slika s različitim motivima i temama, postavljenih u dvije prostorije posjetitelja vode kroz vrijeme, suočavaju ga s fragmentima antičkog doba kao ishodištem europske civilizacije, vremenom križara, uskoka i završno s modernim vremenom u vidu gradova, naslikanih kao apstrakcije zasićene geometrijskim oblicima u zamućenom kromatskom nizu. Na slikama je prikazana i “zaboravljena” povijest, prekrivena morem kao i kotači, nazvani “Kotači povijesti” koji će možda sve dovesti na početak, što ostaje otvoreno pitanje. Sve je zavijeno u tajnu jer Sekulić posjetitelja dovodi pred “Vrata”, impresivan prikaz zida sa zatvorenim vratima, u boji starog zlata i prepušta ga (gledatelja) razmišljanju, ali i maštanju. Pored slika koje navode misli na minula vremena, postavljene su slike s pejsažima Vojvodine i mora s pogledom na neograničeno. Značajan ciklus slika pripada portretima, prikazima čovjeka, kao nositelja svih povijesnih promjena s prikazom i androida, “Digitalnog anđela”, čovjekolikog bića budućnosti, možda i sadašnjosti, ako se uzme u obzir da su u nekim japanskim kazališnim predstavama androidi već bili nositelji određenih uloga.

Okruženost slikama inspiriranim poviješću, nametnulo se pitanje povijesti kao likovnog prikaza.

Jasna Lovrinčević: “Zašto povijest? Zanima li vas povijest općenito ili samo kao slikarski prikaz?”
Kristijan Sekulić:” Oduvijek sam volio povijest i svi su mislili da ću studirati povijest. Moj hobby je povijest. Uvijek kada ne slikam ili ne crtam i ne promišljam o nekim novim ciklusima koje trebam raditi, tu je uvijek povijest, antika, stara Grčka, stari Rim, stara i novija hrvatska povijest…”

Jasna Lovrinčević:” U povijesni ciklus ukomponirali ste i antičku Grčku, Rim, srednjovjekovlje i moderno doba. U vašem prikazu križara s vitezom u prvom planu, može li se njegov prodoran pogled shvatiti kao pogled u budućnost? S druge strane Vaše slike su često slojevite s istovremenim, prikazom različitih, u ovom slučaju povijesenih trenutaka, kao da se promatra jedan mozaičan film kroz koje generacije prolaze.”

Kristijan Sekulić: Povijest je uvijek ciklična i ona se ponavlja i ne kaža se slučajno: povijest je učiteljica života. Nažalost, nismo ništa naučili od povijesti.

Jasna Lovrinčević: “Znači li to da je i slikarski pristup takav?”
Kristijan Sekulić: “Da. Primjerice, na ovoj slici (slika na zidu ispred nas – Priča s Balkana) vidimo nekog biskupa, svećenike, vinčansku figuricu, vidimo šahovnicu koja u datom momentu titra, ona je tu dominantna i pretvara se u plamen koji simbolizira borbu. Lijevo na istoj slici nalaze se stećci od kamena i neki motivi koji imaju neku svjedodžbu ranokršćanske ili ranoromanske arhitekture u Hrvatskoj i opet su tamo neki vitezovi… Međutim, to sve skupa jako kaotično djeluje. To upućuje na jednu neizvjesnost. Mi nažalost, zapravo koliko god poznavli neke stvari iz prošlosti, mi nikada zasigurno ne možemo točno znati kakav nas scenario čeka za našeg života. To je ono što je problem u povijesti. Ona se ponavlja, ali kako će ona biti reflektirana i na koji će način uskrsnuti neke stvari ili pojave kojih se strašimo, ili koje ne želimo da nam se dogode, to ne znamo.”

Jasna Lovrinčević: “Jedan dio slika je prikaz antičkih kipova pod vodom, nešto što je je prošlo i prekriveno možda zaboravom?”

Kristijan Sekulić (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Kristijan Sekulić: “Budući da je globalno zagrijavanje, moguće da će možda nestankom vode ili nekim tektonskim poremećajima opet nešto iskrsnuti od drevnih civilizacija. Nekada je Vojvodina bila pod morem, a što je bilo prije Panonskog mora? Kakve su tu civilizacije bile? A sve ovo upućuje čovjeka na činjenicu o našoj smrtnosti, o našoj prolaznosti. Zapravo, poruka cijele izložbe je da bez obzira na strahove, a pozvao bih se na izjavu svete Terezije Avilske kad kaže “ne bojte se, tko Boga posjeduje što može da mu uzmanjka”. Znači, ne treba se plašiti, koliko god je sve to neizvjesno, koliko god civilizacije dolaze i prolaze i mjenjaju svoje obličja, ja ipak mislim da čovjek ne smije gubiti nadu, a poznavanje povijesti i prošlosti trebalo bi mu pomoći da ne bude posve nepripremljen za ono što dolazi. Nama je zapravo najdraža knjiga Biblija. Ona je knjiga prošlosti, ali pitanje je s kojeg je aspekta promatramo. Ona govori i o budućnosti, o apokaliptičnom dobu kojeg mi, možda upravo i živimo.

Kao što se povijest ponavlja tako i slikarstvo. I slikarstvo ima svoju cikličnu priču. Pokušalo se s raznim tendencijama sve do jedne apstrakcije. Mislim da se i slikarstvo vraća to nekom realističnom maniru. Ma koliko god kod nekih autora bio naivan i neugledan, on pronosi jednu realnu sliku svijeta i daje odgovore na pitanja koja oduvijek čovjeka muče i intrigiraju. Slikarstvo je krenulo od pećine, s jednostavnim crtežima, ali taj pećinski čovjek ili nazovimo ga bilo kako, on je i u svom stiliziranom prikazu bio doista upoznat s tjelesnom građom tih životinja. I te kako je bizon prikazan kao bizon i konj kao konj.”

Slika za Banske dvore u Zagrebu

Kristijan Sekulić je po naruđbi, 2001. naslikao i sliku bana Jelačića, inače rođenog u Petrovaradinu, pod nazivom Ban Jelačić, jučer, danas i sutra, koja se čuva u Banskim dvorima u Zagrebu. Na pitanje tko je bio naručitelj rekao je:
Kristijan Sekulić: “Povodom dvjestote obljetnice rođenja bana Jelačića (1801-1859), Hrvatski narodni savez je svojedobno mene angažirao da naslikam tu sliku kao njihov dar Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske. Hrvatski narodni savez je djelovao tada na području Novog Sada i Petrovaradina, ali ta se skupina ugasila. Slika veličine 80 puta 60 centimetara je svečano predana tadašnjem ministru vanjskih poslova Republike Hrvatske, gospodinu Nenadu Prelogu. Prigodom predaje imao sam izložbu u Strossmayerovom salonu u Petrovaradinu. Proslava s predajom slike bila je u atriju samostana svetog Juraja u Petrovaradinu.”

Slike u crkvi Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu

Kristijan Sekulić je po naruđbi oslikao i strop crkve Gospe Snježne na Tekijama u Petrovaradinu a u kupoli iznad oltara naslikao Bitku kod Petrovaradina u kojoj je vojska austrijskog i venecijanskog saveza 1717. godine, pod vodstvom princa Eugena Savojskog, uz zagovor Majke Božje porazila tadašnju tursku carsku vojsku. Na stropu je naslikao slavna otajstva svete krunice: uskrsnuće Isusovo, Isusovo uzašašće u nebo, silazak Duha Svetog, uznesenje Marijino i krunisanje Marijino.
Crkva Majke Božje Tekijske s dugom i zanimljivom povješću u koju redovno dolaze brojni hodočasnici sa svojim potrebama i zahvalama kako bi se molili, našli utjehu i zahvalili na Božjoj pomoći, jedna je od najznačajnijih i najljepših ckvi na tom području.

Bilo je zanimljivo čuti kako je Kristijan Sekulić dobio ovaj prestižni i značajni angažman za oslikavanje Gospe Snježne na Tekijama. Ispričao je i jedan izezetan događaj, za kojeg je rekao kako ga prvi put prepričava.

Kristijan Sekulić: “Na oslikavanju Gospe Snježne na Tekijama, u proljeće 2004. radilo je troje slikara. Ja sam radio slavna otajstva i tada sam također naslikao u istoj crkvi, u kupoli iznad oltara, scenu bitke kod Petrovaradina gdje naša carska kršćanska vojska pobijeđuje Turke, a Gospa Snježna se spušta u Slavi iz nebesa i pomaže našu vojsku. Monsignor Müller Stjepan me angažirao.

U galeriji svetišta Gospe Snježne nalaze se dvije moje slike na platnu s motivom Gospe Snježne i princa Eugena Savojskog koje sam naslikao na slikarskoj koliniji Kapija Europe Tekije 1999. godine i na osnovu ti dviju slika dobio sam posao jer su se velečasnom monsinjoru Stjepanu Mülleru jako svidjele. One su potpisane i dan danas tamo stoje. Slikarsku kolonoju Kapija Europe Tekije 1999. organizirao je Zlatko Cesnak, slovački umjetnik u okviru crkve Gospe Snježne na Tekijama. Bio sam tada mlad i najmlađi u toj skupini, među dvadeset i pet slikara, visokih zvanja, koji su dugo u tom poslu. Sjedio sam ispred štafelaja, svi su me pomalo promatrali, očekujući što ću ja napraviti. Imao sam veliku tremu i nisam nikako mogao početi slikati.

Svećenik, velečasni Marko Kljajić primijetio je da ne mogu početi s radom. Rekao sam mu o čemu se radi i on mi kaže : “Dođi u crkvu.” On me blagoslovio ispred oltara. To je meni odagnalo strah.
Sljedeća scena poslije tog blagoslova je jako indikativna; vratio sam se na svoje mjesto koje se nalazilo pored nadgrobne ploče Ilije Okruglića koji je inače napravio tu crkvu. U jednom momentu, razmišljajući što ću početi slikati, jedan krasni žuto-bijeli leptir sletio mi je na kist i onda mi je došao na prst. Tada sam znao da ću napraviti neka dobra djela. Naslkao sam sliku Gospe Snježne i sliku princa Eugena Savojskog i na osnovu njih sam 2004. dobio angažman za oslikavanje crkve Na Tekijama.

Taj isti dan bili smo pozvani na ručak, prelazio sam ulicu i mene je taj leptir pratio i preko ceste. Taj leptir je možda bio neki znak, blagodat Duha Svetog i ja sam to morao shvatiti tako. To je za mene bila jedna jako fina i zanimljiva priča.

I to je bila prekretnica. Zahvaljujući tim slikama dobio sam poslije Blagoslov Crkve i jedan sertifikat da sam počasni slikar Biskupije Đakovačko-srijemske. To meni puno znači.
Kad je msgr. Müller tražio tko će oslikati crkvu na Tekijama, vlč. Marko Kljajić je mene preporučio. Rekao je: “Kristijan je čovjek za to.” Ja sam jedan od rijetkih hrvatskih slikara u Vojvodini koji se bavi sakralim temama. Poznat je i slikar Albot Stijepan iz Slankamena.

Zbog te dvije slike, msgr. Müller je shvatio da sam ja taj koji trebam raditi i Bitku kod Petrovaradina. Za mene je to bila velika čast. Za nas je ta crkva na Tekijama simbol kršćanske pobjede. Po meni je ona najznamenitija crkva na području Petrovaradina.”

Autorski pečat

Jasna Lovrinčević: “Jednom prigodom ste izjavili kako volite spajati sakralno i pučko s modernim detaljima i da je to vaš prepoznatljiv pravac. Je li to bilo nešto svjesno ili je to spajanje došlo spontano?”

Kristijan Sekulić: “To je nastao kao jedan proces, vjerojatno duhovnog sazrijevanja i pogleda na život i na ulogu samog čovjeka. Svatko od nas razmišlja o svrsi svoga bitka i da li njegovo postojanje na ovoj zemlji ima nekog smisla. Ako se na to nadogradi sve ono što si za života pročitao i vidio i sažeo to s onim duhovnim, kontemplativnim momentima osobnog odnosa s Isusom, Marijom, sa svecima i s Bogom, to je onda neki autorski pečat, nešto što čovjek nosi sa sobom i što slikar nosi sa sobom. Svi mi slikari govorimo o istim stvarima, ništa ja tu nisam novo izmislio, ali kako to prezentirati, to zagolica ljudima maštu, zapravo kako to prikazati da bude originalno, da nosi osobni duhovni pečat. Na kraju slika mora nositi energiju u sebi. Ako gledam svoje slike, nisam svaku sliku s podjednakom strašću slikao…”

Scenograf i crtač stripa

Pored slikanja, Kristija Sekulić radio je kao učitelj slikanja u American International School Hillside u Pragu i kao privatni učitelj u Beču, kao restaurator rimokatoličke crkve sv. Ivana Nepomuka u Gibarcu kod Šida, kao asistent scenografa Marija Vitaja na Radio Televiziji Novi Sad i kao crtač za Nezavisni građanski list.

Na pitanje u čemu se sastojao njegov posao kao asistenta scenografa, odgovorio je:
Kristijan Sekulić: “To je posao u kojem trebaš napraviti kulise, većinom od stiropora u pozadini scene za određenu emisiju, što je također kreativnost koja je u istoj funkciji kao što rade dekorateri u kazalištu za neku baletnu ili dramsku scenu To je po mom shvaćanju nešto što je primijenjena umjetnost i što doista služi svrsi.”
Jasna Lovrinčević: “Jesu li to bile vaše ideje?”
Kristijan Sekulić: “Glavni scenograf kaže smijer u kojem bi se trebalo razmišljati, o kakvoj se temi radi. Poslije sam postao samostalan iako sam se do kraja vodio kao asistent, radio sam zapravo kao scenograf. Plaćanje nije bilo redovito i morao sam prestati s tim poslom jer nisam mogao preživjeti pod tim uvjetima.”

Jasna Lovrinčević:” U vašoj biografiji navodi se da ste autor stripa Lala, objavljenog u Nezavisnom građanskom listu. Zanimljivo je vaše iskustvo kao crtača stripa. Možete li malo više reći o tome.”

Kristijan Sekulić: “Mile Isakov me angažirao On je bio urednik tjednika Nezavisni građanski list koji je s pozicija građanske ideje demokracije zagovarao antiratnu politiku, boreći se istovremeno za povrat autonomije Vojvodine i ravnopravnost svih građana. Ja sam za potrebe tog lista pisao tekstove, radio ilustracije i posebno strip Lala. Svaka priča bila je jedna poruka. Često sam neku priču iz Srijema s vojvođanske strane pretočio u strip. Moji radovi su objavljivani više od godinu dana.”

Jasna Lovrinčević: “Prvo ste radili kao scenograf, znači dizajn kao drugi umjetnički izraz, a sada strip gdje ste trebali priču prepričati kroz crtež kao drugu likovnu formu. Jeste li trebali promijeniti koncept rada pošto se radi o drugom načinu izražaja?”

Kristija Sekulić: “Volim crtež. Prvo sam ja, zapravo bio crtač. Uvijek sam preferirao dobar crtež i smatrao ga konstrukcijom kao temeljem za kuću. Bez dobrog crteža teško možeš biti dobar slikar. Možda je to staromodno, ali ja to tako smatram.”

Rad na oslikavanju dviju pravoslavnih crkvi

Jasna Lovrinčević: “U vašoj biografiji se spominje da ste oslikali i dvije pravoslavne crkve. Koje su to crkve? Jeste li za tu prigodu proučavali bizantsku ikonografiju?”

Kristijan Sekulić: “Nisam radio bizantsku ikonografiju, tražili su moderni pristup. Radio sam u mom maniru, eklektičku jednu varijantu, nastalu na tekovinama poznog baroka, romatizma i nekog mog realizma s ilustrativnim momentima. Od 2007. do 2010. oslikao sam nutarnje zidove i ikonostas pravoslavne kapele svetog Velikomučenika Georgija u Petrovaradinu i 2015, u selu Grabovac kod Obrenovca crkvu Pokrova Presvete Bogorodice.

U crkvi Velikomučenika Georgija u Petrovaradinu cjelokupni slikopis je izveden u zapadnjačkom maniru pod utjecajem zapadnog postbaroknog slikarstva s primjetnim utjecajima novijih tendencija američkog ilustrativnog slikarstva, ali djelomično i nazarenskog stila koji se očituje u jasnim linijama, uvjerljivim i blagim izrazima lica svetaca, ali i živog kolorita. Napose ima novatorija glede samih kompozicija u grupnim scenama kao što je slučaj na slici Svete Obitelji, Svetog Georgija i Uznosenja Blažene Djevice Marije u Slavi, okružene anđelima. Istim manirom su urađene i slike svetaca na ikonostasu.

U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice također sam oslikao nutarnje zidove gdje su sve figure svetaca uklopljene u jedan opći ambijent realnog pejzaža, čime je cjelokupna nutarnja površina oslikana u visini od 60 cm do ivica samog stropa. Slikopis je također urađen u zapadnom maniru kao i u kapeli sv. Jurja u Petrovaradinu gdje se zahvaljujući većoj površini moglo poraditi nešto studioznije na detaljima. Na oslikanim pergamentima koji se nalaze između svetaca upisani su i kratki citati iz Svetog pisma Novog zavjeta dok su slike u gornjim dijelovima ukrašene izlivenim kipovima malih anđela te pratećim geometrijskim oblicima cvijeća, zvijezda itd. Ikonostas je urađen pod utjecajem talijanske renesanse sa zlatnom bizantskom pozadinom gdje su također ubačeni elementi dekorativne gipsane plastike u svedenoj mjeri koja je ipak daleko od barokne raskoši.”

Slikarstvo način života

Jasna Lovrinčević: “Na otvorenju izložbe ovdje u Hildenu, u svom pozdravnom govoru rekli ste kako je slikarstvo način života. Molila bih vas ako biste malo više pojasnili taj Vaš stav.”

Kristijan Sekulić: “U mom slučaju slikarstvo jest moj način života. Mene je slikarstvo izabralo, nisam ja izabrao slikarstvo, ja uopće nisam htio biti slikar. Mene je zanimao crtež, htio sam biti crtač stripova, ali su me neke prilike bukvalno odvukle na tu stranu. Kao dijete nisam ni volio boju. Sjećam se, jednom sam imao trojku iz likovnog jer me mrzilo slikati mrtvu prirodu. To je za mene bilo stupidno, slikati nekakvo grožđe u nekoj posudi. Volio sam strip kao i svi dječaci; Tex Willer, Zagor itd.. Mi smo kao klinci odrastali na tim stripovima. Za nas je muške, crtež bio sve. Volio sam crtež pa i danas kada pijem kavicu crtam i to uvijek mora biti crna kemijska olovka ili nekakva roler pisaljka.”

Jasna Lovrinčević: “Kada vas je slikarstvo izabralo?”
Kristijan Sekulić: “Početkom Domovinskog rata u Hrvatskoj, Srbi pravoslavci u Vojvodini počeli su naručivati ikone. Htio sam vidjeti je li ja to znam napraviti i malo po malo…”

Jasna Lovrinčević: “Jesu li to bile ikone bizantkog tipa?”
Kristijan Sekulić: “Ne, to nisu bizantske ikone. To je uvijek vojvođanski barok, to je tradicija minhenske škole. U Vojvodini pravoslavci su primili barok preko Ukrajine. Tamo, vojvođanske crkve su sve barokne. To je mješavina, baroka, neoklasicizma i nešto romantizma, ali barok i neoklasicizam je nešto najznačajnije za Vojvodinu. Ta ukrajinska ikonografija je pod utjecajem Zapada. Naučili smo mi u toj našoj ravnici kad pogledamo u daljinu da ponosni barokni toranj stoji. Kada se primičeš jednom selu, na osnovu tornja znalo se čije je selo i koliko je bogato. Vidjelo se odmah je li jedan ili su dva tornja, je li zlatni ili limeni, je li se radi o mađarskom, srpskom ili bunjevačkom selu.”

Kristijan Sekulić (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Kristijan Sekulić je u Švicarskoj radio i živio od 2000. do početka 2004. gdje je imao osam samostalnih izložbi, a povodom izložbe u Bernu, 2003. godine nagrađen je Nagradom Grada Berna.
Kristijan Sekulić: “Nagradu sam dobio povodom moje samostalne izložbe u Bernu, u Interkulturalnom centru. Bila je to jako uspješna izložba. Pokrovitelj je bio Grad Bern.”

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.