Tomislav Butorac- violinist par excellence

Tomislav Butorac ( Foto: Jenia Slavova)

Tomislav Butorac, kojeg glazbeni kritičari opisuju kao violinista par excellence, redovno priređuje koncerte, sklada, radi kao glazbeni pedagog, izdavač je nota u vlastitoj izdavačkoj kući Edition Butorac, a pored svega i socijalno je angažiran. U razgovoru kojeg sam vodila s njim u listopadu 2017. upoznala sam ga kao izuzetnog sugovornika, otvorenog, iskrenog i zanimljivog.

Tomislav Butorac je imao neuobičajen glazbeni početak, violinu je počeo svirati tek s trinaest godina, a kao izvanredno talentiran postigao je savršenstvo. Uvijek mu je najvažniji sljedeći koncert što znači svakom koncertu pristupa nadahnuto, poštuje publiku i daje sve od sebe. Rođen je i odrastao u Münchenu gdje je diplomirao na Visokoj glazbenoj školi. Kao solist, koncertmajstor i komorni glazbenik održao je brojne koncerte u Njemačkoj i izvan Njemačke s čestim nastupima s komornim orkestrom Salonvirtuosen odnosno Butorac-Ensemble. Sa svojim izdavačkim radom koji obuhvaća četiri stotine raznih izdanja literature za gudače, poznat je u cijelom svijetu. U svoja izdanja uključio je i hrvatske skladatelje, među prvima Doru Pejačević čija djela su se za njenog života izvodila širom Europe, a tri godine nakon njene smrti i u Americi gdje je Zlatko Baloković 1926. izveo njenu Slavensku sonatu.

Jasna Lovrinčević: “U Vašoj biografiji je napisano kako ste violinu počeli svirati s trinaest godina. Obično se preporučuje puno ranije započeti s učenjem violine i glasovira. Vaš glazbeni uspjeh očito taj stav demantira. Zašto ste se odlučili za violinu i zašto tek s trinaest godina? Kakvu ste podršku imali za to? Jeste li neki drugi instrument svirali prije violine ili imali neko glazbeno obrazovanje?”

Tomislav Butorac: “Sjećam se da sam još od malena htio svirati violinu, privukla me jednostavno i vanjska ljepota violine i pjevni zvuk i način na koji se svira. Međutim, okolnosti mi onda nisu bile sklone, nitko u mojoj sredini nije se bavio klasičnom glazbom pa sam morao početi s frulicom jer je to, kako se onda smatralo, idealno glazbalo za početnike. Kasnije, s nekih devet godina, počeo sam svirati gitaru da bih se mogao sam pratiti kada pjevam, imao sam naime odličan sluh i glas te sam svirao po sluhu, tobože gledajući u note….Kad sam pošao u glazbenu gimnaziju, dakle peti razred u Bavarskoj, počeo sam svirati klavir, a tek u trinaestoj godini, konačno sam dobio violinu. Od samog početka izuzetno sam brzo napredovao te nakon kojih deset mjeseci već sam svirao npr. Beethovene romance, dakle pravu koncertnu literaturu. Osjećao sam jednostavno da je violina oduvijek bila moje glazbalo. Moji su me roditelji podržavali kad sam kasnije odlučio profesionalno baviti se glazbom te studirati na Visokoj glazbenoj školi u Münchenu, diplomorao sam 1994. godine, tako da je ipak na kraju sve došlo na svoje. Međutim, izuzeci ne demantiraju pravilo pa bih svakako preporučio svim roditeljima da omogućuju svojoj djeci, ako ona to žele, što prije baviti se glazbom i da si izaberu instrument koji ih najviše privlači. Ovo važi pogotovo za gudačka glazbala i za klavir.”

Jasna Lovrinčević: “Glazbeni kritičari Vas opisuju kao violinista par excellence. Što smatrate svojom osobenošću u smislu glazbenik-violinist, odnosno što Vi osobno cijenite kod jednog vrhunskog violinista? Što biste postavili kao kriterij?
Odlične kritike koje primate, u kojima je naglašen vaš čist i profinjen ton, briljantna tehnika itd., pripisujete li ustrajnom radu, talentu ili još nečem više?
Što svojim učenicima posebno volite prenijeti? Na čemu insistirate u nastavi?”

Tomislav Butorac: “Kod vrhunskog violinista naravno tražim besprijekornu tehniku i lijep ton, to su za svakog ozbiljnog glazbenika conditiones sine quibus non. Međutim, na tome se ne smije stati. Kada gledam na Internetu nepregledan bezbroj mladih virtuoza koji na kojekakvim natjecanjima sviraju uvijek jednu te istu literaturu te jedan svira brže od drugog, pa treći još brže, pa četvrti….itd., a da svi ti mladi violinisti nisu u stanju odsvirati samo jednu jedinu zanimljivu notu, da sviraju bez ikakvog smisla za stilistiku raznih epoha, za istinitu interpretaciju velikih remek-djela, da nisu ni najmanje prodrijeli u duh skladbe, a da im često jednostavno nedostaje i dobar ukus, vlada dakle čista ispraznost, onda postaje jasno da se istinsko umjetništvo ne temelji samo na vrhunskim tehničkim mogućnostima. Iako je danas opći nivo daleko viši nego prije recimo kojih pedeset godina, zaista vrhunski muzičari i umjetnici su iznimno rijetka pojava. Čemu dakle težim sam i što želim prenijeti svojim učenicima i studentima? Želio bih uz to napomenuti da radim samo privatno, a ne na nekoj ustanovi i da radim s učenicima uglavnom starijim od kojih petnaest godina koji se žele profesionalno baviti violinom te sa studentima akademija koji traže moje savjete i kojima dajem pojedinačne satove. Glavni moji kriteriji sasvim su jednostavni i mogu se svesti na jedno glavno pitanje: pjeva li violina ili ne pjeva? Dakle: čuju li se melodične linije koja skladba traži, je li štrih kvalitetan i uravnotežen bez nepoželjnih akcentuiranja ili nepoželjnih prizvuka, je li vibrato u skladu s melodijom, jesu li glissanda tamo gdje to glazba zaista traži ili su naprotiv samo rezultat nespretno biranih prstometa?Je li ostvaren duh glazbe što pretpostavlja i teoretsko znanje? Ima tu naravno još mnogo više kriterija, ali se zapravo baš na sposobnošću melodijskog sviranja pokazuje da li je violinist zaista muzičar i umjetnik ili samo dobro podmazan bezdušan stroj. Što se tiče uloge talenta; nakon jednog mog nastupa, baš nedavno, jedan mi je kolega, kojega još poznam iz gimnazije i koji je slušao koncert, sav oduševljen rekao: “Taj tvoj ton i tvoja muzikalnost koja čovjeka jednostavno pogađa direktno u dušu ništa je drugo nego Božji dar, to se ne može naučiti”. Valja napomenuti da je kolega i sam izvrstan violinist koji je sa svojim klaviskim triom 1998. osvojio drugu nagradu na prestižnom ARD-Wettbewerb, prva se nagrada nije dodjelila, dakle vjerojatno zna o čemu govori. U svakom slučaju takva je izjava doista, doista laskava. Međutim, svi koji me znaju bez ikakvog oklijevanja bi potvrdili da prema samome sebi imam izuzetno kritičan stav, da zapravo nikada nisam zadovoljan samim sobom, da neprestano tražim manjkavosti u svojoj svirci i u tom pogledu sam zaista gotovo paranoičan. Ako se međutim publici sviđa kako sviram, opet mi ne smeta i neću se žaliti na to. Htio bih citirati i onu poznatu izreku: “Znanje se temelji na deset posto inspiracije i devedeset posto transpiracije”. Dakle, bez mukotrpnog, ustrajnog i discipliniranog rada čovjek ne može postići ništa ma koliko god bio nadaren.”

Skladatelj minijatura

Jasna Lovrinčević: “Skladali ste brojna tanga: Dolores, Isabella, Marija, Dorothea, Lucia, itd. Zanimljivo je da se redaju ženska imena. Postoji li neka zanimljiva pozadina odabira tih naziva? Zanimljiva je i sama inspiracija: tango? Jeste li na neki način vezani za Južnu Ameriku pošto ste napisali i meksikanski valcer “Juanita”? Možete li malo više reći na temu vašeg skladanja, kada ste počeli, kada su nastale ove kompozicije, zašto tango, zašto meksikanski valcer? Jeste li još nešto skladali što nisam navela?”

Tomislav Butorac: “Prije svega, ne bih se smatrao skladateljem, jednostavno pišem minijature kad mi se hoće, iz čiste razonode kao prvi moj tango «Maria» ili kada imam za to valjan povod, npr. Dorothea. Jedino Dorothea postoji kao osoba koju znam, to je zapravo kolegica kojoj sam povodom njenog vjenčanja skladao istoimeni tango kao vjenčani dar i koji se praizveo na svadbi kao posebno iznenađenje koje je zaista i uspjelo. Ostala imena su čisti pragmatizam, budući da svaki tango treba imati ime, imenovao sam ih po ženskim imenima latinskog podrijekla, nema tu dakle neke posebne filozofije. Nisam ja, doduše jedini kojemu baš tango-muzika pruža neprestanu inspiraciju, naime otkad je tango stigao negdje početkom dvadesetog stoljeća u Europu, njegove su melodije i ritam inspirirali bezbroj poznatih skladatelja. Pokazalo se da su se neka moja tanga već u više navrata svirala na njemačkom omladinskom natjecanju «Jugend musiziert» što i upućuje na popularnost te glazbe sve do danas. Skladao sam i jednu bečku minijaturu «Wienerisch» te jedan «Nocturne» koji se naravno stiliski razlikuju od južnoameričko-inspiriranih skladbi. Druge skladbe još nisam objavio.”

Jasna Lovrinčević: “U jednom članku je vaš tango Dolores opisan kao ritmičan i melodičan. S druge strane sudjelovali ste na koncertima povodom karnevala, koncipiranim kao putovanje kroz različite zemlje. Na tim koncertima ste također bili i voditelj i u jednom izvještaju je navedeno kako ste s puno humora vodili program. Smatrate li vođenje kroz program, humor, dopadljiv izbor programa itd., jednim od načina približavanja klasične glazbe publici? Gdje vidite razloge današnjeg otklona publike od klasične glazbe ili mislite da taj problem ne postoji? ”

Tomislav Butorac: “Ne bih ja rekao da se tu radi o pokušaju približavanja klasične glazbe publici, a još bih manje htio «obrazovati» publiku, takav mi se stav prema publici općenito čini gotovo bahatim i arogatnim, u svakom slučaju za mene neprihvatljivim. Jednostavno sam bio angažiran sa strane jedne agencije, za koju već godinama sviram, da nastupam baš s takvim programom. Radi se međutim, i to želim naglasiti, o kvalitetnoj folklornoj glazbi, a nipošto o onoj karikaturi folklora koju je danas često, a nažalost i prečesto čuti. Općenito volim moderirati koncerte jer pospješuje uski kontakt s publikom koji ja volim. Otklon publike od klasične glazbe za mene je simptom općeg otklona ljudi od višeg kulturnog pa i civilizacijskog nivoa. A da taj problem itekako postoji, vidi se već i po televizijskom programu ili sadržajima na Internetu, i naravno i po neupućenosti djece u kulturne vrijednosti, umjetnosti, ljudska civilizacijska postignuća, pa nažalost i prečesto po manjkavosti glede najosnovnijih načela dobrog ponašanja. Radi se dakle o općem društvenom problemu.”

Socijalni angažman

Jasna Lovrinčević: “Poznat je i Vaš socijalni angažman u Münchenu sa starijim osobama i mladima. Možete li malo više reći o Vašim aktivnostima i što za vas osobno znači taj angažman?”

Tomislav Butorac: “Krajem Domovinskog rata, zajedno sa svojom ondašnjom pijanisticom održao sam bez honorara više od tidesetak dobrotvornih koncerata diljem Bavarske za ratnu siročad u Hrvatskoj, a organizirao sam također dobrotvorne koncerte drugih umjetnika za pomoć hrvatskoj djeci. Postoji kod mene dakle neka duža tradicija socijalnog angažmana pomoću glazbe. Iz tog razloga volim svirati i koncerte za starije osobe, često s nešto laganijom glazbom koja ih podsjeća na «ona dobra stara vremena», a kada vidim kojom zahvalnošću mi čestitaju poslije nastupa i da mi je opet uspjelo usrećiti ih za barem neko kratko vrijeme, to mi svaki put iznova pruža istinsko zadovoljstvo.”

Münchner Gwachs

Jasna Lovrinčević: “Sebe ponekad nazivate Minhenski Hrvat, ali i Münchner Gwachs. Taj izraz “Münchner Gwachs” je karakterističan za Bavarsku, za dijalekt i za mnoge nije jasno značenje, pretpostavljam da je pozitivno. Možete li taj izraz pojasniti!”

Tomislav Butorac: “Gwachs je bavarski izraz za njemački «Gewächs», radi se dakle o biljci koja je izrasla i ukorijenjena u Münchenu i koja diše bavarsku mentalitet. Naravno, to je šaljiv idiom pogodan za bavarski Fasching. Uz književni njemački jezik vladam i dijalektom Gornje Bavarske, Bavarcima se dakle činim pravim Bavarcem iako sam do dana današnjeg hrvatski državljanin – što u ostalom općenito volim i naglašavati.”

Jasna Lovrinčević: “Održali ste brojne koncerte. Koje smatrate najznačajnijim za Vašu karijeru?”

Tomislav Butorac: “Općenito govoreći, najvažniji mi je koncert uvijek onaj koji slijedi, nitko se ne može odmarati na prijašnjim uspjesima. Uvijek važi ono «hic Rhodos, hic salta», pokaži ovdje i danas što znaš, ako sviraš dobro, možeš donekle računati na to da budeš opet angažiran, ako ne…! Ne bih dakle mogao izdvojiti neke koncerte posebne važnosti. Zadnjih sam godina sve više bio angažiran sa strane privatnika koji si žele priuštiti privatne koncerte u svojim prostranim kućama i mogu reći da istinski uživam u malom broju slušatelja s kojima se može neizmjerno bolje komunicirati nego s anonimnom masom publike. Direktan kontakt dakle i mogućnost gotovo potpune slobode u izboru repertoara i donekle i sastava, omogućuju mi iznimnu raznolikost moje glazbene aktivnosti.”

Butorac-Ensemble

Jasna Lovrinčević: “Često nastupate s orkestrom Salonvirtuosen. U jednoj najavi koncerta piše: Tomislav Butorac i njegovi Salonvirtuosen. Jeste li Vi osnovali Salonvirtuosen, svirate li redovno s tim orkestrom i kakav reportoar njegujete? ”

Tomislav Butorac (Foto: Jenia Slavova)

Tomislav Butorac: “Sa svim članovima nastupam u raznim sastavima, dakle od dua sve do komornog orkestra, već više od dvadeset godina, neke još znam sa studija na Visokoj glazbenoj školi. Angažiram ih po potrebi, već prema tome koji se sastav traži za pojedinačni koncert, koji repertoar i tko mi od njih stoji na raspolaganju. Posebno mi je drago, što se nađu prilike da nastupam i s hrvatskim glazbenicima koji žive u Münchenu.”

Edition Butorac – Glazba za gudače

Jasna Lovrinčević: “Osnovali ste svoju vlastitu izdavačku kuću Edition Butorac. Kako ste se odlučili na taj značajni korak? Specijalizirani ste za literaturu za gudače: Koji je kriterij za izbor djela za tiskanje? Pretpostavljam da imate naruđbe iz cijelog svijeta preko Interneta?

Tomislav Butorac: “Počeo sam s podučavanjem učenika već za vrijeme studija u okviru obaveznog predmeta koji se zvao: “praksa podučavanja početnika”. Morao sam se dakle pozabaviti sa specijalnom literaturom namijenjenom đacima, koja mi onda još nije bila poznata, budući da sam ja sâm bio preskočio taj nivo. Tom prilikom prvi put sam naišao na problematiku starih izdanja koja su redakcijskiji bila obrađena prije možda kojih stotinu godina. Kod koncertne glazbe velikih skladatelja uvijek su postojala kvalitetna izdanja koja sam i ja sâm koristio za vrijeme studija; đačka literatura međutim bila je dosta zaostala glede kvalitete redakcijske obrade. Bilo je dakle mučno i potrošilo je mnogo vremena svakom đaku pojedinačno napisati prstomete i štrihove, međutim, drugog izbora nije bilo. Negdje krajem devedesetih godina pojavili su se na tržištu kvalitetni kompjuterski programi za tiskanje nota, moj brat informatičar ih je pronašao i izabrao, tako da smo se napokon 2001. godine počeli profesionalno baviti izdavanjem nota. U prvoj godini izašla su samo 4 izdanja, među ostalim i jedan moj tango kojeg sam bio skladao i koji se do danas izuzetno dobro prodaje. Godine 2002. imali smo već katalog od preko trideset raznih izdanja te smo počeli nuditi naše note trgovcima širom Njemačke. Danas tiskamo preko tiskare, katalog nam obuhvaća više od četiri stotine raznih izdanja koja prodajemo širom svijeta. Imamo jakog distributora za europsko tržište, zatim distributora za Sjedinjene Američke Države i Kanadu u New Yorku, imamo distributera za Australiju u Melbournu, a prodajemo i puno u Japanu i Taiwanu. Ja se isključivo brinem o muzici, izabirem repertoar, ispitujem gdje se nalaze rukopisi, prva izdanja, prepisi, dakle najstariji izvori pojedinačnih djela, večinom ih je naći u raznim državnim knjižnicama širom Europe, zatim naravno izdavački i redakcijski posao. Brat je zadužen za sve tehničke detalje, kao što su grafička obrada, reklama i prodaja. Prvenstveno biramo glazbu za gudače, po tome smo i poznati. Jako nam je važna kvalitetna literatura za učenike, ali imamo naravno i visoko-virtuoznu glazbu u svom repertoaru. Ideje mi stalno dolaze i od strane kolegica i kolega, koji su me od samog početka izdavačkog rada podržavali u mom naumu. Svaki svezak namijenjen pedagoškom radu ima u prilogu popis svih kratica, agogijskih i dinamičkih oznaka koje se pojavljuju u izdanju, npr. piano, forte, cresc. dim. itd. uz odgovarajući njemački i engleski prijevod koji učenici mogu proučavati. Imamo također i niz izvrsnih slobodnih suradnika. Što mi je dugo bilo “in pectore” to su naša nova izdanja nekih djela naše hrvatske skladateljice Dore Pejačević. Naime, duže smo već vrijeme bili razmišljali o tome, ne bi li možda bilo zgodno «obogatiti» naš repertoar s nešto glazbe hrvatskih skladatelja. I tako smo došli na Doru Pejačević. Našao sam u Bavarskoj državnoj knjižnici njenu biografiju od gospođe Koraljke Kos koja i obuhvaća popis cjelokupnog njenog stvaralaštva i tako naišao na dosta bogat repertoar gudačke komorne glazbe. Fotokopije rukopisa, odnosno prvih izdanja dobili smo iz Zagreba. Proučavao sam dakle svu tu gudačku, komornu literaturu i brzo došao do spoznaje da su ta djela veoma zgodna i atraktivna, a ima i pravih remek-djela među njima, kao npr. «Slavenska sonata». Zaista je prava šteta, da izvan Hrvatske tek malo tko zna za te kompozicije. Za njenog života izvela su se gotovo sva njena djela, barem u okviru privatnih soirea, međutim nakon njene rane smrti, umrla je baš u Münchenu, prebrzo je padala u zaborav i zajedno s njom i njeno stvaralaštvo. Stoga bi nam bilo jako drago da i mi svojim novim izdanjima pridonosimo tome da se Dorino životno djelo konačno probudi iz tog trnoružičkog sna i da što više glazbenika diljem svijeta dozna za našu hrvatsku skladateljicu.”

Jasna Lovrinčević: “Mnoge obrade ste napravili osobno. Što se zapravo može ili što je dopustivo promijeniti na jednoj originalnoj kompoziciji?”

Tomislav Butorac: “Treba dobro razlikovati pojmove obrada, u smislu transkripcije i redakcija u smislu revizije, prstometi, štrihovi itd., što uključuje i izdavački rad. Transkripcije imaju iznimno veliku tradiciju, već je i Bach obradio niz Vivaldijevih violinskih djela za čembalo, ugradivši pri tome i svoj vlastiti prepoznatljiv stil u kompoziciju. Ali i Brahms, Liszt, Rachmaninov, da spominem samo nekoliko njih, bili su čuveni aranžeri. Pitanje se dakle može svesti na ono glavno, da li je obrada ukusno i kvalitetno odrađena ili ne….. Trenutno pripremamo više svezaka aranžmana klasičnih evergrina od Bacha, Händela, Mozarta sve do Verdija za gudački kvartet. Bit će to daleko najopsežnija zbirka aranžmana svjetske glazbe za gudački kvartet dostupna na tržistu, namijenjena profesionalnim ansamblima, ali i amaterima, ljubiteljima kvalitetne glazbe.”

Jasna Lovrinčević: “S obzirom na vašu veliku angažiranost, kako uspijete sve stići, koncerti, nastava, skladanje, izdavanje i socijalni rad?”

Tomislav Butorac: “Samo mirno i spokojno, korak po korak.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste rođeni u Njemačkoj, putujete li često u Hrvatsku? Jeste li imali koncerte u Hrvatskoj?”

Tomislav Butorac: “Provedem svaki svoj godišnji odmor preko ljeta u Hrvatskoj. U Hrvatskoj još nikada nisam nastupio, vjerujem dakle da sam kao glazbenik tamo potpuno nepoznat, a niti ja poznajem osobno nikoga od tamošnjih glazbenika.”

Ovdje možete poslušati izvedbu tanga Dorothea Tomislava Butorca:

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2014 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.