“U tijeku studija sam shvatio sve nužnosti i lomove povijesnog razvoja moderne umjetnosti od Cezanne na ovamo i nastojao ih u svojim radovima integrirati; ne na uobičajeni modernistički način radikalnog prekida s dugom tradicijom zapadne, kršćanske umjetnosti; nego što je puno zahtjevnije, pokušati moguću sintezu ove dvije veličine“, rekao je Ante Milasd u razgovoru koji smo vodili 30. siječnja 2025. godine u Koelnu, u ugodnom prostoru bistoa Boesener Kunstbedarf.

Poznat je po monumentalnom djelu Povijest spasenja (2004.), oltarnoj slici u ulju na platnu, dužine 14 i visine 8,40 metara, postavljenoj u Crkvi Svetog Križa u Fuldi – Maberzell u Njemačkoj.

Ante Milas je stvorio veliki opus djela koja je u kontinuitetu izlagao u Njemačkoj i drugim zemljama (Duesseldorf, Koeln, Pariz, Rim, Zagreb, Rijeka, Madrid, Venecija, New York, Dubrovnik). Mnoga od njih se nalaze u javnim i privatnim zbirkama.

Rođen 1953 u Hrvatskoj (Ivanovcu), studirao je teologiju u Đakovu i Bochumu, potom slikarstvo i grafiku na Umjetničkoj Akademiji u Duesseldorfu s postignutom diplomom majstora. Još u ranoj dobi, svjestan svoje nadarenosti, odlučio se za umjetnost. Kaže kako je na pitanje zašto umjetnost znao u šali citirati Ovidija: “Meni se kao dječaku svidjela pjesma nebeska, krišom me Muza već tad, djelu privlačila svom.”

Snažna iskustva i dojmovi iz ranog djetinjstva oblikovale su ga kao osobu i viziju njegove umjetnosti. Također su mu pomogli u održavanju neovisnosti i kreiranju vlastitog puta. Nadarenost Ante Milasa očituje se u njegovom osjećaju za boje, za mjeru i izražaj, a posebno u izuzetno preciznom i savršenom crtežu što je mnogim slikarima nedostižno. Na nekim njegovim radovima prepoznaju se elementi minulih epoha u umjetnosti ali samo u smislu da je ovladao njima. On ih koristi na novi, svojevrsni način, donoseći time posve druge emocije i razmišljanja.

“Zamagljenost” na Milasovim pojedinim slikama u tamnim tonovima možda bi se mogla usporediti s najljepšim pianissima u glazbi kada utihnutost pojačava pozornost, te oslobađa misao i emocije, a ponekad “zamagljenošću” postiže duhovnost.

Njegove slike reflektiraju intelektualnost, znanje i duhovnost. One potiču na razmišljanje, privlače promatrača da se sve više i više udubljuje u sliku i imaju moć zadržavanja pogleda i ponovnog promatranja.

Objavljene su dvije monografije Ante Milasa: Ante Milas – U Zikkuratu (In der Zikkurat, Firmenich 2002. i Ante Milas – Izabrana djela (Ausgewahlte Werke) ISBN 978-3-7319-1472-3, bogate njegovim kompozicijama kao i brojnim skicama i studijama.

U monografiji Izabrana djela uvršteni su Milasovi radovi sakralnog sadržaja; Povijest spasenja, Apostoli, studije za oltarnu sliku Duh Sveti kao i nekoliko reprezentativnih radova iz drugih ciklusa.

Oltarna slika Povijest spasenja, bogatog i sugestivnog prikaza, objedinjuje ključne momente misterija spasenja kršćanske vjere, od pada anđela popraćena bljeskom munje, izgona iz raja, Babilonske kule, općeg potopa, Noine barke, Abrahama s Izakom, Sinaja, Golgote do Uskrsnuća.

Zanimljiv je ciklus slika 14 apostola koji privlači pozornost drugačijim prikazom, kako po neobičnoj formi trokuta na rombu tako i po nadahnuto odabranoj ikonologiji slike, drugačijom nego što je to bio slučaj u dugoj povijesti kršćanske umjetnosti. U Monografiji je predstavljeno sedam slika apostola a Ante Milas trenutno radi na preostalih sedam.

Monografija Ante Milas – U Zikkuratu donosi nekoliko ciklusa, nastalih za vrijeme studija, čiji naslovi upućuju da Ante Milas prikazuje svijet oko sebe u određenom prostoru i vremenu. To jest istina, ali je Milas svojim načinom prikaza postigao da taj svijet postaje bezvremenski, bilo da se radi o Sjećanju na stari grad (Erinnerung an die Altstadt), Asfodelos livade- Cvijeće za Vukovar (Asphodelos Wiesen- Blumen für Vukovar), Sveučilišna kavana Duesseldorf (Uni Kafeteria Duesseldorf) kao i slike krajolika i gradova (Altstadt, žbuka i pigment za boje na trstici, 180x140cm).

Jasna Lovrinčević: “Možete li malo više reći o Vašim radovima iz studentskih dana, objavljenim u monografiji Ante Milas – U Zikkuratu.”

Ante Milas: “Iz tog doba datiraju glavne teme koje razvijam u serijama kroz dugi niz godina i na koje se uvijek nakon kraćeg ili dužeg razdoblja ciklički vraćam; Sveučilišna kavana Duesseldorf Asfodelovske livade – Cvijeće za Vukovar i Sjećanje na stari grad. Serije radova započinju crtežom i uljem na platnu u maniru starih majstora da bi se motivi u sljedećem crtežu ili ulju na platnu postupno razvijali, tako rekuć iz crteža u crtež, iz slike u sliku, u smjeru apstrakcije sve tamo do ruba figurativnosti. Paralelno ovome teče i proces realizacije motiva u druge tehnike i materijale, kao što su primjerice radovi u gipsu, žbuci, betonu ili u kolaže motiva u šperploči različitih debljina i obojanosti, pa sve do svjetlećih panoa koji djeluju kao vitraži prozora neke crkve.”

Jasna Lovrinčević: “U Zikkuratu se nalazi nekoliko radova iz serije Sjećanje na stari grad. Zadivljuje koliko likova ste prikazali na tim slikama, svaki lik je drugačiji i po izgledu, odjeći, položaju, pokretu i izrazu lica, svaki je do kraja izrađen ali slika više navodi promatrača da je promatra kao cjelinu nego pojedinačne likove.”

Ante Milas: “To su rani radovi. Aka pogledate prve crteže serije Sveučilšna kavana Duesseldorf ili Sjećanje na stari grad, svo to mnoštvo lica i figura stisnuto u prostor jedne tijesne kavane ili mnoštvo geometrijskih oblika koje čine iluziju interijera jedne moderne prostorije; tu je tema odnos dijelova i cjeline. Odnosi moraju biti perfektni, ni jedan djelić slike ne smije iskakati iz „kola“, ne smije se profilirati na račun cjeline slike ili njegovog susjednog oblika niti u boji, niti obliku, niti rasporedu na površini formata slike. To je siže umjetnosti kojom se cijeli život bavio moj profesor Klapheck; apsolutna harmonija odnosa elemenata slike i njene cjeline. Ona se ne da identificirati niti na jednom mjestu crteža ili slike, ali se konstituira u svijesti promatrača i stvara u činu promatranja.

Zato je ispred rada Bicikl, profesora Klaphecka, poznanik i hrvatski pjesnik Boro Lukšić jednom prigodom rekao; “Ovo što vidimo na njegovim slikama je mučna geometrije, ali je Klapcheck pretvara u veliku poeziju!”

Mislim da sam u Sveučilišnoj kavani uspio zadovoljiti sve zahtjeve jedne takve estetike s tim da sam svojim bojama dodatno posudio dašak atmosfere i time prostornosti!?”

Jasna Lovrinčević: “Među Vašim ranim radovima je i Hiroshima – Krist (solovka i ulje na platnu, 90 x 220 cm) iz ciklusa PobunaTitana (Titanenaufstand), primarno nazvan Prometeus. Kako je nastao naziv Hiroshima – Krist?”

Ante Milas: “Za ovaj rad inspirirala me slika u vjestima kako papa Ivan Pavao II izlazi iz zrakoplova na tlo Hiroshime, saginje se i ljubi zemlju. Vrlo potresna slika, puna simbolike.

Ako je u spomenutim serijama Sjećanje na stari grad i Sveučilišna kavana igrala glavnu ulogu konstrukcija slike, u serijama Ustanak Titana i Asfodelske poljane bila je to boja; siva boja i crtež olovkom na platnu. Zadatak je bio postići po uzoru na Leonardov „sfumato“, dubinsku prostornost boje. Leonardu je to uspijevalo nanošenjem ekstremno razrijeđenih lazura na lazuru; poput rose, sloj na sloj, sve dok boja ne postigne, ne svoju konzistenciju, nego svoju pojavu.

Ja sam tu transcendetalnost, tu spiritualnost boje, ako se to smije tako nazvati, nastojao postići ispiranjem polusuhe boje terpentinom i krpom, I tako sloj na sloj, dok se privid boje ne pojavi kao membrana na površini platna, to jest na granici ovog i onog svijeta.

Tako je to i u slučaju slike Hirošima Krist. Slikao sam je tijekom akademskog studija kao sažetak duhovnog života moje prošlosti i na početku novog životnog razdoblja koji sam želio potpuno posvetiti umjetnosti. Sliku sam posvetio svojoj majci.

Sliku sam htio pokloniti papi Benediktu XVI. Dobio sam termin i došao sa slikom u Rim. Termin predaje slike je do daljnjega bio odgođen jer je papa iznenada morao na drugi susret. Slika je ostala u Vatikanu kod Monsignora Helda (njemačkog veleposlanika pri Svetoj stolici) koju (sliku) je on (Monsignor) istog dana proslijedio državnom sekretaru, Monsignoru Gensweinu, zaduženom za papine darove. Nažalost, nisam dobio drugi termin i do danas ne znam gdje je slika završila.”

Jasna Lovrinčević: “U knjizi Svjetlane Lipanović Sjaj hrvatske umjetnosti (Lo splendore dell’ arte Croata, ISBN 978-88-6864-213-6) u tekstu pod naslovom “Ante Milas – simbolični realizam” je navedeno kako ste Vi svoju umjetnost objasnili citirajući Franza Kafku kako će umjetnost jednog čovjeka sadržavat uvijek svjetlo crkve njegova djetinjstva. ”

Ante Milas: “Vjerojatno je Kafka htio reći da dijete u crkvi doživljava svijet kao svet,
hoće reći kao oslobođen, spašen svijet. Lijepe i najvažnije hrvatske riječi za to su: sve,svemir, svjetlo, sveto… koje su duboko u sebi povezane. One su početak, metafizika!? Nije čudo da sve monoteističke religije započinju u pustinji?! Negativni pejsaž, kako se to kaže, samo nebo i zemlja i Duh Gospodnji koji lebdi nad ponorima?! I čuđenje ili bolje rečeno divljenje koje jedan Aristotel stavlja na početak misli!? Čuđenje stavlja za početak filozofije. Ili kod Kanta zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakon u nama!?

Da se vratimo Kafki i svjetlu crkve iz djetinjstva.

Mi smo Hrvati do Domovinskog rata živjeli u državi koja nije bila naša, u režimu koji nam je nametnut i političkoj mezalijanci sa susjedima koji nam nisu kao narodu bili skloni. Zato se u crkvi, za vrijeme ponoćke, na primjer, dobivao osjećaj oslobođenja naroda *koji je u tmini hodio i vidio veliko svjetno* (Izaija, 9:1), doživljavalo međusobno jedinstvo, harmonija, pomirenje neba i zemlje jer se rodio Spasitelj. Ja se sjećam dobro kako je na Badnjak padao snjeg, kako su u našu župnu crkvu na ponoćku iz daleka dolazile saonice s konjima uz svjetiljke i pjesmu ljudi i djece, zamotanih u debele vunene pokrivače i bunde, mirisno sjeno…

Dolaskom u Njemačku svijet se temeljito mijenja. Duesseldorf, bogat i prekrasan liberalni grad na Rajni, šarenilo društva, krcat ljudima Stari grad do kasno u noć…Profesor dr. Frank Guenter Zehnder će kasnije u monografiji Ante Milas u Zikkuratu govoriti o „kulturnom šoku“
koji sam ja u suretu civilizacije doživio. Prvenstveno misli pri tom na susret s umjetnošću, koju sam vidio na Akademiji (u Duesseldorfu).

Za razliku od grada i njemačkog društva, Akademija me doista šokirala. Ali ne u pozitivnom smislu kako to profesorov tekst sugerira nego u smislu poznate scene iz filma Tarkovskog o Andreju Rubljovu, poznatom slikaru ikona, kad slikar dolazi u, od Tatara upravo opustošeno selo i u devastiranu crkvu…

Zadnje svećenice Pitije u razrušenom Apolonovom hramu u Delfima poručile po izaslaniku caru Hadrijanu u Rim poruku

-Poručite mu da je srušena Dedalova dvorana, presušio izvor svetih voda i zauvijek zanijemila usta prorokova…

U tijeku studija sam shvatio sve nužnosti i lomove povijesnog razvoja moderne umjetnosti od Cezanne na ovamo i nastojao ih u svojim radovima integrirati; ne na uobičajen modernistički način radikalnog prekida s dugom tradicijom zapadne, kršćanske umjetnosti, nego što je puno zahtjevnije, pokušati moguću sintezu ove dvije veličine

Tu ja vidim svoje mjesto u širokoj paleti toga što se danas s „uzaludnom“ riječi umjetnost pokušava obuhvatiti!?”