Gitarist Mislav Režić- Razgovor

Mislav Režić (Fotograf: Antonis Provias )

Mislav Režić je gitarist i pedagog, uronjen u suvremenu klasičnu glazbu. Za svoj album, objavljen 2017. s djelima suvremenih skladatelja, odabrao je naziv Auburn po istoimenoj skladbi Nizozemca Michaela van de Aa, napisane 1994. za gitaru i prethodno snimljenu zvučnu traku. Michael van de Aa je poznat po inovacijama u glazbi kao i zagovornik novog u cjelokupnoj umjetnosti tako da naslovljenost albuma po njegovoj skladbi reflektira i Režićev stav i stremljenja u klasičnoj glazbi: prvenstveno želju za novim i drugačijim.

Gitarist Mislav Režić, koji je diplomirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu i magistrirao na Kraljevskom konzervatoriju u Den Haagu i na Visokoj glazbenoj školi u Maastrichtu, održao je koncerte u cijeloj Europi, a trenutno živi i intenzivno nastupa u Ateni kao i u Hrvatskoj. Hrvatski skladatelj Vlado Sunko, grčki skladatelji Nikoleta Chatzopoulou i Michalis Paraskakis posvetili su mu svoje skladbe.

Kako je Mislav Režić ušao u svijet klasične glazbe, kako je razvio zanimanje za suvremenu klasičnu glazbu, pojasnio je u razgovoru kojeg sam vodila s njim u rujnu 2018.

Jasna Lovrinčević: “Kako ste se odlučili za klasičnu gitaru obzirom da dolazite iz Kaštela, gdje se svirala i pjevala tradicionalna dalmatinska glazba.”
Mislav Režić: “Ja sam do jedanaeste godine živio u Kaštelima, a onda smo se preselili u Split gdje sam proveo veći dio života. Mene je više zanimala rock gitara kao i većinu djece, a kako nije bilo nekog načina učenje rock gitare osim da je naučim sam, roditelji su me upisali u Glazbenu školu u Splitu na klasičnu gitaru. To učenje sviranja klasične gitare mi se svidjelo u smislu da je bilo puno kompleksnije i zanimljivije nego rock koji sam, “skidajući” pjesme, učio sam. Klasična gitara mi je postala ljubav i izazov, a u glazbenoj školi sreo sam i prijatelje s istim interesima, sve mi je to bilo privlačno tako da sam na kraju ušao duboko u klasiku i evo sam još danas tu.”

Jasna Lovrinčević: “Mnogi kažu da su odabrali klasičnu gitaru zahvaljujući interesu za rock.”
Mislav Režić: “Većina mojih učenika više voli rock ili pop glazbu nego klasičnu. To je jednostavno odraz vremena u kojem živimo. Klasika je za manji broj ljudi jer jednostavno nije dovoljno promovirana. Na radiju i televiziji većinom je popularna glazba i većina djece i ne može tako lako doći u doticaj s klasičnom glazbom.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste ustrajali u klasici. Zanima li vas još rock glazba, slušate li popularnu glazbu?”
Mislav Režić: “Da, volim slušati, ali ne više toliko rock jer mi je u ovom momentu malo prejednostavan, odnosno dosadan osim nekoliko bandova, recimo Pink Floyd i Pearl Jam, ali slušam jazz, odnosno jazz fusion. Jazz mi je i hobi u zadnje vrijeme. Posljednjih godina, s grupama u Nizozemskoj i Grčkoj izvodim moderne skladatelje pa dosta sviram i električnu gitaru, ali ne kao rock gitarist nego sviram modernu klasičnu glazbu na električnoj gitari, s raznim efektima. Ove godine sam u jednoj modernoj operi od Minasa Borboudakisa, Grka koji živi u Münchenu, koristio devedeset posto električnu gitaru i jako malo klasičnu i to baš rock električnu s raznim pedalama i distorzijama tako da se neki moj san ostvario da sviram električnu gitaru, barem u operi.”

Jasna Lovrinčević:”Studirali ste u Splitu, Den Haagu i u Mastrichtu. Zašto ste se odlučili za te gradove?”
Mislav Režić: “Upravo kada sam završtio srednju glazbenu školu, otvorila se Umjetnička akademija u Splitu. Birao sam između Zagreba i Splita i na kraju sam odlučio još par godina ostati u Splitu. Studirao sam s Goranom Listešom. Kako onda, tako i danas, situacija s klasičnom glazbomu u Splitu je loša, Split ni dan danas nema koncertnu dvoranu, a ja sam htio nešto više pa sam otišao u Nizozemsku studirati kod Zorana Dukića. Kod njega sam bio dvije godine, a poslije u Maastrichtu kod Carla Marchionea. Proveo sam osam godina u Nizozemskoj kao student i kao slobodni umjetnik što sam i danas. U Den Haag sam otišao isključivo zbog Zorana Dukića. Na zadnjoj godini Akademije bio sam na jednom Festivalu u Amsterdamu kojeg je on organizirao. Tada sam čuo kako svira i predaje i razgovarao sam s njim i tako sam se odlučio da nastavim studij kod njega. Puno mi je dao s glazbenog i sviračkog aspekta. U Nizozemskoj sam upoznao puno ljudi i prijatelja za cijeli život, proširio vidike u svakom smislu i to je bio neki ozbiljniji početak za mene kao glazbenika.”

Novo i drugačije

Nanadmašivi rock i blues gitarist, Jimi Hendrix (1942-1970), nakon što je postigao iznenađujući fantastično- magični novi zvuk na električnoj gitari, uvodeći sve novo i drugačije u do tada poznato sviranje električne gitare, često se poigravao s gitarom; svirao je zubima i u položaju iza vrata, na kraju, kako je sam izjavio, iz velike ljubavi prema gitari, spalio je. Mislav Režić, kao gitarist moderne glazbe, također je na neki način zaljubljenik u gitaru i vjerojatno je zbog toga neće spaliti, ali naklonost i težnju novom, neprestano izražava u odabiru novih djela i zagovoranju stvaranaj novih. Još od studentskih dana u svom koncertnom solo programu ima suvremenu glazbu i član je različitih ansambla posvečenih izvođenju suvremene glazbe, kao Machetes, Tetttix i Ergon s kojim je ove godine, u Ateni premijerno izveo operu “Z”, Minasa Borboudakisa.

Jasna Lovrinčević: “Od studentskih dana izvodite suvremenu, modernu glazbu, Vaš najnoviji album je s modernom glazbom i Vaši koncerti imaju takav program. Stiče se dojam da vas nosi neka posebna ljubav i entuzijazam za suvremenu glazbu?”
Mislav Režić: “Postoji nekoliko razloga za to. Kroz studij nisam toliko bio u kontaktu s modernom glazbom, uglavnom ono što se studira kod nas, ali i na većini drugih akademija, većinom je stara glazba, barok, glazba devetnaestog stoljeća i nešto dvadesetog stoljeća. S jedne strane ja sam se malo zasitio svih tih godina istog reportoara, a smatram da gitara kao instrument i nema toliko bogat reportoar kao violina ili klavir, ili drugi klasični instrumenti tako da smo mi dosta limitirani i to me je počelo zamarati. S druge strane Nizozemska, u kojoj sam boravio, je Meka za modernu glazbu i za moderno stvaralaštvo. Tamo se puno stvari odvija sada, ljudi rade i pišu nešto novo. Ja sam ušao u to i to je jedno iskustvo koje je neprocjenjivo jer daje glazbeniku i jednu kreativnu mogućnost iako smo reproduktivci. Mislim da ja imam u sebi dosta kreativnog, u smislu skladateljskog, ali ne znam to iskoristiti na način da bih pisao klasično strukturiranu glazbu, ali putem suradnje s autorima koji pišu glazbu za gitaru, mogu utjecati na proces stvaranja djela. Neki su pisali za mene pa sam ja sudjelovao u tom procesu, a i sada jedna skladateljica, Sofia Avramidou piše skladbu za mene koju ću praizvesti u Grčkoj, u siječnju, u Onassisovom kulturnom centru, oni su i naručitelji djela. Drag mi je taj proces, znači mogu utjecati na nešto što će se napisati, a želim i da instrument dobije neka nova djela, da idemo naprijed, da se razvijamo, a ne samo da sviramo stara djela. Želim naglasiti da ja naravno i dalje cijenim i sviram stara djela, barok, klasiku i romantiku, ali ne želim se samo na njih skoncentrirati. Želim se s glazbom razvijati i dalje. Smatram da većina ljudi želi u glazbi čuti nešto očekivano, na što su navikli, što samo po sebi nije loše, ali za svaki napredak trebamo malo izaći iz takve, nazovimo “zone sigurnosti” i malo eksperimentirati. Pa i veliki skladatelje poput Bacha i Beethovena su pomicali granice, ekperimentirali i uzelo je vremena da ih publika prihvati.

Jasna Lovrinčević: “U kojem smislu sudjelujete u kreativnom procesu ako je djelo već napisano?”
Mislav Režić: “Prije nego što skadatelji pišu za mene, volim razgovarati s njima, iznijeti svoje ideje o instrumentu, što mi se sviđa, a što ne i kroz taj razgovor usmjeriti skladatelja koji možda do tada nije pisao za gitaru. Taj proces, u principu je suradnja. Nije samo da skladatelj donese gotovu skladbu pa da je ja sviram kako je on napisao, ima i toga, ali se uglavnom radi o kreativnoj suradnji.”

Jasna Lovrinčević: “Moderna glazba obično pruža veliko uživanje izvođaču, uživate li kada svirati modernu glazbu?”
Mislav Režić: “Ja mislim da se mogu najviše dati kad izvodim suvremenu glazbu, ogroman je ekspresivni spektar. Nekako se lakše mogu naći u toj novoj glazbi nego u drugim stilovima.”

Jasna Lovrinčević: “Kad izvodite suvremene kako se snalazite u notaciji?”
Mislav Režić: “U početku bilo je malo teže jer se u školovanju uglavnom bavimo tradicionalnom notacijom, ali se svi ti načini, koji variraju od skladatelja do skladatelja, nauče. “Normalna” notacija ima svoje limite tako da skladatelji danas izmišljaju načine da bi što vjernije prenijeli svoje, nerijetko komplicirane zamisli sviraču, a oni publici. Ja osobno neke čudne stvari pamtim brže nego melodične, tako mi mozak funkcionira, a moderne stvari se uglavnom sviraju iz nota, ne napamet što je olakšavajuća okolnost. Neki dan sam dobio partituru koja izgleda kao neka “črčkarija”, a ne normalna partitura, ali čovjek prođe svašta pa nauči. A to mi je uvijek izazov.”

Jasna Lovrinčević: “Arthur Kampela u jednoj skladbi, Percussion Study II, koristi žlicu. Kako se označi ta žlica u partituri?”
Mislav Režić: “Nemamo neki unificirani način, svatko dođe na neku svoju ideju, stavljaju slike ili malo to podrobnije objasne. Prednost jest i što živuće skladatelje možemo i kontaktirati i dobiti informacije iz prve ruke, kao što je i bio slučaj s Kampelom s kojim sam radio na na prvoj Studiji prije nego što sam je snimio (https://youtu.be/KDJfkISJei0) Iz razloga što notacija nije unificirana, kod skladatelja koji pišu za gitaru, ja sam o notaciji za gitaru i suvremenoj glazbi uopće, držao predavanje na Akademiji u Splitu i na prošlogodišnjem Susretu hrvatskih gitarista u Poreču.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste napisali i svoju skladbu, New World ( https://youtu.be/LVLLHAiyI1Y) i naveli ste da je to filmska glazba?”
Mislav Režić: “To su neke stvarčice koje ja sam radim. Puno drugačije od glazbe s albuma kojeg sam snimio. To je više nekakav jazzy minimalizam i to vidim kao dobar soundtrack, barem kad bih ja radio film. Zbog toga takav naslov. Izdavačka kuća za koju sam snimao album, surađuje s kućama koji rade filmove pa možda i u tom smislu bude korištena.”

Mislav Režić i stara glazba

Pored suvremene glazbe Mislav Režić na svom reportoaru ima sve epohe klasične glazbe. S flautisticom, Antigoni Tsalla nastupa s glazbom devetnaestog stoljeća.

Jasna Lovrinčević: “Zanimljivo je da koristite stare instrumente kada s flautisticom Antigoni Tsalla izvodite glazbu devetnaestog stoljeća.”
Mislav Režić: “Antigoni Tsalla je moja supruga. Radi nje moram svirati i nešto osim suvremene glazbe. Šala! Ona je u Nizozemskoj završila ranu glazbu i specijalizirala je barok. U Den Haagu smo se i upoznali. Tamo je vodeći svjetski centar za ranu glazbu. Zajedno izvodimo glazbu devetnaestog stoljeća na instrumentima koji su se tada svirali. Često u Hrvatskoj nastupamo u triju s violinisticom Laurom Vadjon, ravnateljicom Hrvatskog baroknog ansambla.”

Jasna Lovrinčević: “Kako ste došli do tih instrumenata?”
Mislav Režić: “Trend stare glazbe dosta je saživio zadnjih 30 godina u Europi pa i u cijelom svijetu, tako da je dosta popularno izvoditi glazbu na starim instrumentima, odnosno kopijama. Mnogo graditelja radi po nacrtima iz muzeja odnosno prema postojećim instrumentima, ali postoje i originalni instrumenti iz tog vremena. Mi koristimo vjerne kopije.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko se razlikuje tehnika sviranja na toj gitari u odnosu na današnji instrument?”
Mislav Režić: “Gitara tog vremena koristi žice od crijeva, goveđih ili janjećih. Instrument je dosta konstrukcijski lakši i zvukovno mekši. Dosta je zanimljivo. Glazba koja je pisana u vrijeme Beethovena ili Schuberta zvuči kompletno drugačije na takvim instrumentima nego na modernim. Tada su skladatelji imali takve instrumente na raspolaganju. Pisali su za tehničke, odnosno harmonijske mogućnosti tih instrumenata, tako ako danas svirate ta djela na modernim instrumentima, zvuče drukčije, po meni manje uvjerljivo nego na onima iz tog vremena. Glazbu tog vremena je lakše svirati na starim instrumentima, neke stvari, kao neke melodijske linije, zatim artikulacija su puno logičnije. Sve je puno mekše. Štima se niže, A je 430 Hz, tako da sve zvuči mekše i tamnije.”

U Ateni

Jasna Lovrinčević: “Živite u Ateni i u Hrvatskoj, imate koncerte po cijeloj Europi. Kako doživljavate svoj život s gitarom, uronjeni u klasiku, je li vas to nosi, je li uživate u tome?”
Mislav Režić: “Gitara, odnosno glazba me odvela na razna mjesta i sigurno bez gitare ne bi sve to posjetio i stekao sva ta iskustva koja sam s gitarom stekao kao i prijatelje iz cijelog svijeta. Na ovaj način, kada radim dosta različitih projekata, to me nosi i drži, da radim samo jedno, bilo bi dosadnije i teže. Glazbenici danas moraju biti spremni biti jako fleksibilni, rijetki žive samo od jednog projekta, da ne spominjem da mnogo mojih kolega radi i druge poslove, nevezane za glazbu. Samu u prošloj sam godini odsvirao 4-5 projekata s potpuno različitim programima, zatim sam priredio glazbu za jednu predstavu, predavao, organizirao festival…. nikad nije dosadno, a dani su često prekratki!”

Jasna Lovrinčević: “Kakva je publika u Ateni, je li otvorena za suvremenu glazbu?”
Mislav Režić: “Atena je veliki grad i suvremena glazba je jako zastupljena. U zadnje vrijeme, na privatnu inicijativu otvoreno je nekoliko dvorana kao veliki Onassis kulturni centar i Nacionalna Opera s bibliotekom. U Onassis kulturnom centru je devedeset posto programa suvremena glazba, dosta su kreativni i mislim da je Atena na europskom nivou što se tiče suvremene glazbe.

Prošle smo godine osnovali jedan novi ansambl – Tetttix, što je starogrčka riječ za cvrčka. To je kolaboracija vrhunskih grčkih glazbenika i par stranaca među kojima sam i ja, te nekoliko grčkih skladatelja. To je jedna izuzetna inicijativa, pišu se nova djela za nas i izvodimo neka starija djela s kraja 20. stoljeća. S Tetttixom imamo dogovorenih već nekoliko velikih projekata, čak sudjelujemo u snimanju jednog grčkog filma.”

Novi projekt u Hrvatskoj

Jasna Lovrinčević: “Često nastupate u Hrvatskoj, a ove godine ste započeli poseban projekt u Kaštelima, u smislu festivala?”
Mislav Režić: “To je jedan mali festival komorne glazbe u sklopu Kaštelanskog kulturnog ljeta, pod imenom Glazbene večeri kod sv. Jeronima, a održava se u Kaštel Gomilici. Organizira ga Udruga Sv. Jeronim i ja kao umjetnički ravnatelj. Ove godine nastupio je Hrvatski barokni

ansambl, oni su nam bili najveće ime. Imali smo i izvrstan ansambl koji se bavi tradicijskim hrvatskim pjevanjem na jedan malo moderniji način, zove se Harmonija disonance, a voditelj mu je Joško Ćaleta iz Zagreba. Nastupio je i Splitski gitaristički kvartet, a ja sam svirao solo recital. U našem ćemo djelovanju pokušati posebno promovirati djela hrvatskih autora, izvodeći postojeća te naručujući nova.”

Kaštela (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Jasna Lovrinčević: “Kada slušate glazbu po vašem izboru, što slušate?”
Mislav Režić: “Različitu glazbu, u zadnjih par dana npr. Tom Waitsa i Bon Ivera. Svašta me zanima, dosta jazz i world music ako je dobro producirano.”

Jasna Lovrinčević: “Nekada se u Kaštelima u svakom kutu čula gitara. Imate li u podsvijesti tu glazbu?”
Mislav Režić: “Ja se podsvijesno ne mogu udaljiti od dalmatinskih terci i melankonije u duru. A u mom genetskom kodu sigurno postoji zapisana i disonanca vlaške pisme, možda je i to razlog za moj interes za suvremenu glazbu…”

MISLAV REŽIĆ – ALBUM AUBURN

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2014 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.