Jadranka Loebbert-Gradac je objedinila umjetnost riječi, sliku i glazbu pri predstavljanju hrvatskih pjesnika u Düsseldorfu na Narodnom sveučilištu (Volkshochschulle). Svoja predavanja održava s projekcijama i uz glazbu, skladanu na riječi predstavljanih pjesnika.

Inače, razni skladatelji i popularni izvođači približili su njihovu poeziju ljudima koji je možda i ne čitaju i ne poznaju njene autore.

Balada iz predgrađa Dobriše Cesarića, Karoca gre, Piva klapa ispo’ volta, U prolazu kao i drugi hitovi Jakše Fiamenga ili uglazbljeni Odlazak, Molitva iz tamnice ili Zelenu granu s tugom žuta voća Tina Ujevića, samo su neke od popularnih pjesama koje prate izlaganja Jadranke Loebbert-Gradac, s kojom sam razgovarala u ožujku 2021. godine.

Zaljubljena u književnost, Jadranka Loebbert-Gradac zadnje četiri godine uspješno vodi i Literarni natječaj u okviru Likovno-literarnog natječaja za polaznike hrvatske nastave u cijelom svijetu.

Prva književna večer

Prvu književnu večer organizirala je 2012. godin kao tadašnja predsjednica Matice hrvatske za Ruhrsko područje u Njemačkoj, kada je u okviru jedne od proslava Matice hrvatske predstavila nekoliko hrvatskih knjižavnika: Antona Gustava Matoša, Vladu Gotovca i Jakšu Fiamenga što se poslije nastavilo prakticirati.

Jadranka Loebbert-Gradac: Bilo je to iznenađujuće dobro. Taj program bio je jako lijep i većinom dobro prihvaćen. Za svoja predavanja u Volkshochschulle biram samo po dva književnika od kojih je uvijek jedna književnica ili pjesnikinja. To nisu ekspertize o njima već prikazi njihovog života i rada.

Bavila sam se spisateljicama pošto ih u fazi bivše Jugoslavije nije bilo puno, u ovoj fazi poslije osamdesetih, posebno devedesetih ima ih više, pa kad gledamo na prošlost pošto ih je začuđujuće malo, htjela sam predstaviti bar te koje su poznate. Sama sam tragala za spisateljicama jer se nisam mogla pomiriti s tim da ih nema. Istražujući po literaturi i “kopajući” po knjigama, pogotovo njemačkim, pronalazilm ih u predgovorima, u raznim studijama, prijevodima i ponekad u antalogijama a onda ih pokušavam naći na drugim mjestima kako bih saznala više o njima. Sve više vidim da ih je bilo, pronašla sam cijelu plejadu imena iz prošlog dvadesetog stoljeća, neke su živjele u Njemačkoj ili Austriji, ali i u Hrvatskoj jedno vrijeme, ali su nepoznate, bar meni a onda vjerujem i drugima.

Jasna Lovrinčević: Zašto ste se odlučili za predavanja o hrvatskim književnicima na Volkshochschulle ?

Jadranka Loebbert-Gradac: Željela sam u uvjetima kada je Hrvatska dio EU, približiti hrvatsku literaturu ljudima kojima je ona posve strana a žele je upoznati. Bila je zamisao da to radim dvojezično, međutim tu je jedan problem. Mnogi hrvatski književnici nisu prevedeni na njemački jezik. Možda je bitno o tome razmišljati kako bi se u budućnosti neke određene stvari promijenile i doprinijele da se više liteature prevede. Postoje i stariji prijevodi koji bi mogli biti moderniji. Jako bismo se prevarili ako bismo mislili da je puno hrvatske literature prevedeno na njemački, ali nije. Njemačko govorno područjr je veliko i bilo bi značajno da se radi na prijevodima i tako približi hrvatsku književnost ljudima u Njemačkoj i svima koji govore njemački.

Zanimljivo je koliki je opus Vesna Krmpotić ostavila iza sebe a jako je malo od toga prevedeno na njemački jezik. Napisala je preko 100 knjiga a jedina njena prevedena knjiga je Klang der Seele. Ta knjiga predstavlja prvi dio njene knjige 108 x 108. To je knjiga sastavljena od 108 knjiga, a svaka ima po 108 pjesama, ukupno 11664 pjesme. Teži 6,5 kilograma, tiskana je na biblijskom papiru, sama pjesnikinja ga je tako nazvala, tankom, laganom, kojeg je dugo tražila i našla ga u Litvi. Ta knjiga je jako lijepa za vidjeti, imam je u ruci, posudila sam je od njenog sina i snahe, danas se teško može više naći. Htjela sam je pokazati na predavanju. Meni je osobno bilo zanimljivo da je jedna knjiga u takvom obliku napisana.

Jasna Lovrinčević: Koje pisce ste do sada predstavili?

Jadranka Loebbert-Gradac: Predstavila sam Dobrišu Cesarića zajedno s Irenom Vrknljan i Tina Ujevića zajedno s Vesnom Parun. Moje zadnje predavanje krajem listopada 2020. održano je neposredno prije drugog “lockdowna ” u Njemačkoj, s maskama na licu i sa svim propisanim mjerama (protiv virusa korone). Tada sam predstavila Vesnu Krmpotić i Jakšu Fiamenga, ljude koji se inače ne mogu spojiti, ali mogu preko mora i tog morskog duha. Uvijek pripremim dvojezične tekstove, u originalu na hrvatskom i na njemačkom prijevodu.

Jasna Lovrinčević: Po kojem principu pravite izbor pjesnika i pisaca?

Jadranka Loebbert-Gradac: Uvijek jedan književnik vodi prema drugom. Moj izbor je jako osoban. Sada pripremam Dragutina Tadijanovića (1905.-2007.) jer je on preveden na njemački. Izabrala sam Vesnu Krmpotić iako je malo i skoro nikako prevedena na njemački jezik jer sam je htjela istaknuti. Smatrala sam da bi se i Nijemci mogli zainteresirati za nju obzirom na njenu širinu iako ju je teško do kraja predstaviti u vremenu od jedanog sata i dvadeset minuta, zajedno s dugim pjesnikom,u ovom slučaju Jakšom Fiamengom. Ono što je najvažnije za nju reći je to da je bila zaljubljena u Indiju i indijsku filozofiju i sva njena djela su prožeta tom filozofijom. Učila je bengalski u Indiji (1962.-1963.) kao stipendist tadašnje Indijske vlade, a poslije je redovno odlazila tamo. Još prije odlaska u Indiju prevela je s engleskog na hrvatski pjesme Rabindranatha Tagorea, Gitanđali (za koju je Tagore dobio Nobelovu nagradu), objavila je Hiljadu lotosa (Antologiju indijske književnosti od najstarijih vremena do 17. stoljeća) te Zbirku svjetskih bajki u pet knjiga. Ta žena je nevjerojatno puno toga napisala uključujući pjesme, eseje i putopise. Rođena je u Dubrovniku a kao supruga diplomata bivše Jugoslavije (SFRJ) živjela u Sjedinjenim Američkim Državama, u Egiptu, u Gani i u Beogradu. Svugdje je pisala i to velikom lakoćom, a sama je izjavila kako je uvijek pisala u vlaku za vrijeme putovanja iz Beograda za Zagreb. Što je za Vesnu Krmpotić specifično je to što je izmišljala nove riječi, a za sve one koji su je na bilo koji način upoznali, kroz njena djela ili osobno, bila je posebna.

Jasna Lovrinčević: Istu večer ste predstavili Vesnu Krmpotić (1932-2018.) i Jakšu Fiamenga (1946.2018.), koji je bio član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i autor brojnih uglazbljenih tekstova koji su postali hitovi. Postoji li neki razlog zašto ste ih zajedno predstavili?

Jadranka Loebbert-Gradac: Jakša Fiamengo je poznat kao pjesnik, napisao je 40 zbirki poezije a poznat je kao autor tekstova mnogih pjesama koje su izvodili poznati pjevači, Oliver Dragojević, Meri Cetinić, Mišo Kovač i brojne klape. On je autor tekstova za pjesme Karoca gre, Ništa nova, ništa nova, U prolazu i brojne druge. Njegov zavičaj, rođen je u Komiži na Visu, ostavio je traga u njegovim pjesmama i naravno taj dalmatinski duh. On je pisao tako da aranžer (glazbeni) nije
morao ništa mijenjati, niti dodavati. On jednostavno ima glazbu i ritam u svojim pjesmama pa i kada se gleda njegova slobodna forma u drugim pjesmama bilo da piše o sprezi čovjeka i mora, o moru, mornarima i vjetru, i o svemu što ga je okruživalo.
Kada čitate njegovu poeziju i pozabavite se njom onda vidite koju dubinu taj čovjek izusti, kako je birao riječi i što je rekao. Njegove teme su i filozofske, pisao je o smislu života, o svjetlosti, o mraku…

Izbor pjesama iz njegove objavljene poezije prevela je Alida Bremer na njemački jezik (Das leteinische Segel).

Zašto sam Fiamenga i Krmpotić predstavila zajednno; jer je i ona prijatelj mora. Rođena je u Dubrovniku i kaže da to što je ostavila u Dubrovniku nikad više nije doživjela. Selila se po svijetu, ali nikad joj sjaj Dubrovnika nije izašao iz srca i sjećanja. Uvijek se rado vraćala u Dubrovnik i on je za nju bio čaroban. Poveznica s Fiamengom je i to što su umrli iste godine 2018.

Na ovom zadnjem predavanju troje glazbenika uživo je izvodilo uglazbljene pjesme Jakše Fiamenga a kada sam na kraju predavanja pustila Nocturno Jakše Fiamenga u izvedbi Olivera Dragojevića i čelista Stjepana Hausera, ljudi jednostavno nisu htjeli otići.

Inače uvijek pozdravno na kraju predavanja pustim jedan video s glazbom.

Jasna Lovrinčević: Kako je publika prihvatila Dobrišu Cesarića, njegova poezija je omiljena u Hrvatskoj.

Jadranka Loebbert-Gradac: Na kraju predavanja o Dobriši Cesariću prikazala sam video s njegovom uglazbljenom Baladom u predgrađu. Ta atmosfera koju je on stvorio u toj pjesmi, prekrasno se vidi u toj pjevnoj pjesmi, koju je skladao Hrvoje Hegedušić. Bilo je zanimljivo kako su to osjetili ljudi koji ne razumiju hrvatski i kako su reagirali na nju. Uživali su.

Cesarić je malo preveden ili skoro nikako na njemački, nema neke zbirke objavljene na njemačkom jeziku. Za mene je zanimljiv njegov širok izbor riječi koje je upotrebljavao. Moguš i Tadić izdali su rječnik njegovih riječi, Cesarićev rječnik. Njegove pjesme, što je za mene također zanimljivo, izgledaju jako jednostavno, ali u sebi kriju jednu određenu nevidljivu poantu. To su pjesme, koje su pjevne, djeca ih uče napamet, njega brzo usvajamo pa sam ga odabrala.