Mirjana Vajdić – Slikarica prirode i njenih mijena

Mirjana Vajdić (Foto: Jasna Lovrincevic)

Mirjana Vajdić (Foto: Jasna Lovrincevic)

“Bilo je poslije podne, neposredno pred oluju kada je jato gavranova nisko nadlijetalo vinograde i spustilo se na polje. To me podsjetilo na sliku Vinceta van Gogha Žitno polje s gavranovima. Tada sam rekla:- Ja to moram naslikati i nastala je moja prva slika Vinograd i gavranovi“, ispričala je slikarica Mirjana Vajdić o svojoj prvoj slici, u razgovoru kojeg sam vodila s njom u njenom stanu-ateljeu, u Zagrebu, u lipnju 2017.

Van Goghovo Žitno polje s gavranovima bilo je možda zadnje slikarevo djelo, a sličan prizor Mirjanu Vajdić je uveo u svijet umjetnosti. Tada je imala dvadeset i tri godine i kao dio arhitektonskog tima bila na izletu u prirodi među vinogradima. Taj prvi snažni poticaj za likovnim izražajem, kao nužnost umjetničkog stvaranja Mirjanu nije nikad napustio. Uvijek ju je pratio s novim nadahnućima, poticao je na produbljivanje i istraživanje novih slikarskih mogućnosti kako bi što bolje svoje viđenje, osjećaje ili razmišljanja, prenijela preko naslikanog na promatrača svojih djela.

Tehnički obrazovana, kroz arhitektonsku i višu građevinsku školu, odnosi u prostoru, cjelina i raščlanjivanje na čimbenike i perspektiva bili su joj bliski, ali kada se odlučila za slikarstvo napravila je brojne studije uvježbavajući ruku i slikarske tehnike, a slikari i njihovo stvaranje, njihove biografije i traktati koje su pisali, postali su dio njene omiljene literature. Dok smo razgovarali pokazala je i svoje prve studije iz osamdesetih godina dvadesetog stoljeća koje je sačuvala: autoportret, crtež staklene čaše s fantastičnim prikazom prozirnosti i glatkoće, s osjećajem vjernog prikaza promatranog s dubinama, volumnioznošću i primjenjenim bojama.

Prvu slikarsku školu pohađala je kod poznatog hrvatskog, akademskog slikara Dina Trtovca.
Mirjana Vajdić: “Godine 2010./2011. educirala sam se u Privatnoj školi profesora Dina Trtovca gdje je naglasak bio na razvoju međuodnosa boja u tehnici akrilika na platnu.”

Kao umjetnica koja doprinosi hrvatskoj umjetnosti je od 2014. članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).

Do tada je Mirjana Vajdić već kao afirmirana slikarica održala nekoliko izuzetno zapaženih samostalnih izložbi. Prvo priznanje i pozitivne kritike dobila je u Njemačkoj, u Esensu 1997. gdje je izložila svoje radove u ulju i pastelu, prikazujući pejsaže Istočne Frizije pod nazivom Gdje se u svjetlu i bojama nebo i zemlja dodiruju.
Ta izložba je ujedno bila i zaokret u njenom radu kada je sa skoro fotografskog, realističkog slikarstva prešla na apstraktno.

Mirjana Vajdić : Gdje se u svjetlu i bojama nebo i zemlja dodiruju

Mirjana Vajdić – Gdje se u svjetlu i bojama nebo i zemlja dodiruju

Mirjana Vajdić: “Imam više ciklusa slika, svi su mi dragi, ali moram naglasiti kako je za mene bila najvažnija izložba u Esensu u Njemačkoj. To putovanje u Njemačku bilo je veliko veselje i fantastično iskustvo; vjetrenjače, priroda i prve apstraktne slike. Priroda je prelijepa: neobična igra svjetla i sjene, stalne mijene. Tu na Sjevernom moru, budući da su pejsaži jako reducirani, ima puno horizontalnih linija: kao polja zasađena repom, produženi gradovi, rastegnuti oblaci i ravnice. Sve djeluje izduženo. Prvi put sam u prirodi vidjela reducirani pejsaž. Posebno su me inspirirala polja s rascvjetanom repom koja izgledaju kao tanke žute linije, koje se dopunjuju linijama oblaka i linijama horizonta. Taj prizor me je potakao da naslikam prve apstraktne slike. Bila je to prekretnica od realizma na apstrakciju. Otvorilo mi se nebo, otvorio se novi put, prijelaz na apstraktno nije više bio nedostižan.”

U Njemačkoj je nastao i drugi važan Mirjanin ciklus, slike s motivima Rajne, s krajolikom koji ju je očarao. Rajna od Koblenza do Bingena svojom ljepotom, obljescima, obalom i dvorcima inspirirala je mnoge umjetnike, kao WilliamaTurnera, pisce i pjesnike, Johanna Wolfganga von Goethea, Heinricha Heinea, Clemensa Brentana, Viktora Hugoa, postala izvorište i centar njemačkog romantizma. Međutim Mirjana Vajdić je Rajnu predstavila na drugi, apstraktni način, zadržavajući i ljepotu i privlačnost njene obale.

Površine prikazane živim i svijetlim bojama, u kontrastu s preljevima tamnih i zagasitih boja, dočarale su prekrasne, prepoznatljive vizure Rajne, podsjećajući na trenutke kada je Rajna obasjana izlazećim suncem.

Mirjana Vajdić:  Dolina Rajne

Mirjana Vajdić: Dolina Rajne

Mirjana Vajdić: “Putovala sam vlakom, dan je bio maglovit, ništa se nije vidjelo. Međutim, nakon što se vlak zaustavio negdje između Koblenza i Mainza, uskoro se magla digla i najednom sam vidjela nešto prekrasno. Bila je to dolina Rajne. Brzo sam sve skicirala, prolazili smo dvorce, Loreley,… Primijetila sam prekrasne vinograde u jesen, tople, crveno narađanste tonove, ceroleum (modro) plavo nebo. Skicirala sam sve te oblike i poslije ih naslikala u ulju. Nastale su apstraktne slike. Bile su to prve uljane, velike, ozbiljne apstraktne slike.”

Putovanje Tunisom, Turskom, Italijom, posebno Kalabrijom Mirjana je poduzela jer voli putovati, ali to su u slikarskom smislu za Mirjanu bila i studijska putovanja. Svjesno je promatrala strukture krajolika i sve što je apsorbirala postavila je u univerzalne forme. U Galeriji Kristofor Stanković, 2006. priredila je izložbu Univerzalni krajolici, a koji su u stilskom smislu, nastavak serije slika s Rajne. Tekst kataloga izložbe napisao je tadašnji direktor Muzeja Mimara u Zagrebu, Tugomir Lukšić.

Mirjana Vajdić: Univerzalni krajolici

Mirjana Vajdić: Univerzalni krajolici

Mirjana Vajdić: “Univerzalni krajolici plod su promatranja pejsaža na drugačiji način. Puno sam putovala kroz Italiju, Kalabriju, Tunis, Tursku, zapravo zanimali su me geometrijski oblici u prirodi. Na taj sam način apstrahirala pejsaže te ih svela na geometrijske forme, horizontale, vertikale i neke krivulje. Bio je to nekako logičan nastavak ciklusa Dolina Rajne.”

Jedan ciklus slika Mirjane Vajdić pod nazivom Topografsko-botaničke karte, nastao 2009. godine, posebno je zanimljiv i na neki način jedinstven. Ideju je našla u američkoj umjetnosti zemljopisnih karata (The Map as Art), ali ona ih je naslikala kao svoje karte s upisanim topografijama duhovnog preobražaja. Zaljubljena u prirodu, Mirjana Vajdić putuje, hoda kroz prirodu, promatra, osjeća, razmišlja i preobražava se.

Jasna Lovrinčević: “Kako su nastale Topografsko-botaničke karte?”

Mirjana Vajdić: Karte duševnog preobražaja

Mirjana Vajdić: Karte duševnog preobražaja

Mirjana Vajdić: “U Americi se već godinama umjetnici služe kartama i rade umjetnost mapiranja, slike karata kao umjetnička djela. To je jedan dugogodišnji pokret. Budući da planinarim, htjela sam slikati planine i dosjetila sam se kako bih ih mogla raditi kao karte. Naravno moje su karte specifične, autentične i nemaju nikakve veze s kartama ostalih umjetnika. Planinarenje Julijskim Alpama u Sloveniji bilo je za mene zanimljiv i uzbudljiv doživljaj kojeg sam prenijela na karte. Na kartama sam ucrtavala crvene linije koje su predstavljale put do određenog mjesta koje se ističe ljepotom i daje osjćaj izuzetne povezanosti s prirodom, gdje se čovjek osjeća ugodno i spokojno. To su mjesta duhovnog preobražaja. U karte sam ukomponirala realne elemente kao Sedam triglavskih jezera, naslikala sam Dvojno jezero, Veliko i Zeleno. Na tim sam pozicijama duže vrijeme boravila. Obilježila sam mjesta koja su me posebno dojmila i ljepotom i mirom. U Alpama priroda se doživljava jako intezivno, jedan je to specifičan doživljaj, pogotovo ako ste sami, osjećate se sljubljeni s prirodom.”

Slično iskustvo Mirjana Vajdić imala je i na Plitvičkim jezerima u Hrvatskoj, za koje kaže da su mjesta kontemplacije i kojima je posvetila ciklus slika Obale memorije.

Jasna Lovrinčević: “Zašto ste ciklus nazvali Obale memorije?”
Mirjana Vajdić: “To su moje vlastite memorije i sjećanja. Plitvice su jako kontemplativne, smirujuće. Zelene boje u svojoj raskoši dominiraju na velikom području.”

Mirjana Vajdić: Obale memorije

Mirjana Vajdić: Obale memorije

S Obalama memorije, Mirjana Vajdić počinje primjenjivati i jednu svoju novu tehniku: razlijevanje akrilnih boja kojima slika od 2011. godine. Obale memorije, a poslije ciklus slika Čari bara i močvara, predstavljaju i njen novi pristup slikanju. Na Obalama memorije još se određene površine diferenciraju, vide se kontrasti vodene površine i okolinih šuma, ali u seriji Čari bara i močvara, s Mirjaninom tehnikom razlijevanja boja, slika postaje fantastično razigrana površina, na kojoj kao da sam život buja punim intenzitetom.

Mirjana Vajdić: “Tu se događa važan moment gdje jako puno koristim svoju novu slikarsku tehniku. Plitvice su početak primjene i istraživanja moje nove tehnike, a taj rad nastavljam i u Čarima bara i močvara. Radim na razlijevanju akrilnih boja i istraživanju novih efekata. Moj najnoviji ciklus, “Izvor, potok, rijeka” upravo je rezultat novog načina miješanja akrilnih boja.”

Povodom najnovijeg ciklusa slika Mirjana Vajdić je rekla: “Fascinantan je put rijeka koje krče sve barijere do ušća u mora. Od malenih izvora zadivljujuća je preobrazba u moćne rijeke.”

mirjana Vadić: Čari bara i močvara

mirjana Vadić: Čari bara i močvara

Dugogodišnji boravak u prirodi neizbježno potiče na razmišljanje i o njenoj ugroženosti. Mirjana Vajdić svjesna ljepote prirode i svega što ona pruža isto tako je visoko svjesna koliko je potrebna njena zaštita.

Mirjana Vajdić: “To ekološko pitanje najviše je zastupljeno u Čarima bara i močvara budući da su i bare i močvare važne zbog biljne flore i faune. Razne intervencije na vodenim tokovima, kročenje rijeka ugrožava bare i močvare. Kopački Rit, gdje sam boravila nekoliko dana, naročito je ranjivo područje.”

Mirjanino slikanje prirode može se sa sigurnošću shvatiti i kao apel za njenim očuvanjem i zaštitom. Tako njeno slikarstvo u određenoj fazi postaje angažirano slikarstvo.

Rajna (Foto: Jasna Lovrinčević)

Rajna (Foto: Jasna Lovrinčević)

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2014 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.