Ante Karačić – Umjetnički objekti i skulpture

Ante Karačić (Foto: Jasna Lovrinčević)

“Tjedan dana nisam mogao spavati, samo sam razmišljao o tome kako on to radi”, rekao je umjetnik Ante Karačić, govoreći kako su ga drveni umjetnički objekti slikara i kipara Ivice Matijevića nadahnuli da započne s umjetničkim stvaranjem. Ispričao je to u razgovoru kojeg sam vodila s njim 18.prosinca 2018.

Umjetnik i kipar Ante Karačić iz Iserlohna u Njemačkoj, gdje se nastanio nakon dramatičnog napuštanja okupiranog Iloka, u ratnom vihorom Domovinskog rata u Hrvatskoj, prve umjetničke radove, drvene umjetničke objekte, u formi križa i kruga po kojima je postao i prepoznatljiv, počeo je izrađivati u zrelijo dobi.

Mnogi umjetnici su svoja najveća djela dali u mladim danima, neki nakon dugogodišnjeg stvaranja tek u puno poznijoj dobi, a Ante Karačić prvi put izlazi na umjetničku scenu u svojim pedesetim godinama, obogaćen životnim i profesionalnim iskustvom.

Od 2009. godine intenzivno izlaže u okviru udruge Kunstverein Iserlohn, u Iserlohnu i na skupnim izložbama u Njemačkoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Austriji. Kao član Međunarodne udruge kreativnih umjetnika ICAA (International Creative Artists Association-ICAA), izlagao je 2014. i 2017. u Seulu, u Južnoj Koreji, 2018, u Peruu, u Limi i Trujillu i 2011. u Kini. Član je umjetničke udruge El-Kordy iz Beča, ARTOTAL iz Zadra i HLU CroArt iz Subotice.

Dobitnik je Prve nagrade Integrationsrat Iserlohn 2011., a 2009. Druge i 2011. Treće nagrade “Hobbit” Kulturrings Altena.

U svom radu većinom koristi odbačene ili već korištene stvari i materijale.

Ante Karačić (Foto: Jasna Lovrinčević)

Nekoliko puta u razgovoru je ponovio kako sebe nerado naziva umjetnikom, zapravo još nije svjestan svog djelovanja kao umjetnik jer kao diplomirani ekonomist, završio je Studij ekonomije u Osijeku i Višu trgovačku školu u Novom Sadu, a 2004. napravio studiju Istraživanje tržišta, dugo nije ni pomišljao na kreativni rad, iako je dugi niz godina bio okružen umjetnošću. Njegova supruga Ankica Karačić je priznata slikarica i zajedno s njom, od 2001. godine vodi Slikarski natječaj za djecu iz cijelog svijeta koja pohađaju nastavu hrvatskog jezika.

Prvi kontakti s umjetnošću

Prve kontakte s umjetnošću Ante Karačić imao je u Iloku, u osnovnoj školi i poslije u gimnaziji. O svojim školskim sjećanjima na satove likovnog odgoja rekao je:

Ante Karačić: “Moj profesor likovnog odgoja u osnovnoj školi bio je Stjepan Bezjak. Bio je veliki umjetnik i jedan izuzetan i duhovit čovjek, nažalost utopio se u Dunavu iaki je bio odličan plivač. On je napravio spomenik Ivi Loli Ribaru, postavljen u parku u Iloku. Ja nisam znao nešto posebno crtati, ali se sjećam da su mi dobro uspjevali apstraktni radovi, posebno kada smo nanosili mrlje na podlogu, premazivali je voskom i crnom bojom i onda strugali po površini. U gimnaziji, bila mi je profesorica Jelka Benešić, jedna od najvećih kiparica i slikarica tog kraja pa i Hrvatske. Ona je iz iločke obitelji Julija Benešića, poznatog hrvatskog pisca. U gimnaziji smo učili povijest umjetnosti. Vjerojatno se nešto nauči kada imaš vrhunske umjetnike. I Stjepan Bezjak i Jelka Benešić su dvoje najvećih umjetnika iz tog kraja i nijedno od njih nije više živo.

Poslije, kada sam upoznao Ankicu koja je tada studirala na Likovnoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu, bio sam često na njenim satovima slikanjai i kiparstva i kada je radila s keramikom. Bio je to kontakt s pravom umjetnošću.”

Jasna Lovrinčević: “Početak Vašeg umjetničkog stvaralaštva često nazivate trećim početkom, što je bio Vas drugi početak?”

Ante Karačić: “Dolazak u Njemačku. S četrdeset godina imali smo sve, nismo morali više ni raditi, imali smo lokal, svoj obiteljski vinograd, Ankica je radila u školi, ja sam otvorio svoju privatnu firmu. Onda je počeo rat. Došli smo u Njemačku, mislili smo da ćemo se vratiti do Božića. Dali su nam taj mjesec pomoć i pomogli da nađemo posao tako da smo vratili taj novac. Međutim, ostali smo i radili. Tada smo spoznali što je život, što je rođak, što je dobar prijatelj. Svaka tri mjeseca produživali su nam boravak i dozvolu za rad, bilo je gore nego rat. Bilo je to katastrofalno, psihičko ubijanje. Pet godina nismo imali pravo putovati, ali smo imali pravo raditi. Ankica je uskoro postala slobodna umjetnica. Ja sam postavljao njene izložbe, ali nikad nije bilo šanse da bih ja nešto pokušao sam stvarati kao umjetnik. Mene to nije zanimalo, ali sam učio, družeći se s umjetnicima, posebno kada je Ankica sudjelovala na slikarskim kolonijama. I onda su u Njemačkoj počela velika otpuštanja u autoindustriji, naša firma je došla u krizu, svaki trenutak sam očekivao otkaz. Godinu i po dana nisam radio, bio sam bez posla. Tada smo upoznali umjetnika Ivicu Matijevića, slikara i kipara.”

Treći početak

Ante Karačić: “On nas je pozvao na svoju izložbu. Kada sam vidio njegove drvene umjetničke objekte, on je inače slikar, oduševio sam se. Tjedan dana nisam mogao spavati, samo sam o tome razmišljao o tome, kako on to radi. Znači, mene nije ni Mona Liza, ništa mene nije pokrenulo, ali kada sam vidio Matijevićeve radove, samo sam o njima razmišljao i odmah sam počeo i ja raditi na sličan način i napravio svojih prvih desetak drvenih objekata. Bio sam nezaposlen i imao sam vremena. Bio je to moj umjetnički početak. Znači, moj treći početak bio je kada sam ostao bez posla i kada sam vidio Matijevićeve umjetničke objekte. Vjerojatno se toga u čovjeku nakupi, jedna baterija, nešto si naučio sa strane, a nije te interesiralo, a onda sam počeo raditi i gdje se god pojaviš, vidiš, ide.”

Prvo priznanje za svoju umjetnost Ante Karačić je dobio kada je njegova supruga Ankica Karačić, na jednoj skupnoj izložbi, uz svoje radove izložila dva Antina drvena objekta koja su izazvala veliku pozornost i zanimanje ostalih izlagača. Obzirom da se radi o poznavateljima umjetnosti, koji su obično i izuzetno kritični prema drugima, njihovo oduševljenje i interes, bili su za Antu izuzetno poticajni da nastavi sa svojim kreativnim radom. Bio je to prvi Antin izlazak pred javnost i prvi test za njegovo stvaralaštvo. Njegovi su radovi s prvim izlaganjem prepoznati kao umjetnost.

Ante Karačić (Foto: Jasna Lovrinčević)

Bila su to dva drvena objekta u obliku kruga, ispunjena križevima.

Ante Karačić: “I onda Ankica uzme moja dva kruga, bila je izložba u Muzeju Felsenmeer u Hemeru, 2009. i izloži ih sa svojim radovima i to je bio glavni hit. Ona nije mogla a da ne kaže da je to Antino. Tako sam dobio neku potvrdu da to nešto vrijedi. I počeo sam raditi ozbiljnije. Bio sam u Ankicinom krugu i uvijek si nekako u prvom planu. Bilo je to nešto novo, ali ja sam ideju uzeo od Ivice Matijevića. Ja imam njegove kataloge, ali ja ih ne otvaram, samo da manje ličim na njega. Ja sam otišao i dalje, pravim otiske na platnu, radim s metalom, ali ja ne mogu pobjeći od njega. Ja sam Ivici rekao: “Ja sam nešto počeo raditi kopirajući tebe, htio bih da ti to vidiš, ali ako ti kažes da ti to ne želis, ja ću prestati.”

Međutim, Ante Karačić iako svjestan, da je ideju za svoju tehniku rada djelomično preuzeo od drugog umjetnika, njegova umjetnička originalnost je očita. Različit je po duhu, a s druge strane, svjestan je da su njegovi radovi također postali inspiracija i drugim umjetnicima. Na svim izložbama do sada izazivao je pozornost.

Naglasio je kako su njegovi radovi odabrani za Šesto bijenale “Umjetnost minijature Bosne i Hercegovine”, održano 2011. u Tuzli kada je pored umjetnika iz Bosne i Hercegovine sudjelovalo i nekoliko umjetnika iz Njemačke, Švedske, Austrije, Nizozemske i Češke Republike. Također je u razgovoru izdvojio i jedan rad, svoju jednu ambijentalnu, metalnu skulpturu, koju je nazvao Vinska kraljica, prikazanu na izložbi u Iloku, u Muzeju Grada Iloka, 2014. godine, a danas se nalazi ispred Iločkih podruma kao jedan primjer umjetnosti javnog prostora.

Ante Karačić: “To je armatura visoka dva metra s dvije žice kao ženska figura, kao Kraljica vina. To je nešto klasično, jednostavno. Mislio sam je još doraditi, postaviti na drvo ili da visi između dvije žice, ali sam odustao jer bi to možda netko i pokidao. Kada imaš neku ideju, to napraviš i ideš dalje.”

Od nađenih elemenata stvara novo

Ante Karačić u svom radu koristi tehniku asamblaž, pri čemu svoje skulpture ili imjetničke objekte kreira od gotovih ili nađenih predmeta.

Jasna Lovrinčević: “Na izložbi Sve vidim crveno u Iserlohnu izložili ste različite objekte, tako i tri žičane s crvenom podlogom kao i figure u formi križa sa sličnim postoljem.”

Ante Karačić: “Ja uzmem već postojeće oblike i samo ih malo preokrenem, komponiram, ja ne izmišljam nove oblike. Izložbe su tematske, tada je bila ta tema Vidim sve crveno. Ja sam svoj rad stavio na crveno postolje. I ispalo je dobro, bio je dobar efekt.”

Jasna Lovrinčević: “Kako stvarate, kako dobijate ideju što ćete napraviti?”
Ante Karačić: “Nesto radiš sam, a nešto uvijek vidim kad vidim taj odbačeni materijal. Ja uzmem već postojeće oblike i samo ih malo preokrenem, komponiram, ja ne izmišljam nove oblike, sve nađeš. Materijal mi daje ideju. Trenutno radim sa stiroporom. Od momenta kada sam vidio stiropor, odmah sam znao da ću nešto napraviti s njim kao materijalom. Imam ideju i sada trebam to završiti. ”

Antina velika inspiracija je drvo i to je materijal kojeg koristi za svoje umjetničke objekte, mozaične površine.

Ante Karačić: “Ja često koristim drvo. Drvo ima fantastične godove. Kakva je ljepota tih godova? Treba prepoznati to. Ponekad ja samo slijedim godove.”

Križevi

U opusu Ante Karačića su od početka zastupljene forme križa, bilo uklopljene u mozaičnu strukturu drvenih objekata ili u obliku latinskog križa. Izlagao ih je na nedavnoj izložbi Dana Europe u Iserlohnu, u studenom 2018. i u Peruu, na izložbi Glas Božji, u organizaciji Međunarodne udruge kreativnih umjetnika ICAA i na mnogim drugim: u Seulu, Kini, Rimu itd. Njegovi križevi nalaze se i u mnogim privatnim zbirkama u zemljama gdje je izlagao kao i na javnim mjestima. Ante Karačić je također poznat i po drvenim objektima kružnog oblika. Simbolika i križa kao i kruga je neizmjerno bogata. “Simbolizam kruga je jako raznovrstan; u stvari vidimo ono što mi želimo vidjeti. Nemajući početka ni kraja simbolizira Boga. Simbolizira također nebeski svod i zemlju, kao i zakrivljenost horizonta. Simbolizira također i mikro kosmos čovjeka. Križ simbilozira susret neba i zemlje, silazak Boga na zemlju, uspon čovjeka prema Bogu, a horizontalni dio: ljude koji žive zemaljski” (Symboles et des signes, abbe Alb.Pirotte Eglise romana Musee et Patrimonie Hastiere, Tome I, 1988). Križ po Manfred Lurkeru (Wörterbuch biblischer Bilder und Symbole, Kösel,1990.) ujedinjuje oprečne stvari, a kršćanska simbolika je posebno jasna iz poslanica sv. Pavla: Prva Korinčanima 1,18, Efežanima 2, 16, Galaćanima, 6,14, Druga Korinčanima, 5,14.

Jasna Lovrinčević: “Kako ste ustrajali na križevima?”

Ante Karačić: “Križevi odgovaraju za teme izložbi kao nedavno za Dan Europe u Iserlohnu. Tamo križevi pašu, uradio sam više verzija i bili su hit. Europa je sastavljena od kršćanskih zemalja. Također su odgovarali i za izložbu u Peruu. Ona se zvala Glas Božji. Na umjetničkoj koliniji na Paliću napravio sam križ okružen klasjem žita i nazvao ga Družijanca, što je inače naziv jednog žetalačkog običaja u Vojvodini, a tamo je križ često postavljen na raskrižjima puteva koja vode kroz žitna polja. Križevi dolaze iz moje podsvijesti, krug je također veliki simbol. Moja obitelj se raselila po cijeloj Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj pa i svijetu, neki su otišli u Ameriku, na Novi Zeland i u Peru. Možda taj krug, koji podsjeća na kotač, predstavlja i putovanje. Prvi drveni objekt što sam napravio bio je križ u jednom krugu. To sam napravio nesvjesno. Križ je veliki simbol. Križ je i moja obaveza.”

Ante Karačić (Foto: Jasna Lovrinčević)

Ciklusi Čeznem da te zeznem i Efekt narančine kore

Jasna Lovrinčević: “U Iloku, 2014. godine, imali ste izložbu pod nazivom Čeznem da te zeznem. Što se krije iza tog neobičnog naziva?”

Ante Karačić: “To je bio naziv jednog mog ciklusa. Kod mene to nije ništa slučajno. Ja sam se bavio malim nogometom i imao sam ekipu iz Iloka “Čeznem da te zeznem”. I u životu je sve tako: Čeznem da te zeznem. Znači, to je i u obitelji, djeca, roditelji, nasljedstvo… Ja sam namjerno uzeo taj naziv. Zašto? Zapravo ja još nisam bio svjestan da sam umjetnik i onda, hoću vas publiku da zeznem da je to umjetnost. Ali, to što radim veže me i za neku prošlost, ekipa mi se tako zvala. Tako je slično i s ciklusom Efekt narančine kore. To je povezano s kutijama od naranči koje sam koristio u tom svom ciklusu, a one me vezuju za jedan događaj kad sam radio u tvornici lakova. Bio sam mladi referent i nisam mogao nabaviti pigment koji pravi efekt narančine kore tako da nije mogao ići izvoz za Rusiju. Bio je problem u firmi, ja nisam bio kriv, ali sam imao posljedice i mene su uvijek zvali „efekt narančine kore“. Tako se meni povezuju ti termini u životu. Ti nazivi nisu klasični. Sve ima svoje i sve je autobiografsko. Sve elemente koje ja ugrađujem, plastiku, drvene ili metalne dijelove, ja znam odakle su i za svaki taj komad sam na neki način vezan. Sve što radim je autobiografskog karaktera.”

Dvije patke

Ante u svom radu koristi odbačene predmete, u svojoj mašti uvijek u trenu zamisli lik. Zanimljivo je kako je od noga barokne fotelje napravio dvije patke.

Ante Karačić: One me povezuju s Južnom Korejom. Imam kataloge s mojim djelima koji su bili izloženi 2014. i 2017. u Seulu i imam konstantne kontakte s umjetnicima iz Južne Koreje. Upoznao sam njihov način života kao i filozofiju života. Ankica je donijela dvije patke iz Južne Koreje i objasnila da one simboliziraju harmoniju u obitelji. U Južnoj Koreji, kada u obitelji vlada harmonija, u svakoj sobi stoje dvije patke. Kada sam rastavljao jednu baroknu fotelju, okrenuo sam je, noge su bile malo povijene i izgledale su kao prave patke i vidim: Eto patke! I gotovo! Na vrhove sam stavio poklopce od boce i nazvao ih: Harmonija. Kod mene je bitno da ja ne izmišljam oblike nego upravo ono; “čezmem da te zeznem”, kao što je Picasso okrenuo upravljač bicikla i dobio rogove bika. Ja ne izmišljam oblike, samo malo doradim ili promijenim da bih dobio neku drugu formu. Čovjek mora imati ideju.”

Marketing

Zanimljivo je da Ante većinom poklanja svoja djela i rijetko ih prodaje.

Ante Karačić: “Meni je važan marketing, ja sam marketinški stručnjak. Kada nekom prodaš to će ti biti slaba reklama, on misli da si ga prevario a kada pokloniš onda te reklamira. Meni je u interesu da nešto prodam samo zbog kuopovine materijala, da pokrijem troškove, a interes mi je da podižem nivo svog imena.”

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.