“Pisanje romana je za mene kao život, nikad ne znaš što život donosi iako se čini da su dani slični, da znaš što će sutra biti jer imaš neku svoju rutinu, a zapravo u svakom danu je nešto novo”, kaže Marijana Dokoza, s kojom sam razgovarala nakon prezentacije njenog romana Die Stimme u Frankfurtu 2019. godine.

Marijana Dokoza, dobitnica ugledne nagrade “Utjecajne hrvatske žene” 2017., koju dodjeljuje Croatian Women’s Network/Mreža hrvatskih žena sa sjedištem u Torontu i priznanja Grada Mainza koji ju je uvrstio među 25 najuspješnijih žena, migrantskog podrijetla koje žive u Mainzu, poznata je kao pjesnikinja, spisateljica, novinarka i kao prva i dugogodišnja urednica Fenix magazina.

Književno stvaranje traži mir i Marijana Dokoza ga pronalazi u tišini ranih jutarnjih sati, prije dnevne, neizbježne novinarske i redaktorske užurbanosti.

Mir i izolaciju za pisanje nekih svojih djela tražio je i Miroslav Krleža, našavši ih u tadašnjoj Čehoslovačkoj, a veliki Gustav Mahler je skladao u osamljenosti kolibice; jedne na obali jezera, a druge u sjeni šumskog drveća.

U tišini ranih jutarnjih sati nastalo je pet Marijaninih romana; Izgubljeni u ljudskim mislima, 2005., Naranyjin plač, 2011., Grijesi, 2014., Tragovi, 2017., i Die Stimme, 2018. Njene zbirke poezije Sjene prošlosti, 2004. i Dvorac tajni, 2008., objavljene su u Zadru, gradu gdje je odrasla i gdje je kao mlada pjesnikinja uvrštena u antologiju suvremenih književnika zadarskog kraja, pod nazivom Kroz moje oko, autora Marka Vasilja.

Die Stime je objavljen u Njemačkoj, u nakladi Dittrich Verlag. Predstavljen je na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2018. kao i u Gradskoj knjižnici i prostorijama Udruženja likovnih umjetnika u Frankfurtu.

Čitatelji, koji traže uzbudljive i dinamične priče, brzo će biti osvojeni ovim najnovijim romanom Marijane Dokoza. Isprepletenost elemenata psihopatskog, parapsihološkog, misterioznog, okultnog i kriminalističkog držat će ih napetim i znatiželjnim sve do zadnje rečenice, dok budu pratili nevjerojatne događaje vezane za mladu i atraktivnu liječnicu Kjaru, čiji je cilj pomagati ljudima bez nade.

Ovo je prvi roman spisateljice Marijane Dokoza na njemačkom jeziku, ostali romani objavljeni su na hrvatskom. Zanimljivu kriminalističku priču njenog prvog romana Naranyin plač, mnogi su vidjeli kao izvrstan scenarij za napeti kriminalistički film. Slično bi se moglo reći i za Die Stimme, čija fabula se odvija u njemačkom Tübingenu, Stuttgartu, New Yorku i u Port-au-Prince te uključuje elemente kulta vudua sa Haitija, zombije i neobične bolesti.

Jasna Lovrinčević: “Kada je nastao roman Die Stimme i što vas je inspiriralo za jednu ovakvu priču?”

Marijana Dokoza: “Prve godine, 2006., kada sam došla u Njemačku, nisam imala posao pa sam pisala taj roman. Pročitala sam jedan članak u novinama koji me inspirirao da napišem Die Stimme. Nisam imala ideju koje scene ili likove ću uvesti u roman, samo sam imala kostur i znala sam u kojem smjeru sam htjela ići.”

Jasna Lovrinčević: “U jednom našem razgovoru povodom Vašeg romana Naranyin plač rekli ste kako, dok pišete, živite sa svojim likovima, poistovjećujete se s njima i tako određujete tijek radnje. Je li tako bilo i pri pisanju Vašeg zadnjeg romana?”

Marijana Dokoza: “Svaki dan je drugačiji, ne znamo što donosi sutrašnji dan, sutrašnji dan ti formira dan i tako je svaki napisani događaj formirao novi događaj. Pisanje romana je za mene kao život, nikad ne znaš što život donosi iako se čini da su dani slični, da znaš što će sutra biti jer imaš neku svoju rutinu, a zapravo u svakom danu je nešto novo. Tako je i meni, dok pišem roman. Kada počnem pisati, pišem taj dan i u nekom trenutku kao da mi netko kaže, “e sad je dovoljno”. I više vam ne dolaze misli vezane uz radnju koju razvijate. To je za taj dan to.”

Jasna Lovrinčević: “Kad pišete određeni roman, imate li u vidu određen tip čitatelja ili određenu grupu čitatelja? Na koga ste mislili pri pisanju Die Stimme?”

Marijana Dokoza: “Ne razmišljam često o određenom tipu čitatelja. Ali, naravno da možete predvidjeti koje teme će se svidjeti kome. Primjerice, roman Grijesi je teža tematika, pisan je prema istinitoj priči, on će zainteresirati čitatelje u nekoj ozbiljnijoj dobi, dok će Die Stimme zainteresirati one koji vole misterije i tajne, ali vjerujem da će zainteresirati većinom mlađu publiku.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste urednica Fenix magazina što podrazumijeva veliki angažman i zahtjeva puno radno vrijeme. S druge strane pišete i objavljujete poeziju i romane. Kako pronalazite vrijeme za kreativni rad? Kada obično pišete? Trebate li poseban prostor za pisanje?”

Marijana Dokoza: “Uvijek pišem ujutro, jako rano. Jutarnji sam tip i volim biti potpuno sama dok pišem roman jer u protivnom, ne mogu se uživjeti u lik kojeg stvaram. Ponekad poželim imati neku kućicu, negdje na osami, u koju ću pobjeći kad zatrebam i dok stvaram, i proživjeti taj svijet kojeg stvaram. Tko zna, možda se jednom i ostvari.”

Jasna Lovrinčević: “Nedavno ste imali dvije promocije romana Die Stimme u Frankfurtu? Kako je Vaša knjiga bila primljena?”

Marijana Dokoza: “Već sam ranije imala promociju romana u Karlsruheu i Heilbronnu, no, u Frankfurtu, u Gradskoj knjižnici bila je prva, pred isključivo njemačkom pubikom. Dijelove romana čitao je njemački redatelj, hrvatskog podrijetla, Daniel Hadrović. Promocija se održala zajedno s otvorenjem izložbe frankfurtske, akademske slikarice Anne Marie Alexandre von Neumann. Hadrović je čitao gotovo pola sata, a kako je među publikom bilo ljudi koji su došli isključivo radi izložbe, bojala sam se da je pola sata za čitanje previše. No, iznenadila sam se koliko su pozorno slušali i kasnije komentirali knjigu i kupovali je.

U prostorijama Udruženja likovnih umjetnika o romanu je govorila njemačka književnica dr. phil. Karin Afshar koja je istaknula kako je autorica razradila radnju romana do te mjere da se čitatelj do samoga kraja pita, prolaze li likovi kroz halucinacije ili im se stvarno događa ono što im se događa.

Ta je promocija bila drugačija od ostalih, dr. Karin iza sebe ima dugogodišnji rad s ljudima, pa mi je drago da je baš ona govorila o romanu u kojem se “igram” s umovima likova.”

Jasna Lovrinčević: “Vaša oba romana, Naranyin plač i Die Stimme, zahvaćaju mračne krimalne radnje, a u zadnjem idete još dalje, u patološka i okultna stanja. Što vas privlači tim temama?”

Marijana Dokoza: “Uvijek me zanimala ljudska psiha, a to je tematizirano i u Naranyjinom plaču i u Die Stimme, zapravo način na koji se ljudi nose u pojedinim situacijama, kada razum teško nadvladava osjećaje. U okultno ne vjerujem, ali vjerujem da ono u psihi čovjeka može postati stvarno pa i toliko uvjerljivo da se čovjeku, koji u to vjeruje, učini da to doista postoji. Kroz cijeli roman Die Stimme, čitatelj zapravo nije siguran, umišlja li glavni lik određene scene, je li psihički bolestan ili se to doista događa. Upravo tako nekako se događa onome koji povjeruje u okultno.”

Jasna Lovrinčević: “Imate li ideju za sljedeći roman ili ga možda već pišete? Možete li nešto više reći o tome?”

Marijana Dokoza: “Uvijek imam ideja. Samo da mi je više vremena. No, sad je u pripremi roman koji je već napisan, prema istinitoj priči. Zove se Njegova žena. Riječ je o ženi koja se udala za muškarca koji je tijekom rata s još dvojicom silovao 13-godišnju djevojčicu. On je Bošnjak, a ona Turkinja koja živi u Njemačkoj. S njim ima dvoje djece, a ono što joj se događalo tijekom tog braka i nakon što je doznala za taj zločin, kao i što se događalo sa silovanom djevojčicom, natjerat će i najtvrđe da zaplaču. Paralelno s tim, radim na poeziji s još jednim pjesnikom. Na mojih 60 pjesma, taj je pjesnik napisao svojih 60 kao odgovor. To je nešto kao “razgovor ljubavnika”. U Hrvatskoj to nitko do sada nije radio i već sam dobila pozitivna mišljenja, a zbirku planiramo napraviti i na njemačkom jeziku.”

Jasna Lovrinčević: “Dobitnica ste ugledne nagrade “Utjecajne hrvatske žene”, u kategoriji Vodstvo i inovacije koju dodjeljuje Croatian Women’s Network/Mreža hrvatskih žena, sa sjedištem u Torontu i uvršteni ste među 25 najuspješnijih žena, migrantskog podrijetla, koje žive u Mainzu. Možete li, više reći o tim nagradama, što za vas znače i na što vas potiču u odnosu na vaš rad?”

Marijana Dokoza: “Svaka nagrada mi znači jako puno, pogotovo ova koja je došla od žena jer htjeli mi to priznati ili ne, na žene se još uvijek gleda s određenim predrasudama. Zapravo, nagrada me je zatekla, nisam razmišljala o tome da bih je ja mogla dobiti jer ima puno uspješnih žena koje su je zaslužile. Sretna sam što sam je dobila, ali najveća mi je nagrada kad mi netko nešto kaže o mojoj knjizi ili pošalje poruku na Facebook i prokomentira neku moju knjigu. Nedavno mi je jedna žena rekla kako je, čitajući Grijehe, cijelo vrijeme plakala, a kad je čitala Die Stimme, morala je ostaviti upaljeno svjetlo nakon čitanja. To meni znači da sam u ljudima nešto uspjela izazvati, a to je najveća nagrada.”

Jasna Lovrinčević: “Svih pet romana objavili ste nakon dolaska u Njemačku, s tim što je Naranyin plač smješten u Velikoj Britaniji i Die Stimme na različitim meridijanima. Tako je Vaš literarni rad prešao granice nacionalnog i kreće se u transkulturalnoj kategoriji. S druge strane roman Grijesi, objavljen na hrvatskom jeziku, bazira se na priči, vezanoj za Hrvatsku. Koliko je za vas jednostavno, odnosno komplicirano naći balans između nacionalnog i internacionalnog?”

Marijana Dokoza: “Nije mi komplicirano, čak suprotno, lako mi je. Radnja Grijeha događa se, zapravo između Hrvatske i Njemačke jer glavna junakinja sada živi u Njemačkoj i dio onoga što joj se dogodilo, vezano je uz Njemačku. Oba mentaliteta i obje zemlje poznajem i mogu ih vjerno prikazati u likovima. S druge strane, Naranyin plač je vezan za Veliku Britaniju i to mi daje otvorene granice jer koliko je poznajete, toliko je i ne poznajete i tako možete naći savršen balans, pružiti uvjerljivost i dati na volju vlastitoj mašti. Isto tako, neke situacije u knjizi koje su se dogodile u Velikoj Britaniji, teško je zamisliti da bi se dogodile u Hrvatskoj i tu mi je ta zemlja pomogla. Ne volim biti vezana uz jednu zemlju u svojim romanima. Volim dati čitatelju mogućnost da se uživi u radnju toliko, da na tren nije siguran je li to on proživio ili pročitao. Die Stimme nikako ne bih mogla pisati da sam radnju smjestila u Hrvatsku jer ne bih mogla dovoljno vjerno opisati neki događaj, razmišljajući kako se on dogodio u nekom našem dalmatinskom selu.”