You Have Got This Mom! je prva knjiga Antonie Cetín, koju autorica od siječnja 2020. promovira u Južnoj Aziji, nakon što je dobro primljena u Kanadi gdje je dobila pozitivne kritike. Početkom prosinca 2019., razgovarala sam s Antoniom Cetín o njenoj knjizi, nastavničkoj profesiji, o njenom zanimljivom poslu s esencijalnim uljima i studiju na europskim sveučilištima Sorbonne, Nantes i Salamanca.

Antonia Cetín, koja je dugo istraživala bilingvalizam, pedagoški je instruktor, nastavnica engleskog, francuskog i prirodnih znanosti te vlasnica vlastite tvrtke. Primjenjujući profesionalno znanje, osobno iskustvo i istraživanje napisala je knjigu kako bi savjetima i razmatranjima pomogla majkama u odgoju djece u izazovima suvremenog života.

Svjesna, angažirana, ne prepušta se suzama

Zanimljivo je i kako je knjiga nastala.

Večer, kada se osjećala izuzetno tužno zbog završetka jedne lijepe i izuzetno ispunjene godine provedene sa sinom, kao i zbog njegovog odlaska tu večer kod oca, svjesno je odlučila ne plakati i prepuštati se žalosti, nastojeći skrenuti misli na nešto drugo. Tada je slučajno otkrila oglas za tečaj kako napisati knjigu koji je trebao početi u Ottawi tu večer, za četrdeset i pet minuta.
U nevjerojatnom obratu situacije, žalost je zamijenila radost novog početka, novog stečenog znanja i spoznaje vlastitih sposobnosti. U tijeku tečaja počela je pisati knjigu,

Jasna Lovrinčević: “Ovo je Vaša prva knjiga. Kako ste počeli pisati knjigu, odnosno kako ste se odlučili napisati knjigu?”

Antonia Cetín: “Svatko ima neku priču za ispričati i mnogi ljudi misle kako bi mogli napisati knjigu, ali svi znamo da je namjera daleko od djela i još dalje od realizacije. Da bi nastala knjiga, mislim da mora biti puno veća motivacija ili neki katalizator, ili slijed događanja koji će djelovati na nas tako da je nemoguće ne reagirati, kako bi se uhvatio taj moment.
Za vrijeme slobodne studijske godine, kada sam kao nastavnica vodila nastavu svom sinu, tražila sam zanimljive aktivnosti ili radionice u kojima bi mogli zajedno sudjelovati i naišla sam na jednu o pisanju knjige pod nazivom Black Card Books Publishing. Međutim, nisam odmah shvatila da je ta radionica bila samo za odrasle tako da je u moju elektronsku poštu, stigla potvrda o upisu na tečaj samo na moje ime, a nije bilo potvrde upisa za Matthieu. Tako je moja potvrda ostala neotvorena i mi smo otišli za drugim aktivnostima, drugim radionicama, drugim izlascima.

Prije nego sam to saznala, školska godina sa sinom je završila i zadnjeg dana, pošto je Matthieu otišao kod oca, svijest da je naša zajednička godina prošla, jako me pogodila; ta dragocjena godina koju sam provela sa sinom je završena. Prigoda za provesti na taj način vrijeme s njim, bila ja nevjerojatna i sad je prošla. Plakala sam i to puno. Bio je to jako neugodan plač.

To poslijepodne nije bilo nikoga da me spasi od same sebe: moj sin je otišao sa svojim ocem, moj partner je otišao na sporstski događaj. Moji prijatelji su slavili zadnji dan škole a ja nisam bila u slavljeničkom raspoloženju. Neko vrijeme bila sam snuždena i onda, ne znajući što bih sa sobom, počela sam gledati svoju elektronsku poštu. Tako sam naišla na potvrdu o upisu na radionicu Black Card Books. Radionica se održavala baš tu večer. Počinjala je za 45 minuta u centru grada. Trebala sam odlučiti; hoću li ostati kući i cijelu večer žaliti samu sebe ili izaći iz kuće i možda nešto naučiti?

Spremila sam se, obukla i našminkala i uputila u centar grada, stigavši pet minuta prije početka radionice. Izdavač koji je vodio radionicu dao nam je sve vrste savjeta o procesu pisanja i publiciranja, pobuđujući različita pitanja i razmišljanja o toj želji da se napiše knjiga. Tradicionalni savjet je pisati o onome što poznaješ. Kao nastavnik i roditelj, znam mnogo o roditeljskom iskustvu osjećaja krivice, brigama i sumnji u same sebe za vrijeme odgajanja djece. Ja također znam kako svi roditelji svojoj djeci žele dati sve najbolje od sebe, ali i da trebaju znati kako mogu proći kroz ta teška vremena i da su oni upravo pravi roditelji za taj posao. Željela sam ohrabriti roditelje. Ja sam trebala donijeti odluku: Hoću li ja proći kroz to ? Hoću li se obvezati da ću napisati knjigu?

Cijeli taj kraj tjedna, bila sam u agoniji strahujući od neuspjeha, strahujući od uspjeha; sumnje u sebe, u svoju sposobnost… i puno sam molila. Na kraju, odlučila sam kako mogu uvijek naći opravdanje da odgodim ili reći ne. Međutim, ako bih rekla da, moram donijeti odluku i onda, tome dati prioritet. Čim sam odlučila i sama sebi i izdavaču rekla “da”, osjetila sam olakšanje i mirnoću. Kada sam donijela odluku, znala sam da je ispravna. Kada sam donijela odluku, znala sam da će to postati stvarnost. Na kraju vikenda počela sam pisati svoju prvu knjigu.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko dugo ste pisali knjigu? Kakva je recepcija Vaše knjige?”

Antonia Cetín: “Jednom kada sam odlučila pisati knjigu, stvari su se odvijale relativno brzo. Uz pomoć Black Card Booksa, krajem tog lipanjskog vikenda radila sam na naslovu i sažecima za dvanaest poglavlja svoje knjige “You’ve Got This, Mom!”. Preko ljeta vodila sam intervjue, napravila neka istraživanja, iako sam provela godine čitajući knjige i časopise o roditeljstvu i napisala prvu grubu skicu za ta poglavlja. U jesen, uz velikodušnu pomoć, komentare i sugestije svojih prijatelja i rodbine, puno sam redigirala. Uvjerila sam i svog sina da napiše dodatno poglavlje “What your Child Wants You to Know (Don’t Tell my mom, I’m Telling You!) – “Što vaše dijete želi da Vi znate (Nemojte reći mojoj mami, to vama kažem!”). Ostalo je bilo u suradnji s izdavačem koji je organizirao sve detalje. Ali, jako puno detalja!

Do sada je moja knjiga bila predstavljana u časopisima za roditelje i u blogovima, a sudjelovala sam i na nekoliko sajmova knjiga. Nekoliko knjižara me ugostilo kao autora. Moja knjiga se može naći u Knjižnici Ottawa i sretna sam što mogu reći da je ne vidim često na polici, što značu da je ljudi često posuđuju. Ja sam također kopije svoje knjige donirala organizacijama u kojima mogu biti od koristi majkama, kao na primjer udruzi Big Brothers Big Sisters (Velika braća, velike sestre) i lokalnom skloništu za žene, odnosno sigurnoj kući za žene. Mislim da je najudaljenije odredište moje knjige bilo u Singapuru za podcast s Kennethom Choo, Mother Industrialist (Majka industrijalka).”

Živi život kakav voliš

Jasna Lovrinčević: “Knjiga You’ve Got This Mom!, je informativna i poticajna, uključuje Vaše profesionalno znanje, istraživanje i osobno iskustvo. Moglo bi se reći da je moto Vaše knjige , kreirati život onakav kakav želimo. Naravno, radi se o načelu i nastojanju, ali koliko smo zaista u mogućnosti svoj život učiniti onakvim kakvim ga želimo?”

Antonia Cetín: “Živi život kakav voliš je definitivno osnovna poruka.

Mi svi imamo okolnosti u našim životima koje ne možemo kontrolirati. Nitko nema kontrolu nad okolnostima i uvjetima svog rođenja i o tome kada i gdje će se roditi, postoje u određenom stupnju i pritisci kojima trebamo ovladati; politički, kulturni, obiteljski, situacijski… Nadalje, svi imamo poteškoće, probleme, razočaranja i svi imamo razdoblja u životu kad ne znamo kako ćemo kroz njih proći. Ali, čak i kad su okolnosti izvan naše kontrole, nitko drugi osim nas ne može odlučiti što ćemo učiniti u tim okolnostima. Samo mi možemo odlučiti kako ćemo vidjeti svoje okolnosti, kako ćemo reagirati na njih i kakvo će biti naše iskustvo što se tiče njih.

Istraživanja, čitanja i slušanja moćnih priča o preživljavanju i suočavanju s raznim situacijama, naučile su me, da način na koji se snalaze, ljudi odabiru ovisno kako zamjećuju svoje okolnosti. Uvijek se bira taj način. Donoseći odluku da se usredotoče na ono što u svom životu mogu kontrolirati, nekim čudom, čak i ljudi koji prolaze kroz najgore teškoće, nalaze radost, dobrotu i mir.

Životno iskustvo me naučilo kako trebam tražiti tu radost, dobrotu i mir u svom životu. Također, ja trebam unijeti i više takvih stvari u svoj život tragajući za onim trenucima i okolnostima koje mogu učiniti moj život više onakvim kakvog volim. To je proces.

Za mene to znači da se moram povezati sa svojim izvorom, svojom vjerom. Trebam vjerovati u sebe i ne fokusirati se na svoju krivnju, brigu i sumnju u sebe. Moram se koncentrirati na stvari koje mogu kontrolirati: kako odgajati svoju djecu, kako se brinuti za svoj novac, kako izvući najviše zadovoljstva iz svog posla. To ujedno znači da trebam raditi one stvari koje će mi donijeti radost: provoditi vrijeme s obitelju i prijateljima, ići u šetnju ili voziti bicikl šumom, čitati, istraživati svijet… pisati knjigu. Ovo su izbori koje ja donosim. Dnevno. Nije uvijek lako. Ali, to se isplati.”

Jasna Lovrinčević: “Vi u knjizi naglašavate važnost postavljanja cilja, nečeg što će vas poticati. Također ste jasno definirali aktivnosti i procese u životu na koje se može utjecati kako bi postigli taj cilj. Možete li malo više to pojasniti.”

Antonia Cetín: “Bez svrhe, naš se život može osjećati kao neprestana besmislena, bezrazložna osuda. Buđenje, odlazak na posao, vraćanje s posla, kućni poslovi, spavanje i ponavljanje istoga. Ali čemu sve to? To je ono što ga čini teškim. To je ono kada znamo da ne živimo život kojeg volimo.

Osjećaj svrhe čini ovaj život podnošljivim i ugodnim. Na primjer, majčinstvo ima izazovnih trenutaka. Kad se usredotočim na “zašto”; promotrim kako moj sin postaje jak, drag, neovisan i snalažljiv čovjek i takda mogu lakše proći kroz izazovne trenutke. Smatra se kako je podučavanje, sve izazovnija profesija. Kada se usredotočim na “zašto”; pomažući nastavnicima da bolje služe potrebama svojih učenika, pomažući nastavnicima da pronađu radost u svojoj profesiji, udjeljujući ljubav prema jezicima i uvjerenje da svi studenti mogu učiti, više sam svjesna doprinosa kojeg dajem, videći kako to istovremeno pomaže jednom nastavniku kao i jednom učeniku. Iako je pisanje knjige iscrpljujući proces, kada se usredotočim na “zašto”; poticanje majki da pronađu vjeru u sebe, da se brinu o sebi, mogu pronaći hrabrost za napisati svoju knjigu i podijeliti je s drugima.

To je moj izbor; tražiti tu svrhu i svoj život sagledati u toj perspektivi. Tu ja imam kontrolu: u tome kako vidim svoje iskustvo.”

Slobodna studijska godina sa sinom u Europi

Jasna Lovrinčević: “Vaša odvažnost da za vrijeme slobodne studijske godine sinu osobno vodite nastavu kao njegova privatna nastavnica i zajedno s njim putujete svijetom što spominjete i u knjizi, sigurno je jedan podvig, koji uključuje preuzimanje visoke odgovornosti i spremnosti na razne izazove. Koliko godina je tada imao Vaš sin i kako ste proveli tu godinu? Kako je on to doživio?”

Antonia Cetín: “Hvala na tom priznanju. To vrijeme u našim životima vidjela sam kao veliku prigodu i kao jednu fantastičnu avanturu. Dakako, bila je to privilegija i blagoslov. Poučavajući svog sina kod kuće, uspjela sam popuniti sve akademske nedostatke i dati mu na raspolaganje svijet kao učionicu. Imali smo mogućnost provesti toliko vremena zajedno i podijeliti nevjerojatna životna iskustva.

Moj je sin u to vrijeme imao 10-11 godina. Kako je godina odmicala, vidjela sam ga kako mu raste samopouzdanje i kako razvija nove i postojeće interese. Tijekom našeg putovanja, postajao je tolerantniji prema obilascima, (LOL!) na kojima smo toliko naučili povijesti i zemljopisa. Zanimla ga je arhitektura i kad smo se vratili kući, koristio je Minecraft za izradu građevina, nadahnut arhitekturom koju smo upoznali: srednjovjekovne dvorce, rimske amfiteatre, grčke hramove, zgrade Gaudija. On voli utrke i bili smo u mogućnosti posjetiti muzej Formule 1 u Modeni u Italiji o kojem još uvijek priča. Također mu se svidio muzej Leonardo Da Vinci u Firenci i “gelato”, talijanski sladoled ! Muzej znanosti u Trstu, Postojnska špilja i špilje u Grčkoj … Tako puno nevjerojatnih mjesta.

Za nas oboje bilo je sjajno vidjeti kako su ljudi živjeli i slavili razne događaje u različitim dijelovima svijeta. Posjećivali smo razna mjesta, ali imali smo prigodu i komunicirati sa zajednicama i obiteljima iz raznih zemalja kao: odlazak u školu s obitelju u Nantesu u Francuskoj; održavanje prezentacije o Kanadi u školi u Koprivnici u Hrvatskoj; proslava Halloweena s talijanskom obitelju u Raveni; zajednički život s dragom obitelju u Grčkoj koja je uzela vremena da nam pokaže svoja omiljena mjesta; posjet obitelji u Hrvatskoj i Švicarskoj … jako puno avantura!

Naša najdraža sjećanja su ona iz Hrvatske, koja mi stvaraju toplinu oko srca. Tako sam sretna što je Matthieu imao prigodu posjetiti svoju obitelj i upoznati svoju baštinu. U Puli nam se svidjelo pretvaranje u gladijatore. Još uvijek razgovaramo o našem posjetu Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, gdje je moj sin bio impresioniran radom pod nazivom „More“ i iz kojeg smo izašli klizući se. A Bol je još uvijek njegovo sretno mjesto: lijepo, prijatno otočno selo, čista topla voda i plaže te pekarnica s ukusnom „krafnom s čokoladom“. Nadamo se da ćemo ga ponovno posjetiti sljedećeg ljeta, 2021. godine.”

Jasna Lovrinčević: “Znači, u Kanadi postoji mogućnost da djeca mogu imati privatne nastavnike, odnosno roditelji ih mogu osobno učiti?”

Antonia Cetín: “Da, postoji mogućnost kućnog školovanja. Zahtjevi su da se slijedi kurikulum kojeg je odredilo Ministarstvo obrazovanja. Roditelji koji su zainteresirani za tu mogućnost moraju se prijaviti i priložiti obrazloženje za takvo učenju. Postoje web stranice i organizacije koje olakšavaju postupak i daju upute roditeljima što trebaju napraviti.”

Jasna Lovrinčević: “Moraju li roditelji potpisati neki ugovor sa školom ili državom?”

Antonia Cetín: “Postoje prijava i ugovor. U našem slučaju, godinu dana prije mog jednogodišnjeg odmora, sastala sam se s tadašnjim ravnateljem Matthieuove škole koji nas je vodio kroz taj postupak. Kada je otkrio da sam instruktivni trener za nastavnike, bilo je puno lakše provesti taj postupak. Po završetku naše godine, dostavila sam školi izvješće s osobnim impresijama s putovanja, sumirajući što je Matthieu sve naučio.”

Esencijalna ulja – “mala čuda”

Jasna Lovrinčević: “Vi vodite svoju firmu i bavite se prodajom esencijalnih ulja. Kako ste se odlučili za rad s uljima? Možete li malo više reći o njima. Kakva je razlika između esencijalnih i aromatičnih ulja?”

Antonia Cetín: “Aromatična ulja sadrže neka esencijalna ulja, barem dva posto, ali imaju i druge komponente, uključujući bazna ulja i eventualno ostale sastojke. To ih čini pristupačnijim, manje snažnim, ali svejedno ugodnim za upotrebu u aromatične svrhe.

Esencijalna ulja koja sadrže manje drugih sastojaka imaju veći potencijal djelovanja. Razlikuju se : sintetička, prehrambena i terapeutska. DoTerra je tvrtka s kojom radim jer ona testira i garantira za svoje proizvode da su 100% čisti i da imaju certificiranu čistu terapijsku razinu ulja. Nema aditiva ili drugih kemikalija. Iz tog razloga, ovisno o ulju, ona se mogu koristiti aromatično, ali i lokalno i oralno. Ja čak i kuham s nekim esencijalnih uljima, a neke koristim kao dodatak hrani.

Počela sam koristiti esencijalna ulja jer ih je koristila moja prijateljica. Ali, nisam bila uvjerena u njihovo djelovanje i trebala sam dosta dokaza. Kad mi je limunska trava pomogla kod bolova od istegnutog gležnja, nisam bila uvjerena. Kad mi je metvica pomogla smiriti moj trbuh, nisam bila uvjerena. Kada je ulje Melaleuca ili Tea Tree uklonilo infekciju uha moga sina tako da nije trebao uzimati antibiotike, počela sam obraćati pozornost na ta ulja. Kako sam se više oslanjala na ta mala „čuda“ i sve ono dobro što mogu učiniti za zdravlje moje obitelji, počela sam ih više koristiti i ljudima govoriti o njima. Jednom kada sam promislila da dijeljenje tih podataka naplatim za svoj proizvod, započela sam svoj posao. Izvrsna je stvar što naplaćujem svoja vlastita ulja tako da na posao mogu potrošiti onoliko vremena koliko želim, ovisno o tome koliko želim da posao raste. Uvijek rado dijelim informacije o esencijalnim uljima DoTerra ili kako započeti posao s njima. Udaljenost nikad nije problem! Javite mi se na antonia.cetin@gmail.com”

Jasna Lovrinčević: “Kako i kada se koriste esencijalna ulja?

Antonia Cetín: “Šala je da za sve zdrastvene probleme postoji jedno ulje. Ali, ima puno istine u toj šali. Nisam liječnik i uvijek predlažem ljudima da surađuju sa svojim zdravstvenim radnicima kako bi osigurali da dobiju liječenje koje im je potrebno. Kao i kod tradicionalne medicine, ono što djeluje na jednu osobu možda ne djeluje na isti način na drugu osobu, a vi morate pronaći ono što vama djeluje kod određene bolesti. Korištenje esencijalnih ulja je veliki kompliment tradicionalnoj zdravstvenoj skrbi.

Pomogla sam ljudima koji imaju problema sa spavanjem i tjeskobom, s bolovima u mišićima i olakšavala im bolove u zglobovima. Pomagala sam im: tretmanom kožnih problema i infekcija; prehlade, gripe i drugih sezonskih problema te pružajući olakšanje pri respiratornim problemima poput astme. U mojoj obitelji smanjili smo uporabu lijekova bez recepta skoro na nulu i rijetko trebamo antibiotike, što znači da smo zdraviji i trošimo manje novca na liječenje.”

Učenje jezika i pomaganje drugima da uče jezike moja je strast

Jasna Lovrinčević: “Vi ste pedagoški instruktor za nastavnike. Možete li malo Više pojasniti što točno radite?”

Antonia Cetín: “Budući da sam više od dvadeset i pet godina nastavnica za učenike od prvog do osmog razreda, obradovala sam se prigodi da proširim svoju ulogu na instruktivnog trenera što radim zadnjih pet godina. Moji glavni predmeti bili su matematika, učenje čitanja i pisanja i jezici, iako sam u posljednjih nekoliko godina usredotočena na francuski jezik kao drugi jezik. U mojoj školi uključen je temeljni francuski program s 40 minuta učenja stranog jezika dnevno, kao i Immersion program u kojem učenici imaju najmanje pola dnevne školske nastave na francuskom jeziku i to za povijest, zemljopis, znanost i umjetnost.

Moj rad je uvijek uzbudljiv jer je raznolik i jer ima više aspekata. Radim izravno s učiteljima i učenicima u učionici kako bih nastavnicima pomogla da zadovolje potrebe svojih učenika, razvijajući njihove nastavnu praksu; pružam mogućnosti profesionalnog razvoja nastavnicima stranog jezika, uključujući prezentacije uživo, prezentacije Googlovih učionica, radionice uživo u trajanju od jednog sata do nekoliko dana, radionice na daljinu, video upute; i olakšavam nastavnicima Collaborative Inquiry Learning (suradničko istraživanje uviđanjem). Također sam imala prigodu prezentirati na konferencijama poput OMLTA, EducLang, OCETF i na ljetnim akademijama poput OCDSB, ETFO i Sveučilišta u Ottawi. Razvila sam nastavne materijale i resurse za nastavnike koje mogu koristiti u učionici. Moj je posao dijeliti najnovija istraživanja o nastavi drugog (stranog) jezika i razvijati najbolje prakse.

Provela sam opsežno istraživanje na CEFR-a (Zajednički europski okvir za reference ) i na Certified „Formatrice DELF / DALF“ (Diploma za učenje francuskog jeziak/ Diploma za učenje francuskog višeg stupnja) s France Éducation International. U proljeće i jesen organiziram testiranje više od 800 učenika za DELF, i ja također osposobljavam nastavnike ocjenjivače koji pomažu pri ovom testiranju. Ovaj fantastični trening CEFR pomogao je promjeni prakse nastave jezika od one bazirane na sadržaju na onu usredotočenu na kompetenciju, s odličnim rezultatima u učionici.

Ja volim svoj posao!!!”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste studirali francuski i španjolskijezik. Jeste li istraživali bilingvizam? Jeste li bili u kontaktu s dr. Ellen Bialystok?”

Antonia Cetín: “S kanadskom kolegicom! Nisam upoznala dr. Bialystok iako bi bilo sjajno raditi s njom. Dosta sam istraživala dvojezičnost i fascinira me kako mozak uči jezike. Nedavno sam surađivala s dr. Katy Arnett i dr. Léo-Jamesom Levesqueom na promicanju prakse diferencijacije u razredima s nastavom drugog stranog jezika. Također koristim i neurolingvistički pristup učenja jezika koji su razvili dr. Claude Germain i dr. Joan Netten, a pročitala sam i istraživanje dr. Davida Sousa.

Učenje jezika i pomaganje drugima da uče jezike moja je strast.”

Studij na nastarijim europskim sveučilištima

Jasna Lovrinčević: “Vi ste studirali u Kanadi, Francuskoj na Sorboni i Španjolskoj u Salamanki, na poznatim i najstarijim sveučilištima u Europi? Kakva su Vaša europska iskustva u odnosu na ona u Kanadi što se tiče studija i načina života? ”

Antonia Cetín: “Kao studentica shvatila sam da su europski i sjevernoamerički sustavi sasvim različiti. Dolazeći iz sustava u kojem je studiranje bazirano na projektima i rješavanju problema, na sustav gdje je studiranje bazirano na sadržaju i na istraživanju, bilo je potrebno prilagođavanje. Konačno, smatram da sam jako sretna što sam imala prigodu učiti u oba sustava i savladati ih tako da je to kombinirano iskustvo učinilo moje edukacijsko iskustvo puno bogatijim.
Hvala mami i tati!

Sigurna sam, da nisam imala ta iskustava u Francuskoj i Španjolskoj, ne bih postala nastavnica drugog jezika niti bih imala posao kakav danas imam. Doista sam blagoslovljena tim okolnostima.

Što se tiče načina života, postoje aspekti od svakog, i onog u Kanadi i onog u Europi, koje zbog nečega volim. Razlog tomu je što, iako živim u Kanadi, gdje uživam u svom profesionalnom životu, često se vraćam Europi da putujem i učim, poput mojeg jednogodišnjeg putovanja sa sinon i tečaja povijesti umjetnosti što sam ga pohađala u Louvreu jedno ljeto! Radujem se putovanju 2021. u Hrvatsku, koju ću posjetiti s obitelji i provesti neko vrijeme na moru. Nadam se da ću još više putovati i učiti u budućnosti. Ima li netko ideje gdje bih mogla poći na usavršavanje talijanskog ili grčkog jezika?”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste napisali knjigu, vodite svoj vlastiti posao, pedagoški ste instruktor nastavnik, vodite i pišete pišete svoj blog i Vi ste odgovorna majka; kako organizirate svoje vrijeme? ”

Antonia Cetín: “To je najveće pitanje. Vrijeme je tako dragocjeno, a mi i ne znamo koliko ga uopće imamo.

Ima toliko stvari koje treba učiniti. Neke od njih su odgovornosti koje treba ispuniti, a druge su stvari koje mi sami sebi nametnemo ili odlučimo učiniti ih. Mislim da ste već zaključili da sam osoba tipa A koja uvijek pronalazi nešto za napraviti; neki projekt na kojem treba raditi, nešto za naučiti. Moj izazov je graditi u vremenu kada ne radim i u kojem jesam. To je moje vrijeme; s mojom obitelju, sa sobom i s Bogom. Također, moram svjesno donijeti odluku da svoje vrijeme provedem na ovaj način, inače se izgubim u poslu, a zaboravim cijeniti ono što imam i osjećati radost.

Najveći je izazov pronalaženje ravnoteže koja će nas prisliti raditi što moramo i što bi trebali, ali tako da još uvijek imamo vremena za ono što želimo. Mislim da je svakodnevni život pronalazak te ravnoteže. Što mi pomaže pronaći taj balans? Određivanje prioriteta: mogu raditi samo jednu stvar u određeno vrijeme, tako da uvijek moram odlučiti što je trenutno najvažnije. Ne mogu raditi sve te stvari cijelo vrijeme. Ali, ako se koncentriram na svaku zasebno i dam sebi vremena za razvoj u tom području, to ću i ostvariti. Jedan korak za određeno vrijeme. Moram se suočiti i s činjenicom da ponekad, najbitnije što treba učiniti jest raditi ništa. Odmariti se.

Što još pomaže? Okružiti se s istomišljenicima koji će me nadahnuti i motivirati. Prihvatiti pomoć od drugih ljudi i prihvatiti da ne mogu sve sama. Podsjetiti se da budem strpljiva sama sa sobom (hah!), podsjetiti se što mi donosi radost i uključiti što više stvari koje mi donose radost. Malo po malo… Živjeti život kojeg volim.”