“Još kao dijete, kada sam imao šest godina imao sam želju raditi nešto umjetničko”, kaže Daniel Hadrović, pisac i redatelj s kojim sam razgovala početkom prosinca 2019. godine. Ovo je naš drugi razgovor. Prvi razgovor je vođen za Večernji list. Njegov prvi umjetnički film “Töte mich noch einmal” upravo je premijerno prikazan u Frankfurtu a njegova zbirka kratkih priča, “Küss mich, Stalker” objavljena je 2016. godine, u nakladi Glaré Verlag. Duga knjiga “Der Zauberlehrling“, pripremljena za objavu, trebala bi biti publicirana tijekom 2020. godine.
Umjetnički put Daniela Hadrovića je specifičan. Nevjerojatna je njegova rana svjesnost umjetničkog poziva. Od djetinjstva se ustrajno razvijao u kreativnom smislu, tražeći način kako se umjetnički izraziti na najbolji način. Zanimljivo je da je na tom dugom putu bio posve sam.
Jasna Lovrinčević: Kada ste se počeli baviti umjetnošću?
Daniel Hadrović: Kada sam imao trinaest godina, pokušao sam pisati fantastične priče jer sam bio veliki obožavatelj američkog autora Roberta Ervina Howarda. To je bilo kada sam bio dijete, ali sam nastavio i dalje pisati. Nisam nikom pokazivao svoje tekstove i nisam nikad nikoga htio pitati sviđaju li mu se. Šutio sam o tome sve do svoje trideset i pete godine. To su bile vježbe i tek kada sam prvi put bio zadovoljan nekom pričom, kada sam osjetio da je nešto napisano kvalitativno, prvi put sam negdje spomenuo da pišem i tada je već bilo i vrijeme da se to objavi. I onda su me ljudi upoznali kao autora.
Jasna Lovrinčević: Vaš film Ubij me ponovno (“Töte mich noch einmal“), dobio je najbolje kritike. To je jedan umjetnički film, nadrealni, odnosno eksperimentalni, koji se naslanja na tradiciju nadrealnog filma pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Kako ste se odlučili za takav film?
Daniel Hadrović: Nakon objave svoje prve knjige htio sam ostvariti svoju najveću želju, snimiti film. Razmišljao sam kako jednostavnim metodama snimiti film s kojim bih ja bio zadovoljan, a da ne bude tako velika produkcija. Razmišljao sam o idejama koje imam i kakav stil odabrati. Kada sam napisao skript, više puta sam razmišljao je li realno to sve sam ostvariti. Bio sam sam, nisam s nikim razgovarao o tome. Gledao sam s kim bih mogao raditi, koga mogu kontaktirati. Našao sam glumce i jednog snimatelja, ali zadnju večer prije početka snimanja snimatelj je morao odustati. Glumci su već bili na putu. Htio sam spasiti film pa sam odlučio snimati sam. Našao sam i glazbenike, grupu “Two Whole Quails” iz Engleske koji su skladali novu glazbu za moj film. Glavni glumci su Antonio Putignano, Thomas Goersch i Shirley Hermanick. Gabriel dos Santos Dias radio je montažu filma i realizirao ono što sam ja zamislio. Film je nadrealni, znači to što ljudi vide je nešto kao noćna mora, a experimentalni je u tom smislu što svaki put kada su nastajali problemi, morao sam to rješavati na novi način, experimentirajući u smislu tehnike snimanja kako bih postigao ono što želim.
Jasna Lovrinčević: Imate li plan o daljnjem prikazivanju Vašeg filma?
Daniel Hadrović: Najnovija vijest je da će američki redatelj i producent Michael Todd Schneider kroz distribuciju svog DVD sa svojim filmom “Open The Mind” objavljivat kao bonus i moj film “Ubij me ponovo”. Distribucija će početi u prosincu 2019. godine. On već dvadeset godina snima filmove. Njegovi filmovi su također umjetnički filmovi, ali nemaju nikakvu sličnost s mojim. Ta mogućnost koju sam dobio, da moj film koji traje samo dvadeset i jednu minutu, mogu vidjeti ljudi u Americi, na drugoj strani svijeta, za mene puno znači. Za mene je to stvarno nešto posebno.
Jasna Lovrinčević: Ta ideja o smrti koja je zastupljena u filmu, kao i u prvobitnoj zamisli da se kroz umiranje, pojača svijest o važnosti života, ima li nešto biografsko?
Daniel Hadrović: Svatko ima neko sjećanje, posebno ljudi koji imaju biografiju povezanu sa zemljom gdje je bio rat. Ja to imam, a i radio sam šest godina u centru za ovisnike o drogi u Frankfurtu. Sve to ima neku vezu sa smrću, ali da bih rekao da je film dio moje biografije, nije.
Jasna Lovrinčević: Kao inspiraciju za pisanje u dječjoj dobi naveli ste djela Roberta Ervina Howarda. Vi ste ustrajali u umjetnosti, što znači, morao je biti neki jači poticaj, neka puno jača želja za umjetničkom ekspresivnošću.
Daniel Hadrović: Ja sam uvijek to osjećao. Točno znam, kada sam imao šest godina imao sam želju raditi nešto umjetničko. Sve sam radio sam kako bih postigao ono što želim, istraživao sam i sam izmišljao metode.
Jasna Lovrinčević: Kada ste rekli kako ste šest godina radili s ovisnicima o drogi, je li to Vaše iskustvo postalo izvor za Vašu prvu knjigu, zbirku kratkih priča “Küss mich, Stalker” u kojoj prikazujete ljude s raznim psihičkim poremećajima, ljude s poremećenim odnosima ili sklone kriminalu?
Daniel Hadrović: Nije to moja najveća inspiracija. Moj cijeli život bio je dosta vezan s ljudima koji su bili bolesni, neki su možda bili i jako opasni. To je dio moje biografije. Vidio sam i ljude koji su bili u ratu, a i kroz posao, radio sam na odjelu za psihijatriju, bio sam okružen s bolesnim ljudima, s ljudima s psihičkim problemima, tako da je to okruženje postalo normalno za mene.
Posao nije bio najveći impuls za moje teme, ali je bio jedan njegov dio. To je kao neka mreža, sve je povezano. Moje teme su uvijek slične; smrt, ljubav, nešto što se hoće, a ne može se dobiti. Kod mene je sve to sastavljeno. To je jedan poseban osjećaj u meni. Uvijek sam imao puno kontakta s različitim ljudima. Tako su teme i događaji i filmu i u knjizi proizašle kao nešto normalno, nisam morao puno misliti, nisam morao puno izmišljati, trebao sam samo pisati.
Jasna Lovrinčević: Znači Vaše priče nisu izmišljene, već su dio realnosti, odnosno jedan odraz realnosti. Za Vašu drugu knjigu, roman s naslovom Čarobnjakov učenik (“Der Zauberlehrling”) rekli ste da je metafora uzeta prema baladi Wolfganga Johanna von Goethea kako bi pokazali da se život može uvijek pozitivno živjeti i kako ta knjiga u odnosu na “Küss mich, Stalker”, predstavlja pozitivnu stranu života. Kada će čitatelji moći čitati Vaš najnoviji roman?
Daniel Hadrović: Sve je već pripremljeno i knjiga bi trebala izaći u tijeku 2020. godine.
Jasna Lovrinčević: U prvom razgovoru ste spomenuli Vaša putovanja, posebno boravak u Japanu. Je su li ta putovanja također utjecala na oblikovanje Vašeg umjetničkog izričaja.
Daniel Hadrović: Putovao sam dosta, bio sam u raznim dijelovima svijeta, posebno u zadnje vrijeme sam više putovao. Sada kada sam stariji, sve me više vuče da vidim i druge dijelove svijeta i ostale kulture i da kroz sve te događaje nađem nešto za sebe, da sve te dojmove i osjećaje upijem u sebe, da budu možda neki novi impuls za nove radove.