Marijana Dokoza, pjesnikinja i spisateljica uskoro će zajedno s pjesnikom J.H. Macadom objaviti zbirku poezije pod nazivom Prijestupnici, koja je posebno zanimljiva jer pjesme J.H. Macada su nastale kao odgovor na već napisane pjesme Marijane Dokoza. Cijela zbirka je postavljena kao ljubavni pjev zaljubljenih, čija ljubav je vječna ali zapriječena i zapravo neostvariva. Uvjerljivost je postignuta činjenicom da se radi o dva autora. Poput nekih od ljubavnih dueta operne scene čiju privlačnost čine ljepota melodije i sazvučje kontrasnih glasova tako su i pjesme u Prijestupnicima u sazvučju stihova dvaju različitih pjesničkih izraza.

Dvije pjesme iz Prijestupnika su uglazbljene, a osvrt na ovu zbirku pjesama napisali su popularni hrvatski pjevači Željko Bebek, Peter Grašo i Đani Stipaničev.

Marijana Dokoza autorica je pet romana, objavljenih na njemačkom i hrvatskom jeziku i dvije zbirke poezije Dvorac tajni i Sjene prošlosti. Svoje nove stihove objavljuje na Facebooku, Instagramu i na stranicamma online poezije. Josip Horvat Macado poznat kao J.H. Macado stvorio je ogroman opus s napisanih 3500 pjesama, objavljenih u različitim književnim časopisima, zapažen je sudionik na Rešetaračkom susretu pjesnika i na Domoljubnoj poeziji – Stina pradidova.

Povodom skorog izlaska zbirke Prijestupnici razgovarala sam s Marijanom Dokoza krajem veljače 2022. godine, neposredno nakon što je njenu pjesmu Ja sam ovdje, pored tebe (I am Hire, Behind You), kantautorica i suosnivačica benda Myriam Unplugged, Myriam Fuchs Kavelj uglazbila i objavila.

Jasna Lovrinčević: “Vaša nova zbirka poezije nastala u suradnji s pjesnikom Josipom Horvatom Macadom nosi naslov Prijestupnici što asocira na nešto što nije dozvoljeno? Radi li se o preljubnicima? ”

Marijana Dokoza: “Taj naslov predložio je J.H.Macado. Radi se o ljubavnoj boli osoba koje se vole onom istinskom vječnom ljubavlju ali pred svijetom ne mogu biti zajedno. Oni žive tu ljubav u sadašnjosti, ne osvrćući se na prošlost i ne razmišljajući o budućnosti. Poznati francuski pisac Honoré de Balzac rekao je kako jubav ne prepoznaje ni prošlost ni budućnost već živi u sadašnjosti. Upravo je tako nekako s osjećajima koji su utkani u poeziju u zbirci „Prijestupnici“. Ljubav dvoje “prijestupnika” živi sadašnjost, ne obazirući se puno na prošlost, ni budućnost. Oni žive u sadašnjosti jer puno je lakše živjeti sadašnjost nego razmišljati o onome što donosi budućnost ili o onome što su imali u prošlosti. ”

Jasna Lovrinčević: “Kako ste došli u kontakt s pjesnikom J. H. Macadom?”

Marijana Dokoza: “Stupili smo u kontakt preko društvenih mreža na kojima oboje objavljujemo poeziju. Imamo sličan stil pisanja i odmah smo se prepoznali u poeziji. Macado u svojim pjesmama, rekla bih, na staromodan način prepričava život i opisuje ljubav. Njegova me poezija podsjeća na ona stara vremena kad se o ljubavi promišljalo, govorilo u stihovima, kad se zbog ljubavi patilo, umiralo, radovalo, živjelo…Kao kad u smiraj dana negdje sjedite i gledate u obzorje, a vidite neki svijet koji se već dogodio a vas tek čeka. Eto, tako bih ja opisala osjećaj kojeg imam dok čitam Macadovu poeziju.”

Jasna Lovrinčević: “Kako ste se odlučili zajedno pisati, odnosno objavljivati?”

Marijana Dokoza: “Svaka riječ u Macadovim pjesama ima određenu dubinu koja pripada životu ali i smrti te onome što nas čeka poslije smrti. U pjesmama koje su sažete u zbirci Prijestupnici, njih dvoje se čekaju i poslije smrti. On piše onako kao što se prije pisalo. Njegova poezija je kao neka stara poezija iz devetnaestog stoljeća, nije suhoparna, ima osjećaje. Svaka njegova pjesma je priča. Koristi imperfekt što se danas u modernoj poeziji ne koristi. Rekla sam mu kako me njegove pjesme odvode u neku davnu prošlost, neki drugačiji svijet kojeg vide istinski romantici. Kroz razgovor smo došli na ideju da on na moje pjesme odgovori svojim pjesama i da to bude kao neki razgovor ljubavnika.”

Jasna Lovrinčević: “Vidite li njegovo i svoje pisanje kao neki kontrast ili nešto koplementarno?”

Marijana Dokoza: “Moja i njegova poezija je dosta slična, zato smo se možda i pronašli. Nekako izgleda kao da pričamo istim jezikom, istim stilom. Mi smo se vidjeli samo jednom u životu kada je zbirka već bila završena, ali smo se prepoznali kao pjesnici kroz poeziju i to jako dobro. Ne mogu reći osjećamo li se slično kroz poeziju, ali slično osjećamo poeziju.”

Jasna Lovrinčević: “Je li u pjesmama prepoznatljivo da se radi o ženskoj i muškoj osobi ili je akcent na ljubavi kao univerzalnom osjećaju?”

Marijana Dokoza: “Zbirka je zamišljena kao razgovor ljubavnika. Baš kako je to i u životu, žena je senzibilnija, vrlo brzo reagira na i najmanju promjenu, sklona je romantizirati baš sve, osjeća sve. Muškarac zadržava dozu realnosti koju mi žene često zaboravimo. Tako je nekako i u tom svojevrsnom pjesničkom razgovoru. Žena u zbirci govori o mogućnosti nemogućeg kao nekoj vrsti limba, muškarac prvenstveno o žudnji. Čitatelj može stvoriti osjećaj kao da čita pisma ljubavnika, odnosno prijestupnika u ljubavi.

Svaka pjesma je motivirana jedna drugom. Imaju jednu narativnu strukturu, u biti izlaze iz srca i potrebe i otvaraju brojna pitanja. To je jedna poetsko emotivna oaza u kojoj je recimo –lako namiriti potrebe srca.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko dugo su stvarane pjesme?”

Marijana Dokoza: “Pjesme su nastajale u periodu od dvije-tri godine prije nego što smo došli na ideju za zajedničkom zbirkom. Odabrala sam 60 pjesama za zbirku, Macado ih je pročitao i na svaku pjesmu napisao odgovor pjesmom, kao razgovor sa mnom.”

Jasna Lovrinčević: “Rekli ste kako pjesme otvaraju pitanja, o kakvim se pitanjima radi?”

Marijana Dokoza: “Svaka pjesma otvara pitanje o izdržljivosti, o potrebama, o strasti, žudnji, ljubavi, spremnosti na ono što vam život nosi, preispituje sve ono što se događa u jednoj nemogućoj ljubavi.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste dvije do tri godine pisali te ljubavne pjesme. Jeste li ih već tada promatrali kao cjelinu i povezane ili su one nastajale kao pojedinačne pjesme?”

Marijana Dokoza: “Ne, ja uvijek pišem pjesme u trenutku. Ne mogu napisati pjesmu ako se ne dogodi taj trenutak koji kao da baš pripada tim stihovima koji izlaze iz mene. Kad će se on dogoditi, to mi je doista nemoguće znati. Macado je pisao kao cjelinu jer je imao već moj dio pjesama, “ušao” je u moje pjesme, od njih uzeo ono najintimnije, na što je odgovorio.”

Jasna Lovrinčević: “Znači svaka Vaša pjesma je pojedinačna?”

Marijana Dokoza: “Svaka pjesma je pojedinačna ali na kraju se dogodila cjelina, jedna priča. Možda je dobro da su moje pjesme nastajale pojedinačno pa im je Macado naposljetku dao cjelinu. Naposljetku, kad se referirate na život, u nekom trenutku vam netko uđe u život i učini vas potpunim, dadne vam cjelinu.”

Jasna Lovrinčević: “Dvije pjesme iz ove zbirke uglazbile su Myriam Kavelj Fuchs i Stella Mcrawli. Kako je došlo do suradnje s ovim glazbenicama?”

Marijana Dokoza: “Surađivala sam s obje pjevačice kroz novinarski dio posla. Kad se poveo razgovor o pjesmama, poslala sam im nekoliko pjesama neovisno o zbirci. Ponudila sam im tri do četiri pjesme i one su odabrale onu koja ih se najviše dojmila.”

Jasna Lovrinčević: “Vi poeziju pišete još od osnovne škole, već prva Vaša zbirka poezije objavljena 2000. godine imala je veliki odjek, nakon čega ste uvršteni u suvremene književnike zadarskog kraja. Je li se Vaš stav prema poeziji promijenio u odnosu na to vrijeme?”

Marijana Dokoza: “Moj stav prema poeziji nije se bitno promijenio. Poezija je uvijek u meni onakva kakvu sam je uvijek doživljavala. Možda su se jedino promijenila očekivanja ljudi vezana uz poeziju. Shvatila sam da ono, što meni predstavlja jedan svijet u kojeg vrijedi ući, ako ništa makar odškrinuti vrata i vidjeti što te čeka iza tih vrata, ne mora to isto predstavljati i drugome. Hoću reći, shvatila sam da poeziju ne voli i ne razumije svatko. I koliko god zvučalo neumjesno to reći, mislim da je to dobro jer ni ne trebamo svi sve shvatiti, razumjeti i voljeti. Imala sam jedan period kad sam mislila da poezija “umire”. Pitala sam se kako će preživjeti u svijetu u kojem se čini da je najvažnije objaviti na društvenim mrežama neku atraktivnu fotografiju, otkriti gdje si, s kim si i što radiš pa čak i kakvu hranu jedeš, kome što komentiraš itd. No, shvatila sam i to da u svim ljudima poezija živi i s vremena na vrijeme izađe na površinu. Mislim da nema osobe koja baš nikad nije u trenutcima radosti, tuge, boli, straha ili premišljanja zastala nad makar jednim stihom, bilo da je on u obliku citata, uglazbljene pjesme ili pisane pjesme.

Iznimno mi je drago što su neki glazbenici prihvatili uglazbiti moju poeziju jer su joj na taj način udahnuli jedan novi život, ali i ovjekovječili neke moje trenutke. Hvala im na tome.”