“Možda je ta spontanost – koju smo pak izgubili zbog brzog načina života ili u potrazi za perfekcionizmom kojem su sigurno pridonijela mnoga natjecanja danas, faktor koji glazbu čini jedinstvenom u odnosu na druge umjetnosti jer se stvara u samom trenutku i zato je toliko živa i nepredvidljiva”, kaže renomirana pijanistica Dubravka Vukalović u razgovoru kojeg smo vodili krajem lipnja 2019.
Dubravka Vukalović, čiji se umjetnički izraz oblikovao pod utjecajem superiorne ruske pijanističke škole i senzibilne francuske, već s četrnaest godina održala je solistički koncert sa Zagrebačkom filharmonijom, a kao izuzetno glazbeno nadarena, nakon drugog razreda Srednje glazbene škole u Varaždinu primljena je na prestižnu Centralnu specijalnu školu pri Moskovskom državnom konzervatoriju “Petar Iljič Čajkovski”. U nastavku školovanja, magistrirala je na Konzervatoriju u Lausannei u Švicarskoj. Pored solističkih nastupa, zajedno sa suprugom Brunom Vlahekom, pijanistom i skladateljem, član je dua D&B, s kojim je do sada postigla zapažen uspjeh u Europi, Dubaiu i Kini. Profesorica je klavira na Konzervatoriju Katarine Gurska u Madridu.
Jasna Lovrinčević: “Nakon pohađanja Glazbene škole u Varaždinu nastavili ste školovanje u Centralnoj specijalnoj školi pri Moskovskom državnom konzervatoriju “Petar Iljič Čajkovski” u klasi Alexandera Mndoyantsa. Možete li malo više pojasniti zašto je Centralna škola pri Moskovskom državnom konzervatoriju “Petar Iljič Čajkovski” specijalna? Na čemu je bio akcent u nastavi? Kako ste se odlučili za tu školu i što Vam je pohađanje te škole značilo u kasnijoj karijeri?”
Dubravka Vukalović: “Centralna specijalna škola pri Konzervatoriju P. I. Čajkovski (CMŠ) jest specijalna po tome što se radi o školovanju po naprednom programu za iznimno nadarenu djecu, gdje profesori, koji inače predaju na konzervatoriju, predaju i na toj školi. Kriteriji za ulazak u školu su vrlo visoki i isto tako sama naobrazba je priličan izazov.
Nakon završenog drugog razreda srednje Glazbene škole u Varaždinu u klasi prof. Olimpije Vojvode otvorila mi se mogućnost dobivanja stipendije od jedne engleske obitelji u slučaju da uspijem položiti prijemni ispit u Moskvi. Tome su još prethodila i preslušavanja kod ruskih i njemačkih profesora u Njemačkoj koji su me ohrabrili i pomogli da mi se odobri financijska pomoć. Vjerojatno je bilo teže mojoj obitelji donijeti odluku i pustiti me na školovanje u Rusiju nego meni koja sam to jako priželjkivala. S puno nesebične podrške moje obitelji, tadašnje profesorice i mnogih prijatelja i poznanika iz moje varaždinske sredine, zasigurno mi je bilo puno lakše otisnuti se na prijemni ispit i odlučiti se na taj korak. Danas mi je jako drago da sam imala tu mogućnost koja mi je pomogla u mojem daljem razvitku i naučila mnogim životnim stvarima, tako da mi poslije nije predstavljalo problem prilagoditi se studiju i životu u drugim državama.
Ljude uvijek puno zanima kako je to bilo u Moskvi. I da, zaista je naporno, pogotovo jer sam živjela u internatu, u posebnim uvjetima i došla bez ikakvog znanja ruskog jezika, ali je to bilo jedno iznimno iskustvo koje vas poslije pripremni da se jednostavnije nosite s drugim teškoćama.”
Jasna Lovrinčević: “Je li u Moskvi, na Centralnoj specijalnoj školi pri Moskovskom državnom konzervatoriju “Petar Iljič Čajkovski bila osjetna razlika u pristupu glazbi i u pedagoškim metodama u odnosu na one u Hrvatskoj?”
Dubravka Vukalović: “Možda je najveća razlika u odnosu na Hrvatsku ta da se susrećete s teškim programima i repertoarima u ranijoj dobi i isto tako s velikim obujmom teoretske nastave koja se kod nas pohađa tek na akademiji. To je škola koja je iznjedrila puno velikih umjetnika među kojima i našeg pijanista Ivu Pogorelića.”
Jasna Lovrinčević: “Koliko ste sati obično tada, u Moskvi, provodili za klavirom, koliko ste sati vježbali?”
Dubravka Vukalović: “Internat je bio u sklopu same škole tako da ste cijele dane okruženi glazbom, kad niste na nastavi onda se vježba, i to vrlo često i u kasnim noćnim satima, kad se škola potpuno isprazni. Nikad nisam gledala na sat koliko moram vježbati, nego tražila određeni rezultat i ovisno o tome provodila vrijeme s instrumentom. Kad nismo vježbali, odlazili bismo na koncerte u sve tri dvorane moskovskog konzervatorija ili na balet i opere u Boljšoj teatar, ili pak slušali seminare velikih umjetnika kao što su Rostropovič, Baškirov, Dorenski i mnogi drugi.”
Jasna Lovrinčević: “Nakon pada komunizma i otvaranja bivšeg Sovjetskog saveza, mnogi vodeći umjetnici otišli su u druge zemlje živjeti gdje su vodili svoje škole. Je li se to moglo osjetiti tih godina kada ste bili u Moskvi i jeste li se već prije susreli s ruskim glazbenicima?”
Dubravka Vukalović: “Ruska pijanistička škola i danas zauzima posebno mjesto u svijetu i predstavlja određenu disciplinu i kvalitetu. Ja sam još kao učenica nižih razreda glazbene škole odlazila na ljetne seminare u Grožnjan koja je organizirala Hrvatska glazbena mladež i tamo se susrela s prof. Kandelaki koja je bila profesorica i na CMŠ. To su bili moji prvi seminari i susreti s ruskom školom. Mislim da nijednom pijanistu nije strana ljubav i određeno divljenje prema ruskim i općenito sovjetskim pijanistima i standardima tehnike koje su oni postavili u modernom pijanizmu. Radi se o razrađenom procesu učenja, a ne samo o sreći i individualnosti talenta, o čemu svjedoče i mnoge knjige i metode. Kroz moje daljnje školovanje sam upoznala i francusku školu, koja mi je pomogla u nadogradnji i koju iznimno cijenim, te koja je mi je otvorila vrata impresionizmu i mnogim efektima i bojama koje se pronalaze u glazbi.”
Jasna Lovrinčević: “Zašto ste se poslije Moskve odlučili za Švicarsku i Konzervatorij u Lausannei?
Dubravka Vukalović: “Za Švicarsku sam se odlučila jer sam svoj život htjela nastaviti bliže domu i stvoriti nove kontakte i nova iskustva – prvenstveno zbog mojeg tadašnjeg mentora prof. Daga Achatza. Konzervatorij u Lausannei ima sjajne uvjete i međunarodne profesore te je sama Lausanne grad s iznimno nadahnjujućom prirodom koja potiče na kontemplaciju i studiozno čitanje novih glazbenih partitura.”
Jasna Lovrinčević: “Kakav pristup Vi imate danas svojim studentima?”
Dubravka Vukalović: “Danas svojim studentima pristupam sa svim mojim dosadašnjim dobrim i lošim iskustvima te s puno pažnje. Mladi studenti ili učenici dolaze s puno nadanja i često su pod pritiskom ostvarenja karijere; zato treba naći u svakome od njih izvor odakle dolazi ljubav prema glazbi te ih pokušavati ojačati ne samo zanatski –u pijanističkom smislu, već i kao osobe i nadahnute umjetnike.”
Jasna Lovrinčević: “Prigodom Vašeg nastupa u Dubai Opera Studiu 2018. godine održali ste javni majstorski tečaj zajedno s Brunom Vlahekom kao duo D&B. U jednom medijskom izvješaju je napisano kako se kod polaznika tečaja vidjela razlika već nakon dvadeset minuta. Zvuči kao da ste imali čarobni štapić. Što je esencijalno u Vašoj metodi da su rezultati tako spektakularni?”
Dubravka Vukalović: “Magični štapić nažalost nemam, ali na sreću imam puno entuzijazma, želje i znanja koje mogu prenijeti. Konkretno kad vam netko prvi put svira, često od treme svira ukočeno ili emocionalno rezervirano. To se već vidi u načinu kako netko sjedne za klavir i odsvira prvu notu. Smatram da je bitno da pokušavate u tom prvom kontaktu čak i kroz neku šalu ili anegdotu pomoći osobi, da u tom trenutku nađe najbolju verziju sebe, bez obzira na trenutni nivo sviranja koji ima. Možda je ta spontanost – koju smo pak izgubili zbog brzog načina života ili u potrazi za perfekcionizmom kojem su sigurno pridonijela mnoga natjecanja danas, faktor koji glazbu čini jedinstvenom u odnosu na druge umjetnosti jer se stvara u samom trenutku i zato je toliko živa i nepredvidljiva. Bitno je izgraditi tehniku i naći način kako se izgraditi, ali još je bitnije imati sadržaj misli i iskrenu, nesputanu emociju. To je ono što publika prepoznaje i cijeni.”
Jasna Lovrinčević: “U Vašoj biografiji navedeni su koncerti u Sjevernoj Americi, a održali ste koncert još 2009. i u Brazilu. Kakva su to iskustva bila za Vas?”
Dubravka Vukalović: “Svaki koncert je jedinstveni doživljaj i svaki se ureže u pamćenje sa svojom senzacijom. U Brazilu sam se prvi put susrela s jako otvorenom publikom, gdje postoji velika želja za klasičnom glazbom i prvi put sam tamo svirala na američkom modelu Steinway & Sons klavira. U Americi je također bilo veliko zadovoljstvo svirati i nadam se ću se ponovno tamo vratiti, bilo solistički ili u duu.”
Jasna Lovrinčević: “Održavate li i dalje solo koncerte?
Dubravka Vukalović: “Održavam i dalje solo nastupe, pogotovo kad se radi o nastupima s orkestrima, ali ipak više s duom. Profesija pijanista je usamljenija nego ona drugih instrumentalista ili pjevača, i zato možda radije dijelim pozornicu i glazbu s drugim glazbenicima. Najradije sviram sa svojim suprugom i tu se nekako najbolje osjećam.”
Jasna Lovrinčević: “Vaši koncerti s Brunom Vlahekom kao duo D&B dobijaju najbolje kritike. Kako birate program? Čije ideje prevladavaju, Vaše ili Vlahekove u smislu izbora programa i interpretacije?”
Dubravka Vukalović: “Program se bira isto kako se i svira, u duu. Svatko uvijek ima neku svoju želju ili ideju pa dolazi do kompromisa. Zasigurno sam naučila mnoge kompozicije koje sama isprve ne bih izabrala, ali na nagovor Brune sam ih krenula učiti i došla do nekih novih spoznaja pri kojima se dogodi ljubav na drugi pogled s tom kompozicijom. Ja sam uvijek otvorena za nove eksperimente u glazbi i stvari koje možda mislite da vam ne leže, jer tako pomičem i svoje vlastite granice.”
Jasna Lovrinčević: “Što Vas posebno veseli u zajedničkom muziciranju? Što je najveći izazov sviranja za dva klavira odnosno četveroručnog sviranja? Koje su prednosti i koje su najveće poteškoće?”
Dubravka Vukalović: “Možda je najveći izazov strpljenje i prihvaćanje tuđe ideje. Uvijek tražiti dobre argumente u interpretaciji i, naravno, svojom individualnošću sudjelovati u zajedničkoj interpretaciji. Jedna od mojih omiljenih rečenica kad me to pitaju, a koja se može primijeniti ne samo u glazbi nego u životu jest: bez dobrog sola, nema ni dobrog dua.”
Jasna Lovrinčević: “Ovo ljeto u okviru Laus akademije u Dubrovniku vodite tečaj kao duo D&B. Znači li to da radite s mladim glazbenicima koji također nastupaju kao duo ili vodite tečajeve za solo pijaniste? Koliko Vam znače ovi majstorski tečajevi u Dunbrovniku, zapravo imate li neku poseban odnos prema Dubrovniku?”
Dubravka Vukalović: “Ove godine držim seminar za klavirski duo zajedno sa svojim suprugom na Ljetnoj akademiji LAUS u Dubrovniku, u gradu kojem se uvijek jako rado vraćam i uz kojeg me vežu prekrasne uspomene; moji ljetni seminari, koncerti i naravno puno poznanstava i prijateljstava. Dubrovnik je za mene oduvijek bio grad umjetnosti, koji inspirira svakog putnika koji ga posjeti i nadam se će tako biti i ove godine, pogotovo za naše studente iz Španjolske koji će ga posjetiti po prvi put.”