Čarolija toplog daha naziv je najnovijeg albuma solo pjevačice Sandra Wigh Hrašćanec, objavljenog 16. žujka 2018., u produkciji diskografske kuće Croatie Records iz Hrvatske. Na Albumu nalaze se solo pjesme dviju hrvatskih grofica Dore Pejačević i Luise Erdödy Lios kao i ciklus pjesama Wesendonck Lieder Richarda Wagnera, skladane na tekstove Mathilde Wesendonck. Sandra Wigh Hrašćanec je jedina do sada koja je snimila solo pjesme Luise Erdödy Lios (1853. -1924.), nekad poznate, a poslije zaboravljene skladateljice, čija djela je nanovo otkrila dr. Christe Höller. Sandra Wigh Hrašćanec ih je po prvi put, nakon sto godina izvela ponovno na koncertu u Beču, 2016., a ovim Albumom približila širokoj publici.

Na Albumu, Sandru Wigh Hrašćanec na klaviru prati izvrsni pijanist Yu Chen. Tonski snimak napravljen je u Studiu Wavegarden u Austriji.

Povodom izlaska ovog Albuma razgovarala sam sa Sandrom Wigh Hrašćanec, 28.ožujka 2018.

Jasna Lovrinčević: “Za Album, zavodljivog naslova Čarolija toplog daha odabrali ste dvije skladateljice i jednu pjesnikinju, zapravo stvaralaštvo ženskih osoba. Jeste li imali neku ideju vodilju pri odluci za ženske autore?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Čitav slijed sretnih okolnosti, susreta i razgovora doveo me je do ideje i inspiracije za ovaj album. Karike u lancu slagale su se same od sebe, a ja sam samo slijedila impulse koje sam dobivala i u skladu s njima djelovala. Imala sam osjećaj da sam vođena nekom nevidljivom silom i prepustila sam se tom vodstvu.

Prije nekoliko godina, u čuvenom bečkom parku Potzleinsdorferpark postavljena je izložba na otvorenom Ženski put, o ženskoj emancipaciji u Beču koja me se duboko dojmila. Činjenica da su prve žene dobile pravo na visoko obrazovanje tek prije malo više od 100-tinjak godina, šokantna je činjenica, a također i da nisu mogle odlučivati o vlastitoj sudbini, čak niti o vlastitom tijelu, također do prije 100-tinjak godina. Do tada to nisam toliko tragično doživljavala niti osvijestila. I današnja glazba bila bi sasvim drugačija da su žene imale mogućnosti obrazovanja i afirmacije.

Ta izložba me je, moram priznati, prilično motivirala!

S Dorom Pejačević bavim se jako dugo, a pjesme Luise Erdödy Lios sam slučajno otkrila.
Poslao mi ih je moj prijatelj i moj dobri duh gospodin Franko Čorić, inače docent na katedri za Povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ostatak pjesama Luise Erdödy Lios, tj. njen album koji se smatrao nestalim, Lieder und Gesänge, objavljen u Beču kod nakladnika Em. Wetzler (Julius Eldegman), dobila sam iz Arhiva nota ženskih skladateljica u Frankfurtu, na kojeg ste me Vi, (Jasna Lovrinčević) uputili, odnosno za kojeg ste pronašli da posjeduje taj album.

Wesendonck Lieder bile su po svemu sudeći omiljene pjesme od Lios pa čak postoji i njihova obrada za klavir solo, klavirskog virtuoza i aranžera Augusta Stradala, posvečene baš njoj, na koje ste mi također skrenuli pažnju upravo Vi, kada smo dogovarali razgovor povodom mog bečkog koncerta Frauen in der Musik der Romantik.

Dora Pejačević je prva u Hrvatskoj pisala simfonijske pjesme od kojih su dvije na ovom Albumu. Jedna od njih je Ljubavna pjesma na Rilkeov tekst. U stvari, pisana je vrlo pijanistički tj. orkestralno i postavlja visoke tehničke zahtjeve i za pijanista i za pjevača.

Motivirala me je i serija emisija Erotika dubokih ženskih glasova koju sam prije dvije godine pratila na Prvom programu austrijskog radija, a koja je tematizirala problematiku nestanka dubokih ženskih glasova iz klasične glazbe.”

Jasna Lovrinčević: “Čime ste se vodili pri odabiru pojedinih solo pjesama iz opusa Dore Pejačević i Luise Erdödy Lios?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Prvenstveno po opsegu glasa za koji su u orginalu pisane, a morala sam se voditi i svojim izuzetnim dramatičnim glasom te sam birala pjesme koje traže takav dramatični izraz ili toplu boju glasa. Ispalo je da su to i Dorine najznačajnije pjesme, skladane na tekstove velikana poput Karla Krausa, Friedricha Nietzschea ili Rainera Maria Rilkea.

Gotovo sve pjesme Luise Erdody Lios pisane su baš za duboki ženski glas u kojima prevladava niži srednji registar koji meni najbolje leži. Pretpostavljam stoga da je i bečka operna pjevačica Hildegard Stradal, kojoj je mnoge od tih pjesama posvetila, imala sličan glas kao i moj!

Album Liosovih pjesama, koje su se inače smatrale izgubljene, stigle su iz spomenutog Arhiva iz Frankfurtae, iz Njemačke na moju kućnu adresu, dva tjedna prije zakazanog snimanja. Skupila sam svu svoju hrabrost i preostalu snagu i prihvatila se, u tako kratkom vremenu učenja još osam kraćih pjesama koje su mi se činile najzanimljivijim i najprikladnijima, tako da na albumu ima ukupno četrnaest Liosovih pjesama. One su prvi put u povijesti objavljene na nekom nosaču zvuka.

Jasna Lovrinčević: “Što smatrate u glazbi ovih skladateljica posebno privlačnim za današnju publiku? Što je Vas posebno privuklo?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Pa u svakom slučaju glazba na Albumu jako je privlačna, naročito za ljubitelje solo pjesama i klasične glazbe, to je prava poslastica. Pjesme su izuzetno romantične. Bio je to jedan od najljepših perioda u povijesti glazbe, naročito što se tiče opere i solo popijevke.

Zapravo, što više čovjek zna o skladateljima, društvenim okolnostima u kojima su živjeli i dobro poznaje poeziju koja je uglazbljena, to je užitak slušanja veći.

Ali i bez toga predznanja, svakako se može uživati u ljepoti i toplini mog glasa kao i u majstorskoj klavirskoj pratnji Yu Chena.

Glazba opećenito može imati izuzetno opuštajuće i iscjeljujuće djelovanje na slušatelje. U jednoj od najmlađih suvremenih znanosti, muzičkoj terapiji, pozitivni učinak dubljih muzičkih vibracija i dubokog ženskog glasa na ljudsko zdravlje znanstveno je i dokazano.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko dugo surađujete s pijanistom Yu Chenom, odnosno kako je počela suradnja s njim?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Surađujemo već dvije godine. Došla sam do njega preko preporuke moje prijateljice i opernog impresarija gospođe Olge Pantić Ficko. Izvrstan je pijanist i jako senzibilan i pouzdan pratitelj. Ali surađujem i s drugim pijanistima. Yu jako puno radi i često je na putu”.

Jasna Lovrinčević: “Za omotnicu Albuma fotografirali ste se u dvorcu Trakošćan u Hrvatskoj. Zašto Trakošćan, postoji li neka poveznica između dviju hrvatskih grofica i Trakošćana?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Obzirom da je u pitanju žensko stvaralaštvo bilo je logično da i naslovnica bude vezana uz žensko stvaralaštvo.

Na prvom kompletnom izdanju pjesama Dore Pejačević koje je 2012. godine izdano od njemačkog izdavača CPO bila je već iskorištena jedna slika hrvatske slikarice Slave Raškaj (Motiv iz Opatije) pa sam morala smisliti nešto drugo. Moj već spomenuti prijatelj i dobri duh Franko Ćorić spomenuo mi je manje poznatu hrvatsku slikaricu Julijanu Drašković koja je bila plemkinja i živjela u dvorcu Trakošćan. Ispostavilo se da je bila suvremenica Luise Erdody Lios i vrlo vjerojatno su se susretale.

Na autoportretu Julijane Drašković, ona je odjevena u plavu haljinu, stoji pored klavira, leđima okrenuta prema vanjskom svijetu. Kao i druge pripadnice plemstva, Julijana je svirala klavir, ali i slikala. Taj njen autoportret bio nam je glavni light motiv.

Fotografirala me je moja sestra Sunčica Hrašćanec, inače grafički urednik u časopisu More. Sunčica se bavi i fotografijom, a napravila je i jako puno kvalitetnih filmova o svojim sportsko – penjačkim ekspedicijama po čitavom svijetu. Članica je i Hrvatske gorske službe spašavanja.

Njena ideja bila je da ja budem prednja strana tog „leđima okrenutog“ autoportreta Julijane Drašković i da budem njen suvremeni alter ego. Stoga sam na fotografijama u plavoj haljini, točnije dvije plave haljine s kojima smo se malo igrale i improvizirale. Za foto “sassion” imale smo naime na raspolaganju samo sat vremena i bilo je to jako zabavno i uzbudljivo iskustvo.

Fotografije su rađene u sobi Julijane Drašković, na njenom klaviru, kraj klavira i za štafelajom na kojem je očito provodila dosta svog vremena.

Dizajn čitavog Albuma kojeg je osmislio Croatia Records, jako je lijep i drago mi je da su za naslovnicu izabrali fotografiju za klavirom jer su i Dora Pejačević i Luisa Erdody Lios bile izvrsne pijanistice.”

Jasna Lovrinčević: “Kako je došlo do realizacije Albuma?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Ispostavilo se da je 2017. izabrana da bude Godina kulture Austrije i Hrvatske, a bila je posvećena ženskom stvaralaštvu. To sam prepoznala kao šansu i osmislila sam čitav projekt. Austrijsko-hrvatsko društvo prihvatilo ga je i prijavilo kao projekt drušva u tom bilateralnom projektu te tražilo subvencioniranje od Austrijskog ministarstvu vanjskih poslova i Euvropskih integracija koji su projekt u potpunosti prihvatili i financirali snimanje CD-a i dva koncerta.

Za objavljivanje albuma bilo je zainteresirano nekoliko austrijskih izdavačkih kuća, međutim Croatia Records ponudila je najbolje uvijete i pokazala se najboljim izborom. Obje skladateljice s albuma uostalom vezane su uz Hrvatsku. Luisa Erdödy bila je rođena Bečanka, djevojački se zvala Drasche-Wartinberg, a udala se za grofa Rudolfa Erdödyija i živjela u njegovom dvorcu u Novom Marofu, u kojem je osnovala i prvu privatnu bolnicu u Hrvatskoj, koja je i danas u funkciji.”

Jasna Lovrinčević: “Čarolija toplog daha, u prijevodu na njemački Ein magischer Widerhall i engleski Magic Echo, jedan je romantčan naslov, ali i naslov koji pobuđuje i maštu i znatiželju. Kako ste došli na ideju za takav naslov?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Dugo sam, razmišljala o naslovu Albuma. Ideja da naziv sadrži riječ „čarobno“ ili „toplo“ obzirom na moj specifični glas, ali i na neuobičajeni album bila je od moje već spomenute prijateljice, gospođe Olge Pantić Ficko. Malo sam se morala igrati riječima dok se nije izrodio pravi naslov, a izraza echo dosjetio se pjesnik Drago Štambuk“.

Jasna Lovrinčević: “Za snimanje ste odabrali Ton-studio u Austriji? Kakvo iskustvo nosite sa snimanja? ”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Do ton majstora Franza Schadena i njegovog prekrasnog Studia Wavegarden došla sam preko preporuke prijateljice.
Studio je u Donjoj Austriji, u mjestu Mitteretzbach, nedaleko od slovačke granice. Udaljen je oko sat vremena vožnje od Beča.

Franz Schaden je inače i kontrabasist, svira u Tonkünstler orkestru Niederösterreich. Sličnost tona njegovog instrumenta i mog glasa odmah nas je zbližila i od početka smo imali jako dobru komunikaciju i bilo mi je jako lijepo raditi s njim.

Studio Wavegarden je čarobno mjesto, nešto poput crkve ili katedrale u kojem se čovjek osjeća jako ugodno. Nalazi se usred zelenila s puno prozora i ostakljenih površina kroz koje gledate direktno u prirodu.

Uz to, u neposrednoj blizini mjesta na kojem je Studio smješten, prije 10.000 godina prije Krista bilo prahistorijsko kultno mjesto, a već tada su ljudi takva kultna mjesta sasvim svjesno gradili po geomantičkim principima na kojima je energija zemlje najveća i na kojima se ljudi najbrže mogu opskrbiti energijom i približiti višim sferama.

Ta jaka energija se u Studiu snažno osjeća a čovjek se brzo regenerira u kratkim pauzama i u stanju je na najbolji mogući način iskoristiti vrijeme koje mu je na raspolaganju za snimanje, a koje je uvijek ograničeno i prilično iscrpljujuće.

Studio su projektirali akustični dizajner Peter Willensdorfer i arhitekt Martin Steiner.

Jasna Lovričević: “Planirate li službenu promociju Albuma?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Službena promocija CD-a bit će 4. svibnja, u 19:00 sati, u Evropskom domu u Zagrebu, koji gleda direktno na glavni zagrebački Trg Bana Jelačića, u organizaciji Croatie Records, Hrvatsko-austrijskog društva iz Zagreba i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu.

Gost na promociji bit će Drago Štambuk, hrvatski pjesnik iza kojeg je i bogata liječnička I diplomatska karijera. Svojom podrškom ovom mom Albumu čini mi veliku radost i čast.
Bit će to jedno nadahnuto glazbeno-literarno večer za moje prijatelje, ljubitelje glazbe i sve zainteresirane za ovaj Album, na kojoj će se izmjenjivati čitana i pjevana poezija na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Album planiram promovirati i u drugim mjestima diljem Hrvatske i inozemstva.”

Jasna Lovričević: “Kako je došlo do suradnje s gospodinom Dragom Štambukom?”

Sandra Wigh Hrašćanec: “Gospodina Štambuka jako cijenim i veliki sam ljubitelj njegove poezije, a volim i kada čita vlastitu poeziju. Njegov glas ima jednu vrstu hipnotičkog utjecaja i slušateljstvo lako odvede u neke više sfere. Naravno, pod uvjetom da publika dopusti da se to dogodi.
Osobno sam ga upoznala 2008. godine u Japanu. U to vrijeme je on obnašao ulogu Hrvatskog veleposlanika u toj dalekoj zemlji, a ja sam tamo došla na zajedničku dvotjednu koncertnu turneju s Mathiasom Reinthallerom i Naoko Mori, na kojoj smo također zajedno predstavljali glazbenu tradiciju i kulturnu povezanost Austrije i Hrvatske.
I tako, korak po korak došlo je i do naše prve zajedničke suradnje i počašćena sam što je izrazio želju da mi na ovakav način pomogne u promociji ovog Albuma.”