Kraj je 2014. godine u kojoj se obilježavala 100 -godišnjica smrti velikog pjesnika i najznačajnijeg pisca hrvatske moderne, Antuna Gustava Matoša ( 1873. – 1914.) koji je iza sebe ostavio dvadesetak tiskanih kao i neobjavljenih knjiga. Napravio je zaokret u hrvatskoj literaturi devetnaestog stoljeća, uvodeći je u tadašnja moderna europska književna kretanja.

“Biti moderan znači biti originalan, tj imati duha i energije, drugačije shvatiti i prikazivati svijet ili sebe od ostalih, starijih. Modernost je sloboda, jer je samo moderan čovjek samostalan. Moderno je nešto novo, modernista je dakle vrsta opozicionalca. Modernost je individualizam, jer umjetnik novajlija u početku stoji sam, neshvaćen; često je protiv svima, često je ovako ostane-propadne. Kao novost , modernost je razvitak,…” , piše o modernosti Antun Gustav Matoš u Parizu, 15. svibnja 1900. (Dojmovi, ogledi, ISBN 86-7727-002-7).

Stvorio je djelo koje zrači ljepotom, skladom i ljubavlju, privlačno za sve generacije, umjetnost riječi koja je izvanvremenska, bilo da se radi o poeziji, prozi, putopisima, esejima, književnoj kritici, crticama i humoreskama.

Pišući o hrvatskim umjetnicima na Izložbi u Parizu 1900., kaže kako duša hrvatskih umjetnika “nije samo -uglavnom-slobodnoumna, ona je univerzalna“, što se sigurno može reći i za autora tih rečenica, A.G. Matoša.

Uvodeći nove kuteve promatranja stvarnosti, ljudi ili događaja, Matoš slijedi niz asocijacija probuđenih određenim trenutakom, stvarajući djela puna dinamike, zgusnutih misli i informacija zanimljivih i za današnju generaciju.

Divio se francuskoj umjetnosti

Divio se francuskoj umjetnosti, navodeći kako u njoj vlada ljepota i oblik. O francuskim književnim velikanima Rousseauu, Voltaireu, Stendhalu i Baudelaireu, pisao je eseje, a pišući iz Pariza, 11. svibnja 1900. (Dojmovi, ogledi, ISBN 86-7727-002-7) izražava svoj stav o prvenstvu francuske kulture i umjetnosti:

“Francuski je superioritet u onoj gotovo fanatičnoj odanosti umjetnika prama ljepoti, koja nađe tako klasičan izraz u onoj parnasovaca “umjetnost za umjetnost”. Ljepota je ovdje rijetko “ancilla philosophiae”, a još rjeđe sudoperka raznih teza i “izama” Ona nije sluškinja, ona je vladarica….”

Nakon petogodišnjeg boravka u Parizu gdje je sa Svjetske izložbe 1900. kao novinar izvještavao za sarajevski časopis “Nada”, nadahnut francuskim modernistima, vratio se u Beograd, a poslije u Zagreb kao boem koji piše kako “književnim djelom se uglavnome smatra ono koje zanima bez obzira na sadržaj, tj. koje čitamo više radi estetičkoga no radi didaktičkoga karaktera” (Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910), što predstavlja bit ” l’art pour l’art” ili “umjetnosti radi umjetnosti” posebno izraženog u Matoševoj lirici nastaloj poslije 1906. Ljepota je Matošev izbor, ona mu je u srcu i u njegovom djelu. Tako kaže: “…literarno djelo je… prije svega umjetnina. Prije svega mora biti lijepo”, umjetnost je “prije svega slobodan izraz ljepote” (Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910).

Iz života

“Osim bijede ima život i lijepih strana. Vi ga poznajete!…”, zapisao je Matošu u knjigu Marković, graditelj kod bosanskog paviljona na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. (Dojmovi, ogledi, ISBN 86-7727-002-7).

Rođen je u Srijemu 1873. od oca Bunjevca (Vedrina, I, br. 1, 1923), odrastao u Zagrebu, kao vojni bjegunac trinaest godina proveo je u inozemstvu: u Beogradu, Münchenu, Ženevi i Parizu. Pišući daleko od Hrvatske, u njegovim tekstovima o Parizu, o šetnji okolicom grada Ferney, o posjeti izložbi, konceru ili katedrali Notre-Dame, kao bljesci pojavljuju se projekcije slika i zvukova iz domovine: obronci planine Ivančice, Jurjevska ulica i Strossmayerovo šetaliste, orguljaš u crkvi s krovom šarenijem, zvuci zagrabačkih zvona i orgulja na Brašančevo.

Iako je prekinuo redovno školovanje, gimnaziju i započeti studij u Beču, njegova djela svjedoče o njegovoj izuzetnoj obrazovanosti i širokom znanju. “Ja žalim te izgubih toliko zdravlja i vremena posjetama gimnazije“, napisao je u svom pismu upućenom Eugenu Kumičiću, ali zato kada je bježeći iz vojske dospio u zatvor kaže kako ga je najviše mučilo što nije smio čitati.

“Najviše me mučilo što nisam smio misliti, čitati, pa da ću izaći iz te ljudske sramote kao kreten, idiot, kukavica, kandidat za propalicu. Odlučih pobjeći, još danas, što prije, odmah, umaknuti ili poginuti”, napisao je u Uspomenama objavljenim u knjizi Naši ljudi i krajevi (1910.).

Matoš i glazba

Posebno je osjećao glazbu. Kao sin orguljaša u crkvi Svetog Marka svirao je violončelo još kao dječak, a muzicirao je zajedno s tadašnjim zagrebačkim glazbenicima među kojima je bio i učenik češkog skladatelja i čelista Davida Poppera (Autobiografija, Vedrina,1923.). Sa Stjepanom Radićem koji je svirao tamburicu, kombinirao je klasično i tradicionalno narodno. Violončelo mu je u danima izbjeglištva bilo, kako je sam naveo ” jedini prijatelj, hranitelj i tješitelj” koje ga je vodilo u različite “salone… i bodrilo na dugačkim putovima“. (Dojmovi, ogledi, ISBN 86-7727-002-7). Duboko osjećajući glazbu, pišući u Parizu 27. lipnja 1900. (Dojmovi, ogledi, ISBN 86-7727-002-7).) pita se :

“Odakle tajanstvena sila glazbi? Zašto je tako jasno u svom dojmu ovo ništa što priča o nečemu , ili to nešto što priča o ničemu? Možda stoga jer je muzika najljepša evokacija vječnosti. I lijepi se dani glazbe kao da primiču kraju. Čajkovski i Brahms su pokojnici, Dvořák i Massenet starci. U nas oslabljuje veličajno osjećanje vječnosti… Čovjek se sve manje osjeća žarištem veselja. U nas Europejac tone u azijski fatalizam. Oduzmite mu osjećanje onog svijeta, u kojemu su sve mogućnosti vjerojatnosti i nestat će velike umjetnosti, kao što se trune(rasipaju) dragulji iz đerdana prekine li se nevidljiva svilena uzica.”

Pjesnik Hrvatske

Antun Giustav Matoš bio je najveći “hrvatski pjesnik i pjesnik Hrvatske,” kako ga je nazvao Silvije Strahimir Kranjčević. Kroz svoja djela izkazao je ljubav, prije svega prema domovini, bilo da piše o ljepoti njenih krajeva, jeziku, ljudima i događajima i s čijom patnjom se konačno i poistovjetio u pjesmi “1909.” Vođen idealom slobode bio je protiv umjetnika kojima je “umjetnost što je i noju pjesak, kojemu riječ nije grom, ili jecaj narodnog supatnika”. Volio je Hrvatsku, prepoznavao je sve ono što ugrožava njen prosperitet kao i sve ono što bi je moglo podići i pišući o tomu stvorio je djela aktualna i danas.