“Kroz svoje slikarstvo želim sebi objasniti prošlost, sadašnjost i budućnost, zapravo kontinuitet života”, riječi su velikog hrvatskog i kanadskog slikara Antona Cetína, koji je do sada održao samostalne izložbe u cijelom svijetu, sudjelovao na zajedničkim, značajnim svjetskim izložbama, čiji se radovi nalaze u mnogim svjetskim muzejima i galerijama i koji je ušao u kanadske, američke, hrvatske i internacionalne leksikone. Stalna izložba njegovih radova nalazi se i u galeriji u Čazmi koja od 2001. nosi njegovo ime.
Opus Antona Cetína je ogroman i zadivljujući. Promatrajući određene cikluse kao cjeline, odnosno njihov redoslijed, očarava nadolazak uvijek novih ideja, razrađenih kao teme s varijacijama. Ciklusi, snagom svih slikarskih elemenata doimaju se kao protoci misli s dilemama, pitanjima, spoznajama, emocijama i nadom, neupitno zaokupljenih transcendentnim i čežnjom za vječnim.
Kompozicije s Evom i pticom, s prepoznatljivim motivima Antona Cetína, kao zaigranost u dobroj kazališnoj predstavi ili kao zov Grozdana i Grozdane, pokazuju neiscrpnost imaginacije i fantastičnu slikarsku moć predstavljanja na drugi način, uvijek s novom expresijom, otvarajući neizmjernost tema i asocijacija. Eva sa svom svojom simbolikom stalno upućuje na život i kroz različite prikaze na njegovo bogatstvo i različitost, na njegovu ugroženost, nastavak i vječnost.
Posebno su zanimljivi ciklusi sa žitnim poljima, koji se mogu promatrati kao zanimljivi i originalni prikazi kanadskog pejsaža, ali kao i razvoj i bujanje života i međusobne interakcije (Wheat Fields A8, 1981.).
Bila mi je velika čast i radost kada se gospodin Anton Cetín u siječnju 2016., kratkim e-mailom odazvao na razgovor. Posebno sam zahvalna gospodinu Cetinu na poklonjenom vremenu jer se upravo nalazi u tijeku priprema za pet izložbi, planiranih za rujan u Hrvatskoj, a što sam tek na kraju razgovora saznala. Radi se o izložbama u galerijama i muzejima njegovog užeg zavičaja – Čazmi, Bjelovaru, Kutini, Petrinji, a potom i u Zagrebu. Zbog osjećaja pripadnosti i srodnosti sa svojim rodnim krajem povodom 80. obljetnice života sve izložene radove daruje galerijama, muzejima i Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u navedenim gradovima.
Jasna Lovrinčević: “Vaš umjetnički rad, prezentacija i recepcija u svijetu su kolosalni i zadivljujući, kao i životni put koji vas je vodio od ranog djetinjstva u Bojani, preko Zagreba, Pariza, Toronta i preko Vaše umjetnosti u cijeli svijet.
Molila bih Vas ako biste mogli nešto reći o Vašim počecima u umjetnosti, kada ste zapravo počeli slikati, odnosno crtati? Kako ste prepoznali u sebi slikara, odnosno crtača?”
Anton Cetín: “Crtati sam počeo dosta rano, koliko se sjećam već u petoj-šestoj godini, a slikati nešto kasnije. Kada razmišljam o tome što se sve od tada pa do danas u mojem životu događalo, uključujući i bavljenje umjetnošću, sve više dolazim do uvjerenja da je ipak iza nekih događaja stajala jedna vrsta vodilje, zaštitnice – možda bi se moglo reći – više sile. Već veoma rano u djetinjstvu upoznao sam, doživio i preživio mnoge strahote Drugog svjetskog rata. Ali u tom i takvom vremenu bilo je i pozitivnih trenutaka. Vjerujem da se sve to odrazilo ne samo na moje viđenje života već i na, kao što sam već rekao, bavljenje umjetnošću. Kako je u to ratno doba bilo rizično izlaziti izvan kuće moje znatiželjno i neumorno promatranje zvijezda i razmišljanje o tome što se to zapravo događa u tom beskrajnom misterioznom prostoru-svemiru bilo je moguće jedino noću – kroz prozor.
1945. po svršetku rata, imao sam devet godina, jedne noći pojavio se jedan nevjerojatno čudesan san u kojem sam vidio neke neobične arhitektonske objekte i još neobičnije letjelice meni do tada nepojmljive, a čuo i glas da će se u skoroj budućnosti slični objekti graditi ne samo na Zemlji već i u prostoru izvan nje – svemiru. Iz tog sna kasnije su nastali ciklusi Svemirski brodovi i Svemirska arhitektura.
Vrijeme od 1954. do 1964. proveo sam najprije na Školi primijenjene umjetnosti (ŠPU) a zatim na Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu. Profesori i na ŠPU i na ALU, većinom poznati hrvatski umjetnici svojim umjetničkim iskustvom i znanjem kroz upoznavanje i usavršavanje slikarskih i grafičkih tehnika uvodili su nas u tajne umjetničkog zanata. Nakon studija uvjereni u našu akademsku potkovanost odlučno i hrabro krenuli smo na put s ciljem ostvarenja našeg umjetničkog sna. Međutim, na tom putu nije baš sve išlo onako kako smo zamišljali, nismo očekivali da će biti toliko trnovit. A koliko smo na kraju bili uspješni pokazat će nam ostvareno.
Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, a zbog zloslutne prijetnje apokaliptičnih razmjera A bombom situacija u svijetu bila je krajnje ozbiljna, ispunjena strahom i zabrinutošću za naš ne samo opstanak nego i nepredvidljivu budućnost. Kao reakcija na to 1965. nastali su moji crteži Zlokobne ptice. ”
Pariz – Nastanak Eve
Jasna Lovrinčević: “Od 1966-1968 proveli ste u Parizu kada je nastao Vaš značajan opus od oko 250 umjetničkih djela. To pretpostavlja fantastičnu stvaralačku aktivnost. Što je bio glavni impetus tog intenzivnog stvaralaštva? Godine 2008. u Muzeju Mimara u Zagrebu bilo je izloženo 100 Vaših pariških radova i povodom otvaranja te izložbe rečeno je kako ste “često u intimi ateljea pogledali te radove kao drage uspomene, dugo zapretene u srcu…”Što je to što Vas posebno veže za ta djela? Jeste li već bili u Parizu prije tog boravka? Molila bih Vas ako biste mogli nešto više reći o tom vremenu koje se navodi kao važna poveznica za razvoj Vaše umjetnosti kada ste uveli Evu u Vašu umjetnost?”
Anton Cetín: “Prvo moje putovanje izvan domovine bila je ekskurzija s grupom studenata s Akademije u Pariz 1964. Drugo putovanje u Francusku, s odlukom u njoj i ostati, bilo je početkom 1966. A da bi se u njoj moglo ostati i živjeti trebalo je naći posao koji će to omogućiti. Od umjetnosti se nije moglo živjeti, osobito ne za novodošle i nepoznate. Deset izabranih ilustracija, koje sam pored više od stotinu drugih učinio za publikaciju Od pješaka do rakete u izdanju izdavačke kuće Mladost u Zagrebu, ponio sam sa sobom i pokazao g. Tamagnou, direktoru na odjelu za ilustracije u izdavačkoj kući Larousse u Parizu. Oduševljen kvalitetom tih ilustracija svojom dobrotom uputio me k jednom od pet tada najpoznatijih ilustratora Pariza i njihovom izravnom suradniku J.M. Rabecu, koji mi je odmah ponudio posao. Pored drugih stvari na polju dizajna radio sam i ilustracije za publikaciju Planètes & Satelites u izdanju kuće Larousse. Problem ostanka u Francuskoj i života u Parizu time je bio riješen. Dvogodišnji boravak u Francuskoj bio je uistinu intenzivan i plodan. Uz posao i učenje jezika sve slobodno vrijeme posvećivao sam stvaralaštvu. Našavši se tako u jednoj novoj, drugačijoj i slobodnijoj sredini s već osjetno blažom međunarodnom zategnutošću, moja umjetnost odjednom je doživjela veliki preobražaj. Iznenada sunce, vedrina i nada u bolje sutra u novonastalim radovima otvaraju nove kreativne mogućnosti. 1966.- 67. tu nastaju Fantomi, nasljednici zagrebačkih Zlokobnih ptica, oslobađajući se polako opterećenja bremena nedavne prošlosti odlučno smjeraju prema jednoj pozitivnijoj, svjetlijoj budućnosti.
Tu je 1967. bila rođena i moja Eva. Još od samog svog postanka, kroz različite civilizacije i kulture tijekom povijesti, Eva je bila okružena zagonetkama, preobražajima i obožavanjima, što se ni do dana današnjeg, usprkos našoj današnjoj prosvijećenosti, još nije promijenilo. Ona predstavlja ženstvenost, darovateljicu života, duh mira i sklada, simbol stvaralačke duhovnosti – dakle duhovno biće. U mojim radovima često je srcolikog oblika, a srce je središte života, volje i razboritosti, inteligencije i mudrosti, simbol zemaljske i božanske ljubavi i kao takva, Eva je inspiracija i pokretačka snaga koja moju kreativnu energiju usmjerava prema stvaranju jednog za mene novog svijeta, svijeta vizije moje umjetnosti. Ulje na platnu Majčinstvo smatram jednim od prvih radova lika Eve, koji će se u bezbrojnim varijacijama u mojim radovima nastaviti odražavati kasnije, u Kanadi. Pariški opus radova: skica, crteža, gvaševa, kolaža, slika i litografija ostvaren unutar samo 19 mjeseci provedenih u Parizu bio je stvarno impozantan. Bio je to rezultat jednog zaista istinskog stvaralačkog poriva.”
Prva samostalna izložba
Jasna Lovrinčević: “U Parizu ste održali izložbu, što pretpostavljam, nije bilo jednostavno ostvariti. Bilo bi zanimljivo saznati o okolnostima realizacije te izložbe? ”
Anton Cetín: “Jednog lijepog proljetnog dana 1967. šetajući Montparnassom odjednom sam se našao ispred Atelier Edouard Noël, ušao i u njemu sreo vlasnika, šarmantnog gospodina Noëla. Nakon upoznavanja i razgovora ponudio mi je mogućnost rada u ateljeu pod izuzetno povoljnim uvjetima, što se nije moglo odbiti. U svako slobodno vrijeme odlazio sam u atelje i već do jeseni učinio nekoliko litografija u boji kojima je bio oduševljen. Na moje veliko iznenađenje ne samo što mi je ponudio izložbu nego i boravak s mogućnošću rada u njegovom izvan Pariza dvorcu i biti moj mecena. Izložbu sam prihvatio, a ostalo, zbog tada već planiranog odlaska iz Pariza, nisam. Usprkos toga, početkom veljače 1968. moja, prva u životu, samostalna izložba jednog dijela radova nastalih u Parizu, bila je otvorena u Atelieru Edouarda Noël.
Iako se pariški ciklus s vremenom osjetno smanjio za planiranu putujuću izložbu u Hrvatskoj ostalo je još dovoljno za izabrati 100, po mojem mišljenju najkarakterističnijih radova za jednu takvu izložbu. Izložba pod nazivom ”100 pariških radova” bila je tijekom 2006., 2007. i 2008. održana u muzejima i galerijama u 11 hrvatskih gradova: Čazmi, Kutini, Koprivnici, Križevcima, Bjelovaru, Vinkovcima, Našicama, Slatini, Virovitici, Zagrebu i Splitu.”
Kanada – Vrijeme intenzivnog stvaralaštva
Jasna Lovrinčević: “Iz Pariza ste otišli u Kanadu. Kako je Toronto kao nova sredina djelovao u smislu umjetničkog nadahnuća, odnosno stvaralačkog naboja?”
Anton Cetín: “Po dolasku u Kanadu, odnosno Toronto, nakon privikavanja na novu sredinu, sasvim drugačiju od nedavne pariške, sve slobodno vrijeme nastojao sam maksimalno posvetiti slikarstvu i grafici. Intenzivnim i predanim radom rađale su se nove teme, ciklus Ljubavnici, ciklusi Istraživanje onoga(drugog)svijeta i Razmišljanje o beskonačnosti. U ciklusu Ljubavnici zagrljeni likovi u prostoru odražavaju ne samo osjećaj slobode gibanja u njemu nego i vjerovanje u sposobnost ljudskog uma da svoju neograničenu imaginaciju proširi i izvan granica Zemlje.
Ciklus Istraživanje onoga (drugog) svijeta u biti je nastavak ciklusa Ljubavnici – koncepcija u kreativnom i tehničkom smislu je ista samo što se sada ljubavnicima pridružuju letjelice – svemirski brodovi, čijom pojavom raspon prostora se odjednom osjetno proširuje, dobiva jednu novu dimenziju i samim tim otvara bezgranične mogućnosti daljnjega njegovog istraživanja. U ciklusu Razmišljanje o beskonačnosti specifičnim tehničkim pristupom rješavanja ustrojstva rada naročito na površini papira pospješuje se postizanje kompleksnih, gotovo surealističnih površina i dubina unutar jednog novog, drugačijeg prostranstva. U to prostranstvo s izrazito jasnim, oštrim linijama ucrtani su prozori – zatvoreni, poluzatvoreni ili potpuno otvoreni i u njih opet ucrtani ili uslikani Zemlja ili neki drugi planet, a ponekad i lik Eve. Prozori se pojavljuju kao portali sugerirajući nam neko drugo mjesto – drugu dimenziju, što sve zajedno očituje ne samo ideju o beskonačnosti i njeno proširenje u svim smjerovima nego i pokušaj da se ta ideja kroz intelektualnu organizaciju geometrijskih oblika transformira u jednu određenu realnost.”
Vjera u svoje stvaralaštvo
Jasna Lovrinčević: “Poslije Pariza, samo godinu dana ili kraće nakon dolaska u Kanadu održali ste izložbu 1969. godine. Slijedile su izložbe 1971. 1973., a 1974. već ste izlagali u Japanu, Belgiji, ponovno u Kanadi, a onda slijedi skoro cijeli svijet…Ovaj podatak fascinira. Jeste li osobno bili nazočni na svim otvorenjima? Koliko je bilo teško ili jednostavno organizirati sve te izložbe? Molila bih Vas ako biste mogli nešto reći o tome jer vrlo malo umjetnika ima takvo iskustvo.”
Anton Cetín: “Izlagati sam počeo već samo godinu dana nakon dolaska u Kanadu. S izložbama po Kanadi polako su se otvarale mogućnosti izlaganja i izvan nje. Uz pomoć ljudi koje sam tijekom izlaganja upoznavao i s njima surađivao nove izložbe bilo je sve lakše ostvariti. Obzirom da su se izložbe ponekad istovremeno održavale i u drugim zemljama u svijetu nazočan sam mogao biti samo na nekim od njih, obično na onim većim i važnijim. A sve to moglo se ostvariti samo ustrajnim i požrtvovnim radom, neizmjernom voljom i nadasve vjerovanjem u sebe i u svoje stvaralaštvo.”
Preokret u stvaralaštvu
Jasna Lovrinčević: “Jedanput ste govorili o prometnoj nesreći 1972. i kako ste tada na neki način shvatili svrhu svog života. Molila bih Vas ako možete nešto više o tome reći? Također ste izjavili kako ste nakon te nesreće željeli se boriti protiv svega negativnog u svijetu. Na koji način? Danas se negativno ne prihvaća kao negativno i dobro se ne smatra dobrim, što zapravo u toj relativnosti smatrate dobrim?
Anton Cetín: Prometna nesreća 1972. bila je krajnje kritična. U jednom trenutku kao u nekom tunelu ispunjenim, meni teško opisivom bjelinom, u par sekundi vrtoglavom brzinom prolazili su momenti iz mojeg života, a onda je sve odjednom prestalo i nestalo. Probudio sam se nekoliko sati kasnije u bolnici u krevetu pokraj kojeg je stajao liječnik rekavši mi da sam imao nevjerojatnu sreću preživjeti. Imao sam osjećaj kao da sam se ponovno rodio i sukladno tome jedno novo, pozitivnije shvaćanje vrijednosti života i njegove duhovnosti prouzročilo je veliki preokret u mojem stvaralaštvu. Nakon jednogodišnjeg oporavljanja, slika započeta prije nesreće, u kojoj su se sada na osnovi u njoj doživljenog dogodile mnoge promjene, završena je pod nazivom Ponovno rođenje. Isto tako i slika Postojanje – nastavljanje. Moja izjava da se protiv svega negativnog u životu borim pozitivnim proizlazi upravo iz doživljenog u toj prometnoj nesreći. Mislim da postavka da se danas negativno ne prihvaća kao negativno i dobro se ne smatra dobrim spada u takozvano generaliziranje na koje nemam odgovora.
Ciklus Eva i mjesec iz 1974.- 75. od više desetaka crteža i kolaža prikazuje dva lika iz mitologije ljubavi – Evu i mjesec, u njihovoj dugoj i složenoj tijekom povijesti ikonografiji protkanoj Evinim stalnim i nepredvidljivim promjenama. U tim crtežima i kolažima nastojao sam ostvariti sve bogatstvo oblika, boje i materije koje bi moglo pomoći u realizaciji novih ideja u novim ciklusima ili pojedinačnim temama. Iz tog ciklusa nastala je slika velikog formata, 183×549 cm, triptih Slavljenje svemira, a potom slike, također velikih formata, triptih Tri gracije, triptih Poziv, Eva u crvenom sa svojim duhovnim simbolom i još mnoge druge.
Pejsaži okolice Calgarya
Jasna Lovrinčević: Ciklus Žitna polja nastala osamdesetih godina su prikazana kao beskrajna linija u koncentričnim krugovima, ali jedno polje, Contoured Field II se doima više kao labirint. Jesam li dobro vidjela? Otvaraju li žitna polja pitanje determiniranosti i slobode jer na slici Wheat Field A8, 1981. doima se kao da beskrajnu liniju netko povlači iz visine !?
Anton Cetín: Ciklus Prerija nastao je nakon leta u Calgary 1980., leta koji me se posebno dojmio. S nekih desetak kilometara visine iz zrakoplova očaran viđenim žitnim poljima, oranicama, neobrađenim površinama, jezerima nisam jednostavno mogao odoljeti to ne zabilježiti s nekoliko skica olovkom i fotografijama, osjećajući jedan novi ciklus na pomolu, ciklus jedne vizije u jednom drugačijem okruženju. Bilo je zaista impresionirajuće promatrati te ogromne površine sada toliko umanjene s jasno određenim formama, strukturama i bojama odražavajući se u prostranstvima koje su zapremale. Srž ideje radova ovog ciklusa dobrim dijelom usmjerena je prema likovnom prikazu struktura formiranih obrađivanjem zemlje, a i prema samom opisu utjecaja iskustva u odnosu na prostor i perspektivu. Linije u koncentričnim krugovima ili drugim oblicima žitnih polja ustvari su linije nastale košenjem žita kombajnom, a gledane s tih visina vrlo lako se mogu doimati kao labirint. Na ovu temu u nepune dvije godine, od 1980. – 1981., nastao je prilično velik broj crteža, kolaža, slika i grafika. Periodično od 1981. pa do danas ova tema još uvijek je aktualna – 2015. nastao je novi niz radova Inspiracije pōlja u kojima je lik Eve s njima vidljivo povezan.
1981. godina bila je izuzetno važna i plodna u mojem slikarstvu. Po prvi put u svojem punom razvoju pojavio se lik Eve u profilu, a potom ciklus Eva i cvijet-ptica, kombinacija Eve, ptice i cvijeta o kojem je Tomislav Ladan na otvorenju moje samostalne izložbe u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci 1988. u Zagrebu između ostaloga rekao: ”Mistično i vitalističko trojstvo žena-ptica-cvijet ima nepobitne tradicionalne korijene u duhovnosti ženstva, s kultom životvorne žene i duha koji simbolizira ptica, uz cvijet koji je ljubav i sama priroda.” Iz te povezanosti 1983. nastala je velika slika Eva i cvijet-ptica u plavom, zatim slike različitih veličina: Ekstaza, Sa žutom cvijet-pticom, Sa zelenom kosom, Misterij i druge.”
Razmišljanje o onostranom svijetu
Jasna Lovrinčević:” Jedanput je prenešena jedna Vaša izuzetno zanimljiva izjava kako imate osjećaj da živite ne samo na Zemlji već i na nekom drugom mjestu i da je to razlog zašto su vaši likovi uvijek u nekom prostoru ili postoji neki prozor u drugu dimenziju. Slika pod nazivom Motion in Space VIII, 2000, ili diptih Eva nekad i sad, 1993 ili Play in Blue,1992., kao i ciklus slika pod nazivom Raninbow, nastale 2012. s plavom bojom pozadine sugeriraju potpunu uronjenost u plavi prostor. Može li se ovaj plavi prostor na ovim slikama povezati s prostorom kojeg osjećate?”
Anton Cetín: “Obzirom da svi mi živimo na Zemlji i da s nje svakodnevno gledamo u taj beskonačan i tajanstven prostor-svemir i razmišljamo o tome što se sve u njemu događa moja osobna razmišljanja o tome bazirana na mojim još iz djetinjstva događajima, a i kasnijim o kojima sam već govorio, u pokušaju ostvarenja svega mogućeg doživljenog a i onog transcendentalnog došao sam do spoznaje da sam, gledano sa Zemlje, osobno, a samim tim i moje stvaralaštvo dio tog svemira i u njemu nekog drugog mjesta i zbog toga imam osjećaj kao da živimi na tom nekom drugom mjestu.
Od 1987. do 2000. nastalo je bezbroj radova: slika, pastela, crteža, kolaža i grafika u različitim tehnikama obrađujući teme povezane s onima još iz ranih 70-tih, o razmišljanjima o beskonačnosti, onostranom i nepoznatom svijetu, Put u nepoznato, Igra u plavom, diptih Eva tada i sada, Pogled u beskonačnost I, II, III, Ushit, Razmišljanje o onostranom svijetu I, II, III, među inim.”
Ekspresija boja
Jasna Lovrinčević: “Kada se promatraju Vaši radovi nastali u Kanadi s izraženim bojama koje stvaraju jak dojam i stvaraju jednu atmosferu koja djeluje na promatrača, a u Monografiji, u tekstu Branke Hlevnjak navodi se rečenica “Ove su boje, prema riječima autora, izabrane s razlogom”, odmah se promišlja o Goetheu, Mondrianu, Kandinskom, Rudolfu Steineru… Ponovno se nameće pitanje izbora boja, je li taj izbor svjestan proizašao iz poznavanja teorijskih tekstova navedenih autora ili je izbor nesvjestan vođen umjetničkom intuicijom? ”
Anton Cetín: “Početkom 2001. započeo sam s radom na novom ciklusu slika na platnu u kombiniranim tehnikama, tada još bez naziva, ali koji je u sebi već nosio znakove uznemirenosti tog vremena. 11. rujna nakon stravičnog događaja ulijetanja zrakoplova u blizance Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku i u dimu i vatri njihovog rušenja otišao sam u atelje s namjerom nešto od toga zabilježiti – prenijeti na platno. Međutim, pod dojmom svega viđenog i doživljenog, obuzet snažnim emocijama, nisam bio u stanju ništa učiniti. A onda odjednom, na moje veliko iznenađenje, ciklusu se pojavio naziv Uznemireni svemir! Kako sam se uvijek osjećao pobornikom humanosti i duhovnosti imao sam sada neutaživu potrebu angažirati se u ovom enormno zahtjevnom ciklusu i ovim stravičnim događajem ukazati na nehumanost koja nas okružuje i upozoriti na sve agresivnije namjere našu humanost i duhovnost što je više moguće ograničiti, da ne kažem uništiti. U radovima ovog ciklusa izvanjski objekti, uglavnom trokutastih oblika, usmjereni su prema Evi koja se povlačenjem u svoj svijet nastoji zaštititi od njihovih prijetnji. Boje, osobito u kombinaciji s crnom, crvenom i zelenom unutar tih izvanjskih objekata izabrane su s razlogom, jer na najbolji način opisuju njihovu agresivnost. Nakon nepune tri godine intenzivnog rada ciklus Uznemireni svemir nikako se nije mogao pomiriti s činjenicom što sam ga priveo kraju, uporno se htio vratiti, jer očito je još uvijek bio uznemiren.
Neposredno nakon završetka potresne teme Uznemireni svemir uslijedio je 2003. novi ciklus Oživljavanje o kojem je Ivanka Reberski za katalog povodom desete obljetnice Galerije Anton Cetín 2001.- 2011. u Čazmi između ostalog napisala:- U Cetínov svijet odjednom je ponovno nagrnula svjetlost. Iz žarke sunčeve kugle, koja sada dominira, zrači silna energija. Iz tog energetskog polja šire se pozitivni impulsi, a na tankoćutnom licu neizostavne ”Eve” izbija osjećaj neizmjerne čežnje i nadanja, a bez nade ne bismo više mogli vjerovati u bolji svijet. Taj se pozitivni naboj nastavlja i na slikama nazvanima Oživljavanje I i Oživljavanje II iz 2003. Kao da je na njima tankom bijelom vertikalom podijelio svijet na sadašnje i prošlo ili buduće vrijeme, na dobro i zlo, na svjetlo i tamu s kojima nas je tako izravno suočio naslikavši blještavu sunčevu kuglu na tamnom plavetnilu koje može asocirati i noć i more i nebo i daljinu i dubinu. Sve ostaje otvoreno našim asocijacijama i dano mašti na volju. U tome se i sastoji znakovitost Cetínove likovne retorike.”
Duga kao znak Svemogućeg
Jasna Lovrinčević: “Od 2008. godine pojavljuje se ciklus radova pod nazivom Duga. Što zapravo dugine boje (duga) znači za Vas?”
Anton Cetín : Serija Dúga pojavila se kao rezultat promatranja dúge, kao takve i razmišljanja o njoj kao fenomenu ljepote i značaju njenih boja o kojima se spominje i u Bibliji. Vjeruje se da je dúga znak Svemogućeg. Također se spominje i u priči o Noi kada se ispred njega, slijedeći potop, pojavio Bog i na nebu ukazala lijepa dúga označavajući njegovu slavu i moć. ”
Jasna Lovrinčević: “Slika Duga 35, 2012, bez Eve, modificirani konus ispunjen duginim bojama koji plovi beskrajem, ali podijeljenim s tri nijanse plave boje, stvara dojam vrhunca jednog slijeda promišljanja ili spiritualnog traženja, koji se može pratiti na Vašim radovima, ali i slikarskog istraživanja, koje se kroz vrijeme također prati u Vašem opusu. Promatrajući ovu sliku u stvaralačkom nizu, kao da se čuje trijumfalna glazba, finale (ovo je osobni doživljaj) ili indiferentnost. Predstavlja li ova slika možda i kraj stvaranja umjetnosti, na slici nema Eve kao “stvaralačke snage”, odnosno predstavlja li ona realizaciju dugog traganja u umjetnosti ili kulminaciju jedne spoznaje? Rainbow series 2008. i 2009. mene osobno, kao shema podsjećaju na Jakoba Boehme i njegove Filozofske sfere ili Oko vječnosti (Eye of Eternity). Može li se povući ta paralela ? S druge strane, u jednom videu snimljenom u vrijeme nastanka serije radova Žitna polja, rekli ste kako kroz svoje slikarstvo pokušavate sebi objasniti, prošlost, sadašnjost i budućnost, odnosno kontinuitet života. Može li se ciklus Rainbow također shvatiti u tom kontekstu? ”
Anton Cetín: “U Seriji nastaloj 2008. i 2009. i onoj 2012., pored rješavanja sklada i ravnoteže dúginih boja s likom Eve upućuje nas se i na ne samo slikarska istraživanja nego i na rješavanja smještaja ostalih elemenata u kompoziciji s njenim likom unutar okvira slike. Isto tako i na razmišljanja i traženja ne samo estetskih vrijednosti, nego i duhovnih. Za postizanje, osobito ovog potonjeg, plava boja je od iznimne važnosti. Uz rečeno da kroz svoje slikarstvo pokušavam sebi objasniti prošlost, sadašnjost i budućnost, odnosno kontinuited života, serija Dúga se također može shvatiti u tom kontestu. A misao da Vas osobno, kao shema, serija Dúga podsjeća na Jakoba Böhme i njegove Filozofske sfere ili Oko vječnosti – iznoseći u njima doživljaje svoje vizije i spoznaje jedinstva svemira i sam primitak posebnog Božjeg poziva, za svaku je pohvalu. Samim tim da se radi o četiristogodišnjem vremenskom razmaku za mene čak i ulaziti u bilo kakve u ovom kontekstu poveznice s imenom Jacoba Böhme moglo bi se shvatiti ili protumačiti i suviše aspirirajućim. Zato na Vaše pitanje može li se povući ta paralela odgovor bih ipak prepustio Vama.
Serija Dúga 35, bez Eve, pokušaj je ostvarenja nečega novog u mojem radu – ostvarenja osjećaja zvuka glazbe. Za vrijeme slikanja gotovo uvijek prisutnu glazbu, uglavnom klasičnu, vidim važnom sastavnicom mojeg stvaralaštva. I zato me Vaš osobni doživljaj kao da se, promatrajući tu sliku, čuje trijumfalna glazba, finale, ne samo ne iznenađuje nego, ako mi je dopušteno reći, istovremeno počašćuje i potvrđuje ostvarenje istog. A o tome predstavlja li ova slika možda i kraj stvaranja umjetnosti, jer na njoj nema Eve kao ”stvaralačke snage”, mogu samo reći da i na mnogim drugim mojim slikama nema Eve, što ne znači da ona u njima svojim duhom nije prisutna.”
Jasna Lovrinčević:” Likovi, odnosno simboli koji se ponavljaju, lik Eve, srce, ptica, duga, čine na određen način prepoznatljivost Vaših radova. Jesu li ti simboli nastali promišljeno, posve svjesno ili kao unutrašnja nužnost izražavanja svega onog što ovi likovi označavaju svojom simbolikom, inače već prihvaćenom i poznatom? Koristite li ove simbole za označavanjei nečeg drugog što nije sadržano u njihovim konvencionalnim značenjima, a pretpostavljam kako i promatrač Vaših slika stvara novu simboliku za sebe?”
Anton Cetín:” Mnogi moji likovi, odnosno simboli (lik Eve, srce, ptica, cvijet, boje dúge – dúga) nastali su promišljeno, posve svjesno, ali ima i onih koji su nastali kao unutrašnja nužnost izražavanja više nečeg drugog što nije sadržano u njihovim konvencionalnim značenjima, što, kako kažete, vjerojatno i svaki promatrač (mojih slika, a vjerujem i slika drugih autora) stvara novu simboliku za sebe, u nekom svojem svijetu.
Još 1978. godine kanadski kritičar i povjesničar umjetnosti Gordon McLennan u svojem osvrtu na moje stvaralaštvo za artmagazine37 pored ostalog napisao je: – Za Cetína, umjetnost civilizira i humanizira. Umjetnik se bavi duhovnom istinom. On stvara jer nema izbora.”