Razgovor – Ivica Matijević, slikar i kipar

Ivica Matijević (Foto: Jasna Lovrinčević)

“Za mene je kreativnost dozvoliti slučaju da dobije mjesto u stvaralačkom procesu”, kaže slikar i kipar Ivica Matijević, s kojim sam razgovarala krajem veljače, u njegovom ateljeu, u Moersu.

Ivica Matijević, poznat po svojim umjetničkim objektima, nakon završenog Studija slikarstva i likovnih znanosti na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, od 1991. živi u Njemačkoj, gdje djeluje kao slobodni umjetnik. Samostalno i u okviru skupnih izložbi redovno izlaže u Njemačkoj i Bosni i Hercegovini, a izlagao je i u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj, Poljskoj, Crnoj Gori, Španjolskoj i Meksiku. Radovi mu se nalaze u više muzeja i zbirki u različitim zemljama i na javnim i u sakralnim prostorima Njemačke i Bosne i Hercegovine, a jedno djelo mu je odabrano za kolekciju Njemačkog federalnog parlamenta u Berlinu.

Ivica Matijević je umjetnik velike osobnosti, prepoznatljivog stila i s razvijenom vlastitom tehnikom rada. Susret s njim i s njegovim djelom je izuzetan događaj. Jednako su dojmljivi, njegova srdačnost, uvjerenost u svoj radu, odnos prema radu, ljubav prema umjetnosti i njenoj moći kao i njegova djela kojim ste okruženi čim stupite u njegov atelje. Ulaskom u atelje, istovremeno ste suočeni sa slikom na suprotnom zidu, zapravo okruglim drvenim objektom, velikih dimenzija koji vas odmah zaokupi svojom modrinom, osutom bojama. Prizor veličanstven i misteriozan, poput noćnog zvjezdanog neba i već ste uvedeni u neku drugu dimenziju. S tim osjećajem promatrate ostale objekte i u svakom prepoznajete monumentalnost i jedinstvenost, bilo da se radi o drvenim skulpturama, različitim objektima, drvenim minijaturama ili modelima za javne prostore. U ateljeu je i jedan rad, pripremljen za izložbu povodom obilježavanja stote obljetnice Bauhausa. Ivica Matijević je jedan od pozvanih umjetnika za sudjelovanje na toj izložbi.

“Za arhitekturu Bauhausa je karakterističana čista gemetrijska forma, ravan krov. Naziv izložbe je Inspiration Bauhaus“, rekao je Ivica Matijević, koji je i na skulpturi za ovu izložbu primijenio svoju originalnu tehniku, jednu vrstu intarzije.

Ivica Matijević kaže kako je ovu tehniku inicirao jedan slučajan događaj. Njegova trogodišnja kćerkica igrajući se, u šupljinu drveta stavila je jednu drvenu olovku i kada je nije mogla više sama izvući, Ivica joj je pokušao pomoći, ali nije ni on uspio nego je olovku presjekao.Tada je primijetio koliko je taj detalj unio živosti na tu drvenu površinu i odlučio na sličan način drvene bojice koristiti u svom umjetničkom radu.

Do 1996. Ivica Matijević bio je poznat kao slikar. Zanimljivo je kako je prvu izložbu svojih slika, rađenih u ulju na šperploči, održao kao petnaestogodišnjak, u srednjoj školi, u Maglaju. Uljane boje dobio je na dar od svog ujaka kada je imao samo deset godina.

Jasna Lovrinčević: “Zašto ste ustrajali na drvetu i što vas je privuklo ovom, prirodnom materijalu?”
Ivica Matijević: “Već dvadesetak godina radim isključivo u drvetu. Drvo je jedan topal materijal koji je moguće kiparski i slikarski obrađivati. Radeći u drvetu, ja vodim i jedan dijalog između prirodne ljepote i forme i estetike koja nastaje mojom rukom. Prirodna struktura drveta kao živoga matrijala mene inspirira, znači, radim na jednom živom materijalu. Kako sam ja iz Bosne, ja imam jedan poseban osjećaj prema drvetu. Bosna je šumovita. Tek kada odemo iz Bosne, primijetimo koliko je to u nama.”

Jasna Lovrinčević: “Kako definirate svoje radove u drvetu koji se postavljaju na zid, a doimaju se kao slike, fantastično obrađene, glatke površine, zapravo bez teksture? ”

Ivica Matijević: “U likovnom žargonu rečeno, ja radim objekte. Moji objekti imaju visinu, širinu i dubinu i u procesu stvaranja koristim se kiparskim i slikarskim alatom. Alat kojim radim je bor mašina kojom bušim rupe, u koje stavljam olovke i ugrađujem ih, zatim nanosim razne strukture i boje na površinu, i to između 20 do 40 slojeva boje. Što je jako interesantno, u mom procesu rada je i vrijeme faktor, odnosno činjenica; kada ja odem iz ateljea, moji radovi rade i dalje. Dok sam ja kući, to se suši i u tom procesu sušenja, nastaju strukture, pukotine i forme koje je nemoguće kontrolirati. To može biti i jako inspirativno. I sljedeća faza je, faza arheologa. Ja te boje počinjem brusiti, pri čemu moram točno prepoznati trenutak kada je dosta, kada treba stati.

Da bih ja koliko – toliko točno mogao kontrolirati taj proces, uvijek sebi napravim jedan arhiv, listu boja koje sam nanio na jednu sliku. Kod brušenja skidam određene slojeve i mogu predosjetiti otprilike koja je boja sljedeća. Može se desiti da tim procesom skinem previše boje i onda je sve propalo, svih 30 do 40 dana, koliko sam radio na tom djelu.

Klasično slikarstvo je nanošenje boje kistom na platno. Ako mi se boja ne sviđa, sačekam da se osuši i nanosim novi sloj. Kod mene je obrnut proces. Ja skidam boju.Taj princip sličan je radu
arheologa koji skidaju sloj po sloj zemlje i time prodiru u prošle epohe.”

Princip slučaja

Jasna Lovrinčević: “Znači kontrolirate proces nastajanja djela, znate što želite postići, ali jedan dio u procesu stvaranja je nesvjestan?”
Ivica Matijević: “Ja sam sve te boje svjesno nanosio i ono što se desilo je taj princip slučaja. Taj princip slučaja je kod mene poželjan jer kroz njega dobivam strukture koje je nemoguće naslikati. To su određeni estetski momenti koje je potrebno prepoznati. Kombinacija boje i drugih materijala stvaraju iznenađujuće efekte. To donosi i jednu svježinu u umjetnost.

Inače klasično slikarstvo koje sam ja nekad radio, više je svjesno u procesu nastajanja, dok je ovdje slučaj i kontrola što moj rad karakterizira.

Za mene je kreativnost dozvoliti slučaju da dobije mjesto u stvaralačkom procesu.”

Jasna Lovrinčević: “Često je na vašim objektima, na slikovnoj površini uočljiv jedan naznačen rub. Je li to također svjesni dio procesa?”
Ivica Matijević: “Jedan važan i prepoznatljivi aspekt moje umjetnosti je taj konstruktivistički dio gdje ja islikavam određene geometrijske forme i linije i pokušavam sve to donekle ograničiti i smiriti.”

Ivica Matijević (Foto: Jasna Lovrinčević)

Jasna Lovrinčević: “Vaša djela većinom imaju nazive. Kako ih dajete?”
Ivica Matijević: “Naziv se slici ne daje nego se desi u procesu nastajanja. Ime djela je nešto što je nastalo kao i slika. Ne mogu ja unaprijed dati naziv ili naslov, onda bi to bio rad na temu kao kod narudžbi. Dakle naziv se desi u procesu nastajanja ili se ne desi, nema nikakve obaveze.”

Jasna Lovrinčević: “Što je za vas umjetnosti?”
Ivica Matijević je odmah kratko odgovorio “sve” i iskreno se nasmijao.

Ivica Matijević: “Sve! Što je za mene umjetnost? Teško pitanje. Život nije umjetnost, ali život bez umjetnosti je puno siromašniji nego s njom. Ja imam sreću da je, pored moje obitelji, moj poziv, moje zanimanje također i moja velika ljubav. Znači umjetnost je moja preokupacija. Ja sam svaki dan u ateljeu. Počinjem u osam sati i završavam poslije podne u pet sati. Meni inspiracija nije potrebna, ja je crpim iz rada, ja sam u jednom kontinuitetu. Naravno, kroz ovih 20-30 godina umjetnosti, način moga razmišljanja i pristupa slici postali su, kao znanost. Ja sam stalno u tom nekom estetskom procesu proispitivanja i istraživanja. Još uvijek je to za mene avantura i traženje. Svaka slika je jedan novi izazov. Pri svakom početku rada na novom djelu, često imam osjećaj kao da radim prvi put.”

Kocke obogaćene intarzijama

Jedna serija drvenih objekata Ivice Matijevića je u obliku kocki, umjetnički oblikovanih i obogaćenih intarzijama. Iako masivne, doimaju se kao da su bez težine i u toj svojoj fantastičnoj jednostavnosti pune su neke unutrašnje energije.

Jasna Lovrinčević: “Kako su zapravo nastale ove kocke?”
Ivica Matijević: “Ponekad i bezvrijedni komadi drveta koje često dobivam od prijatelja, inspiriraju me i zahvaljujući mojoj orginalnoj tehnici, postaju, nadam se, nešto posebno. Danas mnogi misle da je za napraviti umjetničko djelo dovoljno dva sata.To ne postoji. Kod mene je jako važno imati strpljenja, ustrajnosti i biti jasan i precizan, imati koncept i viziju kako nešto treba izgledati i to ne danas, za dva sata već za mjesec dana ili dva mjeseca.”

Jasna Lovrinčević: “Napravili ste seriju kocki. Zanimljivo je, sve su različite i svaka traži da se promatra odvojeno.”

Ivica Matijević: “Jedan zanatlija stvara djela alatom koji mu je poznat i svojm zanatskim umijećem ili spretnošću, dok jedan umjetnik svaki put počinje od nule. Ja baratam tehnikom, poznajem tehniku, ali put, kako napraviti, kako udahnuti djelu auru, je put koji ne ovisi o tehničkoj preciznosti. Jedna slika mora imati auru, ona ne mora biti lijepa i dopadljiva, ali bi trebala kod publike inicirati neka nova razmišljanja i diskusiju. Inače je to samo prepisivanje, ilustriranje neke ideje. Ja to ne akceptiram kao umjetnost. Znači, u umjetnosti se mora vidjeti i visina i dubina i svi oni lomovi koji u jednom umjetničkom djelu moraju postojati. Što je specifično za moja umjetnička djela danas, je to da imaju estekski kvalitet. Ja sam perfekcionist, stilistički gledano. Kažu da moja djela izgledaju kao da su barokna, odnosno da imaju visoku estetsku vrijednost. To je vrlo važan element kojem ja uvijek težim da ga dostignem. Slika se mora napraviti profesionalno, estetski i tehnički mora imati visoku kvalitetu i mora imati emocionalni naboj.”

Sa istoka

U ateljeu Ivice Matijevića pozornost privlači također jedna visoka skulptura u drvetu, koja je jedna od pedesetak koje je Matijević do sada napravio. Kaže kako bi ih jedanput želio vidjeti jednu pored druge.

Ivica Matijević: “Radi se o stojećoj figuri. Zove se Sa istoka. Proces nastajanja ovakvih djela je meditativan i intenzivan. Praktično figuru oslobađam iz drveta. Vođen strukturom i prirodnom formom rasta, pokušavam otkriti što se krije ispod površine. Svaka greda ima svoju mističnu snagu, ima nešto posebno u sebi i ja bih tu mogao ponoviti riječi Michelangela koji je rekao: U svakom kamenu je jedan osoba unutra i ja je samo trebam osloboditi.”

Javni radovi

Ivica Matijević je izuzetno tražen umjetnik. Mnoge radove radi po narudžbi, od kojih su neki upravo u tijeku izrade, a dva se nalaze na trgovima u Neukirchen-Vluyn: bronzana figura pod nazivom Heimat (Domovina) i Klompe.

Jasna Lovrinčević: “Je li za bronzanu figuru u Neukirchen-Vluynu bio zadan naziv Domovina?”
Ivica Matijević: “Heimat je figura, nastala 2004. Taj rad, poklon je gradu od jednoga poduzetnika koji se zvao Imre Ladocsi, porijeklom iz Madžarske. On je to financirao zajedno s Gradom. Ustvari, on je to ostavio gradu Neukirchen-Vluyn, u znak zahvalnosti za uspješne godine koje je kao poduzetnik proveo u njemu. To je muški lik, 2 metra visok, u sredini je rasječen. Na figuri je napisana riječ Domovina na 70 različitih jezika jer toliko nacija živi u tom gradu.”

Jasna Lovrinčević: “Za koga su rađene Klompe?”
Ivica Matijević: “Klompe su interesantan projekt. Dobio sam prije deset ili petnaest godina narudžbu, napraviti spomenik udruženju Die Vluyner Klompenfreunde (Prijatelji klompa iz Vluyna). Postoji tradicija da se na tom trgu gdje su Klompe postavljene, pleše u klompama jednom godišnje. Tom Udruženju pripada 300 do 400 parova.U potrazi za idejom, pitao sam što oni rade, što se dešava kada oni plešu u klompama. Moja supruga, koja je iz tog grada rekla je “pod se trese” i tako da sam ja napravio klompe, muške i ženske na kosoj podlozi, da se vidi ta dramatika pokreta. Radeći na tom djelu, ja sam se morao pozabaviti tradicijom i kulturom ovog ovdje naroda. To je i Nijemcima bilo vrlo interesantno da netko tko nije tu rođen, može razumijeti jednu tradiciju koja se čuva par stotina godina. Pored klompa napisan je također tekst jedne pjesme na plattdeutsche Sprache (donjonjemački dijalekt).”

Jasna Lovrinčević: “Jedna Vaša slika nalazi se u kolekciji Njemačkog federalnog parlamenta u Berlinu. Koja je to slika i kako je odabrana za tu prestižnu zbirku?”
Ivica Matijević: “Svake godine, oni traže pisane dokumente od približno 1000 umjetnika iz Njemačke. Umjetnici dobiju poziv, znači 1000 umjetnika šalje kataloge. Od 100 umjetnika zatraže se originali i od cirka 10 umjetnika se otkupe djela. Ja sam imao sreću da sam bio među tih deset. Mi umjetnici ne možemo sami sebe preporučiti Komisiji. Predlažu nas muzeji, galerije, povjesničari umjetnosti ili kustosi koji postavljaju izložbe. Godine 2008., između ostalih umjetničkih djela izabrana je i moja slika Der Weg (Put), 2002., ulje na platn, veličine 180 x120 cm.”

Sakralna umjetnost

Ivica Matijević je poznat i u Njemačkoj i u Bosni i Hercegovini po sakralnim djelima, postavljenim u više različitih crkvi. Za crkvu St. Marien Kirche u Duisburgu ( Svete Marije) i za St. Quirinus Kirche u Neukirchen-Vluyn (Svetog Quirinusa) po narudžbi je napravio Križni put, a u Svetom Quirinusu još i oltarnu sliku i monumentalnu sliku Uskrsnuća. Ove godine prvi put je angažiran u jednoj evangelističkoj crkvi u Morseu, za koju po narudžbi radi Drvo života. To je impresivno umjetničko djelo, kružnog oblika, promjera dva i pol metra, koje je u fazi izrade.

Matijevićev je zapravo prvo iskustvo s likovnom umjetnošću još kao dijete doživio kroz sakralnu umjetnost nazarenaca.

Ivica Matijević: “Kod nas su slike u crkvi bile poticaj za razmišljanje i meditaciju.”

Jasna Lovrinčević: “Kada ste počeli slikati sakralne slike?”

Ivica Matijević: “Jako rano, a i na Akademiji u Sarajevu. Akademija je osnovana početkom sedamdesetih godima. Profesori su bili mladi i moderni i nije bilo nekog posebnog pravca ni stila. Imali smo slobodu i mogli smo dosta eksperimentirati. Iako je bila komunistička zemlja, nije bilo sociorealizma kao u zemljama Istočnog bloka. Imati umjetničku slobodu često je teže nego dobiti konkretan zadatak. Mi smo imali profesore koji su nam znali dati instrukcije i svakog od nas uputiti koji korak dalje, ali ne da idemo njihovim putem nego da ostanemo na svom putu. Ja sam na četvrtoj godini prvi put napravio sakralnu sliku. Profesor je došao i rekao: “Ivice, što je to? Dobro izgleda.” Profesori su bili liberalni i otvoreni. Nikakvih problema nije bilo. Ja sam vrlo sretan i zahvalan bivšim profesorima koji su nas učili disciplini, upornosti i jednoj lijepoj kultiviranoj likovnoj osjećajnosti.”

Jasna Lovrinčević: “Jesu li narudžbe za crkve bile s određenim zahtjevima, u smislu stila ili načina prikaza teme?”

Ivica Matijević: “Ja kao umjetnik imam apsolutnu slobodu jer u Katoličkoj Crkvi ne postoji kanon kao na primjer, u Pravoslavnoj Crkvi. Znači, mi umjetnici ako dobijemo narudžbu od Katoličke Crkve, imamo slobodu, interpretirati i napraviti sliku onako kako mi to vidimo. Naravno, sakralna arhitektura je vrlo zahtjevna i jedan od zadataka ili izazova za umjetnika je napraviti djelo koje će se uklopiti u taj prostor, ne u smislu da se podredi nego da ga oplemeni. Unošenjem jednog umjetničkog djela u crkvu, ono dobiva sasvim novu funkciju i ulogu koja je možda i puno viša nego sama slika. Ja sam napravio stotinjak djela u različitim crkvama, ovdje i u Bosni.
Kada govore o meni kao umjetniku koji se bavi i sakralnom umjetnošću, često kažu i za druge moje objekte koje ja radim, da imaju nešto od te sakralne monumentalnosti i veličine. Raditi za sakralne prostore, za Crkvu, uvijek je zadovoljstvo za mene. Ja se ne moram posebno mijenjati, svoje nazore i svoj stil da bih napravio jednu sakralnu sliku. To se vidi i na ovoj narudžbi Drvo života. Mislim da je to nemoguće naučiti, to čovjek ili nosi, ima u sebi ili nema. Mi umjetnici trebamo nekad tako velike teme da bi napravili posebna djela. Još uvijek imamo strahopoštovanje prema tim prostorima. Crkve su oduvijek najveće i najjače mecene likovne umjetnosti.”

Jasna Lovrinčević: “Za crkvu sv. Marije u Duisburgu napravili ste jednu instalaciju. O kakvoj se instalaciji radi?”
Ivica Matijević: “Radi se o instalaciji Uskrsnuće. Ta instalacija je nastala kao zajednički projekt sa mnom i članovima crkvene zajednice. Oni su donijeli neke predmete i oblike i mi smo za tri- četiri dana taj projekt napravili ovdje, u mom ateljeu. Između ostalog, u toj instalaciji visi jedno ogledalo na temu uskrsnuća. Uskrsnuće je jedna čežnja; pitamo se što će se desiti dalje, poslije. Ogledalo je jedan simbol jedne realnosti i naše fizičke prisutnosti. U Uskrsnuću se radi o tome; prvo pogledaj sebe u ogledalo, možda si ti već ishod nekog uskrsnuća. Prije nego što počneš tražiti u budućnosti, prvo prepoznaj momenat u kojem živis i kako živis, prepoznaj sam sebe.”

Dozvoliti sebi zalutati u sliku

Ivica Matijević (Foto: Jasna Lovrinčević)

Razgovarajući o tome kako se danas od umjetnika traži na neki način da pojasne svoju umjetnost, Ivica Matijević, polazeći od spoznaje da od svih osjetila, čovjek najviše koristi vid, zagovara doživjeti vizuelnu umjetnost gledanjem.

Ivica Matijević: “Od svih čula, najviše koristimo vid, sva ostala čula samo 10 procenta i opet pored toga mnogi traže upute, neki tekst napisan, odnosno nešto napismeno. Što je zanimljivo, kada je u muzeju ili galeriji postavljena neka velika slika, svi odmah gledaju tekst pored slike, naziv, godinu nastanka i tehniku, kao da će kroz to ime slike bolje moći shvatiti sliku, prepoznati i doživjeti. U vizuelnoj umjetnosti se radi o tome, sebi i svom razumu, svom osjećaju, svojim očima, dozvoliti prepoznati sliku, zalutati u sliku, doživjeti sliku, a ne pokušati sliku odgonetnuti teorijski ili bilo kako drugo. Što znači ta slika? Otvori oči i gledaj!”

Jasna Lovrinčević: “Danas kada nas umjetnost teško može iznenaditi nečim apsolutno novim, koliko je teško biti originalan, naći svoj put?”

Ivica Matijević: “Činjenica je da mi živimo u jednom vremenu kada nema posebnih likovnih tendencija, nekih stilova. Ako ne postoji neki jaki stil danas, 2019. godine, za današnje umjetnike je to u jednu ruku i sreća i nesreća. Mnogi koji nisu u stanju naći svoj stil, vode se modom i trendovima. Oni koji imaju svoj stil, njima je svejedno kuda vjetar puše, što se dešava, oni idu slobodno svojim putem. Ovdje, u Njemačkoj kažu “Heutige Stillosigkeit ist unsere Stil in Kunst” (današnji nedostatak stila je naš stil), ali to, ne imati stila i imati apsolutnu slobodu, za mnoge znači da lutaju, da traže. Za mene, ne! Ja sam uvijek znao što hoću, gdje i kako raditi. Ja imam svoj stil u umjetnosti, ja sam prepoznatljiv. To je ono za čime se uglavnom teži u umjetnosti. Mi shvaćamo to kao kompliment kada se kaže: “Ti imaš svoj brend!” To je veliki kompliment.”

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2014 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.