Slavica Klimkowsky- spisateljica kratkih priča na njemačkom jeziku

Slavica Klimkowsky

Slavica Klimkowsky je umjetnica kratkih priča, većinom nagrađenih i uvrštenih u više antologija. Predsjednica je berlinskog udruženja pisaca Autorenforum Berlin, u kojem je dugo bila jedina strankinja. Nakon sudjelovanja na natječaju Autorenforuma s pričom Leise Stimme, kasnije objavljene u knjizi Texte, Typen, Temperamente, ponuđeno joj je članstvo. Organizatorica je i voditeljica literarne pozornice WortArt u Berlinu. Izdavač je dviju antologija s najboljim tekstovima, literarnih natječaja Autorenforuma Berlin, za 2014. i 2017. godinu.

Rođena je u Mičetincu, u Podravini, u Zagrebu je završila gimnaziju, a studij medicine i menađerstva u Berlinu. Prozne tekstove piše od studentskih dana, ali objavljuje ih tek od 2009. godine kada je na natječaj dnevnih novina Tagesspiegel, poslala svoju priču Die Federboa koja je ušla u finale. Već 2011. godine, na literarnom natjecanju u istim novinama, bila je dobitnica Prve nagrade za svoju kratku priču Tanz in der Sturmnacht, objavljene u atologiji Tanz mit mir.

Obradovao me odaziv Slavice Klimkowsky na razgovor, znajući iz razgovora s njom, kojeg smo vodile prije tri godine, za njen, uz kretivni rad, zgusnuti raspored, koji uključuje razne literarne projekte u Njemačkoj i drugim zemljama, suradnju s njemačkim i internacionalnim književnicima, redovna sudjelovanja na Sajmu knjiga u Frankfurtu i Leipzigu, a ove godine je i koordinatorica projekta na njemačkoj saveznoj razini “Tjedan jezika i čitanja 2019.” za pokrajine Hessen, Rheinland Pfalz, Saarland i Baden-Würtemberg. Već sutradan, nakon našeg razgovora imala je zakazan nastup autora i glazbenika na svojoj literarnoj pozornici WortArt.

Jasna Lovrinčević: “Na Vašoj literarnoj pozornici WortArt već ste ugostili i predstavili više pisaca i glazbenika. Možete li malo više reći o ovom Vašem angažmanu?”
Slavica Klimkowsky: “WortArt sam osnovala u Charlottenburgu, zajedno sa svojim kolegom Matthiasom Rische, koji je također član Autorenforuma jer smo vidjeli da ima potrebe. Vidjeli smo da u pojedinim dijelovima grada nema puno literarne ponude u kombinaciji s glazbom. Ljudi rado dolaze. Svaki drugi četvrtak u mjesecu, imamo program s čitanjem i glazbom. Sutra imamo jednu njemačku pjesnikinju i još jednog autora s glazbenicima.”

Jasna Lovrinčević: “U Vašoj biografiji navodi se kako imate internacionalnu suradnju. Koga biste izdvojili?”
Slavica Klimkowsky: “Da, to su većinom pisci koji žive ovdje, u Njemačkoj, ali koji dolaze iz drugih država. Tako sam imala jako lijepu suradnju s Hinemoana Baker. Ona je na Novom Zelandu imala svoju glazbenu emisiju, glazbeni je producent, skladateljica i literarni autor. Ovdje, u Berlinu, prije dvije godine boravila je kao Writer in Residence. Jako joj se dopalo tako da je ostala u Berlinu. Ja sam napisala tekst, jednu priču u pet dijelova. Ona je za svaki dio napisala po jednu pjesmu i uglazbila je.Te pjesme su napisane na engleskom, njemačkom i maorskom jeziku.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li to zajedničko djelo objavile, kako se ono predstavlja kao cjelina, u smislu kombinacije teksta i zvuka?”
Slavica Klimkowsky: “Imale smo čitanje u Schwartzsche Villa u Kulturamt Steglitz, u Velikom salonu. Bio je veliki broj posjetitelja iako je bio mjesec srpanj kada je sezona čitanja već bila završena. Nažalost, nismo to djelo zajedno objavile, ali bila je to jako, jako lijepa suradnja.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste Predsjednica Autorenforuma u Berlinu? Za što ste odgovorni kao Predsjednica?”
Slavica Klimkowsky: “Najstarija literarna pozornica u Berlinu je Autorenforum. Djeluje trideset i pet godina, ima jako renomirane članove kao Felicitas Hoppe, Ulrich Woelk, Susanne Kliem, Doris Anselm… Bila sam deset godina član Predsjedništva i od početka ove godine sam Predsjednica. Odgovorna sam za cijelu organizaciju kao i organizaciju priredbi. Ove godine imamo jedan literarni natječaj za kratku priču. Temu će odabrati spisateljica Doris Anselm, a članovi Foruma bit će i članovi ocjenjivačkog suda. U listopadu bit će dodjela nagrada. Svi radovi trebaju biti dostavljeni anonimno i trebaju biti kriptirani. Žiri će odrediti kriterije i po sustavu bodovanja odlučiti o pobjedniku.”

U svibnju ćemo imati Dugu noć knjiga (Lange Buchnacht) u Oranienstrasse. Oranienstrasse se nalazi u berlinskom Kreuzbergu i tamo je uvijek bila dobra atmosfera. To me uvijek veseli jer je sve puno literature.

Autorenforum redovno organizira autorska čitanja, svojih članova ali uvijek se trudi da napravi kontakt i suradnju i s drugim autorima. Ove godine sudjelujemo s čitanjima i u “Tjednu jezika i čitanja.”

Tjedan jezika i čitanja – promocija jezika i literature

Jasna Lovrinčević: “Ove godine Vi ste koordinatorica za nekoliko njemačkih saveznih pokrajina za projekt “Tjedan jezika i čitanja 2019.” (Woche der Sprache und des Lesens 2019), nazvanog “festival jezika”. Kakav je to projekt i kakva je Vaša uloga kao koordinatorice tog projekta?
Slavica Klimkowsky: “Tjedan jezika i čitanja” je festival jezika, posvečen jeziku kao poveznici između ljudi različitih kultura i generacija. Prvi put se održao 2006. u berlinskoj četvrti Neukoelln, a 2012. u cijelom Berlinu. Ove godine organizira se od 18. do 26. svibnja, u cijeloj Njemačkoj. Taj tjedan mogu se organizirati: autorska i druga čitanja, predavanje, izložba, proba zbora, kazališna predstava, radionica, tečaj jezika, flash mob i drugo.

Zadnji put u Berlinu, 2012. bilo je jako lijepo. Bila je divna, slavljenička atmosfera i onda smo radili na tome da taj Tjedan jezika i čitanja bude i u cijeloj Njemačkoj. Dobili smo potporu Saveznog ministarstva za obitelj, starije osobe, žene i mlade. Pokroviteljica je supruga njemačkog Predsjednika. Imamo dobru rezonanciju. Važno nam je da se što više ljudi prijavi za sudjelovanje. Ja sam koordinatorica za Hessen, Rheinland Pfalz, Saarland i Baden-Würtemberg što znači, ja dajem impulse. To organiziraju ljudi u svojim sredinama i sve je u njihovoj odgovornosti. To je znak da je čovjek dio nečeg velikog jer će se događati u cijeloj Njemačkoj.

Ja ću organizirati literarnu šetnju po otoku Mierendorffu, usred berlinske četvrti Charlottenburg, koja će trajati četiri sata. Sudjelovat će šest članova Autorenforuma i dva gosta. Čitanja će se održati na tri mjesta; dječja literatura će se čitati na dječjem igralištu, otočne priče na obali rijeke Spree i u parku, a šetnja završava u jednom baru na plaži.”

Jasna Lovrinčević
: “Vi ste također članica Udruženja pisaca kriminalističkog žanra, njemačkog govornog područja, Syndicat, koji organizira godišni susret pod nazivom Criminale. Imate li u vašem opusu također i kriminalističke priče?”
Slavica Klimkowsky: “Ja sam u tom udruženju već dvije godine kao amiga, ja ne pišem kriminalističke tekstove. Bila sam često na njihovim simpozijima i tu sam puno profitirala jer su sudjelovali jako dobri pisci, nije se radilo samo o kriminalističkim tekstovima nego i o strukturi tekstova. Bilo je jako, jako lijepo i zato sam odlučila podržavati ih kao amiga. Zato sam u Syndikatu. Tamo ima dosta mojih prijatelja i uvijek je lijepo provesti nekoliko dana u jednom gradu, gdje se sve vrti oko literature, čitanja, suradnje i druženja.

Kao amiga, nemam pravo glasa, ne mogu glasovati. Odlučila sam im pristupiti i zbog toga što je jako lijepo bilo na njihovom godišnjem susretu, prošle godine, u Halleu an der Saale. Bilo je 300 autora, poznatih i manje poznatih. Grad nam je puno pružio, gradonačelnik je divan bio prema sudionicima. Program se održavao u crkvama, bibliotekama, knjižarama, policijski orkestar je svirao, grad nam je omogućio prijevoz na sva događanja, u svako doba dana. Ove godine će taj susret biti u Aachenu, nažalost neću ići zbog privatnih razloga.”

Umjetnost jednostavnosti

Jasna Lovrinčević: “Vi ste nositeljica nekoliko nagrada. Na Frankfurtskom sajmu knjiga 2013., na natječaju časopisa Buchjournal i nakladnika Bastei Lübbe, od 1000 prispjelih radova vaša priča Albtraum, bila je među dvadeset nagrađenih, a 2011. dobili ste nagradu Tagesspiegela za priču Tanz in der Sturmnacht, objavljenu u antologiji Tanz mit mir .
Nositeljica ste i nagrade Lesejackpot Autorenforuma Berlin za priču Der Flur, objavljenu 2011.
Najnovija nagrada koju ste primili, dodijeljena vam je na Sajmu knjiga u Leipzigu, 2018. godine
kao pobjednici literarnog natječaja pod nazivom Umjetnost jednostavnosti (“Die Kunst der Einfachheit”). Vaš tekst je objavljena u knjizi “Gerettet: Geschichten in einfache Sprache”.
U objašnjenju je navedeno da su priče napisane jednostavnim jezikom i da su namijenjene ljudima kojima je inače objavljena literatura teško razumljiva, a ipak žele čitati dobru literaturu.

Koliko je bilo teško za vas pisati jedan takav tekst, odnosno koliko je teško sebe ograničiti i prisiliti, pisati jednostavnim jezikom?”

Slavica Klimkowsky: “Ja sam već obaviještena da ću dobiti nagradu i ove, 2019. godine. Priču sam predala i žiri je odlučio o nagradi. Svečanost dodjele nagrade održat će se ove godine, na Sajmu knjiga u Leipzigu, 23.ožujka.

Pisati te tekstove je veliki izazov za mene, ali ja to radim od srca. Zvuči kao kič, ali to je stvarno od srca.

Nije mi jednostavno pisati tu literaturu. To je jedna literarna forma koja ima svoja pravila i moramo se po njima ravnati. Piše se samo u prezentu, moraju biti samo glavne rečenice, mora biti zaplet, tema, razvoj, sve mora biti kao u pravoj priči, koja se može, naravno i drugačije pisati. Ne smiju se koristiti složenice niti strane riječi, ni komplicirane riječi.

Ja prvo napišem tekst, onda ga obradim i pojednostavim sve dok nije sve jasno i jednoznačno. Mora se jednostavno pisati, ne smije se suptilno pisati. Ne može se između redova čitati. Ja sam prvo mislila pisati tekst tako da bi ga možda mogao čitati i netko, tko je navikao na kompliciraniju literaturu, ali to je već kompliciran tekst. Svaka rečenica mora biti jedna izjava i ona mora odgovarati toj ciljanoj publici. I ja se tih pravila pridržavam.

Zanimljiv je kako je 2016 kada su Holandija i Flandrija bili počasni gosti Sajma knjiga u Frankfurtu, Literaturhaus Frankfurt dao zadatak poznatim piscima da napišu jednostavnu priču. Ti ljudi su se namučili, ali nisu imali ni vremena, a možda ni volje za takvo pisanje, tako da je za vrijeme čitanja tih priča, iz publike došla jedna gospođa, za koju su inače te priče bile namijenjene i rekla da ona ne razumije taj tekst. Tada se nametnulo pitanje, što je to jednostavna priča, odnosno jednostavni jezik?

Treba imati malo više empatije i osjećaja. Do tada se u Njemačkoj o jednostavnom jeziku nije gotovo ništa znalo, dok u Holandiji, to ima veliku tradiciju jer tamo je veliko tržište za takvu literaturu. Sada je rečeno kako u Njemačkoj ima trinaest milijuna ljudi koji bi koristili literaturu s jednostavnim jezikom, koji bi rado čitali, ali se razočaraju kada uzmu u ruku neku knjigu koju ne razumiju.

Moja prijateljica, Alexandra Lüthen napisala je za izdavačku kuću Duden Verlag jedan polemički spis, u kojem objašnjava zašto je taj jednostavni jezik važan. Ta mala, ali važna knjiga bit će predstavljena na Sajmu knjiga u Leipzigu, gdje će Alexandri Lüthen također biti dodijeljena nagrada, ne za tu knjigu, ali za jednu kratku priču na jednostavnom jeziku.”

“Mozaik – Roman”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste koautorica s četiri duža teksta u knjizi Brandschatz – Die Erfindung einer wahren Geschichte, u kojoj je jedanaest autora pisalo tekstove na istu temu, o životu likovnog umjetnika Alberta Müllera. Autor i izdavač je Rainer Schildberger po čijoj naruđbi je i pisana ta knjiga. To je zanimljiva forma, obzirom da se radi o romanu različitih pisaca. Zadnji put u razgovoru, spomenuli ste da ćete pisati na sličan način i drugu knjigu?”

Slavica Klimkowsky: “Roman Brandschatz – Die Erfindung einer wahren Geschichte je izašla i predstavljema u Leipzigu, na Sajmu knjiga. Jako je zanimljivo da ima još zainteresiranih za tu knjigu. Mi smo bili započeli jedan novi projekt, roman o jednom mladiću koji je zbog niza životnih okolnosti, dvije godine živio u šumi, gdje je preživio i zime i ljeta. Mi smo napisali tekst, ali nismo pisali s takvim elanom kao što smo pisali prvu knjigu o Albertu Mülleru i njegovom ekscesivnom životu jer mi svi živimo u gradu i nemamo osjećaj za jedan takav život u šumi. Tekstovi su kod našeg izdavača, koji je objavio i knjigu o Albertu Mülleru.”

Jasna Lovrinčević: “Pisanje mozaičnih tekstova, u smislu različitih autora, poznati su u japanskoj tradiciji haiku poezije kao i u američkoj novijoj literaturi. Kako je došlo do toga da pišete takav mozaični roman i postoji li takva tradicija u njemačkoj literaturi?”

Slavica Klimkowsky: “Naš umjetnički voditelj i koordinator, Rainer Schildberger je o tome godinama razmišljao. Novac za taj projekt je dobiven još davne 2006. ili 2007. godine. I mi smo napisali preliminarni tekst, napravili čitanja i to je bilo jako lijepo, a onda se to stišalo. Međutim, Rainer Schildberger nije nikad odustao od te ideje. Pitao je tko želi, mi smo se priključili i jako dobro smo radili zajedno.

Poznato mi je da je nekoliko pisaca kriminalističkog žanra zajedno pisalo jedan roman. Proveli su zajedno deset dana u izolaciji, u jednoj kući i tada je nastala knjiga od njih deset autora. Mi smo pisali ovdje u Berlinu, odvojeno, kako je tko mogao. Pri objavi romana, moralo se točno označiti od kojeg autora je koji tekst što je za autorska prava jako važno. Ne smije biti malo pišem ja, malo piše netko drugi. Tako pišu naši prijatelji, bračni par, Eric Hansen, američki žurnalist i njegova gospođa Astrid Ule. On pravi strukturu, a ona piše tekst i to je jedna cjelina, ne zna se što je od koga i oni objavljuju pod imenom Ule Hansen. Kod nas se točno zna, čije je koji tekst. Mi smo pojedinačni autori. Kod nas mora biti naslov i ime pisca, a Rainer Schildberger je za knjigu napravio redoslijed tekstova. Bila je to jako zanimljiva suradnja.”

Slavica Klimkowsky

Umjetnica kratke priče

Jasna Lovrinčević: “Vi ste spisateljica kratkih priča. Veliki svjetski pisci, poznati većinom po dužim književnim formama, pisali su također kratke priče kao Ernest Hemingway, Johann Wolfgang von Goethe, Fjodor Dostojevski, Ivo Andrić i drugi. Što vas je privuklo kratkoj priči? Što je prednost kratke priče?”
Slavica Klimkowsky: “Ja pokušavam roman napisati, ali ja sam pisac kratkog daha. Napisala sam 130 stranica, ali nadam se da ću ove godine završiti.

Ja volim kratku pričui priču. Jako mi se sviđa kratka priča jer se u njoj opisuje jedno određeno vrijeme, jer je sve jako skoncentrirano, poanta dolazi drugačuje nego u romanu, gdje se pojavljuje tek nakon puno, puno stranica. Sviđa mi se jer se mnoge stvari mogu tako lijepo u kratkoj priči opisati. Posve drugačije je strukturirana nego roman. Drago mi je da kratka priča opet dobija na popularnosti, pogotovo poslije dodjele Nobelove nagrade za literaturu, kanadskoj spisateljici kratkih priča Alice Munro.

Bilo je prije teško prodati kratke priče velikim izdavačkim kućama. Trend se mijenja i sve se više objavljuju. Evo, jučer sam, ovdje u Berlinu, bila na čitanju kratkih priča Jurice Pavičića, koji će na Sajmu knjiga u Leipzig izlažiti zbirku svojih kratkih priča i to me jako veseli.”

Jasna Lovrinčević: “Zanimljivo je da ste počeli pisati u studentskim danima, a objavljivati tek u zrelijoj dobi.”
Slavica Klimkowsky: “Imam jedan crveni kofer i u njemu se nalazi sve što sam pisala od studentskih dana, prije nego sto sam s pedeset godina izašla u javnost. Ponekad se sama čudim da sam ja to sve napisala. S pedeset godina sam odlučila: ja sada želim vidjeti, sviđa li se uopće nekome to što ja pišem. Poslala sam jednu kratku priču na natječaj u Tagesspiegel i odmah sam ušla u finale i onda sam nakon dvije godine, 2011. dobila nagradu. Buchjurnal mi je dodijelio nagradu 2013. za priču Alptraum na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Tu je priču objavio Bibliofilen Gesellschaft u svojoj knjizi Jahresgabe. Te su knjige numerirane, jako su lijepo napravljene, s kožnim uvezom. Bila sam sretna što su u svoje izdanje uvrstili moju priču.

Uvijek sam slala svoje tekstove na natječaje i bile su uvijek ili nagrađene ili objaveljene. Prošle godine sam poslala kratke priče na četiri natječaja i tri su bile među nagrađenim i objavljene u raznim knjigama. Ušla sam u antologije, ne samo s migrantskim temama nego i s ovdašnjim aktualnim temama.

Još u studentskoj dobi osamdesetih godina, jednu svoju priču poslala sam jednom profesoru literature i on je tada napisao lijepu kritiku za nju s napomenom što bih mogla poboljšati. I sada imam tu njegovu kritiku, ispisanu pisačim strojem, papir je već pomalo požutio. Danas, ponekad koristim poneke dijelove ili različite situacije iz tih svojih starih priča jer su ti tekstovi konzervirali neki moj osjećaj kako sam ja tada nešto vidjela. Iz vremena kada je mojih četvero djece bilo malo i kada sam radila, imam samo manje zapise.”

Prvi roman

Razgovarajući o različitim Slavicinim kratkim pričama, spomenuli smo i priču Mama Oblak, u kojoj majka odlazi na rad u Njemačku, a kćerka ostaje na Dravi, u Podravini.

Slavica Klimkowsky: “Kratka priča Mama Oblak prevedena je na ruski jezik. To je u stvari i dio jednog romana kojeg ja pišem. Sve što je autobiografsko u tom romanu, jest Podravina.”

Jasna Lovrinčević: “Znači li to da je ipak roman autobiografskog karaktera?”
Slavica Klimkowsky: “Ne, sve je fikcija. To nije autobiografija. Podravina je jedino inspiracija za opise rijeke i sela jer ja dolazim iz Podravine. Roman je smješten u dva kulturna okružja; djetinjstvo u Podravini, odrastanje u Berlinu, ali figure su sve fiktivne, ništa nije autobiografsko, kao što nije ni u priči Mama Oblak. Obično ljudi misle da je autobiografsko, ali nije. Tako misle i za druge priče. U jednoj mojoj priči, nagrađenoj u Baden- Wüttembergu i objavljenoj u jednoj zbirci božićnih priča, Echte und falsche Plätzchen (Pravi i krivi kolačići), opisano je, iz perspektive jedne odrasle osobe njeno sjećanje na djetinjstvo i mladost. Svi su pitali jesam li ja to osobno doživjela. Nisam, ništa od toga ja nisam doživjela. Sve su te osobe fiktivne i događaji su fikcije.”

Jasna Lovrinčević: “Pisanje je kreativan rad, povezan s inspiracijom. Gdje i iz čega crpite ideje za svoja djela?”
Slavica Klimkowsky: “Dok šetam pored rijeke Spree, ja u mislima pišem, ali to se uvijek drugačije razvije kroz pisanje na papiru. I u vremenu kada mi ništa ne pada na pamet, ja počinjem obradu teksta. Kada počnem pisati, sve je već na mom monitoru. Onda se moraju sve rečenice “izglancati” da to lijepo teče, da tekst bude lijep.”

Jasna Lovrinčević: “Pravite li zabilješke?”
Slavica Klimkowsky: “Uvijek. Sve što mi dođe na pamet; neka misao ili lijepa formulacija. Ponekad dok sjedim u kafiću, a ja jako volim kafiće, pomislim: “A, tu bi se moja protagonistica jako dobro osjećala.” Tada dobro razgledam taj kafić i onda smjestim svoju protagonisticu u taj kafić.”

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2019 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.