“Za mene je glazba kao misao bez granica. Kao što je misao slobodna tako i glazba mora biti slobodna jer samo tako može otvoriti nove svjetove i voditi u nove svjetove. Za mene je jednako važno staru tradiciju njegovati i novo tražiti i naći”, kaže Johann Schmelzer, orguljaš i skladatelj sakralne glazbe, s kojim sam razgovarala 25. svibnja 2016.

Još kao dječak Johann Schmelzer bio je privučen zvukom orgulja u crkvi sv. Petra u Koblenzu. “Kralj svih instrimenata” kako je nazvao orgulje W.A.Mozart u razgovoru s tadašnjim najpoznatijim graditeljem klavira i orgulja Johannom Andreasom Steinom, orgulje slušatelju mogu pružiti bogat i raznolik zvuk orkestra, zaglušujuću snažnu bujicu tonova, kao i zvuk svečan i plemenit, ali i kontemplativan i smirujući.

Bilo mi je uvijek zanimljivo slušati orgulje

Johann Schmelzer: “Kad sam bio ministrant volio sam slušati orgulje u našoj crkvi i to mi je uvijek bilo zanimljivo. Za Prvu pričest kao poklon od roditelja dobio sam električne orgulje koje nisu bile namijenjene za izvođenje crkvene glazbe već za popularnu glazbu. Nisam pohađao nastavu za orgulje, svirao sam po sluhu i sam istraživao. Uvijek sam pokušavao reproducirati što sam čuo u crkvi. Kad je naš orguljaš godinu dana zbog bolesti bio odsutan, svećenik je tražio tko bi ga zamijenio i ja sam se prijavio. Nije bilo isto svirati na crkvenim orguljama i na onim koje sam imao kući. Bio je petak kad sam prvi put svirao u crkvi, kad je obično dolazilo oko 30 do 40 vjernika na svetu misu pa nije bio veliki rizik ako ne bih možda dobro svirao. Svećeniku se moje sviranje svidjelo pa me pozvao da sviram i subotom i nedjeljom, sve dok se ne vrati orguljaš.

Tada sam odlučio da će to biti moja profesija. Bio sam sedmi razred. Kad se vratio orguljaš brzo je pošao u mirovinu, a svećenik mi je poklonio 10 sati nastave kod novog orguljaša kod kojeg sam pored tehnike sviranja, učio i teoriju glazbe i harmoniju. On je spoznao da sam nadaren pa mi je poklonio jos deset sati nastave.”

Johann Schmelzer je nakon mature studirao crkvenu glazbu pri Trierskoj biskupiji u Trieru i poslije u Mainzu, gdje je završio fakultet Katoličke crkvene glazbe na Sveučilištu Johannes-Gutenberg.

Pohađao je orguljaške tečajeve u Mainzu kod Daniela Roth, Oliviera Latry, Odile Pierre i u Altenbergu na Međunarodnoj orguljaškoj akademiji
Altenberg kod Andersa Bondemann/ Stockholm, Loica Maillé/ Lyona i Wolfganaga
Seifen/ Berlin. Kao orguljaš bio je namješten u različitim crkvama u Koblenzu i u crkvi Sv. Ivana u Troisdorfu-Sieglaru gdje je osnovao i vodio “Školu pjevanja crkve Sv. Ivana” te bio inicijator i umjetnički voditelj glazbenih večeri “Večeri duhovne glazbe crkve Sv. Ivana”. Kao kantor i orguljaš od svibanja 2010. djeluje u crkvi St Marzellinus und Petrus u Vallendaru i Niederwerthu na Rajni pored Koblenza gdje je utemeljio ciklus večernjih koncerta pod nazivom Marzellinus Musik.

Osnovao je zbor “Cantate” 2007 u Troisdorfu. U zboru pjevaju izabrani pjevači iz Troisdorfa i Koblenza, a od 2011. godine uključili su se i pjevači iz Vallendara.

Po majci hrvatskog podrijetla, Johhan Schmelzer uspostavio je suradnju sa splitskim zborom Schola cantorum Umjetničke akademije u Splitu i u okviru te suradnje sa svojim zborom “Cantate” gostovao tri puta u Hrvatskoj.

Glazba mora dolaziti iz srca

Svojim umjetničkim radom, izravno povezanim s liturgijom i duhovnošću, nekoliko puta u razgovoru naglasio je kako glazba mora dolaziti iz srca kako bi dotakla slušatelja i otvorila mu novi svijet .

Johann Schmelzer: “Ja svojim pjevačima uvijek govorim kako je meni najvažnije da to što radimo dolazi iz srca i da to nađe put do srca slušatelja tako da, dok se pjeva ili izvodi glazba, slušatelji dobiju prigodu da im se otvore srca i oči za drugu stvarnost, za transcendentalno. Ja to vidim kao most u novi svijet. To je moja slika. Glazba je jedini jezik koji se na cijelom svijet razumije i kad se iz srca pjeva ili svira to uvijek zna naći svoj put. Uvijek se srca na drugogj strani otključaju i otvore, ima neka reakcija. U to sam se uvjerio kad sam osobno putovao po mnogim drugim zemljama.

Tako je bilo i u Splitu kada sam gostovao sa svojim zborom “Cantate”. Nitko iz mog zbora nije znao riječi hrvatskog, ali smo od početka na koncertima osjetili da je neka komunikacija između nas i slušatelja. Reakcija publike dolazila je iz srca, osjetili smo da se se nešto dogodilo. Glazba je postala most između nas, i ne samo između nas izvođača i slušatelja nego i između nas i između Boga i neba.”

Johhan Schmelzer s pjevačima intenzivno uvježbava tehniku pjevanja kako bi postigao što bolju expresiju izvedbe i tako dotakao srca slušatelja.

Johhan Schmelzer: “Ja puno insistiram na tehnici pjevanja. U zbornom pjevanju najvažniji mi je ton, nije mi važno što ćemo pjevati nego kako ćemo pjevati. Na kraju je najvažnija reakcija slušatelja jer ako nema reakcije onda je sve bilo uzalud. A tehnika znači boja tona, odnosno važno je glazbu izvesti tako da dođe do srca slušatelja.”

Skladatelj i improvizator

Johhan Schmelzer je prije ovog razgovora održao samostalni koncert za orgulje u crkvi St. Marzellinus und Petrus u Vallendaru, u crkvi izuzetno akustičnoj i drugoj po veličini u Trierskoj biskupiji, u kojoj je inače namješten kao kantor i orguljaš. Na koncertu 1. svibnja naslovljenom Die Königin der Instrumente ehrt die Himmelskönigin (Kralijica instrumenata štuje Kraljicu Neba) pored djela Nicolasa de Grignya, Josefa Rheinbergera, Paula Wachsa, Max Regera i Hermanna Schroeder, Johann Schmelzer izveo je i svoju skladbu, improvizaciju na marijansku temu iz 16 stoljeća, Concerto über Freu dich, du Himmelskönigin, sa stavcima Grave/Allegro moderato, Adagio i Allegro vivace.

Johann Schmelzer je inače naglasio važnost improvizacije u liturgijskoj glazbi i naveo kako je ona dio programa studija crkvene glazbe.

Pored improvizacija, Johann Schmelzer je skladao Misu za zbor i band koja je do sada dva puta bila izvedena, Fantaziju za čelo i orgulje, uglazbio različite psalme i obradio za zbor više crkvenih pjesame.

Johann Schmelzer: “Za jubilarnu proslavu 1.6.2008., u Župi sv. Ante u Troisdorf-Kriegsdorfu skladao sam modernu misu za moderne instrumente, električne gitare, saksofon i bubnjeve i u različitim stilovima, rock, jazz s elementima afričke etno glazbe. Što se tiče melodije misa ima i elemente gregorijanskog korala.”

Jasna Lovrinčević: “Što Vas je inspiriralo da skladate misu s modernim instrumentima?”
Johann Schmelzer: “Jubilarno slavlje sa svetom misom u Troisdorf-Kriegsdorfu održavalo se vani pa je i glazba trebala biti prilagođena otvorenom prostoru. Za takav prostor najviše odgovaraju puhačka glazbala. Pitao sam članove zbora što bi oni željeli pjevati i rekli su nešto zanimljivo s modernim instrumentima. Inspiracija mi je bila da obuhvatim različite stilove glazbe i da se svaki dio Mise stilski razlikuje.”

Proširenje svijeti Oliviera Messiaena i poetičnost Césara Francka

Jasna Lovrinčević:”Kroz cijelu povijest Crkve stvarana je sakralna glazba čije djelovanje sveti Augustin svojim u Ispovijestima nazvao spasonosnim, a skladali su je ljudi duboko prožeti vjerom. Imate li svoje omiljene skladatelje?”

Johann Schmelzer: “Za mene je najvažniji skladitelj Johann Sebastian Bach. On je vječni izvor za sve glazbenike. On je najveći orguljaš i skladitelj zauvijek. Od ostalih njemačkih skladatelja izdvojio bih Rheinbergera (1839-1901), Maxa Regera (1873-1916), a od francuskih Charles-Marie Widora (1844–1937) i Césara Francka (1822–1890). Što se tiče francuske sinfonijske tradicije, cijenim i Louisa Vierne (1870-1937), koji je bio učenik Césara Francka i Charlsa Marie Widora. Bio je orguljaš u katedrali Notre Dame u Parizu i razlagao je posebni jezik sinfonijske improvizacije i kompozicije za orgulje.

Njegovi jezik je “most” između romantične i moderne epohe i ja se rado zabavljam njegovim sinfonijama za orgulje. Jezik Vierna je za mene također velika inspiracija za improvizaciju.

S druge strane posebno me zanima glazba Oliviera Messiaena (1918-1991). On je za mene jedan od najvažnijih skladatelja. Bio je jako duhovan. Njegova glazba nastala je iz njegove pobožnosti. To je glazba koja proširuje horizont. Za fantaziju to je jako poticajno što je Messiaen svjesno napustio tradicionalne skale kako bi uveo nove boje i nove lijepe svjetove otvorio. To je još uvijek jedan uređen sustav, nije kaos.Također smatram kako njegova glazba s utjecajem indijske glazbe i s drugim ritmovima proširuje svijest. To jako proširenje svijesti možda je uporedivo s drogom ili halucogenima.”

Jasna Lovrinčević: “Neki tvrde kako glazba Messiaena nije komunikativna. Kako biste to komentirali?”

Johann Schmelzer: “Trebalo bi se doći do točke kada se tu glazbu prvi put slušalo kako bi se prevladala prepreka prvog dojma i tu glazbu doživjelo. Ovo proširenje svijesti, odnosno osjetilna pojačanost kod Messiaena je prilično izražena.

S njegovom glazbom nove svjetove otkriti može se samo ako si otvoren, ako dozvoliš da glazba djeluje na tebe. To je kao jedna vrsta meditacije. Slično kao što, ako se ne provede neko određeno vrijeme u molitvi, ili s glazbom ili s tom slikom koja se upravo otvara onda se ne dolazi na tu dublju razinu. Ako smo samo ovisni o prvom dojmu hoću li tu glazbu slušati ili ne, onda se neće dostići ono što ova glazba može pružiti.

Ovaj fenomen je po mom mišljenju jako izražen kod Messiaena i zato možda njegova glazba za mnoge nije na početku komunikativna nego se nailaze na određenu blokadu. Ova glazba može djelovati samo na onog koji je spreman da na njega djeluje i tek onda ta osoba može otkriti njenu pravu vrijednost.

Meni je također na početku bilo teško, ali što sam više bio zauzet tom glazbom, više sam mogao shvatiti što se zapravo nalazi iza nje. To nije tako jednostavno kao naprimjer, kod Mozarta.

Mislim da je Schönberg, puno apstraktniji i daleko je teže za nekoga shvatiti njegovu glazbu. To je skoro hipotetično. Messiaeni već slika slike, slike u bojama, s mirisima, s različitim zvukovima, različitim šumovima, različitim bojama tonova. Slušatelj se mora potruditi kako bi tu glazbu mogao doživjeti, odnosno spoznati.”

César Franck i bazilik Sainte-Clotilde

Johann Schmelzer rado govori i o Césaru Francku (1822 -1890) kao omiljenom skladatelju, ali je naveo i Gabriela Fauré (1845. – 1924) za kojeg kaže:

Johann Schmelzer: “Fauré je između Francka i Debussya. Počeo je impresionizam, ali nije kao Claude Debussy(1862-1918). On ima svoj posebni jezik. Melodija je uvijek lirična i poetična, a harmonija mekana. Njegova glazba uopće nema nešto tvrdo, ona je baš nešto sa srcem, uvijek nešto iz srca u srce. Zato ja puno cijenim Césara Francka. Bio je čovjek dobra srca, dobre duše, tako je živio i tako je učio svoje učenike i tako je skladao. Kod njega se uvijek osjeća toplina, mekoća. Uvijek se osjeća da su to bile dobre misli koje su ga motivirale. Bio je poznat po svojim improvizacijama u bazilici Sainte-Clotilde u Parizu. Tu sam baziliku posjetio i vidio gdje je on svirao. To je za mene bio poseban doživljaj. Kad sam ulazio u baziliku Sainte-Clotilde, gdje je César Franck radio, a poslije njega Charles Tournemire i Jean Langlais, upravo se pojavilo sunce koje je obasjalo unutrašnjost crkve. Bilo je to jako zanimljivo jer prije toga kiša je dva dana bez prestanaka padala.

Kad sam obuhvatio cijelu atmosferu crkve, boje, arhitekturu i tišinu, i vidio kako sunčana zraka ulazi kroz prozor, za mene je to bio jedan čudesan trenutak: Za malo sam pomislio da su oni (Franck, Tournemire i Jean Langlais) mene htjeli pozdraviti.

Dok sam sjedio u klupi upijajući ljepotu crkve, shvatio sam kako je Franck baš ovdje našao mir i inspiraciju za svoju glazbu jer ta crkva reflektira nešto od toga što se može naći u osobnosti Francka: dobrotu, blagost i poeziju.

Césara Francka su svi dolazili slušati kako improvizira. On je imao jednu snagu u harmoniji i melodiji i za moj pojam nitko ga nije dostigao. Možda jedino Dupré ( Marcel-Jean-Jules Dupré 1886 – 1971), ali on je bio više virtuoz dok je Franck više poet. Dupré je sigurno bio, što se tiče tehnike, brzine i inspiracije najbolji orguljaš u povjesti na cijelom svijetu, a Franck je za mene bio najveći poet na orguljama i znao je sigurno naći put do srca. Sigurno su oba svirala iz srca, ali za mene je Franck bolje našao put do srca slušatelja. Jedan biskup je za Francka rekao: – Vi ovdje u Župi Sainte-Clotilde imate jednog proroka koji zna glazbom otvoriti put do gore, do neba. Taj biskup je to shvatio.

I poslije Francka bio je Charles Tournemire (1898.-1939.), Vincent d’Indy ( 1851. – 1931.) i Jean Langlais (1907. – 1991.), prvi važniji moderni skladatelj i orguljaš koji je francusku tradiciju poslije romantične epohe podigao na svjetsku razinu. Njegove improvizacije su svi dolazili slušati, a poslije je došao Messiaen i drugi koji su njega slijedili.”

Crkvena – svjetovna glazba

Jasna Lovrinčević:” Kako biste okarakterizirali razliku između crkvene i svjetovne glazbe?”
Johhan Schmelzer: “Za mene je već razlika u arhitekturi, akustici i u unutrašnjem izgledu crkve. Kada uđem u neku crkvu gdje nema atmosfere koja bi mi otvorila drugi svijet onda nemam ni inspiraciju za duhovnu glazbu.

Naprimjer, ako bi neka crkva bila neka obična dvorana samo s osnovnim crkvenim namještajem, to bi bila po funkcionalnosti crkva, ali ne bi imala dušu. Tako je za mene razlika između npr. koncertne dvorane Kölnske filharmonije (Die Kölner Philharmonie) u Kölnu i katedrale u Kölnu. To će uvijek biti različito jer arthitektura katedrale, boje, slike, akustika – to je drugi svijet.

Ja se sjećam kad sam bio New Yorku, na Manhattanu i nakon šetnje preko Times Square i poslije Petom Avenijom ušao u katedralu svetog Patricka (Patrick’s Cathedral), izgledalo mi je kao da sam ušao u neku drugu zemlju, u drugi svijet. Katedrala je između nebodera izgledala mala, a zapravo je velika skoro kao katedrala u Kölnu. Vani je bio grad, ljudi, buka motora, promet, a samo što sam prošao ulaz, u sekundi se promijenila slika, bilo je sve drugačije. To je za mene bilo fenomenalno. Bio je to veliki kontrast.

Tako je bilo i u Parizu kad sam bio na Montmartre. Peli smo se stepenicama i imali pogled na cijeli grad i na vrhu smo ušli u baziliku Sacré-Cœur. Odjedanput je bilo sve drugačije. Bilo je krasno, nemam riječi za opisati taj osjećaj, kao da sam ušao u nebo.

Takva je razlika između teatra, opere ili koncertnih dvorana i crkve. Crkva ima dušu, ona je u zidovima, u svemu. I kad bi se crkve zatvorile pa na istim orguljama svirao u nekoj koncertnoj dvorani ne bi bilo isto, ne bi bilo inspiracije.

Kad sam se trebao odlučiti za Troasdorf radilo se o tome hoće li me crkva inspirirati ili ne. Bila je lijepa crkva, lijepa arhitektura, lijepa akustika i tako sam se odlučio prihvatiti mjesto orguljaša i kantora. Ako crkva nema inspirirajuću atmosferu teško se može improvizirati. Uvijek mi je važan prvi pogled na crkvu i njenu unutrašnjost. Tako je bilo i u Vallendaru.”

Crkvena glazba -više nego samo slušati

Jasna Lovrinčević: “Da, slušanje sakralne glazbe u koncertnoj dvorani ne stvara isti dojam kao kad se izvodi u sakralnom prostoru povezana s liturgijom.”

Johann Schmelzer: “Nije ista stvar, jezik glazbe je isti, ali rezultat na kraju nije isti. To je više nego samo slušati, to je i gledati, tu je arhitektura, akustika, slike, miris… To sve stvara rezultat na kraju. Isto tako nije svejedno na koji vokal zbor pjeva, na e ili, o ili a, to sve doprinosi cjelini, svi su dijelovi bitni.

Možda netko smatra kako nije važno gdje stoji zbor u crkvi, ovdje ili ondje, jesu li svi članovi zbora isto obučeni, ali to je sve važno. Na prvi pogled su to možda mali detalji, ali to su sve dijelovi koji su na kraju bitni. To je kao slika, ako se boje ne slažu, smeta. Za mene je to kao akvarel, sve ulazi, miješa se i na kraju je rezultat vrijedan ili nije.”

Jasna Lovrinčević: “Sveti Augustin je u svojim Ispovijestima, govoreći o svom krštenju u Milanu, napisao kako je slušajući himne bio duboko dirnut slatkim glasovima kojim je odjekivala crkva i kako su ti glasovi ulazili u njegove uši, i u njegovo srce se razlijevala istina i rasplamsavao osjećaj pobožnosti, a Papa Benedikt XVI. u Govoru umjetnicima 21.11.2009. podsjetio je kako su veliki glazbenici svoju umjetnost stavili u službu liturgije pomažući duhu da se uzdigne prema Bogu.

Johann Schmelzer: “Ja smatram kako je najvažnije da crkvena glazba, ali ne samo crkvena glazba, ima snagu da se Bog može pokazati kroz njeno izvođenje.

To je šansa, ali ona se događa samo ako s jedne strane instrumetalist ili pjevač tu snagu može izraziti i na drugoj strani onaj koji sluša hoće li to slušati. To su uvjeti da se to može dogodi, ali ako čovjek to neće fokusirati onda se ništa ne događa.

Tako je i s Biblijom. To je na kraju samo knjiga, hoće li mi ona nešto reći i hoće li nešto promijeniti u meni ili neće, ovisi o meni, hoću li ja to čitati i razmišljati o tome ili ću na preskok čitati kao obične novine. Riječ ima snagu da može nešto novo stvarati ili mijenjati, ali može biti i samo na razini nevažne informacije. Njena snaga se očituje u tome hoće li na kraju nešto promijeniti u meni ili neće.

Tako je i glazba, slika, ili relikvija ili ako uđem u crkvu samo zato što je to građevina s posebnom arhitekturom, a zapravo crkva kao crkva me ne zanima, uvijek se postavlja to isto pitanje. To je kao i susret s ljudima; uvijek se ima šansa za ozbiljan razgovor koji će me zaokupit ili će to biti površan “small talk”, razgovor o lijepom vremenu ili tko je pobijedio na utakmici, o nečemu nevažnom. Ali uvijek se ima šansa. Tako je s glazbom, umjetnošču, politikom…Za sve u životu ja se sam moram odlučiti je li to meni važno ili nije. Ako me nešto ne zanima, onda je sve uzalud.