Zdravko Luburić – Pjesnik promatrač

Zdravko Luburić  (Foto) Jasna Lovrinčević)

Zdravko Luburić (Foto) Jasna Lovrinčević)

Nakon što je pjesnik Zdravko Luburić 2013. objavio svoj cjelokupni opus pod nazivom Iz glasa i daha (Essegg: Osijek 2013.), godinu dana poslije izašle su njegove dvije nove knjige poezije Gluho prisluškivanje (Essegg, 2014.) i Geheimes Gelächter (Hrast-Gunja, 2014.).

U razgovoru kojeg sam vodila s pjesnikom Zdravkom Luburićem u rujnu 2016. neposredno pred njegov odlazak u Hrvatsku, u Osijek na predstavljanje ove svoje dvije knjige i na Rešetarački susret pjesnika, o zbirci Gluho prisluškivanje je rekao:
Zdravko Luburić: “Ja sam već čitao te pjesme u Rešetarima. Gluho prisluškivanje odnosi se na supstrat čovjeka, gdje vrijeme ide, prolazi, ide svojim tijekom negdje tamo. Čovjek danas živi u jednoj neizvjesnosti, on se kreće u toj neizvjesnosti i sve što ga ogrubljuje, sve što ga okružuje sve se to taloži u njegov ruksak kojeg on nosi na svojim životnim leđima.

Tu ima mnogo psiholoških faktora koji govore o dubini tog čovjeka koji se kreće i očima gleda. On se nalazi u sredini tih misli, on gleda i misli, gleda, šuti i misli, ide svojim životnim tokom. Tako je odredila ova sadašnjica. Čovjek je danas ovisan o sadašnjici i Vi i ja. Ima sigurno osoba koja je i ostavljena, koja podnosi samoću, koja trpi sebe i svoju samoću i kreće se svojim životnim putom i tijekom.”

Još 2012. godine, kada sam s pjesnikom Zdravkom Luburićem dogovarala susret i intervju u lipnju te godine u Lennepu, rekao je kako piše novu zbirku pjesama Starci, naglasivši kako misli da će se tako zvati ta zbirka. Međutim i Gluho prisluškivanje i Geheimes Gelächter samo se jednim dijelom odnose na ovu životnu dob i to u Geheimes Gelächter pjesme pod podnaslovom Wo die gläsernen Augen Eis spüren, a u zbirci Gluho prisluškivanje naslovi s asocijacijama na starost su već na prvim stranicama.

Pjesnik, psiholig i mislilac

Bez obzira na naglašavanje riječi starac, u obje zbirke iz stihova govori veliki pjesnik, prodoran psiholog i duboki mislilac koji se “traži u ponorima svemira” (Primicanje nepomičnosti), svjestan svih “zabluda” koje “luđaci”… “ne vide” (Starac).

Luburić snagom svog genija duboko uranja u psihologiju čovjeka, koji okružen neizvjesnošću očekuje, osluškuje, preispituje, traži, pokušava prodrijeti s druge strane. Stihovima u prozi pjesnik ponekad teško odgonetljivom simbolikom, često tamnim tonovima, ponekad nadrealistično ili liričnim pasažima koji naglo prelaze u apsurd “dokučuje” čovjeka, nijemog pred vratima smrti i iskričavo ozarenog u odnosu na vječnost, traga za njegovom biti, sudbinom njegovog stvaralaštva, prati i pokušava odgonetnuti sjene što ga prate, koje su dio čovjeka i njegove osobnosti, nekad prepoznatljive, a često ostaju tajna.

Sve ima svoju dob, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja…, vrijeme govorenja, vrijeme šutnje, kaže biblijski mudrac Qoholet, a Luburić fantastičnom dinamikom predočuje poznu životnu dob, u kojoj “starac napušta svoju prisutnost” i kada se “noć bez dana smješka u sredini njegovog života” i kada je čovjek (starac) “već ubijen materijom bez tvari” (Ove kreature). Naizmjenične zvučne i metaforične slike, izuzetno dinamični prikazi toka svijesti, misli koje dolaze i odlaze, donose dramu “primicanja nepomičnosti” kako je naslovljena prva pjesma u zbirci Gluho prisluškivanje.

Zagledan u vječnost Luburičev starac “iznemogao zove u daljinu”, s pogledom “izbezumljena filozofa koji gazi između ponora užasnu prazninu” (Jutarnje gledanje i slušanje). Pjesnik je duboko svjestan prolaznosti pa kaže kako “i oni su bili on i nisu više ovdje” (Suženi smijeh) i ograničenosti ljudske spoznaje “starac zna da u njegovoj glavi počiva svijet”, ali “ništa on ne zna, ništa o propasti i postanku” (Nestao vječnim učinkom). On ništa ne zna ni o vječnoj ljudskoj patnji, inače velikoj Lubiričevoj temi: “crna ruka obuhvaća svjetsku bol… ide dalje za njima, i za tobom” … i…”ona ne kaže ništa neuzvraćenom pitanju jednog čovjeka” (Bezglasan zov). Međutim pjesnik zna da je smrt neminovna: “gdje god došli, gdje god dospjeli oblače ih neke ruke iz škrinje u mrtvačke košulje” (Grohot s brijega).

Čovjek u Gluhom prisluškivanju “traži svoje stalno mjesto” (Vrijeme), između prolaznosti i vječnosti, “neprestano mjeri zemlju, miluje nebo i opet miluje zemlju” (Između neba i zemlje), preispituje se: “on sebe čuti, pipa, važe cjelokupno stvaranje njegovog (svog) uništenja, uvijek nasmijan prema svojoj nutrini punoj povjerenja u svoj (njegov) životni san” (Došaptavanje). Međutim, pjesnik se pita : “Što može taj čudan, spor jadnik protiv ove zemlje kad su groblja duboka i gluha. Odbačen od zemlje, razvlači se, širi, nadimlje, saznaje, prisluškuje ….čuje svoju sjenu i sve sjene nagrižene snom i strahom” (Svi dolaze a onda se gube).

Pjesnik se pita tko je iznad svega: “Durch wen ist alles und wem sind die Glocken der Natur vertraut?” Slično pitanje postavlja i u pjesmi Glas iz poeme: “naokolo koćopereći se mi ćemo se upitati tko ovo svjetlo nadvisuje”, a svjestan današnjeg trenutka daje odgovor u kojem se naslućuje mudrost Qoheleta: “Ich fürchte mich vor der Antwort, fürchte mich vor diesen Namen, die alle meiden” (Der Traurende Morgen).

Svjestan da “zatvorenika svijeta neće tješiti nijedan čovjek” (Gledaš i gledaš), pjesnik nije bez nade. Oči starca su “blistave”, “čekaju pokraj svjetlog spokoja nepotpune molitve što s one druge strane čežnjama ljudi gase noć čovječanstva” (S ovim očima), a u pjesmi Između nekih prostora starac “u dubokom plavom (on) viče, promatra se neprestano i crpi svoju utjehu”. Ta nada kulminira u pjesmi Zagonetka bez lica vizijom “besmrtnih lica” u “kristalnom totalitetu”.

Svijet je za Luburića, obložen u “neizvjesnost” (Neizvjesnost sa svih strana) dok “po ulici trči žalost” (Stisnutim šakama), on “traži ljude, prema njima pipa, zaostaje” (Umukla šutnja), ali “ništa ne očekuje od onih izgubljenih, oporih i hladnih ljudi” (Svi dolaze a onda se gube), “bez identiteta” (Stisnutim šakama), svuda osjeća samo prazninu: “ni ljudi mu nisu ništa rekli prisluškivanjem ljudske praznine” (Smetena šutnja).

Još u razgovoru kojeg sam vodila sa Zdravkomm Luburićom u Lennepu, u lipnju 2012. u vrijeme pripreme ovih zbirka, on je rekao:
Zdravko Luburić: “S lulom i s kavom promatram ljude koji su sa mnom, a ja u njima u ovom svijetu. Nitko ni s kim nema posla, izgubilo se, svatko čuva svoje, zatvoren u svoj bunker. Ovo vrijeme munjevito zaboravlja, ovo vrijeme nema vremena. Tehnika je dalje od nas, ne možemo je slijediti. Ne postoji individualnost. Ovo je zbir svih ovih ljudi. Čovjek pati, postoji jedan sinonim, jedan epitaf koji određuje njegov identitet. ”

Dvojnost i svijet sjena

 Zdravko Luburić (Foto): Jasna Lovrinčević

Zdravko Luburić (Foto): Jasna Lovrinčević

U Lennepu je Zdravko Luburić također govorio kako uvijek traži “sjenkaste oblike koje prate čovjeka”:
Zdravko Luburić: “Mi nismo više svoji individualno jedinstvo već smo podjeljeni.To je jedna vrsta izgubljenosti, patorstva i zato svaki čovjek ide i luta ispod sebe, a iza njega ostaje ono što jest ili možda ono što nije. To je jedna podijeljenost u dvije ličnosti, a ta se ličnost stvori kako je odredio program ove naše moderne civilizacije. S druge strane mi smo individualci i na taj način održavamo ravnotežu svojom dvojnošću.”

Svijet sjena u ovim zbirkama poezije otkriva pjesnika psihologa koji promatrajući ljude, traži njihovu bit, zasjenjenu sjenama koje ih određuju. Tako u pjesmi Ovim glasom pjesnik kaže: “možda baš on i nije on, nego je onaj drugi” ili u pjesmi Zemljino vrijeme čeka: “gdje god on išao traži ga njegova sjena, on zna da je on samo svoja zemlja” zapravo jedna sudbina.

Autentičnim jezikom o svojoj poeziji

Mjesto pjesnika i njegove poezije u vremenu je također tema Gluhog prisluškivanja. Možda u ovim zbirkama pjesnik najviše govori o sebi i svojoj poeziji, inspiraciji i procesu stvaranja. Poete kao “ptice pjevaju i pjevaju, a on slušajući ih… mora s pticama koje od početka svijeta pjevom ispunjavaju čitav svemir” (Stisnutim šakama). Poezija je za pjesnika vječna, “glas u poemi tvori plave stihove”… “po svim stazama odlučno koraca… a onda pouzdanim glasom glas zove s cvatučom ružom zove svoj identitet, urešujući pjesnikovo čelo” (Glas iz poeme). Luburić izuzetnom mirnoćom ritma predočuje neprolaznost umjetničkog stvaranja: “vrijeme stoji tiho, sluša, ne miče se. Zemlja i nebo su bili prozirnost od dupko punih suza nepomične ljepote” (S ljubičastom violinom).

Luburić o svojoj poeziji i onom neiskazanom govori autentičnim jezikom: “one skupljaju njegove i tvoje suze sve dok ne postanu tijesno sjećanje, sjećanje zatrpano u svijetlom tlu” (Tijesno sjećanje) ili “on okolo čuvan livadama karanfila, košarama punih suza dijeli cvijeće” (Možda, možda) i u pjesmi Neizvjesnost sa svih strana: “ne optužuje nijedne svoje riječi, samo nekoliko sjena zadržava koje samo plaču u tamnim prostorima”.

U razgovoru u Lennepu 2012. Luburić je istaknuo:
Zdravko Luburić: “Misao i riječ neiskazana ima opseg snage i ta je snažnost kao nula u matematici. Misao je supstrat moje vlastite individualnosti, ona je težina iz koje se razvija ideja. Međutim, ono što jesmo ostaje neizraženo kao u stihovima “suhe i neisplakane suze”.

U razgovoru pred polazak u Rešetare Zdravko Luburić je ponovno naglasio kako je on pjesnik koji promatra, razmišlja i pretače u stihove.

Zdravko Luburić: “Ja sam tiha osoba koja promatra i sve ono što vidi absorbira, i stvara i pretvara u slova i poeziju. Ja izvlačim istinu i možda ponegdje obojenim riječima je opišem određenom težinom. Svaka riječ se može staviti na vagu, a ono što vaga kaže to je izmjerena misao tog autora. I ja to uvijek nekako osjećam u tom obliku.

I dok ja s vama razgovaram, ja nisam miran, ja vas tražim, gledam vaša usta kako se kreću, kojom ekspresijom govore, valoviti oblik usana što čine, koja visina, koja dubina, ja sve to absorbiram, to je jedna pasija, a za to je potrebna jedna ogromna energija da se to sve privuće, da se sve to izvidi, izloži, težinu nosi i podnosi.

To je isto kao jedan skladatelj kada komponira, on mora čuti taj ritam u sebi, inače ne postoji kompozicija. Kod mene, kada hoću nekoga opisati, ja ga moram osjetiti, inače on je za mene nešto prosto, alergično, nešto što ne postoji. Kada ga ja osjetim, onda ga ja držim. Tako u knjizi Bog šuti ja sam opisao osobu koju sam osobno doživio u punoj dubini i napisao 20 stranica. To je to stvaranje.”

Pjesnik, književnik i prevoditelj Zdravko Luburić, član Mediteranske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatske akademije u diaspori te dobitnik brojnih priznanja piše i objavljuje na njemačkom, hrvatskom i francuskom jeziku. Rođen u Pakracu 1942, prve radove objavio je s dvanaest godina u časopisi “Pionir”, a danas su mu pjesme zastupljene u antologijama Njemačke, Belgije i Hrvatske i u njemačkim, belgijskim, hrvatskim i američkim časopisima. Dvije zbirke pjesama su mu uglazbljene. Od 1966. živi u Njemačkoj. Kao njemački književnik i pjesnik ušao je u različite leksikone.

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2019 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.