Helena Mamich, sopranistica i liječnica, najavila je izlazak svoje prve zbirke haiku poezije pod nazivom Stara duša u ruhu avangarde

S umjetnicom, uvijek zanimljivom sugovornicom koja je u zadnje vrijeme kao sopranistica intenzivno nastupala u Berlinu, o njenom najnovijem umjetničkom izričaju razgovarala sam sredinom veljače 2022. Bilo je zanimljivo čuti kako je nastala ova zbirka pjesama .

Helena Mamich je Glazbeni studij završila na ANU School of Music na Australian National University u Canberry i postigla titulu Master of Music na Australian National University u Sydneyu, a Studij medicine završila je na Sveučilištu u Splitu u Hrvatskoj. Kao sopranistica nastupala je solo te kao solistica komornog tria Arbor Vitae u Hrvatskoj, Italiji i Francuskoj, a zadnjih godina surađivala je s skladateljem Kenom Shakinom ostvarivši cijeli niz nastupa u Njemačkoj,

Zbirka haiku poezije Stara duša u ruhu avangarde bit će objavljena u nakladničkoj kući Redak iz Splita.

Jasna Lovrinčević: “Poznajem vas kao liječnicu, solo pjevačicu i sada kao pjesnikinju. Svaki segment je na svoj način poseban. Kada ste otkrili pjesnikinju u sebi, kada ste počeli pisati poeziju i zašto haiku?”

Helena Mamić: “Počelo je kao jedna duhovita anegdota. Bila je “fešta” na Silvestrovo 2018. godine i kroz razgovor mi vrlo bliska prijateljica je rekla: Helena, ti voliš sve izraziti minimalistički i voliš avangardu, moraš to ovjekovječiti na papiru.
Ja sam se zaista uvijek minimalistički izražavala i znala uvijek pogoditi bit. Prvi prijedlog bio je da pišem aforizme, ali je za mene to bilo nezamislivo jer su pomalo eksplicitni, a onda mi je prijateljica sugerirala da pišem haiku poeziju kao manje eksplicitnu. – Probat ću, rekla sam. – I ja sam tako počela pisati haiku bez razmišljanja . U dva mjeseca napisala sam 50 haiku pjesama. Nisam nikom govorila o tome. Jedna spisateljica, moja prijateljica motivirala me je da ozbiljno razmislim o pisanju knjige. Nakon što me ta prijateljica, spisateljica ohrabrila, počela sam ih objavljivati na Instagramu, ljudi su počeli to čitati, ali sam ostavila otvoreno samo za uski krug prijatelja. Već tri godine pišem i napisala sam 250 haiku pjesama, a za zbirku sam odabrala 200 pjesama koje će biti tiskane na 64 stranice.”

Jasna Lovrinčević: “Koje teme su zastupljene u vasoj zbirci poeziji? Postoji li neko pravilo pisanja haiku poezije ili ritam za haiku poeziju?”

Helena Mamich: “Pišem po standadnom pravilu haiku poezije a to je 5-7-5 slogova. Zbirka je podijeljena na devet poglavlja. Svako poglavlje simbolizira i objedinjuje tematiku toga mini ciklusa haiku pjesama. Tematika je različita, bavi se ljudskom dušom, društvom kao cjelinom, čak i vjerom, bavi se domoljubljem ali protkano kroz prirodu, znači ljubav prema zavičaju predstavlja ljubav prema rodnom kraju. Jedno poglavlje nosi naziv Pjevanje o snovima. Naslov izgleda jako lijep, ali tu su skrivene neke obskurne teme što se protkivaju kroz ljudske snove. Jedno poglavlje zove se Pavor Nocturnus, što znači noćni strah koji se javlja isključivo tokom noći kod osoba mlađe dobi. Ostala poglavlja su Konceptualno putovanje, Sumorno proljeće, Živjeo Rock N Roll, Društvena onkologija, Pavor Nocturnous, Nekonvencionalna ljepota i Božja čestica.
To zadnje poglavlje je izlazak iz zatrovanog društva a to je isto i povjerenje u svjetlo duše. To je bilo pisano za Božić i za božićne blagdane pretprošle godine. To je jedno lijepo poglavlje,”

Jasna Lovrinčević: “Sam naziv zbirke pjesama kao i svaki taj naziv poglavlja je intrigantan i privlači sam po sebi, izaziva zanimanj?”

Helena Mamich: “Učinila sam to intrigantnim i nikako drugačije. U knjigu sam stavila i neke fotografije koje su konceptualno vezane za svako poglavlje.”

Jasna Lovrinčević: “Jesu li to vaše fotografije?”

Helena Mamich: “Neke su moje, a neke sam preuzela od drugih. Jedna fotografija je moj fotografirani portret što ga je naslikala jedna obiteljsla draga prijateljica koja je redovno dolazila na moje koncerte. Meni je posvetila tu sliku, ulje na platnu na kojoj je mene vizualizirala kao dvadesetogodišnjakinju, kao jednu divu u jednoj šarenoj roza haljini s crnim korzetom i to je zaista lijepa slika. Toj slikarici sam dala čast tako što sam tu njenu sliku stavila u svoju knjigu. Taj moj portret nalazi se u prvom poglavlju koje se zove “Virtualna slika duše” što je u biti prefix određene osobe u nečijim mislima.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li u pjesame ukomponirali i aktualnu pandemiju?”

Helena Mamich: “Ne, nisam se tim bavila. Nisam se htjela tim baviti.”
Jasna Lovrinčević: “Znači u pjesmama se ne prepoznaje ovo vrijeme?”

Helena Mamich: “Ne volim da je nešto previše vidljivo, volim poticati ljude na razmišljanje. Moj haiku se može smjestiti u bilo koje razdoblje. To su obrasci ponašanja koja se manifestiraju kada se jave neka izvanredna stanja koja potiču čovjeka na expoziciju pravog ja. Dok su relativno idealni uvjeti, čovjek nema ni prostora izbaciti neki gnjev ili pokazati pravo lice, ali tragična događanja navode čovjeka na to da htio ili ne, on exponira samoga sebe. To je ipak samo ljudska reakcija na određenu situaciju.”

Jasna Lovrinčević:” Stih 5-7-5 čini se kompliciran i taj ritam je pomalo neobičan. Jeste li trebali uložiti određeni napor za postizanje tog sloga?”

Helena Mamich: “To je meni jako spontano dolazilo bez nekog forsiranja misli o tome. Čudila sam se sama sebi. Nisam znala da sam imala inklinaciju tome. Kada mi je dolazila misao ili neka riječ ja sam je odmah zapisivala u svoj mali blok ili govorila u diktafon.

Pored moje glazbe i kreativnosti koja obuhvaća interpretaciju, ovo je jedna od prvih stvari u životu koja mi je pružila osjećaj Božjeg zagrljaja. To sam osjetila kroz pisanje haiku poezije te sam razmišljala: – Ne, ovo ne pišem ja, ovo piše netko drugi. Ovo pisanje kao da nije moje….ono je šapat Duga Svetoga. Moja duboka podsvijest, moja kreativna energija koju mi je On darovao.”

Jasna Lovrinčević:” Papa Ivan Pavao Drugi je u Pismu umjetnicima 1999. godine govorio o Božjoj čestici ili iskri kao umjetničkom stvaralaštvu.”

Helena Mamich: “Baš zato sam i posvetila jedno poglavlje Božjoj čestici jer je to bila neka nit koju sam duboko proživjela, koju nisam mogla opisati kroz rečenice, ali sam je utkala u haiku. Sve je to bilo tako hiperrealno i ekstatično. Bila sam toliko zahvalna Bogu, on me je vodio kroz svaki stih, kroz svako slovo, on je meni dao da se ja izrazim na taj način. Kada sam čitala svoje stihove, pitala sam se je sam li to zaista ja napisala. I onda sam shvatila: U biti Duh Sveti upravlja mojom dušom i mojom dubokom podsvijesti. I onda sam se prepustila jer čovjek ne može ništa napraviti ako se ne prepusti toj predivnoj kreativnoj energiji koja je vlasništvo Duha Svetoga. To je ono što me je jako duboko dodirnulo.

I ja jesan završila tu svoju prvu knjižicu, ne mogu je nazvati knjigom jer je tako minijaturna, ima samo 65 stranica.

To je sve jako slojevito i onda me to još više potaknulo da pišem trokutaste minimalizme, ne samo haiku nego rečenice u obliku trokuta koje će jednog dana biti možda u jednoj drugog publikaciji.”

Jasna Lovrinčević: “Mislite na formu, na izgled pjesme?”
Helena Mamich: “Da, to je neka moja forma, izgleda kao trokut. Baza trokuta je jedna duga rečenica, a na drugim stranicama je druga rečenica a na vrhu trokuta je ili jedno slovo ili kratka riječ.”

To sam počela pisati prošlu zimu.”

Jasna Lovrinčević: “To je druga zanimljivost koja slijedi možda baš zbog te specifične forme.”