“Stvaraoc se ne rađa nego se postaje, poslije dolaska na svijet treba raditi, istraživati i „brusiti” kriterije”, rekao je umjetnik Velimir Trnski u razgovoru koji smo vodili nakon otvorenja njegove samostalne izložbe crteža u Varaždinu, 16. lipnja.

Bilo je veliko iznenađenje za mene kada sam od gospodina Velimira Trnskog preko e-maila dobila katalog izložbe u Varaždinu. Jako sam se obradovala. Zahvalila sam gospodinu Trnskom na poslanom Katalogu i dogovorila se za intervju tako što bih ja poslala napisana pitanja.

Uz pitanja napisala sam i svoje dojmove o crtežima prikazanim u Katalogu koje i ovdje navodim:

“Crteži privlače pogled, mogu se stalno gledati. Zrače vedrinom i nekim unutrašnjim zadovoljstvom, mirom (Ivo i Laura, Baka i čipka, Prodavač satova, Djevojka s jakom rukom …) ,
virtuoznom izvedbom, bogatstvom linija poput filigranskog rada (Znatiželjni preci, Pogled s limunom u ustima – odjeća, U zagrljaju-kosa i čipka, Djevojka iz Brckovljanja-kosa, Grupni portret, Na Tri kata, U zagrljaju…) te kombinacijom bijelih i tamnih površina, i fantastičnom nenametljivom, ali tako efektnom (učinkovitom) upotrebom boje,

Posebno su zanimljive, izuzetno kreativne i ekspresivne kombinacije; Ivo i Laura, Prva ljubav, Pieta, U zagrljaju, a osjeti se i jedna doza humora – odnos naslova i sadržaja.”

Slikar Velimir Trnski od 1985. godine živi u Parizu gdje redovno održava izložbe a inače je izlagao u cijeloj Europi kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Dobitnik je prestižnih nagrada; 2020. godine Maxime Juan, nagrade za crteže, 2021. godine Maryse Anderbouhr, nagrade za slikara pejsaža, i 2021 Senghor des Arts, nagrade za slikara godine te nagradu Udruge francuskih pjesnika. Njegovi radovi su 2020, 2022. i 2023. godine izabrani za najpoznatiju i najugledniju internacionalnu izložbu ART CAPITAL u Parizu. Predan umjetnosti, izvrstan i nadahnut crtač i slikar s intelektualnom radoznalošću, spreman na istraživanja u slikarstvu, razvio je svoju vlastitu slikarsku tehniku.

Jasna Lovrinčević: “U zadnjem razgovoru, objavljen 8. prosinca 2022 na https://uvihoruvremena.com/hr/slikar-velimir-trnski-razgovor/ ja sam bila poslala napisana pitanja i Vi ste odgovorili pismeno tako što ste u uvodu napisali:

“Pristao sam na ovaj razgovor…Ja sam rođen u klasičnoj obitelji i odgojen po strogim pravilima. Takav sam završio škole i krenuo ili bacio se u “ralje” slikarskog života. Poslije Likovne akademije u Zagrebu, posjete akademijama u Ljubljani, Münchenu i specijalizaciji na Rietveld akademiji u Amsterdamu, mislio sam da sam najbolji slikar i da je cijeli svijet moj ?!, a onda mi je trebalo još 4 godine životne akademije, da shvatim “koliko je sati u mom životu”. Ta nespremnost, naivnost i neznanje je i danas prisutno na završetku -recimo Likovne akademije. Pored predmeta etike i filozofije, trebao bi se uvesti predmet ŠTO I KAKO poslije u životu.”

Ja bih se sada rado u ovom razgovoru osvrnula na ovaj Vaš tekst, zapravo na rečenicu: “Ta nespremnost, naivnost i neznanje je i danas prisutno na završetku – recimo Likovne akademije.”

Biografije umjetnika su različite, pretpostavljam da je malo tko bio spreman na izazove (probleme) koji su nadolazili, neki su bili priznati i traženi za života od koji su neki poslije zaboravljeni a neki nisu, neki su imali obrnutu situaciju; za života nisu ih priznavali, poslije su ih cijenili itd., ali većina (bar oni koji su pisali o svom radu) – uglavnom su priznali kako su ulagali veliki trud kako bi postigli ono sto su željeli, bilo da se radilo o crtežu, slici ili skulpturi, svatko u svoje vrijeme. Neki su bili ipak privilegirani (kao što se i danas događa); pripadali su utjecajnim skupinama koje su ih podržavale – njima je vjerojatno bilo puno lakše postići određeni status i ime itd).
Možete li malo više pojasniti “naivnost, nespremnost i neznanje” jer Vaš umjetnički put i priznanja- nagrade (rijetki ih dobivaju) ne naslučuju niti naivnost, niti nespremnost, ni ne znanje.”

Velimir Trnski: “Mislio sam na atmosferu i situaciju na kraju školovanja na Akademiji. Imate osjećaj kao mladi student da ste najbolji, najveći i narastu vam „krila” po 2 m sa svake strane, pogotovo ako vas netko ozbiljno pohvali. Onda pokucate na vrata neke galerije ili se prošetate po „Europama” i cijeli svijet vam se sruši. Mislim na one kolege slične meni, koji nisu imali nikakvu vezu, preporuku ili sreću da su rođeni u bogatoj sredini. Galerista ne zanima ni diploma, a ni kako se zovete. Možda ga zanima iz koje zemlje dolazite ali to ne pokazuje. Tu sad dolazi do izražaja i do značaja to, od kakvog ste materijala napravljeni i koliko samopouzdanja imate. Jednostavno u to vrijeme mladi umjetnik mora duboko u sebi imati vjeru u sebe tj. da je to što radi i što hoće reći dobro i da vrijedi. Tada smo naivni i nespremni na puno toga, ali to je čar mladosti i tako se stiče iskustvo. Kada me pariška galeristica zamolila da nešto specijalno naslikam za nju, ja sam to uradio s veseljem i puno više nego što je trebalo. S druge strane, kasnije, kada je meni nešto trebalo od nje, loše sam prošao. Shvatio sam da u našem odnosu nema ničeg prijateljskog nego samo sve poslovno. Obećala je; kako će od mene napraviti poznatog umjetnika, a ustvari je kupila novi mercedes od moje prve izložbe u Parizu…a ja stan.”

Jasna Lovrinčević: “Kada ste postali svjesni svog talenta i odlučili se za studij umjetnosti?”

Velimir Trnski: “To je malo teže za odgovoriti jer mislim da su sva djeca pomalo likovno nadarena, ali je važno koliko tko ima volje i potrebe. Ja to zovem umjetničkom „lokomotivom” i odmalena, od svoje 4 ili 5 godine sam črčkao i ispunjavao crtežima svaki slobodan papir. Znači tu je postojala potreba! Poslije gimnazije sam otišao na ETF – Elektrotehnički fkultet (zbog zaluđenosti tehnikom i tadašnjim katodnim ekranima). Jedva sam položio matematiku i ostale dosadne i teške predmete, a profesori su mi tu rekli…”kolega pogriješili ste fakultet” !? Izgubio sam tako jednu godinu, a sljedeću položio prijemni na ALU (Akademija likovnih umjetnosti) i to je postalo moj život. Nisam uopće razmišljao o nekom talentu, nego sam se tu osjećao dobro i korisno. Slikao sam i crtao kao što se diše i konzumira hrana da bi se živjelo.”

Jasna Lovrinčević: “Danas se svijet sve više razotkriva i postaje jasno da svijet ne može puno ponuditi, prosperitet je upitan, očekivanja ljudi se smanjuju, ali s druge strane sve više se govori o snazi umjetnosti u smislu da ona može utjecati na čovjeka, tako da može oblikovati njegovo mišljenje i nadahnuti ga na određeno pozitivno djelovanje (pozitivnu promjenu svijeta- mir- održivi razvoj itd.). Kakav je Vaš stav u tom smislu, može li umjetnost imati tu moć?
(Kroz povijest je bilo takvih rasprava od Claude Henrria de Saint-Simona, i poslije teoretičara socijalne misli dvadesetog stoljeća – nova kulturna revolucija itd.), dok su s drugre strane neki umjetnici 19 stoljeće zastupali l’art pour l’art – posve oprečan stav itd.)”

Velimir Trnski: “Mislim da je utjecaj umjetnosti upitan, a i ako postoji, onda je nježan i lagan. Ovisi i o „konzumentu” – ima ljudi koji to uopće ne primjećuju i samo prošetaju, a ima ih takvih, koji plaču na izložbi ili poslije pročitane knjige. Vi ste skoro idealno u gornjem dijelu vašeg teksta opisali neke moje crteže, koji su vas „dodirnuli ili piknuli”.

Vjerujem u likovne radionice s djecom, ali ne vjerujem previše u pozitivni utjecaj naših djela na recimo, zatvorenike. Tu je sve subjektivno!? S druge strane, mi se svi ljepše osjećamo u nekoj likovno i zvučno oplemenjenoj javnoj sredini. Mislim da svijetom danas previše vlada bog koji se zove PROFIT i da smo mi umjetnici tu često sredstvo za zaradu, za dekoraciju, a rjeđe uspijemo izvršiti zadaću popravka ili izliječenja svjetskih globalnih problema. Recimo na mene djeluje umirujuće pogled na rijeku koja teče, ali i kada slušam Chopina ili „Bumbarov let” od Rimsky Korsakova !!!”

Jasna Lovrinčević: “Nedavno ste imali veliku samostalnu izložbu pod nazivom Crtati svoj život, a na ovoj izložbi u Varaždinu ste također pokazali nekoliko crteža koje asociraju na rane godine (Prva ljubav, Dečko i mačak). Ti crteži s motivima iz ranog djetinjstva, pored umjetničke vrijednosti i estetskog doživljaja koji pružaju, predstavljaju i značajan dokument tog vremena. Imate li neki poseban osjećaj za te crteže, jeste li na neki način više vezani za njih nego za druga svoja djela?”

Velimir Trnski: “Ja radim svaki dan i još u prvom intervjuu sam vam rekao da slikam svoj život i oko njega. Znači ja sam „tema”. Svako jutro uz kavu prođe mi nekoliko filmova iz djetinjstva ili o kasnijem periodu kroz glavu. Moja mašta ili moj početni kreativni materijal ne pravi veliku razliku između onog prije 73 godine i danas. Odlično sam upamtio ono što me je zanimalo i sve je stalno prisutno kao teatar u 100 činova. Znači, jednostavan odgovor je da nisam posebno vezan za uspomene jer one to u mom sjećanju i nisu. One su prisutne kao ravnopravni sadržaj / materijal današnjim utiscima. Zbog toga, i tako je nastao crtež SAN NA TRI KATA. Tu su likovno prisutne davne impresije koje se miješaju s današnjim utiscima -ima jedna pjesma od g. Marjana Bana: ”meni nitko ne mere, ukrast škatulu za sne”. To je upravo to Ili ovaj podatak; ja stalno nosim u mom kamperu knjigu STO GODINA SAMOĆE. Marquez mi je tu kao obitelj.”

Jasna Lovrinčević: “Na najnovijoj izložbi je postavljen i crtež konja – igračke, nevjerojatno prikazan, pravokutnicima, kruzićima ( tamnim i bijelim ) i linijama koji dočaravaju volumnioznost, izgleda kao da je skulptura a ne crtež. Također izgleda kao da je prekriven metalnim pločicama koje reflektiraju svjetlost, pojedine površine stvaraju osjećaj osvjetljenosti. Crtež se doima i kao digitalna slika. Nevjerojatno precizan crtež.- mozaik, koji nije brzo potezni, njegovo crtanje zahtjeva strpljivost i vrijeme, pretpostavljam. Na Vašoj mrežnoj stranici čini mi se da sam prošli put (prije našeg prvog razgovora) vidjela još jedan crtež jednog većeg i jednog malog konja- igračke, prikazanih na sličan način. Zanimljivo da se vraćate tom motivu. Možete li nešto reći o njegovom izboru.”

Velimir Trnski: “Ti tzv. mrežasti crteži su ništa drugo nego istraživanje linije i crteža. Meni je već odavno jasno da nije važno ŠTO se slika / crta, nego KAKO. I to je onda mali odmak od mog načina crtanja u oponašane skoro, pa skulpture. ”

Jasna Lovrinčević: “Za svoja djela nagrađivani ste prestižnim nagradama. Jedna je posebno zanimljiva jer dolazi od Udruge pjesnika Francuske. Možete li malo više reći o toj nagradi. Radi li se o prepoznatoj poetici u Vašem slikarstvu ili ste nagradu dobili za poeziju- pišete li poeziju?”

Velimir Trnski: “Radi se jednostavno o slučajnom ili namjernom dolasku predsjednika Udruge pjesnika Francuske na jednu od mojih izložbi u Galeriji Romanet, 32 rue de Sene, Paris. Ja to nisam ni znao, a on se oduševio mojim radovima i stavio fotografiju moje slike na godišnju knjigu/ zbirku (ne znam točno godinu) pjesama francuskih pjesnika. Tako je počelo i onda sam dobio njihovu nagradu za doprinos umjetnosti.”

Jasna Lovrinčević: “Vaš opus je velik, sadrži brojne, različite serije slika i crteža, prikazanih na brojnim izložbama, popraćenih katalozima, razvili ste svoju vlastitu slikarsku tehniku, dobitnik ste značajnih nagrada. Što vas u likovnoj umjetnosti najviše privlači (u odnosu na druge forme umjetnosti) ? Radite li možda na novoj seriji slika ili crteža ? Od umjetnika se stalno traži novo, drugačije, a opet da je prepoznatljiv – jesu li svi ti zahtjevi irelevantni kada započinjete novi rad?”

Velimir Trnski: “Točno je da se od umjetnika traži i očekuje stalno nešto novo i stalno dokazivanje. Tajna je u tome, da umjetnik ne treba razmišljati o tome, nego da radi, ako ima potrebu. Jedan će od nas biti cijeli život na jednom mjestu i možda će slikati jedno te isto ali opet drugačije, a drugi će putovati i mijenjati teme zbog doživljaja unutarnjih i vanjskih. Ja se ubrajam u one druge, jer mi je znatiželja vrlo bitan dio karaktera. Za mene promjena teme ili stila (likovnog rukopisa) ne znači nestabilnost nego upravo obratno-potrebu za istraživanjem i za bilježenjem moje istine. Svaki dan u tjednu nije isti i onda se to može primijeniti i na stvaranje. Jer, bitno je upravo STVARANJE i KREACIJA, a samo dovoljno oštroumni gledaoci i kritičari će uočiti da je tu prisutan jedan te isti autor i da se od samog početka tu provlači ista, prepoznatljiva ruka.

Radim na dvije knjige (po 180 stranica svaka) mojih arhiviranih crteža. To je malo veći „zalogaj” , ali me veseli i privodim ga kraju. Tekst je napisao po 10 stranica za svaku knjigu uvaženi kritičar doc. dr. sc. Enes Quien, prof.

U likovnoj umjetnosti me privlači kvalitetan, kreativan i drugačiji od mene rad. To mislim bukvalno i ne trpim „slučajno razlijevanje boje i ostale gestualne gluposti koje rezultiraju samo jeftinim efektima”.”

Jasna Lovrinčević: “Postaviti pitanja pismeno ograničava razgovor jer neka pitanja možete postaviti samo usmeno u tijeku razgovora kada se osjeti dinamika i atmosfera, raspoloženost itd., posebno pitanja kao što su odnos umjetnik-stvaranje-kreativnost- ciljevi -smisao- mišljenja raznih teoretičara- iščitavanje povijesti- utjecaji) Molila bih Vas ako možete napisati ono što zaista želite reći, a nisam Vas pitala ja niti netko drugi. ”

Velimir Trnski: “Već sam vam sve rekao u gornjem tekstu. Mogu dodati samo misao da se stvaraoc ne rađa nego se postaje – poslije dolaska na svijet treba raditi, istraživati i „brusiti” kriterije.”