Davor Grünwald ušao je u povijest hrvatskog industrijskog dizajna kao prvi školovani industrijski dizajner u Hrvatskoj. Diplomirao je i magistrirao 1968. u Beču na Akademie fur Angewandte Kunst (Akademija primijenjene umjetnosti), na Odjelu za industrijski dizajn. Od 1968. do 1975. radio je u Zagrebu, u Hrvatskoj, a od 1975. godine u Kanadi.

Dizajnirao je za različite firme tako da njegov dizajn obuhvaća različita tehnička i industrijska područja. Za dizajn alatnih strojeva nagrađen je 1974. Nagradom grada Zagreba i Zlatnom plaketom u Leipzigu, a 1980. dobio je nagradu Canada Design Award za dizajn jednog od geofizičkih uređaja koje je dizajnirao u Kanadi. Ušao je u Hrvatsku bibliografsku enciklopediju i Enciklopediju likovnih umjetnosti, a uskoro će biti objavljena i njegova Monografija koju će dizajnirati Boris Ljubičić, proslavljeni grafički dizajner.

Kada mi je Davor Grünwald u veljači 2016. poslao fotografije svojih realiziranih projekata, različitih tehničkih proizvoda, koji odišu suvremenim, elegantnim (jednostavnim) linijama i kompaktnim oblikom, obradovala sam se mogućnošću razgovora i upoznavanja s njim kao osobe koja je obogatila i značajno doprinijela razvoju industrijskog dizajna u Hrvatskoj

Uz fotografije poslao je i svoje Memoare, sjajno napisane, koncizno, s puno zanimljivih detalja, humora i iskrenosti. Na ovaj moj komentar o Memoarima, Davor Grünwald je rekao:
Davor Grünwald: “Volim pisati i istraživati kako izraziti nešto s minimum riječi. Tražim u svemu taj yin i yang, ravnotežu u pisanju, dizajniranju i rješavanju životnih okolnosti. Taj princip sam simbolički prikazao  zaštitnim  znakom  mog konzultantskog ureda u Zagrebu koji se zvao Prodesign.”

Taj dijalektički princip, odnosno jedinstvo različitosti, donekle je karakterističan i za talijanskog zagovornika ljepote, Leona Battista Albertia (1404.-1472.) arhitekta i autora kojemu je najveće nadahnuće priroda i koji usklađuje i harmonizira različite dijelove u cjelinu, tragajući za idealnim, odnosno ljepotom koja zapravo vodi do svog “izvora” i do spoznaje Boga. Njegov pojam ljepote, kako je sam definirao predstavlja usklađenosti svih dijelova jedne cjeline tako da se ne može ništa ni dodati ni oduzeti, a da se ne naruši harmonija cjeline. Sklad, odnosno ljepota kojom se odlikuje talijanska umjetnost, posebno renesansna, arhitektura i modni dizajn, nadahnjuje mnoge, a Davor Grünwald bio je nadahnut talijanskim industrijskim dizajnom.

Jasna Lovrinčević: “U Vašoj biografiji navodi se kako Vas je Izložba talijanskog industrijskog dizajna u Zagrebu 1964., postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt, motivirala za vašu buduću profesiju industrijskog dizajnera. U to vrijeme Talijani su bili poznati po lijepom i praktičnom dizajnu. Što Vas je posebno oduševilo na toj izložbi? Što Vas je više privuklo, estetska ili funkcionalna strana?”
Davor Grünwald: “Koliko se prisjećam bili su to kućni uporabni predmeti, staklo, keramika, kuhinjska pomagala. Nisam ništa znao o funkcionalnosti, estetici, ergonomiji pa prema tome nisam te predmete promatrao s pozicije tih kriterija. U meni se naprosto nešto dogodilo podsvjesno, osjetio sam u jednom momentu neizmjernu želju da dođem u poziciju da oblikujem predmete sa kojima sam bio okružen. Nisam znao ni što točno znači riječ dizajn. U tinejdžerskim godinama imao sam tu neku predispoziciju i potrebu da se izrazim crtežom. Pohađao sam tečaj crtanja kod prof. Ružića. Kao klinac izrađivao sam sam svoje igračke pa nekoliko romobila u tišleraju (stolariji) u susjedstvu. Imao sam kod njih svoje “radno mjesto”. Reklo bi se, moj prirodni dar za praktično-kreativno izražavanje je došlo putem gena.

Jedna vrata dalje od ulaza u Muzej za umjetnost i obrt pisalo je Centar za industrijskio oblikovanje – CIO. E, tu sam saznao sve o industrijskom dizajnu. Diša Radić, direktor Centra i profesor na Likovnoj akademiji i osnivač Centra dvije godine ranije, lijepo mi je objasnio da u Europi postoji samo jedna škola za to zvanje: Hochschule fur Gestaltung, HFG u Ulmu, a ima nešto u Beču. Hochschule fur Gestaltung je nastao na temeljima Bauhausa i profesori su bili bivši studenti Bauhausa. Predmeti studija su bili podijeljeni, pola tehničke prirode a pola likovno kreativni. Studenti svih godina su imali zajednički prostor za projektiranje i tu su provodili velik dio vremena. Mali broj studenata je omogućavao svakodnevnu individualnu pažnju voditelja studija. Ulmska škola bila je osnovana 1953. s kapitalom braće Schol iz USA. Škola je zatvorena 1968. kad Grad Ulm više nije htio financijski podržati školu zbog nesloge uprave škole kojim pravcem treba nastaviti.”

Jasna Lovrinčević: “Zašto ste se odlučili za studij u Beču, a ne u Italiji s obzirom da vas je talijanski dizajn motivirao?”
Davor Grünwald: “U Italiji u to vrijeme nije bilo škole, a predmete su oblikovali prirodno nadareni obrtnici, arhitekti i ljudi sa zvanjima primijenjenih umjetnosti. Tako je to bilo po čitavom svijetu dok se nije za vrijeme Bauhausa “rodilo” ime Industrielle Gestaltung, u USA Industrial Design i kod nas Industrijsko oblikovanje. Talijani su oduvijek imali talent za “ljepotu”. Pa u literaturi se govori da je prvi industrijski dizajner bio Leonardo da Vinci sa svojim strojevima i studijama ljudskog tijela te predviđanjima u obliku skica što će se dogoditi u budućnosti u tehnološkom smislu. Usuđujem se reći da jedan moderan industrijski dizajner danas mora biti “mali Leonardo“!”

Jasna Lovrinčević:” Kako ste se pripremali za prijemni ispit i kakvi su bili uvjeti za upis studija dizajna u Beču? Kakav je bio program studija?”
Davor Grünwald: “Do Ulma nisam mogao doći jer mi Nijemci nisu dali vizu. Stigao sam u Beč gdje me je prof. Hoffmann lijepo primio i objasnio kako se trebam pripremiti za prijemni ispit. Prof. Hoffmann postavio je taj odio za Industrijski dizajn na Akademie fur Angewandte Kunst četiri godine ranije po uzoru na ulmsku školu. Tako su postupile tijekom sedamdesetih u prošlom stoljeću mnoge Akademije u Evropi, USA i Kanadi. Prema uputstvu prof. Hoffmanna skicirao sam seoske kuće i ulice obilazeći svojom Vespom po Burgenlandu. Izrađivao sam modele uporabnih predmeta prema tome kako sam osjećao. Prijemni ispit bio je u rujnu i trajao je tri dana. Testovi su bili jako zahtjevni no iz njih je prof. Hoffman mogao sa svojim timom izdvojiti 5 talenata od 30 kandidata. Jedan od tih pet bio sam ja! Na primjer, test za zapažanje i likovno izražavanje bio je; nacrtaj mali sportski avion. Djevojka kraj mene je nacrtala propeler u obliku slova “S” – nije prošla prijemni. Ili, kreiraj element koji kad se umnoži i poveže zajedno, nema praznog prostora. Na ovome su mnogi posrnuli. Sve u svemu prof. Hoffman je tražio multitalentirane kandidate, tehnički i likovno. Za vrijeme studija imali smo u tom smislu intenzivna tehnološko proizvodna predavanja, kao i o materijalima, vježbe apstraktnih izražavanja s bojom i formom u dvije i tri dimenzije. Studenti sa sve četiri godine imali su zajednički prostor za projektiranje isto kao u Ulmu. Bilo nas je sve zajedno dvadeset, po pet studenata na svakoj godini!”

Seminari studentima Studija dizajna u Zagrebu

Suvremeni sveučilišni programi industrijskog dizajna kako je Davor Grünwald pojasnio proizašli su iz škole za umjetnost Bauhausa kojeg je osnovao arhitekt Walter Gropius 1919. u kojoj su između ostalih djelovali i Wassily Kadinsky i Paul Klee. Jedinstvo umjetnosti i tehnike bio je koncept koji se realizirao kroz stalne rasprave s industrijom, a pri tom se naglašavao i eksperimentalni rad kroz teoriju i praksu. Ta osnova primijenjena je i za Studij dizajna u Zagrebu gdje je Davor Grünwald održavao seminare.

Jasna Lovrinčević: “U Vašoj biografiji spominje se da ste u tijeku 1993. i 1994. držali seminare studentima Studija dizajna u Zagrebu. Kakve su bile teme i na što ste stavili akcent? Možete li usporediti programe kad ste Vi studirali u Beču i tadašnji program Sudija u Zagrebu?”
Davor Grünwald: “Zagrebačka škola za design pri Arhitektonskom fakultetu bila je osnovana 1989. U to vrijeme bio sam u Kanadi već 14 godina pa ne znam kako je to izvedeno. Samo znam da sam prije odlaska u Kanadu 1975. napisao program za školu. To sam napravio na zahtjev kolega u ULUPUH-u. Program se bazirao na iskustvu bečke škole, moglo bi se reći, u produžetku po uzoru na ulmsku školu i Bauhaus! Prilikom održavanja seminara ustanovio sam da su programi vrlo slični bečkoj školi, odnosno mojim pisanim materijalima. Nije tome ništa čudno jer je mojih dvoje mlađih kolega završilo bečku školu i oni su postali profesori na zagrebačkoj. Dalje sam ustanovio da je na školi drvna tehnologija jako zastupljena, pretpostavljam zbog tradicionalno jake industrije namještaja u Hrvatskoj. Moji seminari su obrađivali moje završene projekte iz kojih su studeni mogli puno naučiti. Imao sam prilike raditi s dvije apsolventice zagrebačke škole koje su došle u Kanadu te sam im pomagao. Bile su izvrsne u analitičkom dijelu postavke koncepta no tehnički se nisu više snalazile. Naravno, ako usporedim moje iskustvo u Beču sa Školom dizajna u Zagrebu, veliku razliku je “prouzročio” kompjuter. Ti mladi ljudi ne znaju “držati olovku” ali znaju sve sofisticirane kompjuterske programe pa kad naprave prezentaciju – fenomenalno! Međutim u računalo se mora ubaciti masu elemenata da bi bilo “pametno” i tu su ti mladi malo “kratki”.

Zagrebačko razdoblje

Nakon završenog studija i magisterija u Beču, Davor Grünwald radio je sedam godina u Zagrebu za različite tvornice, za Prvomajsku (Tvornicu alatnih strojeva), Tvornicu računskih strojeva (TRS), Tvornicu vaga i tkalačkih strojeva i Tvornicu olovaka (TOZ). Prigodom dodjele Nagrade grada Zagreba Davoru Grünwaldu 1973. godine, arhitekt Bernardo Bernardi naglasio je kako je Davor Grünwald za samo šest godina rada postigao najveći profesionalni standard i da je dokazao da je sposoban s velikom senzibilnošću analizirati sve aspekte dizajna s gledišta inženjerstva, tehnoloških uvjeta i funkcionalnosti.

Jasna Lovrinčević: “Što je bila tema Vašeg magistarskog rada? Zagrebački period od 1968. do 1975. bio je izuzetno značajan u Vašem profesionalnom razvoju, tada ste dobili i značajne nagrade. Molila bih Vas ako biste mogli malo više reći o tom razdoblju prije odlaska u Kanadu.”

Davor Grünwald: “Diplomirao sam 1968 i vratio se u Zagreb, a jednu godinu kasnije magistrirao na istoj ustanovi u Beču. U Zagrebu sam već imao kontakte s Prvomajskom, tvornicom alatnih strojeva pa sam za temu mog magisteria izabrao: Ergonomija za alatne stojeve. To se pokazalo kao izvrstan potez jer sam sada bio spreman za taj kompleksni industrijski dizajn. Osnovao sam svoj konzultanski ured PRODESIGN i djelovao kao slobodan profesionalac. Socijalno i staž sam imao preko ULUPUH-a. Ugovorio sam i dizajn elektronskih kalkulatora za Tvornicu računskih strojeva te dizajn elektronske vage za Tvornicu vaga. Dobio sam nagrade BIO-a (Bijenale za Industrijski dizajn) u Ljubljani za moje elektronske kreacije. Za dizajn alatnih strojeva dobio sam 1973. prestižnu Nagradu grada Zagreba i iste godine zlatnu medalju u Leipzigu. Nažalost 1974. komunisti su mi konfiscirali materijale u mom uredu i zabranili djelovanje mog “ilegalnog” ureda Prodesign. “Preko noći” izgubio sam sve ugovore sa zagrebačkim tvornicama. Bio sam prisiljen emigrirati u Kanadu. Povodom toga dr. prof. Goroslav Keller je napisao članak: “Zašto je otišao Davor Grünwald”. U članku Keller opisuje što sam nudio Hrvatskoj (Jugoslaviji), opisuje nevjerojatnu indolenciju vladajućih i na kraju mi je zaželio uspješnu karijeru u Kanadi. Ispunio sam mu tu želju!

Još samo da spomenem jedan detalj iz tog mog sedmogodišnjeg djelovanja u Zagrebu. Za vrijeme rada za Prvomajsku primijetio sam kako operateri sjede na drvenim kutijama. Profesionalno osjetljiv, razvio sam koncept familije stolica namijenjene uz alatne strojeve. To je primijetio direktor Jadrana, tvornice metalnog namještaja i ponudio mi je mjesto direktora razvoja. Pristao sam. Taj aranžman je trajao samo tri mjeseca. Taj isti direktor mi je naredio da se moram učlaniti u komunističku partiju. Isti dan napustio sam Jadran!”

Jasna Lovrinčević: “Za dizajn alatnih strojeva dobili ste priznanje Grada Zagreba. Tada je arhitekt Bernardo Bernardi rekao kako ste Vi unatoč činjenici da industrijski dizajn alatnih strojeva nema tradiciju u Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj SFRJ, preuzeli na sebe jedan od najkompleksnijih i odgovornih zadataka u području dizajna. Također je naglasio kako je vaša senzibilnost za vizualnu harmoniju proizvoda dala dodatnu vrijednost alatnim strojevima kreirajući pozitivno radno okruženje. Molila bih Vas da nešto više kažete o Vašem dizajnu tih alatnih strojeva.”
Davor Grünwald: “Na samom početku mog djelovanja u Zagrebu ugovorio sam redizajn alatnih strojeva Prvomajske, konkretno automatske oštrilice i automatske tokarilice. Ergonomsku studiju alatnih strojeva sam obavio za vrijeme magisterija i sad sam bio u poziciji primijeniti ta saznanja. Analizirajući njihovu oštrilicu ustanovio sam da je baza vizualno i fizički nestabilna, išla je konusno prema dolje. Na upit koji su razlozi za taj “dizajn”, bio je odgovor da su inžinjeri smatrali da taj stroj treba imati ljudsku siluetu!? To sam odmah promijenio u kockasu bazu i preporučio konstrukciju od zavarenih debelih čeličnih ploča. Njihova baza bila je od lijevanog čelika. Bili su majstori u toj tehnologiji. Uspio sam dokazati da je moja baza od varenih ploča daleko jeftinija i praktičnija za smještaj i pričvrščenje elektronskih komponenata. Logiku “kockaste baze” primijenio sam i kod Automatske tokarilice. Tradicionalno alatni strojevi bili su bojani po čitavoj Europi zelenim Hamerschlagom. Moj prijedlog tamno smeđe baze i bež bojom obojeni gornji dio, stroj je vizuelno smanjilo i djelovao je stabilnije. Komandne ploče sam organizirao tako da je instrumentacija bila u visini očiju a prekidači sa svojim svjetlima u visini blago savijene ruke. Pristup za servisiranje i rada operatora bio je određen isto tako ergonomski optimalno. Ti strojevi su dobili Nagradu grada Zagreba 1973. i iste godine Zlatnu plaketu u Leipzigu. Nažalost koristili su zastarjelu relej tehnologiju za programiranje. Za vrijeme Domovinskog rata nije bilo ulaganja u razvoj. Za to vrijeme konkurencija je razvila CNC (Computer Numarical Control) tehnologiju i Prvomajska nakon rata više nije bila konkurentna i polovicom devedesetih prestala s radom.”

Elektronski stolni kaltulatori

Zagrebačkom periodu pripadaju i Davorovi Elektronski stolni kalkulatori, nastali početkom sedamdesetih godina. Dr. Goroslav Keller je 1975. za Davorov dizajn elektronskih stolnih kalkulatora rekao kako je Davor Grünwald s lakoćom savladao elektroničku kompleksnost kalkulatora kao i ergonomičnost, moderne materijale i tehnološku proizvodnju. – Visoka vizualna integriranost proizvoda bila je njegov krajnji cilj, u čemu je očito uspio- rekao je Keller, naglasivši kako je Davor Grunwald radeći s Tvornicom računskih strojeva u Zagrebu bio u mogućnosti integrirati sav svoj industrijski interes, znanje i talent. Bilo je zanimljivo čuti što o tim kalkulatorima kaže Davor Grünwald.

Davor Grünwald: “Odmah nakon završetka mog studija industrijskog dizajna u Beču (1969.) dobio sam ugovorni posao za Tvornicu računskih strojeva, TRS u Zagrebu. U to vrijeme tranzistorska tehnologija bila je pristupna pa se TRS odlučio razviti elektronske stolne kalkulatore. Imali su osigurano tržište iza “Iron curtain”. U isto vrijeme velike kompanije Zapada i Japana, Sharp, Toshiba, Canon, Adler, Casio, Olympia, Texas Instruments, sve su razvijale elektronske stolne kalkulatore, ali njihov izgled nije odavao da su te kompanije poznavale industrijski dizajn, vjerojatno nisu! Nedavno sam na Internetu našao te (vintage) proizvode i potvrdio tu činjenicu. Bazirano na tome mogu izjaviti da je moj dizajn elektronskih stolnih kalkulatora za TRS početkom 1970-tih bio vrlo napredan. Iz studija elektronskih komponenata i ergonomije proizašao je originalni koncept kalkulatora s upuštenim ekranom. Nijedna od spomenutih kompanija nije to imala početkom 1970-tih. Neki su to kasnije kopirali. TRS je zatvorio vrata polovicom devedesetih jer nije mogao konkurirati Zapadu kad su se otvorile granice.”

Zanimljivo je kako je Davor Grünwald skoro bio primljen na posao u kompaniji Texas Instruments u Americi, u proizvođaču elektronskih kaltulatora i danas to prepričava kao jedan od zanimljivih događaja, odnosno kao anegdotu na svom bogatom profesionalnom putu.
Davor Grünwald: “Texas Instruments je 1977. tražio industrijskog dizajnera, školovanog u Europi s iskustvom dizajniranja elektronskih kalkulatora. Bazirano na mojoj prezentaciji pozvali su me na razgovor u Dallas. Zadnje pitanje trećeg dana bilo je, odakle sam ja zapravo? „Iz Jugoslavije, bio je moj odgovor. Tu je razgovor prekinut. Nisu me primili.”

Kanadsko razdoblje

U Kanadi je Davor Grünwald dizajnirao značajne instrumente s područja geofizike, agronomije i kompjutorske tehnologije. Posebno je dramatično opisao rad na razvoju brzih pisača u razdoblju od 1981-1984.

Davor Grünwald: Iskustva iz zagrebačkog perioda, na mom pionirskom putu, primjenjivao sam i u Kanadi. No sada je to bilo dalelo teže na engleskom (u školi sam učio njemački). Kanadske korporacije su malo znale o industrijskom dizajnu. Ulazio sam u te korporacije kroz “mala vrata”, i zapošljavao se kao crtač. Jednom unutar korporacije vrlo brzo sam mogao dokazati da sam ja “nešto drugo”. Tijekom vremena djelovanjem Kanadskog udruženja industrijskih dizajnera, korporacije su počele shvaćati prednosti na tržištu koje im industrijski dizajner može stvoriti. Od samog dolaska u Kanadu bio sam jedan od direktora tog udruženja. Moj prvi posao kao industrijski dizajner dobio sam u kompaniji Delfax. Razvijali su brze komputerske pisače na bazi novog patenta, Ion Deposition Tehnology. To je bila superiornija metoda od Xeroxove laserske. Odio za Marketing dao je uputstva inžinjerima da koncept pisača treba biti: čisti papir gore, a ispisani dolje. To su opravdali s malom površinom koju takav pisač zauzima. Znao sam da takav pristup ne valja zbog ergonomskih razloga. Umetanje i vađenje papira u istoj visini je sugerirao put papira po horizontali. Ljudi u marketingu i inženjeri me nisu slušali. Morao sam izvesti nešto drastično. Uzelo mi je nekoliko mjeseci da potajno, u mojoj garaži napravim u stvarnoj veličini nefunkcionalan model pisača. Predlagao sam i promjenu nečitljivog Logo-a. i to nisam uspio progurati. Kreirao sam novi zaštitni znak i logo i to montirao na moj model. To sam sve postavio jedne nedjelje u ured predsjednika. U ponedjeljak sam došao rano na posao, sjeo na stolac i čekao. Odjednom se čulo hodnicima: Who did this? Tko je to napravio? Održao sam predavanje predsjedniku o industrijskom dizajnu. Od tog momenta sve sam dobio što sam tražio, inžinjeri su me slušali i na kraju kompanija je izašla na tržište s mojim horizontalnim konceptom pisača.”

Međutim ovaj izuzetno uspješan projekt je prekinut preseljenjem upravnog tima Delfax iz Toronta u Boston. Davor Grünwald je prihvatio ponudu da im se pridruži. Nakon tri mjeseca vratio se u Toronto zbog neslaganja sa pretpostavljenim. Ubrzo nakon toga Delfax je bio prodan Xeroxu.

Davor Grünwald je nastavio s radom u Torontu i ostvario značajne uspjehe na području
dizajna geofizičkih instrumenata.
Davor Grünwald: “Osnovao sam svoj konzultanski ured pod nazivom Inventive Product Design, IPD i radio na bazi ugovora s nekoliko kompanija. Financijski to nije bilo dovoljno pa sam se zaposlio opet kao industrijski dizajner u jednoj geofizičkoj kompaniji. S njima sam bio sve do moje mirovine, ali sam imao i poslova sa strane preko IPD-a. Na taj sam način dizajnirao veliki broj različitih proizvoda. U mojem portfoliju ima veliki broj geofizičkih instrumenata i opreme. Za jedan geofizički sustav dobio sam prestižnu nagradu Canada Design Award.”

O svoja dva značajnija geofizička uređaja Davor Grünwald je rekao:
Davor Grünwald: “Geofizički “ruksak” instrument “Genie”, dizajniran je 1982., a namjenjen je za traženje metalnih predmeta do 10 metara dubine. Prema mojim informacijama bio je ovo prvi geofizički uređaj u Sjevernoj Americi, a možda i u svijetu, tretiran industrijskim dizajnom. Ima karakteristike iznimne ergonomičnosti, integrirani paket baterija za brzu izmjenu i racionalnu tehnologiju proizvodnje za male serije. Taj sustav dobio je nagradu Canada Design Award 1983.

Drugi značajni dizajn iz ovog područja je Geofizički elektromagnetni instrument EM38, dizajniran 1985. godine. On je postao neizbježni, standardni uređaj u agronomiji pri ispitivanju kakvoče zemlje, u arheologiji pri traženju “šupljina” i za traženje svježih grobova u obavljanju policijskih poslova. Taj instrument sam redizajnirao tri puta od 1985. do 2012. godine. Godišnje se proizvodi oko 100 komada i košta kao mali Hyundai auto.”

Anegdota i poslovni uspjeh s traktorom 1977. u Kanadi

Davor Grünwald:”U Winipegu sam pomagao jednom američkom dobro uhodanom industrijskom dizajneru. Dobio je ugovor da razvije traktor na postojećoj bazi. Dogovorili smo da će svaki od nas razviti svoj koncept traktora. U tome je sudjelovao još jedan mlađi industrijski dizajner. Na dan prezentacije imali smo tri koncepta. Predsjednik uprave tvornice traktora pomno je analizirao svako rješenje. Na kraju je pokazao rukom na moje crteže i rekao: “Ovo ćemo dalje razvijati jer ima europski izgled i to nas zanima”. Moj šef nije bio zadovoljan, ali se morao pokoriti odluci predsjednika kompanije.”

Ako ja trebam, trebaju i neki drugi!

Od 2008. Davor Grünwald je u mirovini, ali i dalje je kao dizajner kreativan i nastavlja s radom
Davor Grünwald: “U mirovini dizajniranje mi je hobby, dizajniram proizvode pod motom, ako ja trebam, trebaju i neki drugi! Koncepti su jednostavni, naručujem dijelove od specijaliziranih radionica, sastavljam proizvode u mojoj garaži i prodajem ih putem usmene predaje. Nisam od onih umirovljenika koji ne znaju što bi od dosade.”

U ovom razdoblju nastali su zanimljivi proizvodi, kao Porsche Boxster Prtljažnik 2012, Riastavljiva 200 litara vinska/uljna bačva 2013 i totalno minimalistički stolac “Elips” 2015.

Davor Grünwald:” Porsche Boxster ima prednji i zadnji spremnik, a motor u sredini. Za veće predmete nema opciju. Sa prtljažnikom pričvršćenim za poklopac zadnjeg spremnika taj problem je riješen. Ako ne treba prtljažnik lagano se spremi u prednji spremnik. Ponudio sam koncept Porsche-u no odgovor je bio: oni ne prihvaćaju vanjske dizajne.

Rastavljiva vinska ili uljna bačva sastoji se od četiri identične stranice i dviju gornje/donje ploče. Plastična vreća, koja se stavlja u takvu bačvu, ide u reciklažu nakon jedne upotrebe. Vino ili ulje se može uzimati iz takve bačve nebrojeno puta, zrak ne ulazi u bačvu pa se zato vino ili ulje ne kvari. Bačva ima pet kotačića i ručku za lagano manevriranje. Projekat je bio naručen od grupe švicarskih vinarija. Poslao sam im ugovor na potpis. To nikad nisu potpisali ni poslali polog. Zadržao sam dizajn za sebe.

Totalno minimalistički stolac “Elips” ugodan je za sjediti, ergonomičan je, estetski lijep i može se lagano proizvesti. Dizajn je zaštičen. Polazna točka ovog projekta bila je moja znatiželja mogu li kreirati još jedan stolac između “mali milijun”. Na Internetu je prikazano oko 6000 stolica od 1900. – 2016. godine. Nisam našao ništa slično ovome!”

SCULPTRA Forma, 1964. – 2016.

Jedan dizajn zauzima posebno mjesto u Grünwaldovoj karijeri. To je njegov prvi dizajn još iz studentskih dana, nazvan Sculptra.

Jasna Lovrinčević:”Vaš prvi dizajn još iz studentskih dana i danas je aktualan. Zašto ste ga nazvali Sculptra i kakvu ste imali predođbu o njenoj primjeni kada ste bili student? Tko je prvi primijenio Vašu Sculptru i za što?”
Davor Grünwald: “U prvoj godini mog studija Industrijskog dizajna u Beču, 1964, Profesor Hoffmann nam je dao teoretski zadatak, kreirati model tako da kad se umnoži može se sastaviti po “Z” pravcu a ne može se rastaviti po “X” I “Y” pravcima. Imali smo slobodan izbor materijala i načina proizvodnje. Moralo je imati estetske vrijednosti. Potražio sam inspiraciju u trigonometrijskoj cosinus funkciji. Ustanovio sam da iz sume dvaju cosinusa proizlazi forma koja zadovoljava zadani zadatak. To sam dokazao matematičkom formulom, a bio sam dobar matematičar. Taj prirodni, izbalansirani modul iznenadio je prof. Hoffmanna i moje kolege. Ta naizgled jednostavna vježba ostavila je jaku impresiju na mene. Pronašao sam osnovnu bazu moje buduće profesije. Taj apstraktni, nježan modul je postao moj moto, simbol, metoda razmišljanja i pristupa industrijskom dizajnu. Nazvao sam tu formu SCULPTRA i zaštitio ime i dizajn. Godine 1964. o kompjutorima se nešto čulo iz daljine i ja sam znao da ću jednog dana tu formu moći obraditi komputorski. Godine 1990. uz pomoć prijatelja kreirao sam matematičku formulu koja se ubacila u CNC (Computer Numerical Control) glodalicu i proizveo 60 x 60 cm model (master). U tu formulu se mogu ubaciti bilo koji brojevi i dobiti različite proporcije.

SCULPTRA-forma je jednostavna, atraktivna i prirodna forma i ima jedinstvenu likovnu vrijednost. Posjedujem kalup za fabriciranje određenog broja Sculptra – modula. S time se može kreirati stropna ili zidna kompozicija (kao na slici – Sculptra). S nekoliko izvora svjetlosti, koji se naizmjenično pale i gase, proizvest će “ples” sjena. Površina Sculptre ima akustičke karakteristika – raspršava zvuk! Pokušao sam Sculptru komercijalizirati jer su arhitekti bili zainteresirani. Alati su preskupi bili i bio je preveliki rizik. Ostalo ja na razini eksperimentiranja i primjeni u malim serijama keramičkih vaza, dekorativne plohe na INOX pomičnom baru te zidne kompozicije u Hrvatskoj Ambasadi u Ottawi i u uredu Waterfront Corporation u Torontu. Za njih smo, supruga i ja projektirali i komade namještaja sa Sculptra plohama što je davalo asocijaciju valova na vodi.

Ime SCULPTRA je nastalo tako da sam iz riječi SCULPTURA izvadio “U”. Sada sam tu novu riječ mogao zaštititi. Ostala je asocijacija na SCULPTURA što mi je bila početna ideja. To moje kreirano ime sam prodao za popriličnu sumu dolara prije desetak godina jednoj farmaceutskoj kompaniji za njihov kozmetički proizvod.”

Jasna Lovrinčević: “Do sada ste radili na različitim poljima i podjednako ste uspješni na svakom. Stiče se dojam da ste specijalizirani za svako to određeno područje. Kakav je Vaš opći pristup, odnosno kako biste sumirali Vašu ulogu u razvojnom procesu nekog predmeta?”
Davor Grünwald: “Industrijski produkti su rezultat procesa dizajna, no priroda tih procesa može imati mnoge forme. Može biti rukovođena pojedincem ili timom, može se rukovoditi kreativnom inventivnošću ili kalkuliranim znanstvenim odlukama. Može biti pod utjecajem čimbenika kao materijali, proizvodni procesi, poslovne strategije ili pod utjecajem socijalnih, komercjalnih i estetskih stavova. Uloga industrijskog dizajnera je da u okvirima gore navedenih čimbenika kreira i sprovede solucije dizajna vezano uz problem forme, funkcije, uporabljivosti, fizičke ergonomije, marketinga, razvoja marke i prodaje.”