Ruža Kanitz, hrvatska spisateljica koja od 1982. godine živi u Berlina, piše i objavljuje svoja djela na njemačkom jeziku.

Do sada je objavila četiri knjige. Dvije od njih, Die fremde Nachbarin, izdane 2006. godine i Berlin mit Akzent, izdane 2011, imaju izrazito migracijske teme pa su privukle pažnju njemačkih institucija za migracije i intergracije stranaca. Druga dva romana, Polenta oder Milchkaffee, objavljen 2009. i Schweigsame Ferne, objavljen 2013. samo jednim dijelom govore o toj temi, a u velikom dijelu opisuju autoričino rodno mjesto Kutarevo, smješteno na sjevernoj strani Velebita.

U prvoj knjizi, Die fremde Nachbarin, objavljena su dvadeset i tri intervjua s berlinskim imigrantkinjama, iz dvadeset tri različite države, a u knjizi Berlin mit Akzent, u kojoj je Ruža koautorica, intervjui s dvadest muškaraca, berlinskih imigranata, iz cijelog svijeta. U obje knjige, tema razgovora je život u Njemačkoj kao stranoj zemlji, s drugom kulturom, i drugim navikama.

S autoricom Ružom Kanitz razgovarala sam dva puta, u siječnju i u svibnju 2014. U međuvremenu imala je brojne nastupe pred berlinskom publikom, s javnim čitanjima iz svojih djela.
Ruža Kanitz: “Imala sam od početka puno javnih čitanja svojih knjiga i oduvijek sam imala publiku. Često me pozivaju, a ponekad ja pitam za mogućnosti nastupa. Ljudi se jako zanimaju za ove knjige, imam kontakt sa svojim čitateljima, preko e-maila i preko svog izdavača, Geest-Verlaga. Moj nakladnik me izvještava o kritikama i on također s njegove strane, vidim kako prati reakcije čitatelja i pravi reklamu za moje knjige. ”

Na pitanje zašto je pisala baš o strancima, Ruža je odgovorila.
Ruža Kanitz: “Kad sam došla ovdje u Berlin, moj problem bio je sličan kao i kod svih drugih, posebno ljudi s Balkana. Bili su to problemi sa susdjedima, u kupovini, na poslu… Onda sam pričala s drugim strankinjama kako te probleme u životu smanjiti tako da počnemo normalno živjeti. Onda sam počela s intervjuima. Napisala sam knjigu da se vidi da nemamo samo mi problem, i za strankinje, da vide da je to zajednički problem.”

Ruža Kanitz došla je živjeti u Berlin neposredno nakon završene srednje tehničke škole u Kopru, u Sloveniji, koju je pohađala nakon završene osnovne škole u Kutarevu. Iako se obrazovala u tehničkom smijeru, rano je počela pisati pjesme i različite priče.

Ruža Kanitz:  “Uvijek sam voljela čitati, pisala sam još kod kuće, i uvijek sam bila  na školskim pozornicama. Bile su to teme o ljubavi i mojim sanjarenjima. U svom prvom romanu Polenta oder Milchkaffee nešto sam uzela od tih radova.”

Roman Polenta oder Milchkaffee, po riječima Ruže Kanitz, djelomično se naslanja na njenu biografiju.

Ruža Kanitz:“U romanu opisujem socijalnu situaciju mlade Lucija koja se nekom slučajnošću nađe između dva svijeta, između Hrvatske i Berlina; jedne strane težak život s njemačkim mužem u Berlinu, i s druge strane čežnja za hrvatskom domovinom. Želja za lakšim životom i odstojanje od oca koji je jako pio, pomažu joj u odluci da ode daleko. Ali već na samom početku, u novoj sredini postaje svjesna da je taj korak bio zlokoban i sudbonosan.”

Roman Schweigsame Ferne

Schweigsame Ferne, ili Šutljiva daljina, je roman o ljubavi koja traje usprkos razdvojenosti; djevojka ostaje u selu, u brdima, a mladić odlazi u daleku Kanadu. Međutim, roman obuhvaća puno više tema; neposredan život s prirodom u velebitskom mjestu, rad na zemlji i u šumi, mladenačko veselje uz tamburice, legende i priče, prilike za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije, migracije u Slavoniju i u prekomorske zemlje… Kroz praćenje glavnih likova, prikazan je život tri generacije u domovini i u emigraciji, sa svim promjenama, a prikazano je i prijateljstvo i druženje triju curica koje se kroz odrastanje mijenja i pretvara u cijelu paletu različitih ljudskih odnosa. U liku Jakova, koji odlaz u Kanadu, koncentrirane su različite životne priče mnogih emigranata.

Ruža Kanitz: “Priča je fiktivna, ali mjesto o kojem se govori u romanu, iako ima fiktivan naziv, je stvarno. To je Kutarevo, moje rodno selo, smješteno u dolini i okruženo brdima. Bez pomoći svoje majke ne bih mogla sve to napisati. Ona mi je ispričala kako se igralo, pjevalo, kako se prelo, tkalo, coklje pravile…Bilo mi je važno i da ostanu zapisani i lokalni nazivi koji nisu uneseni u geografske karte, kao Cimor. Ali, najvažnije mi je bilo opisati ljepotu prirode, da čitatelj upozna kako je priroda u mojoj domovini lijepa…”

Zanimljivo je, kako je Ruža u ovaj roman na njemačkom jeziku unijela citate s originalnim govorom na kutarevskom dijalektu.
Ruža Kanitz: ” Za mene je jako interesantan taj dijalekt, u njemu ima i slovenskih i talijanskih i njemačkih riječi.”

Ruža Kanitz koja je osamdesetih otišla iz domovine, kaže kako ima veliku želju da njena djela budu prevedena na hrvatski kako bi ih i njena obitelj mogla čitati.