“Smatram da su duhovna, kulturna i intelektualna neovisnost najviša dostignuća u životu”, napisao je u svojoj Autobiografiji dr. Vinko Grubišić, pjesnik, dramski pisac, esejist, jezikoslovac, antologičar i prevoditelj s kojim sam razgovarala u svibnju 2016. Duhovna, kulturna i intelektualna neovisnost dr. Grubišića doprinijela je stvaranju bogatog i raznovrsnog opusa. Cijeli njegov rad odaje iznimno angažiranog, ustrajnog autora i znanstvenika.

Profesor emeritus kanadskog Sveučilišta Waterloo na kojem je do umirovljenja 2008. predavao hrvatski jezik i književnost te povremeno rusku književnost, dr Grubišić je za svoj rad primio više vrijednih priznanja. Za kulturni doprinos Kanadi 2003. dobio je Queen Elizabeth II’ Golden Jubilee Medail, za antologiju Krilati pjev Nagradu za najbolji prijevod godine na Sarajevskom sajmu knjiga 2012., za poeziju Nagradu Hrvatske Revije 1971, a nositelj je i drugih odličja.

Upravo kad sam se obratila dr. Grubišiću sa zamolbom za razgovor, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) izabrala je dr.Vinka Grubišića za svog dopisnog člana.

Za ovaj izniman i svečan trenutak priznanja i povjerenja, bilo mi je drago što sam dr. Grubišiću mogla osobno izraziti čestitke.

Dr. Grubišić doktorirao je u Aix-en-Provence s disertacijom La syntaxe de la langue de Marko Marulic. Studirao je na Sveučilištu u Zagrebu jugoslavensku književnost i latinski jezik i u Švicarskoj, na Sveučilištu u Fribourgu germanistiku, klasičnu filologiju, antropologiju i pedagogiju.

Bilo je nemoguće u relativno kratkom razgovoru obuhvatiti cjelokupan rad dr. Grubišića koji je već u gimnazijskim danima u Dubrovniku počeo objavljivati prve stihove, koji su se čitali i nakon njegovog odlaska iz Dubrovnika, kao i osvijetliti sve one trenutke i susrete koji su usmjeravali njegov život, počevši od odlaska u egzil 1965. pješice preko Alpa u Austriju, odlaska preko Atlantika u Kanadu i druge.

Gledati u daljine po kojima je razasuo toliko uspomena

Jasna Lovrinčević: “U knjizi Vaših pjesama Stazama samih središta, (2005.) Ljerka Car Matutinović analizirajući Vašu pjesmu o Odiseju izdvojila je jedan stih: »gledati u daljine po kojima je razasuo toliko uspomena«. Čitajući Vašu biografiju i opis Vašeg puta iz Posuškom Gradca, preko Zadra, Dubrovnika, Širokog Brijega, Zagreba, Klagenfurta, Beča, Švicarske, Italije, Kanade, Australije javlja se asocijacija na taj stih i na ogroman opus, nastao na tom velikom putu. S kakvim osjećajem promatrate taj put? Jeste li ostvarili glavne ciljeve ili nas očekuju nova obogaćenja posebno u smislu novih antologija.”

Dr. Vinko Grubišić: “Ne bi se moglo reći da je Odisej imao osiguranu povratku kartu u Itaku i to su razlozi što je po daljinama „razasuo toliko uspomena“. Na izvjestan način i on je domovinu napustio ilegalno. Sva mjesta koja spominjete – a u nekima od njih, kao npr. u Klagenfurtu, moj je boravak stvarno bio efemeran – na svoj su način ostavila na meni svoja obilježja. Kako reče José Ortega y Gasset da je on i skup svojih okolnosti („Yo soy yo y mi circunstancia“, Meditaciones de Quijote). Naslijeđenim osobinama čovjek sasvim sigurno pridodaje i ono proživljeno. Živjeti (i porez plaćati!) na trima kontinentima znači obogaćivati se trostruko. Ili oko sebe stvarati trostruke čahure? Kad dijete počinje otkrivati svijet sve završava horizontom, onim susretom neba i zemlje, no kad dospije na onu pravu stranu izazova, opet ista slika, ista varka. Mislim da je Voltaire s pravom naglašavao kako našim praroditeljima dragi Bog nije mogao veću uslugu učiniti nego ih istjerati iz Raja zemaljskog, narediti im (ili ih uputiti?) da se obuku i da idu obrađivati svoj vrt… Naravno, danas je taj „vrt“ prostraniji nego li što je ikada ranije bio. I taj je vrt uvijek toliko neobrađen da postaje stalni izazov.

Tu se postavlja pitanje glede ostvarenih ciljeva o kojima je teško nešto određenije reći jer su svi ciljevi određivani onako, usput. Svi su provizorni. U trećem razredu gimnazije kod isusovaca u Dubrovniku naučio sam zlatno pravilo – kojeg se nažalost nisam baš uvijek pridržavao – a to je da se do cilja može stići jedino idući prema idealu.”

Rad na antologijama

Jasna Lovrinčević: “U Švicarskoj ste boravili devet i pol godina, posvećeni studiju, znanosti i pisanju. Koliko se pristup studiju tada razlikovao od onog na Zagrebačkom sveučilištu? Koliko je studij u Švicarskoj uticao na Vaš kasniji rad, prvenstveno u smislu ideja za objavu Vaših iznimno važnih i velikih djela: Hrvatska književnost u egzilu (1991), Croatian Literatur in English (2007.), Latinska poezija srednjega vijeka (2010.) i Krilati pjev (2013.). U biografiji spominjete svoga profesora Ernesta Alkera, koji je također objavio važne i popularne zbirke njemačke literature: Die Deutsche Literatur im 19 Jahrhundert (1832-1914), Die Deutsche Literatur der Gegenwart i antologije Deutsche Gedichte (1964). Je li on bio u nekom smislu nadahnuće za Vaš kasniji antologijski rad?”

Dr.Vinko Grubišić: “Jedan dio formativnih godina proveo sam u Švicarskoj, radeći i studirajući na jednom od rijetkih dvojezičnih sveučilišta (njemački i francuski) u Fribourgu. Uz zagrebačke profesore Ljudevita Jonkea, Veljka Gortana i Milana Ratkovića sigurno je na mene najpozitivniji utjecaj ostavio vrsni germanist Ernest Alker, profesor germanistike na Sveučilištu u Fribourgu svojim kritičkim pristupom književnim djelima te ogromnom erudicijom. Nakon njega imao sam sreću upoznati i raditi na doktoratu kod lingvista Paula Gardea.
Naravno, teško je zamisliti da bi kroatistika mogla biti igdje bolja nego li u Zagrebu, ali u godinama studija izvan Hrvatske nastojao sam znanje što više proširiti i produbiti, jer uz sve dobre profesore i poticaje izvana, čovjek je najviše prepušten samu sebi. Sartreovski rečeno „osuđen je na slobodu“.
Djela su, rekao bih, nastajala sama od sebe. Tako npr. Latinska poezija srednjega vijeka, prijevodi su nastajali kad bih se oslobodio drugih, posebno predavačkih obveza, dok su knjige Croatian Grammar, Elementary Croatian i Elementary Croatian 2, kao i Croatian Literature in English (skupa s kćerkom Katiom) te Croatian Reader (skupa s Antom Mikulić Kovačević) nastajale (oh da, dosta trajno vrijeme!) kao svakodnevna nasušna potreba u radu sa studentima.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko je trajala priprema za objavu tako opsežnih djela i kako ste prikupljali originane tekstove? Molila bih Vas da malo više kažete o tome.”

Dr. Vinko Grubišić: “U isto vrijeme (a tako je i danas) običavao sam raditi na više djela. Na pr. Esej o Artaudu nastao je kasnih šezdesetih godina, istovremeno dok sam prevodio Artaudovo Kazalište i njegov dvojnik. Tek kasnije sam proširio taj esej u monografiju Artaud. Istovremeno sam prevodio dramske tekstove Američkog gerilskog kazališta. Te sam prijevode mogao objaviti tek nakon uspostave demokratske i slobodne Hrvatske, jer kao emigrantu to mi je bilo nemoguće u bivšoj državi, a u egzilu je sve bilo bitnije i hitnije od kazališnih tekstova i teorija.
Dala bi se napisati čitava knjiga o prikupljanju potrebnih materijala za neka djela. Tako je, npr. Grafija hrvatske lapidarne ćirilice nastala kao dio nesuđene doktorske teze. Naime, u dogovoru s profesorom slavistike u Ženevi Aleksejem Solovjevim namjeravao sam za doktorsku tezu obraditi jezik bosanskohercegovačkih ćiriličkih natpisa. Prikupio sam neke materijale, a druge prikupljao, a onda sam dobio vijest da je prof. Solovjev umro. Njegova udovica je – najvjerojatnije čisteći sobu, kao što to obično biva – umjesto da baci radove svojega muža i još neke radove, sve stavila u jednu kutiju i poslala mi poštom. Činilo mi se grijehom ne iskoristiti te radove i tako je nastala knjiga Grafija hrvatske lapidarne ćirilice. Je li mogla biti bolja da je priređena u Hrvatskoj? Da, sigurno, samo što u to vrijeme nije mogla biti ni priređena niti objavljena u Hrvatskoj. Eto vidite, zaista knjige – kao i ljudi – imaju svoju sudbinu!”

Jasna Lovrinčević: “Vašu knjigu Hrvatska književnost u egzilu, Zdenka Novački ocjenjuje kao “prvi metodički pokušaj sistematiziranja hrvatske književnosti u egzilu”, odnosno karakterizira je kao “zaglavni kamen za buduća istraživanja”. Može li ovo djelo bar malo ublažiti izoliranost ovih autora i potpunu šutnju o njima u Domovini, a što ste i Vi osobno iskusili za vrijeme trajanja egzila?”

Dr. Vinko Grubišić: “I prof. Vinko Nikolić i ja smo zamišljali da je tadašnji profesor s Indiana Sveučilišta Ante Kadić bio najpozvanija osoba za priređivanje knjige Hrvatska književnost u izbjeglištvu. Zbog prezaposlenosti prof. Kadić se nije mogao poduzeti tog pothvata pa sam se prihvatio pisanja te knjige, sa sitnom izmjenom naslova, umjesto „izbjeglištva“ više me je privlačila riječ „egzil“. Značenje: „ex sole ire“ „odlaziti sa sunca“, u nepoznato, u tamu. Iako sam tokom dugih godina u egzilu mnoge pisce i osobno upoznao, a s nekima uspostavio i prijateljske odnose, ipak do određenih djela, posebno onih objavljenih prije II. svjetskog rata, nije bilo nimalo lagano doći. Knjiga je zamišljena kao prvi značajniji pregled hrvatskih književnih djela nastalih, uglavnom u egzilu, o kojima se u Hrvatskoj veoma malo znalo. Slijedila je kao vrstan nastavak, a i upotpuna, knjiga Šimuna Šite Ćorića Četrdeset pet hrvatskih emigrantskih pisaca (Zagreb, 1991), a to je još uvijek daleko od potrebnih proučavanja hrvatske književnosti u poratnom egzilu.

Kroz duge godine egzila surađivao sam uglavnom s Hrvatskom Revijom te s Hrvatskim Glasom, glasilom Hrvatske Seljačke Stranke. Sve do osnivanja Hrvatske Demokratske Zajednice u Kanadi nisam bio član ni jedne političke stranke, ali sam sve što sam smatrao korisnim za Hrvatsku pomagao. To sam smatrao svojom dužnošću. Sve su nas one priče o „strašnim emigrantima“, o „ljudima s četiri prsta“ mogle samo nasmijavati. Većina intelektualaca bili su ljudi koji su na različite načine zarađivali kruh nasušni, često s izuzetno zanimljivim i bogatim iskustvom pa nije nezanimljivo spomenuti da je upravo hrvatska egzilska memoaristika sigurno najbogatija i najzanimljivija – a i najneobrađenija – spisateljska vrsta.”

Jasna Lovrinčević: “Vaša dvojezična antologija Krilati pjev ili Filomela i slavuj u poeziji zapadnog kruga je 2012. nagrađena na Sarajevskom sajmu knjiga za najbolji prijevod godine.

Vaša odluka da sakupite i prevedete na hrvatski jezik poeziju napisanu o slavuju, može li se shvatiti kao svjesna ili možda nesvjesna povezanost s djetinjstvom kada je, pretpostavljam, slavujev pjev dominirao proljetnim hercegovačkim večerima ili njegov pjev predstavlja ljepotu, radost življenja i nadu koja nadilazi okrutnost stvarnosti koju ste na jedan način naglasili u Vašoj biografiji prema djelu prof. Dr. Vinka Bresica “Iz pr(a)ve ruke”. Djelo koje je nastalo jedinstveno je u Hrvatskoj pa je zanimljiv motiv njegovog nastanka.”

Dr. Vinko Grubišić: “Ta mi je nagrada veoma draga jer je došla iz Sarajeva. Krilati pjev je posebna priča. Knjiga je nastala bez ikakva posebnog vanjskog poticaja. Iz čiste začudnosti kako je jedna od najokrutnijih legenda iz poganskog svijeta (a pojam „legenda“ shvaćam kao množinu od „legendum“,tj. ono što treba, što se mora čitati!) u kršćanstvu poprimila snagu jednog od najuzvišenijih simbola. (Pročitajmo samo Filomenu engleskog srednjovjekovnog pjesnika Johannesa Pekchama). Bio sam veoma ushićen Filomelom i Proknom iz Ovidijevih Metamorfoza, Slavujem francuske pjesnikinje Marie de France, Odom slavuju Johna Keatsa, pjesmom Slavuju Alphonsea de Lamartinea, ili španjolskom romansom El prisonero… Knjiga Krilati pjev posebno mi je pri srcu pa ničeg se drugoga i nisam mogao prihvatiti dok nju nisam završio, takorekuć u jednom dahu. Da, u mojem djetinjstvu u Hercegovini govorilo se kako „zvijezde zvrče“, nebo je bilo tako zvjezdano, a ptičje simfonije jedinstven ugođaj. Kad se vratih nakon nešto više od četvrt stoljeća ponovno u rodni hercegovački kraj, prvo što vidjeh da nema ni blizu onih i onolikih zvijezda da „zvrče“ (na što mi brat reče da „možda ni oči više nisu kao što su nekad bile“), a ni ptičjih sinfonija.”

Na Katedri za hrvatski jezik i kulturu

Jasna Lovrinčević: “U Kanadi ste radili kao profesor na Katedri za hrvatski jezik i kulturu, na jednom od najboljih kanadskih sveučilišta, Sveučilištu Waterloo, sve do umirovljenja i poslije kao profesor emiritus.
Predavali ste i tečajeve iz ruske starije i novije knjižavnosti. Priredili ste različite programe za učenje hrvatskog jezika, uključujući i internetski tečaj hrvatskog jezika.

Koliko je Katedra za hrvatski jezik i hrvatsku kulturu u Kanadi privlačna za studente koji nisu hrvatskog podrijetla? Što je obično motiviralo Vaše studente na izbor jednog jezika kojim govori manji postotak ljudi u svijetu?”

Dr. Vinko Grubišić: “Gotovo sam čitavu karijeru proveo u najljepšem poslu na svijetu, tj. u radu sa studentima. Naravno kad sam počeo predavati na Sveučilištu Waterloo trebalo je prirediti jezične i književne priručnike, koje sam već spomenuo. Prije tiskanja tih knjiga, dok su bile u rukopisnom obliku, upotrebljavao sam ih sa studentima. Posebno se radujem da je Croatian Grammar postala priručnik i na nekim sveučilištima koja su dugo odolijevala prihvaćanju hrvatskog kao posebnog jezika (kao npr. na University of Cambridge). Tu bih uz jezične priručnike spomenuo već navedenu knjigu Croatian Reader 2. izdanje, Mississauga: Nova Printing, 2012., gdje su uvršteni tekstovi s engleskim prijevodima i s rječnikom na kraju knjige. Za studente koji čitaju ili koji se bave na bilo koji način renesansnom hrvatskom književnosti nedavno sam priredio u suradnji s Dr. Vladimirom Bubrinom i s kćerkom Katiom hrvatsku renesansnu čitanku The Glory and Fame, koju je objavila Hrvatska Akademija Amerike (Croatian Academy of America), a koja sadrži izbor renesansne poezije, drame i proze na izvornom hrvatskom, na suvremenom hrvatskom i na engleskom prijevodu, s rječnikom na kraju. S Dr. Bubrinom sam i dobitnik nagrade Davidijada za god. 2011. Za prijevod renesansne poezije. Naravno, odavno sam se uvjerio kako se najbolji uspjesi postižu timskim radom.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li optimist u odnosu na opstanak hrvatskog jezika?”

Vinko Grubišić: “Ne vjerujem da baš svaki moj optimizam ima i da će imati pokriće u stvarnosti, ali vjerujem da će se hrvatski jezik proučavati i u budućnosit. Profesorica na Katedri za hrvatski jezik i kulturu reče mi nedavno da za studij hrvatskog jezika ima više studenata koji studiraju hrvatski internetom nego li uživo na sveučilištu. Ponosan sam reći da je hrvatski na internetu („Croatian online“) na Waterloo sveučilištu bio prvi jezik na svijetu pripremljen u programu „Angel“. Vjerujem da će se općenito u budućnosti dogoditi dosta značajne promjene u predavanju jezikâ, no uvjeren sam da će se hrvatski znati uključiti u te promjene. Kad smo uspijevali postići toliko toga dok nismo imali svoju državu, kako ne bismo uspijevali očuvati hrvatski jezik i prenositi ga na mlađe naraštaje danas kad imamo državu sa svim potrebnim institucijama.
Studenti su uzimali hrvatski iz različitih motiva, a najčešći su mogćnost komuniciranja s rodbinom i prijateljima u Hrvatskoj te što uz studij ruskog treba obavezno uzeti neki drugi slavenski jezik.”

Jasna Lovrinčević: “Kao predavač jednu godinu ste proveli na Sveučilištu Macquarie u Australiji. U biografiji ste naveli kako ste često prvi ulazili u sveučilišnu zgradu gdje ste imali ured i zadnji izlazili.

Molila bih Vas ako biste mogli reći nešto o tom razdoblju u odnosu na Vaš rad. Jeste li tada radili na nekom od Vaših značajnijih djela?”

Dr. Vinko Grubišić: “Godina provedena u Australiji, radeći na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, u Australiji po mnogo čemu je nezaboravna: po ugodnu radu sa studentima (zamislite: jedan kolegij se zvao „Poteškoće u suvremenom hrvatskom jeziku“), po zajedničkom radu s kolegama, posebno s pročelnikom hrvatskih studija prof. Lukom Budakom. Tada sam priredio Bibliography on the Croatian Language (HIŠAK/CSAC 1987) , djelo u koje je uključeno 2300 bibliografskih jedinica, sa svim potrebnim indeksima). Kad bi me neki pitali kako je u Australiji, obično bih odgovorio „radno“, a onda, naravno čisto u šali, dodao „mnogo bolje je biti pod južnim križem“ nego jednostavno „pod Križem“.”

Sveti Jeronim i Erazmo Roterdamski

Jasna Lovrinčević: “Zanimljiv je izbor djela koja ste preveli na hrvatski, posebno prijevod Leoan Halkina, Erazmo i kršćanski humanizam i Valérya Larbauda, Pod okriljem svetoga Jeronima zaštitnika prevoditelja (Sous l’invocation de Saint Jérôme, patron des traducteurs), Zagreb (2006.).

Vaša zadnja rečenica Vaše Autobiografije glasi: Smatram da su duhovna, kulturna i intelektualna neovisnost najviša dostignuća u životu. Je li ovaj Vaš stav razlog izbora djela koji govore o ovim velikanima u intelektualnom i kulturnom smislu, poglavito velikanima ljudskog duha dobrih intencija prema čovjeku.
Zanimljivo je da se niste odlučili prevesti i neko od originalnih Erazmovih djela i više Jeronimovih?”

Dr. Vinko Grubišić: “O svakom od spomenutih prijevoda moglo bi se posebno govoriti. Djelo Léona Halkina Erazmo i kršćanski humanizam pokazuje Erazma kao veoma temeljita kršćanskog humanista, gotovo sasvim suprotna od onog kakvim su ga prikazivali u onoj prošloj državi. A sv. Jeronim, jedna je od mojih velikih ljubavi još iz mladih dana. Svidjelo mi se djelo Valéryja Larbauda koje je posvećeno svecu zaštitniku prevođenja i prevoditelja. Začudio sam se kad sam iz bibliografije o Jeronimu vidio kako je taj veliki našijenac malo prevođen na hrvatski i kako se o njem malo pisalo u Hrvatskoj. Zato sam se dao na prevođenje Jeronimovih hagiografija, tog temeljnog djela koje je dobrim dijelom generiralo čitav jedan srednjovjekovni književni žanr. Prigodom jednog boravka u Zagrebu skoknem do Staroslavenskog instituta da bih pozdravio direktoricu tog instituta dragu prijateljicu iz Kanade, koja mi je pomagala na snimanju hrvatskih jezičnih tečajeva za internetsku verziju Dr. Maricu Čunčić. Na pitanje njeno čime se bavim rekoh Jeronimovim hagiografijama, na što mi ona reče da se jedna njezina suradnica i kolegica bavi istim poslom. U njenom uredu upoznah Dr. Vesnu Badurina-Stipčević i ona reče da je prevela „Život svetoga Pavla prvoga pustinjaka“, a da još treba prevesti „Život svetoga Hilariona“ i „Život Malkov“. Rekoh joj da sam ja preveo te dvije hagiografije koje ona nije prevela, a da nisam još preveo „Život svetoga Pavla pustinjaka“. U pet minuta smo se dogovorili da skupa objavimo te hagiografije, zatim odosmo – gotovo iz istih stopa – u Kršćansku sadašnjost i dogovorismo se oko objavljivanja knjige. Ne mislim da je i jedan dogovor ikada uzeo manje vremena. Knjigu je suprevoditeljica popratila vrsnim i veoma preglednim esejom „Jeronimove hagiografije u hrvatskoj književnoj tradiciji“, a nakon hagiografija dolazi moj esej „Sv. Jeronim književnik“. Još jedan timski rad s izuzetno talentiranom i radinom osobom kakva je Dr. Vesna Badurina-Stipčević.

Uz Jeronimove dvije hagiografije nisam se usuđivao ulaziti u veće prevodilačke pothvate iz bogatog Jeronimova opusa radi nedostatka vremena, a od Erazma sam preveo jedan izbor poezije (objavljen u Književnoj smotri 127/XXXV (2003). Znam, mogao/trebao sam više… No spomenuta dva djela, jedno o Erazmu, a drugo o Jeronimu činila su mi se izuzetno zanimljiva i važna za hrvatske čitatelje.”

“Heretičnost” – razlog privlačnosti

Jasna Lovrinčević: “Još kao student u Švicarskoj 1968. napisali ste esej o Antoninu Artaudu i preveli njegovo djelo Kazalište i njegov dvojnik, objavljeno 2000 u Zagrebu. U Autobiografiji ste naveli kako Vas je on kao književnik privlačio kao jedan od onih najheretičnijih, zajedno s Peterom Abelardom, Evgenijom Ivanovičom Zamjatinom i Friedrichom Dürrenmattom.

Molila bih Vas ako biste malo pojasnili ovu privlačnost u odnosu na Artauda. Jeste li prvo upoznali njegovo djelo na sceni, u kazalištu u Švicarskoj ili negdje drugdje ili ste prvo upoznali njegov rad preko literature?”

Dr.Vinko Grubišić: “Antonin Artaud bio je velika simpatija mojih studentskih dana, kao i mnogih studenata kasnih šezdesetih godina. Taj umni, umni bolesnik, usmjerio je izuzetno lucidno kazalište prema budućnosti. Tada sam pjesmu (iz zbirke „Robotov poljubac“) pod naslovom Ars poetica posvetio „Na spomen Antoninu Artaudu – magu, pjesniku, mučeniku i priznavaocu“. Ah ta davna vremena kad govorasmo da zaista ne znamo što hoćemo, ali da to hoćemo odmah!”

Jasna Lovrinčević: “U Vašoj Autobiografiji ne zadržavate se na lijepim trenutcima, iako ih spominjete, ali više i opširnije govorite o ugroženosti (Vašeg) života, izloženog stalnim opasnostima, počevši od rata (posljedica), dječje igre, maltretiranja u školi, lažnih optužbi, režima, prisilnog egzila, podmetanja, onemogućavanja i raznih nesporazuma. Je li ovaj prikaz, iako stvaran, svjesno ili nesvjesno artaudovski (samo u smislu ideje stalne opasnost za život, a ne u smislu forme i stilski)?”

Dr.Vinko Grubišić: “Vjerujem kad bi se život razdijelio tako da bismo na jedan rub slagali lijepe, a na drugi ružne trenutke da bi se ti rubovi jedva vidjeli. Naime, sredina bi bila odveć ogromna, uglavnom sastavljane od zbacanih životnih trajanja. Kad sam još s dvojicom subjegunaca (jedan danas živi u Švedskoj drugi u Austraiji) pregazio granicu, znao sam da je – svetopisamski rečeno – ruka stavljena na plug, pa ako se budem okretao da ipak to činim oprezno i da pazim kako idu i pluženje i brazde. Nisam, bar ne glasno, htio jadikovati. Ubiti hrvatskog emigranta u nekoj europskoj zemlji bilo je veoma lagano, a da sve završi dodatkom kako je riječ o obračunu u „emigrantskom podzemlju“. Eto bilo je razloga za bojazan. No ipak nisam mnogo razmišljao o tomu… Možda i radi toga što me politika veoma malo ili nimalo interesirala.”

Jasna Lovrinčević: “Pored Artauda jednako su zanimljivi i drugi na Vašoj listi najprivlačnijih autora. Bilo bi zanimljivo ako biste naveli što Vas posebno fascinira kod ostalih spomenutih autora; naveli ste heretičnost, pretpostavljam život suprotan uobičajenim strujanjima. Zanimljivo je kako i Evgenij Ivanovič Zamjatin u djelu Mi i Friedrich Dürrenmatt u noveli Tunel donose jednu prijeteću ili mračnu perspektivu. S druge strane zanimljiv je izbor Petera Abelarda, je li za Vas privlačna njegova spoznajna teorija ili posvećenost učenju (filozofiji) naglašenoj u Historia calamitatum mearum ili jednostavno njegov individualizam (subjektivizam)?”

Dr. Vinko Grubišić: “Da, kao i mnogi, imam „svoje pisce“, a sve nekako odreda heretike: Ovidije, Petar Abelard, Antonin Artaud, Erazmo Roterdamski, Evgenij I. Zamjatin, Friedrich Dürrenmatt, pa donekle i sv. Jeronim (oh da, i nakon glasovitog sna!). Ovidije i Zamjatin su po prilici svoju herezu platili istom cijenom. Abelardove pjesme pripadaju najpobožnijim pjesničkim ostvarenjima srednjega vijeka, gdje posebno mislim na Subotu nad subotama, a često se naglašavalo kako je njegov Plač izraelskih djevica nad kćerkom Jiftaha Gileađanima zapravo heretična pjesma o Heolizinu prkosu. No bez nje mi se čini(lo) nemogućim razumjeti Povijest mojih nevolja. Artaud je veoma rano stao protiv društva i njegovih konvencija. A vraćao se religiji kao jedinoj istinskoj utjesi. I našli ga mrtva kako sjedi na dnu kreveta s cipelom u ruci, boreći se sa svojim demonima. Zamjatin je Atilu prikazao kao orkansku heretičnu snagu, koji ismijava tobožnje snažnine Rima. A Dürrenmatt? Oklijevao sam bih li prevodio njegov Der Tunel ili Minotaur. No učinilo mi se da se u onom vragolomnom tunelu bolje snalazio nego li u labirintu, jer rijetko je naći nešto okrutnije od ubijanja čudovišta njegovim vlastitim nalikom. Na pitanje, a po čemu bi Erazmo bio heretik, odgovor bi mogao biti, a po čemu ne bi?”

Povratak prvoj ljubavi

Jasna Lovrinčević: “U srednjoškolskom razdoblju voljeli ste Dostojevskog, Turgenjeva i Tolstoja, u Švicarskoj studirali stariju rusku književnost, poslije predavali stariju i noviju književnost na Sveučilištu Waterloo, a u Autobiografiji navodite kako ste najviše uživali u predavanjima ruskog simbolizma.

Molila bih Vas ako biste nešto rekli na ovu temu; autore koje posebno cijenite od starijih ili mlađih simbolista i što je to što pruža posebno zadovoljstvo govoriti o njima?”

Dr. Vinko Grubišić: “U srednjoškolskim razredima sam više gutao nego li čitao Dostojevskog, Tolstoja i Turgenjeva, a u Švicarskoj sam u okvirima slavistike uglavnom studirao starorusku književnost i narodnu književnost. Na Sveučilištu Waterloo sam povremeno predavao ruski simbolizam („srebreno doba“). Uz to sam predavao i književnost postperestrojke, a poseban je užitak bila narodna ruska književnost. Kao što je „zlatno doba“ ruske književnosti dalo velike prozaike tako je simbolizam svijetu pružio pjesnike kao što su Valerij Brjusov, Konstantin Baljmont, Aleksandr Blok… Uvijek se obogaćujemo proučavanjem poezije tih velikana.

No po odlasku u mirovinu, uglavnom sam se potpuno vratio svojoj prvoj velikoj ljubavi: Ovidiju i srednjovjekovnoj latinskoj književnosti, posebno poeziji i drami. Mirovina je jedina dob kad imate pravo na to.”