“Tražila sam način na koji bih se mogla iskreno i na najbolji način predstaviti te biti naposlijetku i zadovoljna s tim što ostavljam kao vlastito umjetničko naslijeđe”, kazala je Andrea Nikolić, violinistica, violistica, dirigentica i utemeljiteljica dva velika festivala klasične glazbe, u razgovoru koji smo vodile 10. listopada 2024. godine. Kao mlada umjetnica ostvarila je djela koja kroz glazbu i umjetnost doprinose radosti i osobnom rastu mnogih. Prvi Festival klasične glazbe, Vareš Classic Festival (VaClaF) osnovala je uskoro nakon završene Muzičke akademije u Zagrebu i započetog studija u Beču, 2013. godine u Varešu, gradu smještenom nedaleko od povijesnog kraljevskog grada Bobovca u Bosni i Hercegovini, a sedam godina kasnije osnovala je festival suvremene glazbe CRO-ArT u Beču. U Beču je 2013. osnovala i ansambl komorne glazbe WISE (Wien International Soloists Ensemble) i 2023. kvartet Cipra. Ova izuzetna osoba, izuzetne snage i kreativnosti, redovno nastupa kao solistica, dirigentica i kao član komornih ansambla uključujući WISE, kvartet CIPRA, Duo Nikolić Bilić, Trio IWA i Duo Redžić Nikolić. Andrea Nikolić oduševljava neiscrpnošću ideja koje sveobuhvatnom promišljenošću, odvažno i hrabro uspjeva realizirati. Njena djela su spoj fantastične nadarenosti, visokog glazbenog obrazovanja, širokog znanja i organizatorskih sposobnosti.

Jasna Lovrinčević: “Fascinira sve što ste do sada napravili, a posebno raznovrsnost projekata koje ste poduzeli.”

Andrea Nikolić: “Trudim se da konstantno razvijam vlastiti kreativni rad i da nikad ono što stvaram ne bude repetitivno, jednako nečemu već viđenom. To me inspirira i motivira za konstantnu potragu i istraživanje vlastitog znanja i mogućnosti.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste angažirani na raznim područjima glazbe i sve vaše aktivnosti su zanimljive, ali kako je ovogodišnji Vaš Festival klasične glazbe u Varešu nedavno završio, zamolila bih Vas da prvo kažete malo više o tom Festivalu.”

Andrea Nikolić: “Nakon što sam ubrzano završila srednju školu relativno sam rano počela strudirati. Otišla sam na studij u Zagreb i pred kraj studija rodila se ideja za prvi koncert u Varešu, gradiću u srcu Bosne, iz kojeg potječe moja obitelj i u kojem sam provela prvih pet godina svog života. To je bio koncert 2009. pod nazivom „Vareška djeca vareškoj publici“ povodom proslave sv. Mihovila koji je patron župe u Varešu. Veliki uspjeh koncerta bio je kamen temljac za Festival, koji sam s obiteljskim prijateljem Petrom Jelićem pokrenula, kao i taj prvi koncert, na kojem su svirala i njegova djeca. Na moju inicijativu 2013. godine, na 5. obljetnicu prvog koncerta, osnivamo Vareš Classic Festival koji sada ja samostalno vodim i kao predsjednica Udruge Emil Milo Cipra i kao generalna i umjetnička direktorica Festivala. Petar je tu i dalje jedan od glavnih suradnika i počasni član, budući da imamo sjajnu suradnju s restoranom i hotelom Mlin Vareš – projektom kojem se on posvetio. Ove godine smo održali dvanaesto izdanje Festivala. Imali smo sjajan program. Uz to, Festival smo održali u partnerstvu s prvim izdanjem umjetničke rezidencije Zvjezdane staze u selu Mijakovići, također u općini Vareš, koju je pokrenula moja kolegica, skladateljica i pijanistica Belma Bešlić Gal. Pod zajedničkom temom “Dreams to Come True” bilo je to zaista jedno veliko tromjesečno “Festspiele” izdanje, a posljednji koncert “Echos aus Vareš” održava se u listopadu u Beču.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste i ove godine, kako je rečeno u najavi Festivala, pozvali glazbenike iz cijelog svijeta?”

Andrea Nikolić: “Da, u Vareš dolaze umjetnici iz cijelog svijeta. Prije sam nekako oklijevala reći da je to festival svjetske razine, ali zaista jest, toliko puta smo to potvrdili samim programom, kvalitetom, razvojem i svime ostalim što je naš festival do sada predstavio i pokazao. Da je bilo lako – nije. Mnogo je tu rada i truda uloženo, brojnih prepreka prebrođeno, ali smo i u najtežim razdobljima, poput npr. pandemije, zadržali kontinuitet i štoviše – unaprijedili vlastite mogućnosti. U Varešu su do sada gostovali umjetnici iz zaista svih krajeva svijeta, od Kanade, Irana, Kine, do velike većine europskih zemalja. Domaći i mladi umjetnici su nam također veliki prioritet. Imamo vrijednu dugogodišnju suradnju s Austrijom gdje ja živim i radim. Ministarstvo vanjskih poslova Austrije i Austrijski kulturni forum nas podržavaju još od 2015. To nam je najsnažniji poticaj, kvalitativno i umjetnički smo zaista usko vezani uz Beč jer ta podrška nikad nije izostala te se Festival odvija i u partnerstvu s bečkim Kammermusikverein WISE, a u posljednjim godinama također sam uključila i suradnju s HKD Napredak Beč.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko traje Festival?”

Andrea Nikolić: “Festival je proteklih godina trajao između 7 dana do tri tjedna kroz gotovo svakodnevne koncerte i različite programe. Ove godine je trajao u raspoređenim blokovima tijekom tri mjeseca, budući da se odvijao paralelno u suradnji s umjetničkom rezidencijom Zvjezdane staze i nekoliko različitih ostalih partnerskih programa. Inače, VaClaF od svog 11. izdanja ima koncept festivala – akademije – rezidencije i turneje. Imali smo brojne goste, majstorske tečajeve, rezidentne ansamble i skladatelje i različita gostovanja naravno i tijekom proteklih godina, ali nakon prvog desetljeća htjela sam okrenuti svježu stranicu, vratiti se prvotnoj misiji. Tema 11. izdanja je zato i bila Back to the Roots – Povratak korijenima. Tada sam započela suradnju s Belmom Bešlić-Gal i ove godine prvo izdanje Umjetničke rezidencije Zvjezdane staze koju je ona pokrenula podržali su Europska Unija – Culture Moves Europe i Goethe Institut, prvi put u Bosni i Hercegovini. Kroz zajedniči rad na projektu “Dreams to Come True” produbile smo našu suradnju i ušle u jedan novi “teritorij”. Bilo je veliko zadovoljstvo, kao i izazov, zajedničkim snagama paralelno realizirati jedan tako opsežan i višeslojan projekt.

Festival je ove godine nastavio svoju Akademiju – majstorske tečajeve, te različite kooperacije i turneje diljem Bosne i Hercegovine. Primjerice, imali smo koncerte u Tuzli, Zenici i u Mostaru, te surađivali i s brojnim lokalnim orginizacijama. Cipra kvartet bio je rezidentni ansambl. Kroz našu zajedničku temu Dreams to Come True (Snovi koji će se tek ostvariti) povezala sam i moj bečki festival suvremene glazbe i završnica je na koncu veliki zajednički VaClaF – URZS – CRO-ArT koncert “Odjeci Vareša” u Beču, 15. listopada.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste utemeljitelj, predsjednica i generalna umjetnička direktorica Festivala. Imate li suradnike ili ste sve samo Vi osobno?”

Andrea Nikolić: “Definitivno, i na sreću, nisam samo ja. Jedan dugi niz godina osjećala sam se doduše, poprilično usamljeno kao neki “ludo entuzijastični vizionar” i uz pomoć, a nekad i negodovanja moje obitelji – prije svega roditelja i sestara koje se također bave glazbom i bliskog kruga prijatelja radila sam i razvijala apsolutno sve aspekte festivala; od pripreme, logistike, umjetničke izvedbe do PR-a i marketinga, produkcije i postprodukcije. Bilo je to razdoblje u kojem sam neopisivo puno naučila, često i procesom pokušaja i pogreške, o tome kako jedan čitav sustav i sve njegove popratne jedinice funkcioniraju. To je neprocjenjivo iskustvo. Sada imam sjajan tim u Udruzi Emil Milo Cipra u Varešu gdje radi i moj podpredsjednik Sanjin Bobović, koji je profesor u Muzičkoj školi, zadužen za programe za djecu i mlade. Naša računovotkinja Tonkica Klančević nezamjenjiva je u administrativnim poslovima, a tim volontera, zapravo mladih ljudi koji su kroz Festival i odrasli, velika nam je motivacija za daljnji rad. Logistički tim obitelji Šimić moram posebno spomenuti, kao i moje ostale Borovičane, s kojima imamo zaista divno partnerstvo. Tu su naravno i lokalni mediji, te ostali redovni i počasni članovi Udruge, brojni prijatelji te neformalni članovi i podupiratelji, moja obitelj kao i od samih početaka, najviše sestra Ivana Nikolić s kojom stalno surađujem, i naravno – moj suprug Hessamedin Fana – arhitekt koji je zadužen za vizualni i dizajnerski dio festivala.

Neki od njih imaju svoje kompanije u samom gradu tako da nas oni podržavaju i sponzorski. Podržava nas i Općina Vareš koja se posljednjih godina također optimistično kreće u pozitivnom smjeru. Zaista, razvila se tu jedna lijepa zajednica i podrška.

Ove godine unaprijedili smo i suradnju s Centrom za kulturu i edukaciju Vareš koji su nam dali svoje prostore na raspolaganje – od dvorane do novoobnovljenog Centra za mlade. A posebna je i već spomenuta, inspirativno-sinergijska, suradnja s Belmom Bešlić-Gal, koja je izgradila, tj.obnovila i opremila staru bosansku kuću u Mijakovićima kako bi mogla pokrenuti svoju URZS. Ljudi u Mijakovićima su nas također prekrasno prihvatili i podržali, posebno obitelj Ibrišimović.

Tako da naš tim na koncu nije velik ali je jako angažiran, to je jedna “moćna gomilica” koja s godinama raste i proširuje svoje vidike i mogućnosti.”

Jasna Lovrinčević: “Je li unaprijed određen program Festivala u smislu kakva će se glazba izvoditi ili svaki umjetnik dolazi sa svojim programom?”

Andrea Nikolić: “Okosnicu svakog godišnjeg festivalskog programa, tematskog i na kraju samog izvođačkog, kreiram ja. To je dio mog kuratorskog, umjetničkog vodstva festivala. Prvo osmislim temu i program se onda po toj temi kreira. Svatko može, naravno, poslati vlastitu ponudu za nastup, posljedično zatim i predložiti nešto što se uklapa u tematski program i to apsolutno uzimam u obzir i uključujem. Nekada to može i odrediti smjer. Radujem se kad umjetnici prepoznaju ideju i dolaze s programom koji se već uklapa u kontekst jer onda se ja naravno, ne miješam. Međutim, festival je kreiran na način da programski i tematski ima misao vodilju koja ga razlikuje od ostalih festivala, ne samo ovog tipa. I tu je kuratorski proces kao neki moj osobni pečat i dalje nezamjenjiv. Zato većinu programa, i kod već postojećih programskih gostovanja, u suradnji s umjetnicima prilagodimo festivalskom konceptu.”

Jasna Lovrinčević: “Radi li se više o suvremenoj glazbi 21 stoljeća, obzirom da ste ove godine imali suradnju s novom umjetničkom rezidencijom za skladatelje ili na programu imate i glazbu prethodnih epoha?”

Andrea Nikolić: “Na Festivalu nemamo stilske odrednice. Prezentira se apsolutno sve; od rane glazbe, tradicionalne glazbe do klasične glazbe, romantizma, novije glazba dvadesetog stoljeća, potpuno nove napisane u 21. stoljeću ili ekskluzivno za Festival, zapravo glazba svih žanrova i svih usmjerenja koji kvalitativno odgovaraju mom tematskom izboru i festivalskom kontekstu.”

Jasna Lovrinčević: “Jesu li izvođenja tradicionalne glazbe bila originalna ili stilizirana?”

Andrea Nikolić: “Ovisno o umjetnicima koji dolaze, imali smo i originalne tradicionalne izvedbe, ali i suvremene orkestracije. Na primjer, Amir Amiri, iransko-kanadski umjetnik na santuru, koji je svirao tradicionalne kompozicije koje se inače izvode na tom instrumentu, iranskom cimbalu, s gudačima je izvodio i orkestracije nekih svojih kompozicija koje je on pisao za taj instrument.
Svaki umjetnik ima svoj jezik i izraz, dolaze sa repertoarom i projektom kojeg nam predlože, a ja se potrudim da se uklope u Festival na najbolji mogući način.

Tako smo imali ove godine i koncert s Amirom Medunjanin, ona je odabrala “the best of” program iz svog repertoara a ja sam ga uklopila u umjetnički kontekst Festivala. Naručili smo aranžmane za gudački kvartet, obou i gitaru – sastav koji sam osobno vodila. Boško Jović je radio nove originalne aranžmane, Toni Toplan orkestracije, Belma Bešlić Gal vizualni dio koncerta sa svjetlom i scenografijom i sve je rezultiralo jednim fantastičnim, novim i originalnim projektom za pamćenje.”

Jasna Lovrinčević: “Sve što organizirate je na neki način novo i upravo to oduševljava?”

Andrea Nikolić: “Pronaći vlastiti izraz je oduvijek i bio moj cilj kroz odabir ove profesije, mog poziva. Odabrala sam ga, možda iz ove pozicije gledano, iz naivnih ideala, iz ljubavi prema umjetnosti i osobnog osjećaja da se kroz glazbu mogu najbolje izraziti. Tražila sam način na koji bih se mogla iskreno i na najbolji način predstaviti te biti naposlijetku i zadovoljna s tim što ostavljam kao vlastito umjetničko naslijeđe. Po prirodi sam bila ne samo perfekcionist, nego sam uvijek voljela i znati sve ili što je više moguće o onome što radim i čime se bavim, bila to fizika, jezici, povijest, geografija ili glazba. To me motiviralo da sve projekte i uobličim da imaju smisla; da imaju red, glavu i rep, dramaturški koncept, društveni kontekst, da svoju ideju mogu obraniti, da iza nje mogu stati, tj. da je to nešto iza čega ja kao osoba i kao umjetnik stojim.

Tako, svi parametri proizlaze iz tog, iz jedne ideje “zašto?”. Pa kada čovjek odgovori sebi na to pitanje zašto nešto radim, dolazi izvedbena faza, “kako?”. I komponente onda proizlaze jedna iz druge. Sad sam naravno i umjetnički i menadžerski puno zrelija i strukturiranija ali zapravo, kroz taj unutarnji perceptivni proces se pronalazi način kako da se realizira festival i ostvari originalna umjetnička ideja. Od tehničkih stvari tipa budžeta, tima, konekcija, partnera i sponzora, do istraživanja na koji način sve umjetnički i konceptualno funkcionira te tko su ljudi s kojima je tu ideju moguće i ostvariti.

Bitno mi je da se svi moji suradnici osjećaju vrijedno, cijenjeno i poštovano te da znaju da njihov doprinos vrijedi. Nije Festival piramidalna struktura u kojoj se sve dešava tako da ja “mašem čarobnim štapićem” i onda se to stvara. U zajedničkom, timskom radu realiziramo svaki projekt s uzajamnim poštovanjem. Da, znam da puno toga mogu, a u nekim sam trenucima i morala – moram i sad, sama. No, to ne znači da želim. Volim dati povjerenje ljudima da odrade svoj dio posla, dati im priliku da preuzmu odgovornost. Pogotovo mladima. Mislim da je to izuzetno bitno. Naposlijetku – tako sam i sama počela, netko je vjerovao u mene i moje sposobnosti.

Nedavno su me pitali za jedan magazin što znači biti uspješna liderica. Razmišljala sam o tome duže vrijeme kao i o samom značenju uspjeha. Na kraju, dugoročno gledano, to je po meni jedan veoma fluidan proces jer se okolnosti mijenjaju, mijenjaju se i ljudi i treba biti sposoban se prilagoditi. No, za voditi bilo koji projekt ili instituciju, ansambl, orkestar ili organizaciju, moja filozofija je da uvijek vodim primjerom. Ja sam rado ta koja najviše radi, povuče kad i gdje god treba, tako da svi koji sa mnom rade znaju da je moj način rada “prima inter pares”, koliko god da očekivanja, a možda nekad i pritisak, bili visoki. Taj moj entuzijazam gotovo uvijek kolege odmah prepoznaju i reciprociraju jer ja za to što radim i u što vjerujem zaista izgaram. Predivno je kad svi daju sve od sebe da projekt uspije i vrlo se rado ponovno vraćaju na suradnju sa mnom i mojim timom. To je vrijedno svakog truda.”

Jasna Lovrinčević: “Vaša udruga koja predstavlja pravni entitet i zastupa Festival u Varešu zove se Emil Milo Cipra a isti naziv nosi i Vaš kvartet. Zašto ste odabrali ime tog hrvatskog skladatelja?”

Andrea Nikolić: “Emil Milo Cipra bio je hrvatski skladatelj, rođen u Varešu 1906. Odselio se u Zagreb, bio je dekan Muzičke akademije u Zagrebu, ostvario jednu lijepu i uspješnu karijeru, ostavio bogato naslijeđe u svojim skladbama, ali i kao pedagog. Meni je bilo jedino logično rješenje da udruga koja organizira Vareš Classic Festival nosi njegovo ime. Što se tiče kvarteta, to je bio nastavak – naša stilska odrednica ili fokus od samog začetka, to je glazba 20. stoljeća i nadalje. Nas četiri glazbenice službeno smo se okupile prošle godine na desetu obljetnicu ansambla WISE, za što sam ja organizirala audiciju, i bilo mi je bitno da Cipra bude ime koje se etablira dalje i van granica BiH i Hrvatske. Kvartet je veoma brzo – već samim debitantskim koncertom – polučio u Beču veliki uspjeh i sjajne kritike. Uz to, istražujući, slučajno sam pronašla informaciju na Internetu da je riječ ciprus-a-um sinonim za riječ dobar (bonus, probus, sapidus, ciprus) u latinskom jeziku. To mi je bio definitivan znak da moramo biti 4 “Cipre” – budući da je “Budi dobro koje želiš vidjeti u svijetu” od samog početka, kada je mnogo toga i u gradu, a i mom životu bilo drugačije, bila i još uvijek jest misao vodilja Vareš Classic Festivala.”

Jasna Lovrinčević: “Vi ste osnovali i festival u Beču pod nazivom CRO-ArT. Možete li malo više reći o tom Festivalu?”

Andrea Nikolić: “CRO-ArT smo osnovali 2020. u Beču, nakon što je moj projekt – festivalski programski koncept – bio izabran kao dio međunarodnog predstavljanja Republike Hrvatske povodom predsjedanja Vijećem Europske Unije. Festival organizira moja bečka organizacija i ansambl WISE (Wien International Soloists Ensemble). Ideja je bila da se u Beču, uz bok austrijskim skladateljima i svim ostalim velikim svjetskim imenima predstavi suvremeno hrvatsko stvaralaštvo – prvenstveno jer smo jednostavno u nekim europskim i širim okvirima zanemareni i poprilično nevidljivi. Dok ne otiđemo van Hrvatske jako teško prodiremo do nekih međunarodnih tržišta, a suvremena glazba posebno teško dopire do svoje publike – koje ima! To mi se učinilo kao sjajna prilika da se u jednom europskom kontekstu predstavi repertoar koji ja strašno volim i da se u “centru klasične glazbe” pokaže kvaliteta kojom se možemo ponositi. Kroz cijeli svoj aktivni umjetnički život, a i obrazovanje, ja se intenzivno bavim hrvatskom glazbom još od studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu a posljednjih godina surađujem sa živućim skladateljicama i skladateljima i brojna sjajna djela su mi na stalnom repertoaru. Sada kako se Festival širi i na druge zemlje partnere, otvorio mi je nove sfere te mi i dalje širi horizonte u smislu boljeg i šireg poznavanja suvremene scene, ne samo hrvatske i regije, nego i šire, Europe i svijeta. Za 5. izdanje partner je, uslijed proširenja koncepta, opet logično bila Bosna i Hercegovina, a u 2025. zemlja partner bit će uz naravno, Hrvatsku i Austriju i Poljska.”

Jasna Lovrinčević: “Dio ste nekoliko izuzetno aktivnih muzičkih formacija kao što su Ansambl WISE, CIPRA kvartet, Duo Nikolić Bilić, Trio IWA, Duo Redžić Nikolić, ali je posebno to da ste i dirigentica i da ste suradivali sa skladateljem i dirigentom Mladenom Tarbukom. Možete li reći nešto o važem radu s palicom u ruci.”

Andrea Nikolić: “Da, ja sam uz violinu i violu te dugogodišnje vođenje ansambla s pozicije koncertmajstora bez dirigenta, napokon i “službeno” postala dirigentica. Dirigiranje sam usavršavala privatno, radeći s nekoliko sjajnih mentora, a posebno kroz dugogodišnje zaposlenje na Institutu za dirigiranje bečkog glazbenog sveučilišta (Universität für Musik und darstellende Kunst Wien – MDW) i rad sa svim profesorima dirigiranja posljednjih 15 godina, od Uroša Lajovica do Marka Stringera, Johannesa Wildnera, Andresa Orozco-Estrade, Sian Edwards – samo da navedem neke od njih. Prvi “stvarni” susret sa samom disciplinom i umjetnošću dirigiranja imala sam kroz nastavu maestra Vladimira Kranjčevića koji mi je predavao dirigiranje kao izborni predmet na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bila sam sedamnaestogodišnja violinistica u kojoj je on probudio znatiželju. Davao nam je kompleksne primjere, tretirao ravnopravno i prepoznavao potencijal, trud i rad. Od tada mi je uvijek negdje u podsvijesti tinjala iskra ljubavi prema dirigiranju, no nisam imala vremena, niti stvarne ambicije, posvetiti se tome u potpunosti. Međutim, kroz godine iskustva, rada i razvoja, prilika koje su mi se otvarale, dirigiranje je nekako pronašlo mene, korak po korak i sasvim prirodno. Sada su iza mene brojni uspješni nastupi i u toj ulozi. Bilo je naravno velikih projekata koje sam vodila i ranije, 2018. sam debitirala i u Zlatnoj Sali bečkog Musikvereina, u Varešu nakon toga dirigirala kao koncertmajstor Pergolesijevu Stabat mater. No to je sve bilo “vođenje sviranjem” – koje je po meni u mnogočemu i zahtjevnije od “samo” dirigiranja.

Na tom putu puno mi je dragocjenim savjetima, ohrabrenjem i primjerom pokazao i maestro Mladen Tarbuk. Veliko mi je zadovoljstvo bilo asistirati mu u projektu sa Sarajevskom filharmonijom 2022., to je nekako i bila prekretnica da se konačno odlučim okrenuti orkestru kao instrumentu, bez violine u rukama. S Mladenom sam surađivala na oba moja festivala i s različitim ansamblima, uvijek je inspirativno, on je apsolutna riznica znanja.

Sve to dovelo je do toga da sam uz solističke i kuratorske angažmane ove sezone šef dirigent bečkog orkestra Camerata Musica Wien. Kao dirigentica debitirala sam na 39. Festivalu u Izmiru u Turskoj i dirigirala beogradskom orkestru Camerata Balcanica s kojim nastavljam suradnju i u narednoj sezoni. Sada se moj fokus prema dirigiranju intenzivirao do nekih zaista uzbudljivih opernih, orkestralnih, ali i solističkih angažmana koji su u planu i radujem se toj sljedećoj fazi.”

Jasna Lovrinčević: “Djelovali ste i djelujete na različitim područjima glazbe, jeste li komponirali, jeste li se bavili kompozicijom?”

Andrea Nikolić: “Postati sveobuhvatan glazbenik koji suvereno vlada različitim disciplinama po mom je mišljenju cjeloživotno traganje. Čitav moj umjetnički put definitivno me ohrabrio da se u mnogičemu okušam, ali da se ozbiljnije posvetim i kompoziciji nužno mi je posložiti prioritete i onda se tome i posvetiti, raditi u fazama. Pišem ja svoje kadence, rado improviziram i surađujem sa skladateljima u stvaralačkom procesu djela koja pišu za mene, skicirala sam nekoliko komada za koje bih htjela da uskoro ugledaju svjetlo dana… Nadam se uskoro sjesti i zapisati određene ideje do kraja.

No, sada je definitivno prioritet izvođenje, ima još projekata koje moram zaključiti, tu je i snimanje serije nosača zvuka koji posljednjih godina strpljivo čekaju u ladici. Naći će se tu možda i koje moje originalno djelo, jedna kadenca sigurno. Također, želim se posvetiti i novim interdisciplinarnim i inermedijalnim projektima koji svoju realizaciju također čekaju godinama. Prvenstveno kroz suradnju s mojim suprugom arhitektom koji ima sjajne ideje i razumijevanje prostora, konteksta, akustičkog doživljaja. Mnogo je toga u planu!”

Jasna Lovrinčević: “Glazba i arhitektura u samoj najavi bude zanimanje, jesu li to projekti u smislu akustike prostora?”

Andrea Nikolić: “Radi se o audovizualnom pristupu, istraživanju prostora, igranju akustikom i svjetlom – arhitektonskim svjetlom i zvukom, o različitim ambijentima, scenografskim i dramaturškim rješenjima, pričama koje sam prostor priča i na koji način se u to uklapa glazba – za koju sam ja zadužena. Još od 2021. radimo na tome, trebali smo započeti festivalom u Teheranu 2022. koji smo morali odgoditi, tako da sada slijedi konačna razvojna faza i nadam se da će prvi dio našeg projekta ugledati svjetlo dana u 2025.”

Jasna Lovrinčević: Vi ste poduzeli izuzetno uspješnu turneju po Kini 2023. i bili ste organizator i izvođač. To privlači pažnju i ponovno skreće pozornost na Vaš izuzetan organizatorski, poduzetnički kao i umjetnički duh.

Andrea Nikolić: Turneju nisam organizirala ja. Dobila sam poziv jedne kineske agencije koja ima djelatnike i u Beču, da nastupim s mojim ansamblom WISE na jednomjesečnoj turneji u Kini. To je bilo sjajno. Bili smo mjesec dana s našim WISE klavirskim kvintetom u 10 različitih gradova, a ja sam okupila ansambl, organizirala probe i složila tematski repertoar koji smo svirali. Poziv za ovu 2024. godinu odmah je uslijedio, no morala sam ga prebaciti na sljedeću jer vremenski nije bilo moguće sve uskladiti. Kina je prekrasna zemlja, neopisivo brzorastuća, razvija se zaista brzinom svjetlosti. Moji kolege zapamtile su možda taj moj organizatorski i poduzetni duh jer sam bila nemilosrdna u pregovorima i zaista sam tražila i očekivala od svih maksimum kako od organizatora što se tiče uvjeta, tako i od svih kolega glazbenika. Svakako se radujem nastaviti nastupati i u tom dijelu svijeta, zaista je posebno iskustvo.”

Jasna Lovrinčević: “Da se malo vratimo na početak. Kako ste se odlučili za violinu?”

Andrea Nikolić: “Voljela sam glazbu od najranijih dana, a posebno pjevati, bila sam aktivno dijete i sjećam se da sam svoju plastičnu gitaricu koja je bila igračka stavljala na rame i olovkom svirala kao violinu. Kada smo se iz Vareša preselili u Varaždin, mojoj majci su predložili da me upiše u glazbenu školu. Imala sam jako dobar sluh, pjevala sam u zboru i nisam bila previše sramežljiva. Otišle smo tako mama i ja na audiciju za varaždinski glazbenu školu. Ja sam htjela svirati klavir, ali kada su testirali moj sluh, predložili su mojoj mami da upišem violinu. Bila je prednost ta što sam mogla dobiti odmah instrument od škole – i tako sam upisala violinu. Na kraju, odlučila sam ju i studirati i evo gotovo 30 godina poslije još me uvijek prati kroz život.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li nastupali na Varaždinskim baroknim večerima?”

Andrea Nikolić: “Kroz moje obrazovanje u Hrvatskoj dobila sam puno sjajnih prilika, a posebne su bile one mog mentora komorne glazbe, profesora Jože Haluze, također Varaždinca. Na njegovu inicijativu počela sam svirati u Varaždinskom komornom orkestru i iskusila brojne turneje i različite projekte za koje me je on preporučio. Godine 2012. na poziv profesorice i dirigentice iz varaždinske glazbene škole Dade Ruža debitirala sam na Varaždinskim baroknim večerima kao koncert majstor i kao solist i to je bila značajna prekretnica. Nije to bio moj jedini koncert na Barokim večerima, ali mi je bio najupečatljiviji. Jedan tako zahtjevan program na povijesnim instrumentima i intonaciji, usred mog novog studija u Austriji na kojem sam se bavila potpuno drugim violinističkim tehnikama, bio je ogroman zalogaj. Srećom, nisam bila svjesna toga u to vrijeme i to mi je iskustvo otvorilo oči u mnogo čemu i pokazalo u kojem smjeru moram raditi da bih postigla što želim jer sam vidjela da koliko god već puno toga mogu i znam, još puno toga moram naučiti. Uz samo sviranje, shvatila sam da želim znati sve komponente samog Festivala, a kako sam uz te iste Barokne večeri praktički odrasla, kao i ljetnu školu baroknog plesa i glazbe Aestas Musica, uz razna međunarodna iskustva poput London Haendel Festivala, ili austrijskih festivala, sve me to inspiriralo da osnujem svoj Festival. Željela sam ući u sve pore glazbenog života i da znam “inside – out” kako glazbeni svijet funkcionira. Taj koncert je u čitavom procesu bio jako lijepa smjernica jer me ohrabrio za daljnjim traganjima svega toga što želim biti kao umjetnik i poslužio mi je kao jako dobra škola usmjerenjem što dalje. Bez prilika na sceni i testiranja vlastitih granica ne može se naučiti ovaj posao. Sada nakon dvanaest godina vlastitog festivala i brojnih koncerata mogu sa sigurnošću reći da sam ostvarila popriličan broj ciljeva koje sam tada sebi zadala.”

Jasna Lovrinčević: Zadivljuje kako ste brzo uspjeli pokrenuti vlastiti festival; samo godinu dana nakon “presudnog” koncerta na Baroknim večerima. To pokazuje veliku odvažnost i hrabrost.

Andrea Nikolić: “Ja sam prvi put zapravo u potpunosti “festivalski” kao umjetnička rukovoditeljica kreirala program Miholjskog koncerta 2012. u Varešu i pozvala kolege s kojima sam tada blisko surađivala u Austriji. Ta godina i koncert, zajedno s već spomenutim iskustvom brojnih međunarodnih festivala na kojima sam gostovala tokom godina, dovela me do svijesti kako je nužno pokretanje festivala u Varešu. Željela sam napraviti nešto u gradu iz kojeg potječem, pokazati da nije bitno gdje, ne samo u Beču ili velikim gradovima, nego kako – i da je vrhunska umjetnost ljudsko pravo, potrebno biti dostupno svima. Svim poteškoćama, mogućim greškama, preprekama i nerazumijevanjima uprkos, dvanaest godina kasnije tu smo i dalje, rastemo i razvijamo se zajedno s gradom.

Od 2009. kada smo organizirali prvi Miholjski koncert počela sam redovitije dolaziti u Vareš. Moji roditelji su iz Vareša i prije nego što su se zbog rata primorano preselili u Hrvatsku, imali su ispunjen i veoma uspješan život u gradu, kao i čitava moja obitelj, s obje strane. Imala sam njihovu podršku i jedan blizak krug obiteljskih prijatelja koji su prepoznali dobrobit ideje za sam grad. Petar Jelić bio je važna podrška i suradnik u pokretanju projekta, a uz to što je podržao moju viziju – inspirirao me i svojom ljubavlju prema Varešu i on je okupio i svoje prijatelje iz grada i dijaspore. Tu je bio i tadašnji vareški župnik Mirko Majdandžić koji je također podržao projekt i koncerti su se održavali u prekrasnim vareškim crkvama, od kojih je mala crkvica spomenik kulture i jedna od najstarijih u BiH. Tako da smo zajedničkim obiteljsko-prijateljskim snagama uspjeli sve posložiti. Ja sam tvrdoglavo inzistirala na viziji Festivala koji je po uzoru na svjetska središta, drugačiji od svih drugih. Uz to kroz projektne i sponzorske aplikacije uključila sam domaće i međunarodne institucije u kulturi i brojne nove ljude s kojima sada i dalje surađujem. Bez čitave zajednice ljudi koji su podržavali moju ideju i vjerovali u mene od samog početka, zatim onih koji su se uključili da čitav projekt podrže, ovaj Festival ne bi bio to što jest danas.”

Jasna Lovrinčević: “Istaknuli ste kako vas nova, suvremena glazba zanima. Zanima li vas ta glazba kao nova ili vas zanima eksprimentiranje s novim zvukom?”

Andrea Nikolić: “Mene zanimaju zapravo različiti intelekti, ljudi i njihovi unutarnji, glazbeni jezici. To je beskrajno zanimljivo i ljudski um, kreativnost je nešto što me fascinira. Svako djelo, svaki skladatelj i skladateljica, svaki umjetnik, izvođač…, su svijet za sebe. Meni je nevjerojatno uzbudljivo otkrivati taj svijet, pokušati “prokljuviti” svaki um, ući u svaki individualni jezik i moći ga interpretirati, shvatiti kao čovjek i umjetnik – u najboljem slučaju ponekad i dublje od samog autora. Zanimljivo je baviti se novom glazbom jer je još uvijek svježa, veoma individualna, inspirirana i duhom vremena u kojem živimo, često nepredvidiva i veoma osobna. Svako djelo, ne samo suvremeno, jest naravno individualno, ali djela standardnog repertoara su nekad već toliko puta odsvirana da postoji određeni kanon kako se ona izvode, a ja što sam starija sve manje volim te kanone i konzervativna očekivanja iako obožavam Mozarta primjerice, i Beethovena, Schumanna, i često ih također izvodim.

Sad sam i za standardni(ji) repertoar interpretativno naravno, i srećom, puno hrabrija. Ali otkrivati nove jezike i u njima pronalaziti smisao i nekad možda neočekivanu ljepotu, približiti publici glazbu današnjeg vremena, kao i onu nepravedno zapostavljenu okolnostima prošlih vremena, otvorilo mi je neopisive vidike. Kroz to, zamnimljivo mi je pratiti i kako se razvija moj osobni interpretacijski jezik kroz sve te različite utjecaje. Ja neopisivo volim i sevdah, volim fado, međimurske pjesme…; tradicionalne, melankolične, orijentalne glazbe, koje potječu iz nekih davnih, pravremena. Sve one pričaju univerzalne priče čovječanstva, pune emocija koje se prenose generacijama. A uz to i čitav spektar umjetničke, rane, klasične, nove i improvizirane glazbe, jazza…, sve što mi svojim sadržajem i emocijom zaokupi pažnju. Zato me glazba kao umjetnost i dalje fascinira – nikad ne prestaje.”