“Prvo smo samo plakali”, kaže Ante Karačić, umjetnik i suprug slikarice Ankice Karačić, opisujući prve dane u izbjeglištvu, nakon što su 1991. godine zbog rata, on, supruga Ankica Karačić i njihovi dvoje djece, samo s vrečicom u ruci napustiti Ilok u Hrvatskoj i došli u Njemačku. U razgovoru kojeg sam vodila u ožujku 2017. s umjetnicima i supružnicima Karačić, Ankicom i Antom, pokazali su otvorenost, neposrednost i iskrenost.

Ankica Karačić je internacionalno priznata slikarica i dobitnica brojnih nagrada i priznanja, a Ante Karačić, također priznati umjetnik, oblikuje drvene objekte i metalne skulpture.

“Oboje priređujemo godišnje po desetak izložbi”, kaže Ante Karačić.

Govoreći o teškim vremenima ratnog vihora i prisilnog napuštanja domovine Ante Karačić je rekao:

Ante Karačić: “Za tren izgubiš sve. Djeca nemaju nikakav kontakt sa sredinom gdje su odrasla, kao da formirano drvo isčupaš i presadiš na drugu lokaciju.”

Međutim, Ankica Karačić, koja je u domovini završila školu primijenjene umjetnosti, radila kao modna dizajnerica u Iloku u firmi Itex i kao nastavnica likovnog odgoja u osnovnoj školi u Šidu, dolaskom u Njemačku ubrzo je nastavila svoj umjetnički i pedagoški rad, slikajući i održavajući slikarske tečajeve za djecu i odrasle. Kao slikarica, u početku je slikala na svili, a onda je napravila ciklus akvarela s motivom klauna s kojima je postala prepoznata kao izvaredna i originalna umjetnica, stekla status slobodnog umjetnika u Njemačkoj i 1995. godine primljena u članstvo Udruženja likovnih umjetnika Ruhrgebit (BBK- Bundesverband, Bildender Künstlerinnen und Künstler – Bezirksverband Ruhrgebit e.V.).

Ante Karačić: “Klovnovi su bili specifični jer se nisu smijali, uvjek su pokazivali lik prema tome kako se taj dan autorica (slikarica Ankica Karačić) osjećala. Onda je nastao ciklus akvarela, u tehnici mokro na mokro po kojem je Ankica postala svjetska.”

Zapravo, Ankica Karačić sa serijom slika pod nazivom Sjećanja na Dunav, u tehnici mokro na mokro pri čemu se boja nanosi na vlažnu podlogu, postigla veliki uspjeh u Južnoj Koreji gdje je od 2002. godine do sada izlagala pet puta.

Ankica Karačić:”Prvi put sam izlagala u Južnoj Koreji 2002. godine. Udruženje likovnih umjetnika BBK – Ruhrgebit poslali su slike na natječaj za izložbu u Južnoj Koreji i žiri je odabrao moje slike. Bila je to izložba “2002 Seoul World Art Exhibition”.”

Ankica Karačić je zahvaljujući uspjehu i priznanju u Južnoj Koreji zajedno sa suprugom Antom Karačićem izlagala i u Kini.

Organizatori međunarodne izložbe u Seulu, ICAA (International Creative Artists Association), Ankici Karačić dodijelili su diplomu kojom su je imenovali direktoricom ICAA za Hrvatsku.

Ankica Karačić: “Ta diploma znači da ja mogu predložiti umjetnike iz Hrvatske koji će biti pozvani za izlaganje na izložbi u organizaciji ICAA i ja sam odgovorna za njih. Tako su 2014. godine na moj prijedlog u Seulu izlagali troje umjetnika: Ana Sladetić, Miran Sabić i Ivana Ognjanovac. Te godine zadana tema za izložbu u Seulu bila je Harmonija.”

Ana Sladetić je asistentica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, koja je inače izlagala po cijelom svijetu, između brojnih galerija i u Christie`s u New Yorku.

U Seulu je na prijedlog Ankice Karačić izlagala i Maja Barić, direktorica Muzeja grada Iloka.

Ante Karačić: “Godine 2009. Ankica i ja smo organizirali umjetničku koloniju u Iloku gdje smo doveli svjetske umjetnike, a bila je i direktorica ICAA, Bo Suk Le. Poslije smo u Muzeju grada Iloka organizirali izložbu za koreanske umjetnike.”

Ankica Karačić izlagala je na preko trideset samostalnih i na preko sto zajedničkih izložbi u Njemačkoj, Južnoj Koreji, Kini i Kirgistanu, u Hrvatskoj, Austriji, Argentini, Čileu, Nepalu, Francuskoj, Nizozemskoj, Švicarskoj, Italiji, Madžarskoj, Bosni i Hercegovini, u Srbiji i u Španjolskoj u Madridu i Malagi. U Subotici, u Hrvatskom nacionalnom vjeću trajno je postavljen njen triptih “Momačko kolo“.

Prva izložba na kojoj će poslije ovog razgovora sudjelovati Ankica Karačić bić će u BIG gallery Dortmund, od 2. do 30 travnja pod nazivom Klainkariet. U Galerie ART99 u Worpswede Ankica Karačić izlagat će od 1. travnja do 4. svibnja1 2017. godine.

Ankica Karačić pored BBK-Ruhrgebit član je i ICAA21 Seoul Južna Korea, DINA 4 Malaga, Arttotal Zadar, Atelier El-Kordy Beč i Croart-Subotica.

Ante Karačić član je ICAA21 Seoul Južna Korea, Arttotal Zadar, Atelier El-Kordy Beč, Croart-Subotica i Kunstvereina Iserlohn.

Likovni natječaj za polaznike hrvatske nastave u svijetu

Anikca i Ante Karačić poznati su i po jedinstvenoom međunarodnom likovnom natječaju za djecu hrvatske nastave u dijaspori, projektu kojeg su sami osmislili.

Ante Karačić: “Sedamnaest godina priređujemo natječaj za djecu hrvatskih iseljenika koja pohađaju hrvatsku nastavu. Do sada je sudjelovalo osamnaest zemalja, od Tasmanije, Australije, Čilea, Argentine uključujući i europske zemlje. Natječaj objavljujemo na internetu. Do sada smo sve sami financirali.”

Ankica Karačić: “Radove nastavnici hrvatske nastave šalju poštom na našu adresu u Iserloh, u Njemačkoj, a žiri, odnosno ocjenjivački sud, čiji su članovi direktor galerije u Iserlohnu, direktor umjetničke škole u Iserlohnu i jedan kritičar umjetnosti, bira radove koji se nagrađuju prvom, drugom i trećom nagradom. Mi pišemo diplome i nagrade koje se uručuju djeci preko hrvatskih diplomatskih predstavništva, a mi poslije sa svim radovima priređujemo po svijetu izložbe. Nastavnici rade s djecom u tehnikama koje sami odaberu, mi samo odredimo temu i format, a to je A4.”

Ante Karačić: “Prošle godine bila je tema “Glagoljica u dječjem oku i srcu”, odlična tema nakon što je glagoljica 2014. proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom. Novoosnovana udruga Hrvatsko-talijanski mozaik Rim zamolila nas je da im mi naš projekt ustupimo, da ga oni nominiraju kod Ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Mi smo im to dozvolili i oni su na osnovu našeg projekta dobili potporu. Mi smo do sada s dječjim radovima imali dvije do tri izložbe jer zbog financijskih razloga nismo mogli više putovati. Međutim ove godine, Hrvatsko-talijanski mozaik iz Rima organizirao je izložbe u Rimu, Moliseu, u Zagrebu u Hrvatskoj matici iseljenika (HMI), u Zadru, na Pašmanu i u Subotici. Na natječaj je stiglo 1000 radova iz osamnaest zemalja, od dvjesto nastavnika i iz 150 škola. Svi radovi nisu mogli stati u galeriju u Iserlohnu, bili su i po podu raspoređeni.

Ove godine tema natječaja je “Moj dom je tamo gdje moja obitelj spusti sidro”, zadana je na prijedlog Zrinke Bačić, članice Hrvatsko-talijanskog mozaika Rim. To je jako teška tema pa je manje zemalja sudjelovalo. Stiglo je 400 radova. Radovi su prekrasni. U travnju će biti izloženi u Neu Isenburgu.”