Moj dugo očekivani susret s Antonom Cetínom, umjetnikom, slikarom i grafičarom bio je neposredno pred Promociju njegove treće monografije “Eve 1967- 2017” u Zagrebu, ispred Muzeja Mimara, 13. lipnja 2017. godine. Susret srdačan i prijateljski topao. U trenutku je nestalo napetosti i sve je postalo jednostavno, atmosfera koju mogu stvoriti samo veliki ljudi, širokog duha kao što je gospodin Cetín. Poslije intervjua u travnju 2016. dogovaran je susret u Zagrebu 2016. povodom predaje 80 radova Antona Cetína Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, ali kako tada nisam mogla doći u Zagreb, obradovao me poziv na promociju monografije “Eve 1967- 2017”, objavljene povodom umjetnikovog pedesetogodišnjeg stvaranja na temu Eve. Prva Eva, nastala je 1967. godine u Parizu u miješanoj tehnici kao Otmjena žena, odnosno kao Materinstvo, rađeno u tušu, također 1967. i taj zagonetni lik ostao je umjetnikova muza i inspiracija sve do danas. Nakon svečane promocije s izlaganjima vodećih hrvatskih povjesničara umjetnosti, izvrsnih poznavatelja Cetínovog opusa, već sljedeći dan posjetila sam zajedno s gospodinom Cetínom galeriju sa stalnim postavom njegovih djela u Čazmi, koja od 2001. nosi njegovo ime “Galerija Anton Cetín“.

Veliki pljusak i nevrijeme na pola puta u oba smjera nisu mogli poremetiti ovo izuzetno putovanje i zanimljive razgovore s Antonom Cetínom na putu od Zagreba do Čazme i natrag. Na životnom putu od Hrvatske, Francuske, Kanade, Amerike i svjetskih metropola u kojima je izlagao Anton Cetín je stekao neizmjerno iskustvo, susreo različite ljude iz svijeta umjetnosti i poslovnosti i sve što je ispričao, odmjereno, ali izuzetno zanimljivo, s velikim respektom prema ljudima koje je sretao, izaziva pozornost i istovremeno govori o čovjeku velikog duha. Razgovarajući o raznim umjetnicima naveo je ugodno druženje s Edom Murtićem koji ga je pozvao u svoj atelje u Martićevu ulicu u Zagrebu, gdje su izmijenili litografije, nakon što je Edo Murtić izrazio iskrenu oduševljenost Cetínovom prvom monografijom iz 1986., za koju je tekst napisao dr. David Burnett (Burnett, D., Cetín, Toronto, 1986., ISBN 10: 0889623309 ISBN 13: 9780889623309).

Anton Cetín: “Edo Murtić je rekao da je to jedna od najljepših monografija koju je vidio u životu.”
Kasnije ga je pozvao i u svoj atelje u Vrsar.

Cetínov boravak i rad u Parizu od 1966. do 1968. i različita druženja, kao s Virgilijem Nevjestićem, kolegom iz studentskih dana s Likovne akademije u Zagrebu te prominentnim hrvatskim slikarom Slavkom Kopačem s kojim se redovito tjednom posjećivao, sadrže dojmove koje se samo mogu pretpostaviti kada se umjetnik nađe u centru svjetske umjetnosti, kakav je Pariz bio u to vrijeme, kao i u Provansi, gdje je bio angažiran u Venceu, nedaleko od Nice. Tada su još u Francuskoj stvarali i djelovali veliki slikari dvadesetog stoljeća, Max Ernst, kojeg je i sreo 1973. u Venceu, Marc Shagall, Pablo Picaso u čijoj je neposrednoj blizini bio na otvorenju njegove (Picasove) velike retrospektivne izložbe u Grand Palais 1967.
Anton Cetín: “Na otvorenju izložbe Pabla Picasa bio sam samo nekoliko metara udaljen od njega.”

Putovanje od Zagreba do Čazme traje kratko, ali razgovarajući o ciklusu Žitnih polja nastalih u Kanadi 1981. i 1982., Anton Cetín je govorio o putovanju kroz Kanadu od istoka do zapada koje samo kroz žitna polja autom traje tri dana. Posebno impresivno putovanje za njega bio je let iznad kanadskih žitnih polja.
Anton Cetín: “Iz Toronta za Calgary leti se četiri sata iznad Prerije – centralnog dijela žitnih polja. To su prekrasni motivi, mene je to dirnulo. Odmah sam počeo to slikati. To je bio jedan novi element u mom radu, više geometrijski, elipsasti ili kružni.”

Na putu prema Čazmi putuje se zelenim krajolikom gdje je smještena Bojana, Cetínovo rodno mjesto odakle je Cetín kroz prozor promatrao zvjezdano nebo i neograničenom dječjom maštom razmišljao o nebeskim prostranstvima. Tu su izvori Cetínovih serija Svemirski brodovi i Svemirska arhitektura. Možda je upravo tada nastala i spoznaja koja se u njegovoj umjetnosti odrazila kao neprestana dominacija misli o neograničenom i ljepoti. Samo zvjezdano nebo, promatrano s mjesta ničim ograničenim i bez blizine velikih izvora svjetlosti, zadivljuje veličanstvenošću i neusporedivom ljepotom. Takav pogled na noćno nebo pružaju upravo ravnice s blagim brežuljcima oko Čazme, gdje je Cetín provodio djetinjstvo.

Dolaskom u Čazmu našli smo se frontalno prema impozantnoj crkvi sv. Magdalene, izgrađene u trinaestom stoljeću, s dva simetrična, dominantna, visoka tornja, čije obrise je Anton Cetín ukomponirao u dizajn grba Grada Čazme.
Anton Cetín: “Grb sam dizajnirao na upit Grada Čazme.”

Galerija Anton Cetín, nalazi se na katu zgrade Gradskog poglavarstva i Centra za kulturu u Čazmi, smještenog na trgu ispred sv. Magdalene. Galerija je svijetla, izdužena s jedne strane s postraničnim prostorima. Čim se uđe postajete okruženi jednim novim svijetom, gdje vas svaka slika privlači svojom snagom i osobitošću. Kroz neke galerije se može brzo prolaziti jer eksponati, bez obzira koliko velike dimenzije imali, nemaju u sebi umjetničkog naboja. U Galeriji Anton Cetín umjetnost traži pozornost, privlači, budi osjećaje, potiče, bilo da se radi o ranim radovima ili slikama s Evom i drugim prepoznatljivim Cetínovim likovnim oblicima. Fotografije i reprodukcije ne mogu ni približno dočarati isijavanje, ozračje koje stvaraju pojedine slike, postavljene u Galeriji Anton Cetín.

Autoportret iz 1960. godine (litografija), Majka (linorez) i Umirovljenik (crtež tušem) rani su umjetnikovi radovi koji se mogu vidjeti u Galeriji, iako posve stilski drukčiji od kasnijih radova, već ostavljaju dojam. Oni su i velika poveznica s Čazmom i Bojanom. S Bojanom je povezana i slika Susret (ulje),1990. s prozorom-pejsažom, Evom i pticom i svemirskom arhitekturom.

Anton Cetín: “Ovu sliku slikao sam u Njemačkoj, jedan dio završio u Torontu. To je pejsaž gdje sam rođen. Tako ljudi koji dođu kažu: “To je Bojana”. U Njemačkoj je rađeno sve osim ovog dijela (obodni dio slike). To zovem svemirskom arhitekturom.”

Boje Hrvatske, crven, bijel i plav kao i cvijet (white trillium), simbol jednog dijela Kanade na sljubljenim figurama ptice i Eve, koje u savršenom miru plove žutim prostorom na putu u nepoznato ili na drugoj slici postavljene jedna prema drugoj kao u ljupkom dijalogu, ne odaju ni čežnju ni nostalgiju, već savršen mir s optimizmom, usmjeren na novo i nepoznato.

Eva, ptica, sunce, cvijet, boje, sve se može razdvajati i promatrati simbolički odvojeno, međutim oni su uvijek nerazdvojiva cjelina, težnja za ekvilibrijem i harmonijom i životom.

Anton Cetín se svjesno okreće prema pozitivnom iako je jednim ciklusom nastalim nakon 11. rujna 2001., nazvan Uznemireni svemir, angažirano izrazio tada nastalu poremećenost u svijetu kroz izravnu prijetnju životu i miru. Međutim uskoro se slikarski vratio harmoniji i nadi.

Anton Cetín: “Kad sam prešao na novu temu Oživljavanje, Uznemireni svemir je postao jako zabrinut:- Zašto ja i dalje ne radim na njemu jer je svijet i dalje uznemiren, sve više i više. To me u nekom smislu progoni da bi se trebao vratiti toj temi. Gledajte kakva je situacija, ali ne volim se vraćati u tu negativnost. Bolje je gledati pozitivno.”

Promatrajući sliku Privrženost s roza kamelijom Anton Cetín je naveo jedan zanimljiv trenutak kako mu je jedan prijatelj, upravo kada je dovršavao ovu sliku donio kameliju iz svog vrta koja je odmah našla mjesto na slici.

Anton Cetín: “Meni u životu su se dogodile mnoge stvari, a da nisam imao nikakvog pojma da bi se one mogle dogoditi, nad njima nisam imao nikakve kontrole, one su se jednostavno dogodile. Evo recimo, to je jedna minorna stvar, ova promocija moje monografije. Pitao sam kada možemo najranije imati promociju i dođem nakon par dana da to potvrdimo i učinimo i meni čovjek kaže: – Pa Antone, to je na Tvoj imendan.” (Promocija monografije” Eve 1967-2017″ bila je 13.lipnja kada se slavi sveti Antun Padovanski)

Sve govori upravo tomu u prilog. Tako je Anton Cetín ispričao kako je počela suradnja s Japanom.

Na skoro svakoj slici se može lako uočiti Cetínov karakteristični potpis. Ovaj potpis, kako je ispričao gospodin Cetín, bio je povod za značajnu suradnju s japanskom firmom Sony.

Na Cetínovoj izložbi u New Yorku jedan predstavnik firme Sony, oduševljen Cetínovim potpisom koji ga je podsjetio na japansko pismo, ponudio je Cetínu suradnju koja je trajala punih 10 godina i kulminirala Cetínovim umjetničkim dizajnom samog naziva njihove novootvorene galerije u Tokiu.

U Galeriji Anton Cetín nalazi se i slika rađena na drvu pod nazivom Vrijeme IV, 2005.
Zanimljivo je bilo čuti kako je nakon izložbe u Passau, u Njemačkoj, s prijateljem kojeg je samo pratio na njegovom putu u jednu trgovinu svih mogućih drvenih proizvoda, neplanirajući, spontano kupio ploču s prekrasnim godovima koju je dao izrezati na manje ploče i poslije, kada su ploče stigle u Čazmu, nastale su slike Vrijeme, gdje struktura podloge postaje element cjeline.

Anton Cetín je predan svojoj umjetnosti u potpunosti. Inspiraciju i kontinuitet razvoja ideja nikad nije želio prekidati jer ta unutarnja prisila umjetničke ekspresije bila je jača od svih vanjskih, možda, privlačnih mogućnosti.

Na pitanje je li radio kao pedagog i je li imao svoje učenike, odgovorio je kako je imao mogućnosti, ali nije htio prihvatiti ništa što bi mu oduzimalo vrijeme ili ga na neki način uznemiravalo, ili prekidalo u njegovom kreativnom radu.

A Cetínov kreativni rad, slike, crteži, pasteli i radovi u mješanim tehnikama koji se nalaze u svjetskim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama, je umjetnost koja promatrača nadahnjuje i vodi ga u nove sfere, a prije svega, što su mnogi spoznali, oplemenjuje.