Ponesen iskustvom „Pepelnice umjetnika“ (Aschermittwoch der Künstler) u Njemačkoj i potaknut Pismom umjetnicima pape Ivana Pavla II. iz 1999. godine, Frano Prcela O.P., dominikanac, teolog i publicist, trenutno u Mainzu u Njemačkoj, 2001. godine pokrenuo je u Hrvatskoj „Pepelnicu umjetnika“, otvoreni forum dijaloga teologije i umjetnosti.Riječ je o inicijativi koja je pokrenuta u Francuskoj, a nakon II. svjetskog rata etablirala se i u Njemačkoj.
„Pepelnice umjetnika“ veže se za 1914. godinu i za umjetnika Adolphe Willette, francuskog karikaturista i ilustratora, i jednog od suosnivača République de Montmartre, 1920. godine. On je 1914, odgovarajući na poziv Pierre Regnaulta, utemeljitelja Katoličke zajednice lijepih umjetnosti u Parizu, da kao predstavnik starije generacije umjetnika sudjeluje na svetoj misi za pokojne umjetnike, članove te udruge, izrazio želju da se na Čistu srijedu (Pepelnicu) održava sveta misa za žive umjetnike koji će uskoro umrijeti (na Čistu srijedu u Katoličkoj crkvi podsjeća se na riječi iz Biblije, Knjiga postanka: 3, 19 ” ..prah si, u prah ćeš se i vratiti…). Adolphe Willette je predložio i parišku crkvu Saint-Germain l’Auxerrois u kojoj bi umjetnici slavili svetu misu na Čistu srijedu i bili na „pepeljanju“. Prva sveta misa za umjetnike koji će umrijeti u tijeku naredne godine, održana je na Čistu srijedu 1926. godine u crkvi Saint-Germain l’Auxerrois, nekoliko dana nakon smrti Adolphe Willettea. Tada je pročitana i njegova molitva za umjetnike na samrti.

Danas, u crkvi Saint-Germain l’Auxerrois nalazi se spomen – ploča kao sjećanje na Čistu srijedu 1926. kao prvu Pepelnicu umjetnika.

Frano Prcela, O.P. kao student osamdesetih godina bio je oduševljen inicijativom „Pepelnicu umjetnika“ u Njemačkoj, a posebice mu je imponiralo da su upravo njegova redovnička subraća, dominikanci, u Francuskoj intenzivno surađivali s umjetnicima. Dominikanac Marie-Alain Couturier O.P. koji je i sam bio umjetnik, bio je glavni urednik časopisa L’Art Sacré od 1938-1954. godine, u periodu intenzivnih rasprava i njegove suradnje s umjetnicima kao što su: Marc Chagall, George Braque, Fernard Leger i Henri Matisse koji je oslikao untrašnjost samostanske kapele sestara dominikanki u malom mjestu Vence.

Frano Prcela O.P.: „Ovdje u Njemačkoj biskupi pozivaju umjetnike na Čistu srijedu (Pepelnicu) na druženje, diskusiju i slavljenje sv. mise. Netko od umjetnika, filozofa ili teologa drži prigodno predavanje na neku od aktualnih tema. Sjećaju se preminulih kolega, zajednički promišljaju aktualne izazove i tako si uzajamno posvješćuju odgovornost za svijet u kojemu žive. Po povratku u Hrvatsku 1999. godine mislio sam kako bi bilo dobro i korisno takvo nešto pokušati pokrenuti i kod nas. Dodatni poticaj da ne odustanem od te ideje dalo mi je spomenuto pismo koje je papa Ivan Pavao II. uputio umjetnicima, upravo te 1999. godine. Potrajalo je izvjesno vrijeme dok je ta inicijativa dijaloga teologije i umjetnosti mogla zaživjeti i u Hrvatskoj. No, papino pismo je za mene bilo dodatno ohrabrenje, pa ako hoćete i potvrda kako je nužno i kod nas započeti s tim dijalogom. Uskoro se moglo krenuti i kod nas s „Pepelnicom umjetnika“, skromno, ali je ipak krenulo 2001. godine u Dubrovniku.“

Papa Ivan Pavao II. pozivajući se na odluke Drugog vatikanskog sabora, u svom Pismu umjetnicima 1999. godine izravno je potaknuo dijalog Crkve i umjetnosti rekavši: ” ..Istinska umjetnost, kada je i izvan tipičnih religijskih izraza, ima blisku povezanost sa svijetom vjere, tako da čak i u uvjetima udaljenosti kulture od Crkve umjetnost ostaje vrsta mosta prema religioznom iskustvu… Zbog toga je jasno zašto je Crkva osobito zainteresirana za dijalog s umjetnošću i želi da i u naše doba bude jedan novi savez s umjetnicima.”

Frano Prcela O.P.: „Nakon II. vatikanskog sabora značajan zamašnjak i poticaj za dijalog umjetnika i teologa dao je upravo papa Ivan Pavao II.. On je, naime za vrijeme svog posjeta Njemačkoj 1980. u Münchenu posebno se, između ostalog, obratio i umjetnicima. Taj govor je naišao na snažan odjek i često su se mnogi (ne samo teolozi!) pozivali na te papine riječi.“

Prva „Pepelnica umjetnika“ u Hrvatskoj održana je 2001. godine u crkvi Dominikanskog samostana u Dubrovniku, kao svečana akademija prigodom dodjele „Vukovarskog križa“ sv. Oca Ivana Pavla II. dominikancima na kojoj su sudjelovali između ostalih i tadašnji dubrovački biskup msgr. Želimir Puljić i i msgr. Giulio Einaudi, nuncij u Republici Hrvatskoj.

Različite teme bile su do sada zastupljene, ali uvijek aktualne i izuzetno zanimljive. Otvoreni forum dijaloga teologije i umjetnosti održavao se pod ovim nazivima: „Rasprava o dijalogu teologije i umjetnosti“, „Rasprava o suvremenoj sakralnoj arhitekturi“, „O glazbi i teologiji, crkvenoj i profanoj glazbi“, „Kamo ide suvremena sakralna arhitektura u Hrvatskoj?“, „Umjetnički izražaji između slobode i odgovornosti”, „Umjetnost između dopadljivosti i smisla života“, „Budućnost umjetnosti“, „Umjetnost kao novi teološki govor“, „Koja je uloga umjetnosti?“, „Književnost između umijeća i umjetnosti“, „Ateistički bogotražitelji u filmskoj umjetnosti”, „(K)raj umjetnosti? “, „Umjetnost između slobode i odgovornosti“, „Umjetnost u krizi?!“ i „Sloboda satire i vjerski osjećaji“.

U „Pepelnici umjetnika“ sudjelovali su brojni teolozi, umjetnici, povjesničari umjetnosti, pisci, slikari, glumci, novinari kao Rene Medvešek, Dimitrije Popović, Miro Gavran, Nikola Bašić, Miljenko Jergović, Đuro Seder, dr. Radovan Ivančević, Jasenko Houra, Ognjen Sviličić, Mate Matišić, Branimir Pofuk i drugi.

Frano Prcela O.P.: „Premda se ove godine održala već 15. Pepelnica umjetnika ipak nisu do sada bile zastupljene sve umjetnosti, kao npr. video umjetnost, novi mediji itd. Uvijek je polazna osnova za diskusiju na Pepelnicu umjetnika upravo neka aktualna tema – ne samo na općesvjetskom planu, nego i nešto što se tiče i naših hrvatskih stvarnosti. Pridobiti sugovornike za diskusiju nije teško – unatoč tome što je naše društvo svekoliko podijeljeno. Mnogi su se sami nudili za sudjelovanje, bilo direktno ili indirektno. Sve je to za mene pokazatelj kako je ovaj forum diskusije itekako potreban, a nadam se i koristan. Neki su se sugovornici, u našim inicijalnim razgovorima, čudili kad bi čuli pojam Pepelnica umjetnika. Imali su i neke asocijacije (npr. misionarenja umjetnika) koje su se događale iz nepoznavanja ove diskusije. U međuvremenu je ova javna rasprava postala prepoznatljiva i vrlo prihvaćena – posebice od medija. Nije mi više potrebno ni slati tiskane pozivnice, zahvaljujući novim mogućnostima komunikacije, ali još više zahvaljujući interesu javnosti. Ove godine je posjet bio izvrstan, tako da se tražila stolica više u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje se diskusija održava već nekoliko godina. Dan poslije Pepelnice umjetnika gotovo čitav dan sam stajao medijima na raspolaganje za razgovore, posebne radijske emisije i one uživo, tako da sam taj dan sve svoje druge obveze morao odgoditi, kako bi izišao ususret medijima.“

Jasna Lovrinčević: „Papa Benedikt XVI. u svom obraćanju umjetnicima u studenom 2009. rekao je: “Želio bih prenijeti svim umjetnicima svoj poziv na prijateljstvo, dijalog i suradnju.” Nakon dugogodišnjeg održavanja otvorenog foruma dijaloga teologije i umjetnosti postoje li promišljanja o novim oblicima ili dubljoj suradnji teologa i umjetnika?“
Frano Prcela, O.P.: „Umjetnici imaju posebne talente, ne samo u smislu umijeća, nego nadasve u smislu istinske umjetnosti. Kao takvi oni su posebno nadareni podastrijeti, vizualizirati i uopće posvijestiti nam neke stvarnosti, otkriti zaboravljnje i zapuštene ljepote, te u konačnici obdariti nas iskrama transcendentnoga. Ne samo da trebamo to uvažavati, nego nam je veseliti se tome i podupirati njihova umjetnička pregnuća. Jer umjetnici i mi teolozi odnosno Crkva nalazimo se na istom tlu odgovornosti za ovaj svijet. A iskre Božje prisutnosti posebice nam mogu pomoći prepoznati upravo umjetnici. Stoga bismo još snažnije trebali podupirati da se čuje glas umjetnika, tražiti susret s njima i uključiti ih i u naš teološki i uopće pastoralni rad Crkve.“

Jasna Lovrinčević: „Kako birate umjetnike? Jesu li se svi pozvani umjetnici odazvali?“
Frano Prcela O.P.: „Kompetencija po pitanju zadane teme dotične diskusije i potvrđeni rad pojedinih umjetnika jest ono što odlučuje koga pozvati na Pepelnicu umjetnika. U početku je trebalo uložiti malo više truda da bi otkrio, upoznao i sreo se s tim ljudima. U međuvremenu je ovaj forum prepoznat od najšire javnosti kao nešto korisno i dobro, upravo zahvaljujući medijima. Čak što više u međuvremenu mediji tako intenzivno prate ovu diskusiju da ja naknadno ne mogu ispuniti sva njihova očekivanja za naknadne razgovore. Sve je to u konačnici pokazatelj i potvrda da ovaj projekt ima smisla te da postoji izvjesna manjkavost ovakvog susretanja i dijaloga teologije i umjetnosti.“

Jasna Lovrinčević: „U Vašoj knjizi “Sumnja kao krepost” (Zagreb,2003.), u kojoj je objavljen razgovor s teologom Ivanom Šaškom i slikarom Dimitrijem Popovićem vođen na Pepelnici umjetnika, izneseni su jasni odgovori koji ukazuju na razlike u stavovima.“
Frano Prcela O.P.: „To je i cilj ovih diskusija da detektiramo i naše različitosti. Ne tražim i ne čeznem u ovim diskusijama za nekim krivim harmonijama, ili za potvrdu svojih stavova ili stavova Crkve. A to je i smisao dijaloga, svakoga dijaloga – biti otvoren, autentičan i željeti na kraju biti drukčiji, promijenjen – upravo kroz susret u dijalogu.“

Jasna Lovrinčević: „Jeste li u razgovorima s umjetnicima i drugim uzvanicima prepoznali ili primijetili da su upoznati s pismima papa umjetnicima, odnosno apelima papa na povezanost ljepote i nade u umjetnosti, što je posebno Papa Benedikt XVI., pozivajući se na govor Pape Pavla VI. , u svom Pismu umjetnicima 2009. istaknuo? “
Citat iz Pisma umjetnicima Benedikta XVI.: „Duboka veza između ljepote i nade je bitan sadržaj snažne poruke kojom se Pavao VI. obratio umjetnicima na kraju Drugog vatikanskog općeg sabora 8. prosinca 1965: “Svima vama”, izjavio je svečano, “Koncilska Crkva izjavljuje preko naših usana: ako ste prijatelji istinske umjetnosti, vi ste naši prijatelji !” I dodao:” Ovaj svijet u kojem živimo treba ljepotu kako ne bi potonuti u očaj. Ljepota, kao istina, donosi radost ljudskom srcu, i to je dragocjen plod koji se opire eroziji vremena, koji ujedinjuje generacije i omogućuje im da budu jedno u divljenju. I sve to kroz rad vaših ruku… Ne zaboravite da ste čuvari ljepote u svijetu. “
Frano Prcela O. P.: „Uglavnom većina sugovornika nije bila upoznata s tim tekstovima i uopće obraćanjima spomenutih papa umjetnicima. Oni koji su angažirani u Crkvi, a posebice u nekim crkvenim inicijativama i udrugama, oni su to čitali, ali oni koji to nisu čitali rado su to slušali. Oni su s velikom pozornošću i zanimanjem slušali pojedine citate, stavove Crkve kroz riječi pape.“

Jasna Lovrinčević: „Rekli ste kako “postoji izvjesna glad susreta istinskih umjetnika, istinskih vjernika i istinskih teologa”, molila bih vas ako možete to pojasniti?“
Frano Prcela O.P. : „U tom kontekstu mogu vam rado navesti jedno skustvo s dosadašnjih Pepelnica umjetnika. O čemu je riječ? U hrvatskoj javnosti je percepcija nas crkvenih službenika, a i uopće su očekivanja prema nama – što osobno mislim da je posvema neispravno – kao da bismo mi trebali biti ili čak morali biti oni kojima su usta puna govora o Bogu. Ja to vrlo svjesno ne radim. Jer, između ostalog, kroz prenaglašeno spominjanje Boga možemo polučiti suprotno. Tako se dogodilo kod jedne od nedavnih Pepelnica umjetnika da su sugovornici, koji nisu vjernici, na kraju diskusije došli do zaključka kako nam je uzeti u obzir veću stvarnost od ove naše promišljajući neke aktualne izazove. I izrijekom su na kraju diskusije spominjali Boga. To je za mene velika zadovoljština i potvrda kako je itekako bitno voditii ovakve i slične diskusije. Stoga bismo mi teolozi i Crkva u cjelosti trebali tražiti ovakva dijaloška susretišta s umjetnocoma, znanstvenicima i svima kojima je stalo do zajedničkog dobra.“

Govoreći o svojim dojmovima s dosadašnjih Pepelnica umjetnika, Frane Prcela O.P. je izdvojio svoja zapažanja.
Frano Prcela O.P.: „Temeljno pitanje kod svakog umjetnika je pitanje slobode. S njima možete o svemu pričati, ali ne smijete postavljati u pitanje njegovu slobodu. Razvidan mi je taj stav. Jer čim ste vi kao istinski umjetnik spremni na krive kompromise, vi napuštate svoj dom, odričete se svoga identiteta, a on je pod predznakom slobode, a ja bih nadodao i odgovornosti. S druge strane, jedno drugo zapažanje što se tiče razgovora s umjetnicima: sa slikarima je najteže ili najlakše voditi razgovore. Ili su jako riječiti ili jedva imaju što za reći. Mi vjernici smo skloni očekivati od umjetnosti da nam ponudi novu ljepotu. No, postavlja se pitanje što je ljepota? Jesu li ljudske rane, bol ovoga svijeta nešto što bismo mogli staviti u kategoriju te uvjetno rečeno ljepote umjetnosti? Bilo kako bilo, legitimno je očekivati od umjetnosti da tematizira i rane današnjeg čovjeka, i ništa manje to može biti poslanje u otkrivanju lijepoga. Što si više obdaren onda imaš i veću odgovornost za svijet. Tako je i s umjetnicima. Itekako nam mogu pomoći da u našim postmodernim tunelima života pokažu nam svjetlo, nadu i novi optimizam.“

Jasna Lovrinčević: „Rekli ste kako umjetnik sa svojim darovima ima i veću odgovornost? Jesu li umjetnici uvijek odgovorni?“
Frano Prcela O. P. : „Umjetnik nije političar, on nema odgovornost kako će funkcionirati ili kako ćemo urediti neko društvo, državu ili uopće odnose u svijetu da ne dođe do rata, gladi i uopće da se ostvari veća socijalna pravda. Zasigurno umjetnik treba biti odgovoran u svom poslanju a i u svojoj društvenoj ulozi. Njegova primarna odgovornost jest vjernost vlastitim (dakle, Božjim!) talentima i obdarenostima. A kad otkrije sebe, koristi svoje darove, živi odgovorno. A odgovorno življenje uključuje druge, društvo i svijet uopće. Tada je koristan, i za druge. S druge strane umjetničke provokacije da bi se izazvalo pozornost na sebe uglavnom su nešto destruktivno i za društvo dugoročno beskorisno. A kad se udruže nedostatak talenta i nemoralnost (neodgovornost za zajedničko dobro) onda imate u žiži javnosti ljudske ruševine i zlo koje trajno potkopava temelje nekog društva.“

Jasna Lovrinčević: „U sustavu vrijednosti, u kojem se često tendenciozno i selektivno promovira i nagrađuje, koliko istinskim umjetnicima ostaje prostora za djelovanje, posebno onim čija egzistencija ovisi o njihovoj umjetnosti?“
Frano Prcela O.P.: „Živimo u vremenima koja su materijalno jako oskudna za mnoge umjetnike, kao i za dobar broj ljudi. U kontekstu toga istinski umjetnik jako brzo može doći u opasnost i napast da izda svoje ideale, da izda u konačnici sebe, nagnan socijalnom nevoljom. I onda imamo uglavnom naručiteljska djela. Stoga, moramo nažalost konstatirati da ova naša oskudna vremena nisu baš najbolji okvir u kojem bi istinski umjetnici mogli biti dosljedni sebi i dosljedni svom poslanju u ovom svijetu. Naime, rijetki umjetnici mogu sebi priuštiti oazu stvaralačkog mira, upravo na tragu svoje obdarenosti. Mnogi umjetnici žive na rubu egzistencije…“

Jasna Lovrinčević: „Kada su vremena takva, postavlja se pitanje istinske umjetnosti (?)“
Frano Prcela O.P.: „Svaka istinska umjetnost rijetko ima takve socijalne preduvjete da može bezbrižno stvarati. Stoga što su izazovi veći i umjetnička kreativnost ima veću odgovornost.“

Jasna Lovrinčević: „Može li istinski umjetnik ostati ravnodušan i ne iskazati svoju spoznaju vjere? “
Frano Prcela O.P. : „Načelno se smije ustvrditi: postoje istinski umjetnici i postoje ljudi koji nešto umiju (više u nekom zanatlijskom smislu riječi). Onaj koji nešto umije ne mora biti dodirnut transcendentnim. Oni pak koji stvaraju, koji se nadovezuju na Božji stvarateljski čin, svjedoče vjernošću svojim talentima Božju prisutnost. Neki imaju potrebu o tome govoriti i naglašavati to kao vjernički moment i mjestu susreta s Bogom. Drugi pak radije šute. I jedno i drugo treba respektirati.“

Jasna Lovrinčević: „U Uvodu knjige “Sumnja kao krepost” napisali ste kako “…umjetnost u svoj svojoj raznolikosti sadrži religiozni potencijal koji je neotkriven i neiskorišten. Njega spoznati i aktivirati ga, takoder je cilj ovog projekta “Pepelnica umjetnika…).” Smatrate li da su vođeni razgovori s umjetnicima ostvarili postavljeni cilj?“

Frano Prcela O.P.: „Ne volim pričati o uspjesima i o ostvarenim ili neostavrenim ciljevima kad je pitanje posla koji se tiče suptilnih pitanja života. Već je postignut cilj kroz činjenicu da uopće razgovaramo, da imamo potrebu podijeliti ponešto od radosti a i poteškoća naših svakodnevica – bilo onih teoloških, bilo onih u svezi umjetničkog stvaranja. Interes, gotovo pa čežnja mnogih sudionika za ovakvom vrstom diskusije jest izgleda i potvrda da nam je nastaviti dalje razgovarati. A svako upuštanje u razgovor trebao bi biti iz otvorenosti za drugačija iskustva i spoznaje, u nadi da ćemo svi zajedno otići obogaćeniji. Nemam namjeru nikoga misionariti. I sam želim naučiti od drugih, a mislim da mi teolozi (pa tako i tzv. obični vjernici) od istinskih umjetnika možemo puno naučiti.“

Razgovor vođen u Mainzu, 7. lipnja 2015. godine.