Radovan Matijek- umjetnik nevjerojatne energije, snage i odvažnosti

Radovan Matijek (Fotograf: Peter Thielen)

“U razradi same skulpturalne konstrukcije neminovno izvire podsvjesni, autobiografski dualizam između dinamičnog plesnog i onog zaustavljenog pokreta u jednoj skulpturalnoj statici”, rekao je Radovan Matijek, govoreći o svojoj skulpturi Clamor lugubris u razgovoru kojeg smo vodili u prosincu 2020. godine.

Jedna nevjerojatna životna energija i snaga i odvažnost zrače iz cjelokupnog umjetničkog rada Radovana Matijeka. Još kao student kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, plesao je u ansamblu za suvremeni ples, priređivao performance i izlagao na samostalnim kao i na skupnim izložbama. Poslije je svoj umjetnički izražaj proširio i na glumu, redateljstvo, scenografiju, i koreografiju te usavršio ples butoh. Rođen je u Splitu gdje i danas ima jedan od svojih ateljea i gdje se nadahnjuje novim idejama, a druga dva ateljea su u Njemačkoj, gdje živi nakon što je jedno vrijeme boravio, djelovao i usavršavao se između Berlina, Londona, Amsterdama i Pariza.

Sav njegov rad upućuje na jedan visoki umjetnički naboj kojeg umjetnik snagom svog talenta, znanja i širokih spoznaja usmjerava u stvaranje upečatljivih djela, čija posebnost, estetika i ekspresija izazivaju pozornost, navodeći gledatelja na razmišljanje i razmatranje. Bilo je veliko zadovoljstvo i obogačenje razgovarati s umjetnikom Radovanom Matijekom čiji se novi projekti isčekuju velikom radoznalošću.

Jasna Lovrinčević: “Ovu jesen 2020. imali ste u okviru izložbe Kreislauf 2 u Kranenburgu izloženu skulpturu Clamor lugubris i u museju Katharinenhof jednu instalaciju. Istovremeno se u gradu Hofu, na drugoj strani Njemačke, u kazalištu Theater Hof prikazivala predstava Kaltes Herz (Hladno srce) za koju ste Vi kreirali lutke i objekte, a u Düsseldorfu ste surađivali sa Sabine Seume kao scenski asistent za plesnu izvedbu Infinity u Ateljeu za umjetnost performansa. Kroz ova tri različita, istovremena, umjetnička događanja, na jedan način pretstavljena je Vaša izuzetno bogata umjetnička osobnost usredotočena na različite oblike ekspresije i estetskog izraza. Kakav osjećaj stvara jedna ovakva situacija kada ste istovremeno angažirani i prezentirani kroz različite vidove umjetnosti na tri različita udaljena mjesta?”

Radovan Matijek, Clamor lugubris

Radovan Matijek: “Prvenstveno sam likovni umjetnik, kipar pa onda performer. No gotovo uvijek se kod mene isprepleće nekoliko medija, dosta sam prisutan i u teatru, radim specijalne objekte za različite teatarske produkcije, surađujući s raznim redateljima i koreografima. Ja i glumim i plešem i radim objekte te kreiram kompletne scenografije, koreografiram i pravim izložbe.

Ove godine 2020. bilo je mnogo turbulencija zbog covida 19, mnogi projekti su propali ili bili odgođeni. Evo, tri sam ipak uspješno realizirao između ‘lockdownova’.”

Jasna Lovrinčević: “Skulptura koju ste nazvali Clamor lugubris mene osobno asocira na dvije figure u pozi plesa butoh, možda znajući da ste poznati kao dugogodišnji plesač tog plesa. Možete li malo više reći o ovoj skulpturi i instalaciji s čašama koji su do sredine studenog bili izloženi u Kranenburgu?”

Radovan Matijek: “Kranenburg je mali grad, pitoreskan. To je hodočasničko mjesto kuda prolazi Jakobs Weg, hočasnički put za Santiago de Compostela. Na ovoj izložbi je izlagalo 20 njemačkih i nizozemskih umjetnika, u tom vanjskom kružnom pojasu između zidina i vode te i u muzejskom prostoru.

Radovan Matijek, Clamor lugubris

Skulptura Clamor lugubris (Klagegeschrei – Jadanje) nalazi se na početku tog kružnog pojasa.
U ovom objektu spojio sam jednu insektoidnu i jednu florističku formu. Skulptura stoji na četiri noge koje podsjećaju na noge nekog kukca. Iz trupla se izvijaju dva elegantna vrata koja završavaju s dva stilizirana cvijeta, koji izgledaju poput širom otvorenih usta iz kojih izranjaju vibrijajući jezici urlajući prema nebesima. Zapravo je to jedan mutant 4,5 metra visok.

Lijepo ste uočili da u razradi same skulpturalne konstrukcije neminovno izvire podsvjesni, autobiografski dualizam između dinamičnog plesnog i onog zaustavljenog pokreta u jednoj skulpturalnoj statici.

No dinamika je tempirana, osjećaj je da će stvor svakog momenta krenuti u jednom novom smjeru i početi nas tući po glavama. Da ne zaboravimo Černobil, Fukošimu… da ne zatvaramo oči pred plamenovima koji gutaju Amazon, pred plastikom koja preplavljuje oceane, pred CO2 koji zagušuje ionako zagušenu atmosferu, i naše egoistične mozgove…

Skulptura je žarko žute boje, visokog sjaja, pomalo robotična, futuristična, a žuta boja je znak optimizma u svom tom negativnom sagledavanju svijeta koji tone.

Nadam se duboko i iskreno da moje multiplicirane skulpture ovog tipa neće krasiti buduće vrtove izgubljenog paradiza.

U Muzeju sam izložio jednu instalaciju od polomljenih čaša pod nazivom Fragil.

Radovan Matijek, Fragil

Na jednom ovećem stolu nanizao sam stotinjak razlomljenih vinskih čaša kojima nedostaju kaleži ili postolja. Umjesto dijelova koji nedostaju one nose tanke grane od fino obrađenog drveta. Krhke, gotovo nježne konstrukcije od neorganičnog stakla i životnog drva imaju metaforično značenje. Polomljene čaše simboliziraju fragilnost ljudske civilizacije koju uvijek razaraju ratovi ili prirodne katastrofe. Svaki rat iza sebe ostavlja mrtve i ranjene, ruševine i razoreni identitet. Upitno je kako iz takvih prividno beznadnih ostataka može nastati nešto novo. No svaka krhotina nosi u sebi mali ostatak identiteta podsjećajući na ono što je prije katastrofe bilo. Grane što izrastaju iz polomljenih čaša simboliziraju novonastajući život. Ova instalacija govori o fragilnosti ljudskog života i njegovih uvjeta po kojima se jedan traumatični identitet može iznova razviti na bolje a da pritom ne prešućuje raskide i deformacije što ih je trauma ostavila za sobom. Postoji povod za tiho nadanje, ali ne i za površni optimizam.”

Jasna Lovrinčević: “Kao angažirani umjetnik, aktivist, sudjelovali ste u jednom izuzetno zanimljivom i značajnom njemačko-nizozemskom projektu, Brokopondo, u okviru kojeg ste 2018. putovali u državu Suriname gdje ste izložili zanimljiv drveni objekt, nazvan Lucifer što je, kako ste razjasnili u našem uvodnom razgovoru, zapravo nizozemska riječ za šibicu (luciferdoosjes -kutija šibica).
Možete li malo više reći o ovom projektu. Jeste li za izradu svoga rada koristili drvo izvađeno iz umjetnog jezera, nastalog gradnjom hidroelektrane, zapravo drvo iz potopljene šume?”

Radovan Matijek, projekt Brokopondo

Radovan Matijek: “Surinam je jedna mala državica u Latinskoj Americi, bivša nizozemska kolonija čiju povšinu 80% prekriva netaknuta džungla pod zaštitom UNESKA. Nizozemski je i oficijelni jezik na tom teritoriju.

Na poziv galerije i muzeja Seewerk iz Moersa pridružio sam se desetorici odabranih umjetnika za projekt Brokopondo. Još 2013 godine izlagao sam u Seewerku između ostalog i jednu instalaciju pod nazivom Streichhölzer, a u prevodu Šibice. Nekih dvadesetak izvitoperenih ‘stabala’ čiji završeci su zagorene, pocrnjene glave, čini zapravo jednu spaljenu šumu. Nakon takvih aktivističkih akcenata je i uslijedio ovaj poziv za Surinam. Tamo sam uradio skulpturu Lucifer, na nizizemskom znači šibica. Izrađena je od tvrdog drveta ‘walaba’ koje je tridesetak godina bilo konzervirano u slatkoj vodi akumulacijskog jezera Brokopondo.

Skulptura je 7 metara visoka i postavljena u Open Air Museumu New Amsterdam u Paramaribu, glavnom gradu Surinama. Po povratku, u Moers izradio sam vrlo sličan objekat koji je za stalno postavljen u parku Seewerk.

Moje šibice su akcenti protiv paljenja prašuma i nekontrlirane eksploatazije drva u Amazonu i drugim prašumama diljem naše planete.”

Jasna Lovrinčević: “Obrazovani ste u klasičnom smislu, završili ste Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Stipe Sikirice, ali ste već kao student postavljali različite instalacije. Spoj modernog i klasičnog, koliki je to izazov bio za vas tada kao za mladog umjetnika a i sada kao afirmiranog?”

Radovan Matijek: “Iako sam diplomirao kod kipara Stipe Sikirice već sam se tada bavio instalacijama što je bio i nastavak svjetske a i hrvatske avangardne baštine. Kasnije u vlastitim instalacijama sudjelujem i kao performer.”

Jasna Lovrinčević: “Vaša biografija je izuzetno bogata, pored kiparstva, plesa i teatra, sadrži i rad na filmu. Godine 1990. snimili ste film Čej za koji ste zajedno sa suradnicima napisali knjigu snimanja, napravili koreografiju i režirali ga. Kako je nastao film Čej i gdje je prikazivan?

Radovan Matijek, digitalizirani kadrovi iz filma Čej. Autor Miodrag Trajkovic

Radovan Matijek: “Film je došao kao jedna spontana reakcija. Tražili smo dvoranu i nismo dobili nijedan teatar gdje bi mogli iscenirati našu novu predstavu pa smo odlučili snimiti film. To je bilo pred početak rata, ja glumim, plešem i radim režiju zajedno s kolegicom Ljiljanom Mikulčić. Materijal je snimljen 1989. Čej je samo zvuk ili uzdah, nema značenja.

To je predosječaj našeg rata kada ljudi nisu još ni pomišljali na njega. Mi smo napravili film koji govori o strahotama rata u alegorijskom, prenesenom značenju.

To je kratkometražni film, zvučni je i nema teksta. Film je prikazan na dosta festivala, traje 34 minute, prikazivan je u Francuskoj, Holandiji i Njemačkoj na TV programu Arte.”

Radovan Matijek, digitalizirani kadrovi iz filma Čej. Autor Miodrag Trajkovic

Jasna Lovrinčević: “Jeste li nastavili sa snimanjem filmova ili je to bila jedina filmska produkcija?”

Radovan Matijek: “Poslije sam snimao nekolicinu kraćih filmova koji su uglavmom povezani s mojim likovnim ili plesnim performansima.”

Jasna Lovrinčević: “Angažirani ste za kreacije lutki i objekata za različite predstave u više kazališta: u Krefeldu, Monchengladbachu, u kazalištu Grillo u Essenu i u Freilichtbühne Alfter, u kazalištu Westfalische Landestheater i u kazalištu Hof. Kakav imate pristup pri oblikovanju tih objekata? Jeste li posve neovisni u tom radu?”

Radovan Matijek, kazalište Hof ( Fotograf: H. Dietz)

Radovan Matijek: “Radim u teatru u smislu izrade posebnih objekata i lutki,(Puppen). To su velike lutke, dva do tri metra, koje su pokretne, zapravo jako živo izgledaju, animirani su uvijek s plesačima ili glumcima. U Hofu u Bayernu, na češkoj granici, sada se prikazuje Kaltes Herz (Hladno srce). Za ovaj projekt uradio sam velike prste, deset prstiju – svaki prst nosi i pokreće po jedan plesač. Na kraju predstave stoji na pozornici jedno golo djete, lutka, koje velikim plavim očima nadzire publiku, buljeći u nju – ‘život gre dalje’.

Ideje nastaju u razgovoru s redateljem prema njegovim potrebama vizualizacje komada. Kod same realizacije imam neograničenu slobodu.”

Jasna Lovrinčević: “Jedna velika i nezaobilazna tema vezana za Vaš umjetnički izraz je ples, posebno butoh. Plesali ste još kao student u Zagrebu, nastavili u Londonu i poslije u Njemačkoj. U Zagrebu ste plesali u ansamblu Milane Broš, koja je nizala priznanja u Parizu i u drugim europskim gradovima a za koju je autorica Maja Đurinović napisala da je “poznata po razaranju elitističke i estetičke predstave o umjetnosti”. Je li vas Milana Broš privukla svojim idejama u plesu ili ste možda na neki način došli pod njen utjecaj, naravno što se tiče plesa?”

Radovan Matijek, kazalište Hof ( Fotograf: H. Dietz)

Radovan Matijek: “Ja sam paralelno, dok sam studirao na Likovnoj akademiji plesao u ansamblu Milane Broš. Ona je dobila veliki broj nagrada za suvremeni ples i kao plesačica i kao koregrafkinja, vani a onda i kod nas u Hrvatskoj.

Milana je u to vrijeme, sredinom 80-tih, bila jedina koja je ponudila plesaču jednu avangardnu liniju unutar suvremenog plesa koju sam odmah prepoznao kao mladi izvođač, željan novih iskustava. U tome se u potpunosti slažem s Majinim napisom, usput rečeno ondašnjom kolegicom u ansamblu.”

Jasna Lovrinčević: “Kada ste počeli plesati butoh što vas je privuklo tom plesu s kojim ste ostvarili brojne nastupe i za koji ste pisali koreografije?”

Radovan Matijek: “Butoh je jedan avangardni, izražajni ples, koji je krenuo iz Japana, početkom pedesetih godina prošlog stolječa. Nadovezuje se na expresionistička iskustva njemačkog plesa 20-tih godina (plesačice) Mary Wigman i donosi sa sobom jednu nezaobilaznu estetiku dalekog istoka s enormnom mogućnošću improvizacije i istraživanja vlastitog tjela i pokreta. Tatsumi Hijikata i Kazuo Ono su očevi ovog novog scenskog izraza.

A kako sam počeo? U Zagrebu sam izveo jedan performance. To je krenulo od ideje pokretne skulpture. Nakanio sam odigrati jednu kamenu skulpturu u pokretu. Ofarbao sam se u bijelo i nekako izlomljeno počeo kretati u prostoru. Netko mi je kasnije napomenuo da to liči na butoh ples. Tada još nisam ni znao što je to butoh. Tek u Londonu, dok sam radio u galeriji Oktober upoznao sam jednog butoh-plesača. Ples me je odmah osvojio svojom ekspresivnošču a ujedno tajnovitošču, svojom spontanošču, estetikom bijelog tijela i takozvane ‘crne duše’. Butoh je uvijek povezan s nekim tamnim stranama naše psihe. Umjetnik sam koji voli isprobati nove stvari, koji voli kopati po vlastitoj podsvijesti i nadopunjavati mozaik svijeta koji nas okružuje. Kod ovog plesa jako je bitna ta podsvjesna komponenta koja produbljuje i otvara nove horizonte. Daje mogućnost vlastitom organizmu da se kreće bez ikakve kontrole.

Dolaskom u Krefeld spojio sam se sa Sabine Seume, tad već priznate butoh-plesačice i koreografkinje te u njenim radionicama specijalizirao butoh. Do dan-danas smo bliski suradnici.”

Jasna Lovrinčević: “Čitala sam da se za ples butoh ne piše koreografija upravo zbog te spontanosti.”

Radovan Matijek: “O, nararavno da ima koreografiju, ali i mogućnost improvizacije.

Postoje posebne tehnike pod kojima se stvara koreografija. Kacogen je jedna od tih tehnika ili bolje rečeno stanje duha koji se progresivno kreće prema eksploataciji vlastitog tijela. Proces je vrlo podsvjestan; poluzatvorenih očiju organizam ulazi u jedno stanje transa i onda tijelo krene samo od sebe. U tom procesu teži se isključiti realan moždani sustav te dati tijelu mogućnost da sam sebe eksponira bez ikakve kontrole racija. Pokreti mogu biti vrlo divlji ali mogu biti i jako usporeni tako da postoji široka paleta sensusa.

Naravno da je u tom procesu potrebna osoba koja sve to posmatra izvana. Onda se zapisuju koreografski elementi koji se fiksiraju. Jedna predstava se gradi na zbiru dobrodošlih, aktivnih slika.”

Radovan Matijek, performance

Jasna Lovrinčević: “Kao umjetnik od početka ste imali puno za reći i pokazati. Izražavate se uvijek na novi estetski način. Sav vaš rad upućuje na jedan visoki umjetnički naboj i jedan talent koji nema granice.”

Radovan Matijek: “Nekako to su moje animacije, zanimacije koje sam uvijek imao: scensku i likovnu. Teško je postaviti granice gdje počinje jedna, a gdje druga umjetnost. To je moja priroda. Sve me vuče na nešto i onda se uspostavi da moram to realizirati. Zašto (?), o tome nisam još razmišljao. Naprosto idem u realizaciju onog projekta koji mi je novi izazov. ”

Jasna Lovrinčević: “Zanimljivo da svoje umjetničke poticaje uspjevate realizirati i predstaviti što obično nije jednostavno i što je za mnoge umjetnike nedostižno. ”

Radovan Matijek: “Vjerojatno suradnici i publika me vole i poštuju, cijene moje kreacije, moj način razmišljanja i djelovanja.”

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.

error: Content is protected !!