Mladi pijanist Stipe Bilić izvrstan je glazbenik i svestran u glazbenom smislu. Svjestan je trenutka i potrebe privlačenja mladih ljudi klasičnoj glazbi. Smatra kako je važno da glazbenici postanu “vidljivi” i ponude “raznovrsnost”.Snimio je dva nosača zvuka; jedan pod nazivom Chopin und zurück kojeg je publiciralo Sveučilište za umjetnost Graz (Kunstuniversität Graz), na kojemu uz druge glazbenike izvodi djela na povijesnim instrumentima i drugi album s glazbom suvremenih austrijskih skladatelja naslovljenog “Ins Offene für Gerd Kühr“ (nakladnik – Col legno). Stipe Bilić nastupa kao solist i kao komorni glazbenik. Predavač je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a djelovao je i kao asistent na Muzičkoj akademiji u Puli. Školovao se na različitim visokim glazbenim školama; na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, u Grazu na Sveučilištu za umjetnost (Kunstuniversität Graz) i u Italiji na Školi za glazbu Fiesole (Scoula di Musica di Fiesole). Pored studija usavršavao se kod mnogih pijanista i pedagoga. Stipu Bilića upoznala sam kao osobu koja zrači velikoduünošćui, srdačnošću i neposrednošću. Rado se odazvao na razgovor kojeg smo vodili krajem ožujka 2024. godine.

Jasna Lovrinčević: “Vaše školovanje na različitim visokim glazbenim školama, u različitim zemljama te pohađanje brojnih tečajeva za usavršavanje je dojmljivo. Možete li navesti koje ste sve visoke glazbene institucije pohađali?

Stipe Bilić: “U Zagrebu sam završio Integrirani studij u klasi profesora Rubena Dalibaltayana, a u Grazu dva master studija gdje sam završio Klavir i Klavir kao prateći instrument pjevačima (u originalu Klavier Vokalbegleitung). U Italiji sam završio trogodišnji studij u blizini Firence, pri Scuoli di Musica di Fiesole.”

Jasna Lovrinčević: “Zanimljivo je da ste u Grazu pohađali i povijesne instrumente za što među glazbenicima postoji sve češći interes s ciljem pronalaženja autentične interpretacije.”

Stipe Bilić: “U Grazu sam u klasi profesorice Katharine Brand upoznao povijesne instrumente i imao kolegij povijesne izvedbe, uključujući povijesne instrumenate iz vremena Mozatove generacije do instrumenata Schubertove i Brahmsove epohe. U sklopu tih predavanja i tog kolegija kao svojevrsni rezultat mog bavljenja tim, nakon godina i godina proučavanja materije 2022. godine je objavljen CD na kojem sam zajedno s kolegama i profesoricom, nositeljicom kolegija, izveo pomno odabrana djela na odgovarajućim povijesnim instrumentima.”

Jasna Lovrinčević: “Klavir se razvijao i danas je zvuk puno bogatiji. Možete li zamisliti skladatelje prošlih vremena kako bi reagirali kada bi svoja djela čuli na suvremenom klaviru?”

Stipe Bilić: “To bi bio zanimljiv eksperiment kada bi se to moglo ispitati. Mislim da bi se nekim kompozitorima poput Beethovena svidjele izvedbe na suvremenim instrumentima, budući da je on bio kompozitor koji je sam u svom životu pratio razvoj od čembala do suvremenijih klavira njegova vremena. Neke njegove sonate su se vjerojatno izvodile i na klavičembalu. Primjerice Sonata op. 27, br. 2 (tzv. „Mondschein“ sonata) je zamišljena za klavičembalo ili pianoforte kako stoji u podnaslovu prvog izdanja. U suštini, neke njegove kasne sonate i Bagatelle očito su svojim kompozicijskim stilom predviđene za opulentniji klavir, recimo za instrument Johna Broadwooda. Klavir toga graditelja Beethoven je jednom prigodom dobio izravno iz Londona, bio mu je poslan kao pošiljka u Beč. On je zasigurno kao kompozitor bio inovator koji je svoje stvaralaštvo prilagođavao sve modernijim i modernijim instrumentima. On bi s velikom sigurnošću afirmativno gledao na mogućnosti suvremenih instrumenata, Steinwaya ili Bösendorfera, da spomenemo najpoznatije dvije marke.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li svirali na klaviru marke Fazioli?”

Stipe Bilić: “Svirao sam na Fazioliju. Talijani su posebno ponosni na njega, kao što su Austrijanci ponosni na svoj Bösendorfer. Moje iskustvo je jako pozitivno jer ima specifičnu mogućnost kolorita te se odlikuje iznimno pjevnim i fleksibilnim tonom. Upravo na takvim instrumentima sam često svirao u Italiji.”

Jasna Lovrinčević: “Koliko su privlačne publici izvedbe na povijesnim instrumentima, konkretno na povijesnim klavirima? Zanimljivo je čuti kako su prije određene kompozicije zvučile, ali za slušanje klavirske literature sada smo naviknuti na bogati zvuk i ekspresiju koja se postiže na suvremenim klavirima.”

Stipe Bilić: “Tu dolazimo do profiliranja publike. I među stručnjacima i glazbenicima postoje različita stremljenja, neki preferiraju ili toleriraju povijesne instrumente do određene granice, neki smatraju da se Beethoven i Schubert ne bi trebali izvoditi na povijesnim instrumentima, a o drugim romantičarskim skadateljima da ne govorim.

Ovisi o osobnosti, ukusima, nagnućima, a također i o obrazovanju i poznavanju konkretne materije. Po mojim iskustvima, publike će za to uvijek biti. Primjerice, bio sam u sklopu usavršavanja u Francuskoj, u blizini Pariza gdje postoji udruga, La Nouvelle Athenes, čiji sam član. Ta udruga je organizirala i još uvijek organizira razne koncerte, predavanja, radionice i rasprave. Godine 2018. svirao sam Chopina, njegov 1. koncert na glazbalu Pleyel s jednim manjim ansamblom, i tu je bilo dosta publike. I opet dolazimo do one početne pozicije, je li publika senzibilizirana? Mislim da je na Zapadu publika snažnija, baš što se tiče rane glazbe i povijesnih instrumenata. I tu će uvijek biti poklonika. U klasičnoj glazbi je nužno potrebno da mi dosegnemo noviju, mlađu publiku. Mislim da nužno ne ovisi o tome izvodi li se nešto na povijesnim instrumentima, nego se radi o tome da mi kao struka, glazbenici, postanemo vidljivi i ponudimo publici raznovrsnost.

Evo, snimio sam i CD s kolegama koji promovira suvremenu austrijsku klasičnu glazbu. To je jedan CD posvećen Gerdu Kühru, znamenitom austrijskom kompozitoru i profesoru. CD je snimio značajan austrijski nakladnik Col legno. Mnoge snimke su emitirane i na austrijskom radiju, u sklopu posebne emisije u počast Gerdu Kühru a izvedbe uživo bile su u sklopu Festivala nove klavirske glazbe, koji je prvi put održan 2021. u Grazu. Mogu reći da je bilo puno mlade publike. Na kraju sve ovisi kako ste to prezentirali. Nikad to neće postati dio masovne konzumacije, no bitno je da sve što radimo demistificiramo i približimo na komunikativan način publici, ali da pri tome ništa ne banaliziramo.”

Jasna Lovrinčević: “Na Youtubu se mogu čuti vaše izvedbe na Pleyelu iz 1835., klaviru iz kolekcije Paula Badure Skode. Razlika u zvuku se osjeti. Možete li malo objasniti razlike s aspekta konstrukcije klavira.”

Stipe Bilić: “Postojale su razlike. Klaviri s bečkom mehanikom imaju kristalnost u tonu i egzaktnost, dok klaviri s engleskom mehanikom, što je jedna premisa, imaju drugu volumioznost tona. I današnji suvremeni klaviri posjeduju englesku mehaniku. Taj konstrukcijski, mehanički način je sigurno utjecao na to da klaviri postanu sve opulentniji instrumenti. I instrumenti s bečkom mehanikom su istovremeno dosta prodorni u smislu zvuka i više diferencirani u registrima u smislu dodatnog volumena i jednog rezonantnog prostora. Klaviri s engleskom mehanikom bili su odlučujući element da se klavir u devetnaestom stoljeću otisnuo od salonskog muziciranja do velikih koncertnih dvorana što opet prati cjelokupnu sociološku povijest jer s otvaranjem koncertnih dvorana niste bili više upućeni na intimnost salona. Mislim da danas opet dolazimo u vremena, a to nije samo moja tvrdnja i teorija, kada se uz koncertne dvorane koje trebaju i dalje postojati opet vraćamo onom intimnom. Ponovno otkrivamo, kao nekada u salonima a danas možda u okviru literarnih večeri ili sličnih događanja, vrijednosti toga da s publikom komuniciramo na partnerskoj razini, dakle, da se publika osjeća kao komunikacijski ravnopravan partner.”

Jasna Lovrinčević:”Vi ste nedavno bili na koncertnoj turneji po Kini i tamo su vjerojatno bile velike dvorane?”

Stipe Bilić: “Da, to su bile velike dvorane, moram priznati da mi je to i imponiralo, prvi put u životu svirao sam u dvoranama s tisuću i više mjesta. Neću zaboraviti susret s publikom kojeg smo doživjeli u gradu Xi’anu. Bio sam pijanist u formaciji klavirskog kvinteta, WISE ansambla u organizaciji i incijativi violinsitice Andree Nikolić i ključni dio našeg programa kojeg smo izvodili u više gradova bio je Schummanov Klavirski kvintet u Es-duru. U Xi’anu nas je imala prigodu ugostiti i profesorica Vitomira Lončar koja tamo djeluje dugi niz godina i ona, kao građanka Kine je nas, kulturne radnike kako smo bili navedeni, upoznala s fascinantnošću toga grada. Ja sam jako pozitivno doživio tu cijelu turneju i bilo je zaista pozitivno iskustvo.”

Jasna Lovrinčević: “Svirate li redovno u kvintetu s kojim ste bili na turneji?”

Stipe Bilić: “Ne, to je bilo samo za tu turneju. Turneja u Kini bila je napravljena u kooperaciji s WISE – Wien International Soloists Ensemble. WISE je udruga i istovremeno ansambl u Beču, koja okuplja nekolicinu glazbenika, čija je predsjednica Andrea Nikolić. Ja sam kao pijanist također u vodstvu udruge zajedno s oboisticom Ivanom Nikolić, s kojom također redovno surađujem. U Beču imamo jednu baroknu dvoranu i tu imamo svoju koncertnu sezonu. Izgradili smo jedan respektabilan auditorij, koji nas prati iz koncerta u koncert.”

Jasna Lovrinčević: Od kada surađujete s violinisticom Andreom Nikolić?

Stipe Bilić: “Od 2016. Upoznali smo se u okviru našeg studija u Grazu i ona me već 2016. pozvala da sviram na njenom Festivalu kojeg je ona utemeljila u Varešu, u bliznii Sarajeva. To je već i dugogodišnje prijateljstvo i dugogodišnja profesionalna suradnja na području komornog muziciranja. Našli smo zajednički jezik u smislu mnogih interesa i u pogledu glazbene senzibilnosti imamo vrlo slične poglede. Međutim, to nije jedino polje mog interesa, puno surađujem i s pjevačima.”

Jasna Lovrinčević: “Da,Vi ste u Grazu studirali i klavir kao prateći, odnosno suradnički instrument s pjevačima.”

Stipe Bilić: “To je posebna specijalizacija, odnosno master studij kojeg sam završio i koji mi je otvorio određene horizonte. Jedan profesor nakon završnog ispta mi je rekao: “Vi se apsolutno morate baviti s tim i graditi karijeru, vama je to već u rukavu.”

Ta vrsta muziciranja mi daje puno zadovoljstva i radosti jer vi kroz to kao pijanist možete postati puno slobodniji i puno sugestivniji u svom vlastitom izričaju. To ne možete mjeriti sa suradnjom s drugim instrumentom, upravo zbog specifične prirode ljudskog glasa, jedne subjektivnosti, boje i izričaja što stvara posebnu atmosferu. Mora se imati dakako i veliko umijeće i znati što to uopće znači spojiti klavirsku dionicu s tekstom vrhunskih pjesnika raznih epoha. To je zaista poseban studij i posebna formacija koja često biva nepravedno podcijenjena. Smatram da jedino osposobljen pijanist, dodatnih kvalifikacija i senzibiliteta, može profesionalno pristupiti takvom umjetničkom djelovanju.”

Jasna Lovrinčević: “Koje ste nastupe imali u zadnje vrijeme?”

Stipe Bilić: “Imao sam nedavno koncert u Grazu s violinisticom i violisticom Andreom Nikolić u okviru Dana žena koji je organizirala austrijsko-hrvatska udruga Nova kultura. Ja sam njezin svojevrsni umjetnički koordinator, odgovoran za glazbene programe, iako nisam član Udruge. Planiran je i koncert u Puli, na Muzičkoj akademije Sveučilištu Jurja Dobrile.”

Jasna Lovrinčević: “Raditi na sveučilištu je jedna lijepa perspektiva za umjetnika, pretpostavljam?”

Stipe Bilić: “Čim radite kao predavač ili profesor na sveučilištu, vi imate svoju slobodu i onda možete kreirati svoj raspored i imati dovoljno vremena za svoj umjetnički razvoj i druge projekte. Takva mjesta mi daju i motivaciju da i na koncertnom planu budem aktivan.”

Jasna Lovrinčević: “Zapravo, slobodu daje financijska podloga?”

Stipe Bilić: “To je nešto što se ne može negirati, posebno za ljude koji se odlučuju biti slobodni umjetnici. To je samo po sebi izazovno, morate puno uložiti da dođete do statusa, ne samo nužno kroz kvalitetu, nego i kroz neke druge čimbenike, kroz umrežavanje i druge odlučujuće faktore. To je “neumjetnički dio priče”.”

Jasna Lovrinčević: “Pojedini umjetnici kažu kako su u Americi generalno veće mogućnosti nastupa i održavanja koncerta. Kakve su mogućnosti za koncerte u Europi?”

Stipe Bilić: “Trebalo bi tu materiju svakako i statistički istražiti, ali Amerika sasvim drugačije funkcionira kao tržište. Europa je vezana uz svoje velike institucije. Pojam slobodne scene koja ide onkraj tih institucija je tek sada dobila neki zamašaj i ta privatna inicijativa da ti kao pojedinac, naravno uz ogroman rad možeš doći do tog statusa da kreiraš svoje projekte. Mislim da je to relativno novina u Europi i da još uvijek određeni monopol imaju velike institucije i mislim da je u Americi nešto drugačije.”

Na kraju je Stipe Bilić naglasio važnost stalnoga rada i posvećenosti glazbi, koji su počeli još od glazbenog obrazovanja u njegovom rodnom gradu Rijeci što mu je otvorilo široke mogućnosti za daljnje školovanje i visoka postignuća.

Stipe Bilić: “Od obrazovanja u glazbeneoj školi u Rijeci koja je bila bitan faktor bez koje ja ne bih bio ono što sam danas, do Muzičke akademije u Zagrebu gdje sam djelatan kao pedagog i predavač, te preko studija na Sveučilištu u Grazu gdje imam i dalje akademske planove u vidu doktorskog studija i otvorenih master studija do nekih koncertnih, umjetničkih poduhvata koji mi tek predstoje i za koje se borim iz dana u dan, borba stalno traje i nema kraja.“