Nova knjiga Zdravka Luburića

Zdravko Luburić (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Zdravko Luburić (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Pjesnik Zdravko Luburić je 2013. godine sva svoja djela objavljena na hrvatskom jeziku izdao u dvije knjige, pod nazivom Iz glasa i daha, u nakladi UG Bagrem iz Gradišta. Recezenti su Ljiljana Tadić i Ante Pranjkić. Ove knjige, na ukupno 900 stranica, ne samo što čitatelja upoznaju s cijelim pjesnikovim stvaralašvom na hrvatskom jeziku, pružaju i jedno posebno iskustvo zvučnosti i ritma riječi, glazbe, koja je neodvojiva od pjesnikova djela.

U recenziji sc.mr. Ante Pranjkića naglašeno je kako se “pjesnik umjesto empatije, mitsko- generičkog proždiranja i akata rađanja, koristi identifikacijom, kako se sam stapa u ono o čemu piše i zato zasigurno potvrđuje ono o čemu govore književni kritičari, a to je da genijalno na papir prenosi svoje osjećaje. U ciklusu U šutnji stanuje srce upravo se vidi sva ta genijalnost, sva ta širina i dubina osjećaja o onom o čemu se piše. No, to su već primijetili i jaki književni autoriteti, pa ne čudi prijedlog da se Luburiću dodijeli i Nobelova nagrada”, napisao je Pranjkić.

Objavljena djela na hrvatskom jeziku
Zdravko Luburić je na hrvatskom do sada objavio: Rasplinuti tragovi lovorova vijenca, 1991. u Strugi, Riječi koje samo vjetar prisluškuje, 1992., u Slavonskom Brodu, Molitva tmine, 2005., u Rijeci, Teško pobijeđenima 2005., u Rijeci, Poniženi i uvrijeđeni, 2005. u Rijeci, Sveta mjesta od zemlje i kamena, 2008.u Osijeku, Slavonsku simfoniju u Našicama, Ivankovo I i Ivankovo II, 2008., u Osijeku, Rasplinuti tragovi lovorova vijenca, 2009., u Osijeku i Nečujna zvona u Osijeku 2009.

Biografija

Zdravko Luburić (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Zdravko Luburić (Fotograf: Jasna Lovrinčević)

Rođen je u Pakracu 1942. godine, a od 1967. živi u Njemačkoj. Od 1992. voditelj je Internacionalnih večeri poezije u Remscheidu, član je književnih društava Njemačke, Hrvatske i Bosne i Hercegovine i Belgije. Sva njegova djela objavljena su u Njemačkoj, na njemačkom jeziku, najviše u nakladi Kalke iz Stuttgarta, Triga i Shaker media iz Aachena. Nijemci ga ubrajaju u svoje pjesnike, a kao njemački pjesnik ušao je i leksikon objavljen u Kanadi, pod nazivom Tko je tko u Njemačkoj.

Za knjige na njemačkom jeziku Lennep-Eine Einöde i Lennep-Der Zeit, die spricht, izdane u Osijeku 2008. godine, Nijemci su ga planirali nominirati za Nobelovu nagradu. Zdravko Luburić je to osobno saznao od dr. Detlefa Gojowy koji je bio renomirani njemački znanstvenik, muzikolog i urednik. Bio je i predsjednik Njemačkih književnika za Sjevernu Rajnu- Vestfaliju, u isto vrijeme kada je pjesnik Zdravko Luburić bio podpredsjednik. Dr Detlef Gojowyje je za knjigu Lennep rekao kako će ona biti njegova prva lektira.

Luburić je objavljivao i u Makedoniji i na francuskom jeziku u Belgiji. Sva djela su reizdana i na njemačkom i na hrvatskom jeziku. Neka su prevedena na francuski, a većina je ušla u pjesničke antologije u Njemačkoj, Belgiji i Hrvatskoj. Nakladnik Kalke bio je započeo proceduru uvrštavanja djela Zdravka Luburića u novu Aleksandrijsku biblioteku , međutim, nagla smrt nakladnika spriječila je da se to i ostvari.

Pjesnik Zdravko Luburić je upravo pripremio za nakladu još jednu knjigu na njemačkom jeziku, pod nazivom Gülers Stime. Po riječima pjesnika u knjizi je “jednim čudorednim i dubokim stilom i gotovo mističnim tokom opisano životno zbivanje, trpljeno sukobom nove, moderne generacije, podređene tradiciji i današnjem modernom vremenu”, tema izuzetno aktualna na svim razinama življenja.

Član dviju akademija
Zdravko Luburić član je dvije akademije. Na osnovu književnih uspjeha diljem Europe svečano je primljen 2011. u Mediteransku akademiju znanosti i umjetnosti, a 2012. u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u dijaspori.

Zavičajni pjesnik Vinkovaca
U svojoj antologiji “Streif zur der Literatur”, na prijedlog izdavačke kuće Novum Publishing Gmbh
Zdravko Luburić je uzeo pseudonim Valentin Lennep.
Lennep je zapravo naziv zbirke lirike o gradu u kojem Zdravko Luburić živi već dugi niz godina za kojeg kaže da je njegov prisvojeni zavičaj.
Vinkovci su ga proglasili 2005. i svojim zavičajnim pjesnikom. Jedno vrijeme kao dijete Luburić je živio i u Ivankovcima pokraj Vinkovaca. Oba zavičaja žive u pjesnikovom djelu i onaj u kojem je “kuća do kuće u finu mirisu lipina praha” i onaj “gradić” čije “ljepote je zarobljenik”.

Književne nagrade
Dobitnik je književnih nagrada, Antun Branko Šimić 2004., Sapho 2005. godine i Kočičevo pero 2007. godine i Silbener Orpheus za Eine hilflose Melodie 2008 . Nagradu Sapho dobio je od istoimena nakladničke kuće iz Rijeke za knjigu Teško pobijeđenima, posvećenu žrtvama Bleiburga.

Nagrada Antona Branka Šimića dodijeljena mu je 2004. u Mostaru za knjigu Molitva tmine, koja je posvečena stradanju djece granatirane u Slavonskom Brodu za vrijeme Domovinskog rata, u kojoj se spominje dvadest i devet stradalih i u kojoj je svako dijete opisano poimenice. Prosudbeno povjerenstvo za dodjelu nagrade A.B. Šimić u Mostaru navelo je kako Zdravko Luburić “dolazeći iz jednog drugačijeg svijeta, imajući zrelu i odgovornu ljudsku i pjesničku distancu, intelektualnu i moralnu distancu, svoju poetiku “očistio” od patetike vremena i prostora…On donosi onu mjeru prijeko potrebne distance koja…tragičnom činu čuva dostojanstvo pjesničkim govorom.”

Povodom dobijanja nagrade Kočičevo pero 2007. za zbirku poezije Poniženi i uvrijeđeni
književnik Nikola Vukolić rekao je kako Luburićeva poezija odražava kosmos suvremena čovjeka, njegovu izolaciju i strah, samoću i dezorijntaciju, krik koji se gubi u mrtvim čvorovima šapata, u zaglušnoj buci srušena vremena i poništenosti životnih vijednosti.

Promocija u Bruxellesu
Povodom promocije Luburićeve knjige Unzerstörbare Lettern u Bruxellesu 2004., njegova poezija označena je kao istraživanje osobnosti. Rečeno je kako pjesnika zanima tajna, skrivena u čovjeku, i da je njemu kao pjesniku moguće prodirati u nutrinu čovjeka. Naglašeno je kako je to poezija umjetnika puna skepse, koji se značajno razlikuje od drugih pisaca. To je škrti, urbani govor, poezija u modernom obliku, puna višeznačnih asocijacija. Njegova karakteristika je da njegova tema nikada nije prisiljena biti u istom, zatvorenom krugu. Rečeno je, kako je njegova poezija formalnu perfekciju podigla na višu razinu.

Odgovarajući tada na pitanje o svojoj poeziji Zdravko Luburić je rekao: Ona je stvarnost moje stvarnosti, ona je predmet moje subjektivne slobode, stvarnost duše i istina vremena, ona je sadašnjost, zapravo strašna okrutna istina. Poezija ima svoju vlastitu zakonitost, i u njoj je svjesna nužnost naglašena, glazba i jezik su sjedinjeni, zamotana u nevidljivo, koje u stvaranju postaje vidljivo.

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.