“U avangardi sam osjetila apsolutno svoju slobodu izričaja”, kaže sopranistica Helena Mamich, s kojom sam razgovarala krajem ožujka, 27.03. 2019. dok se nalazila na kratkom odmoru u Splitu, u pauzi između nastupa u Berlinu. Početkom 2020. godine nastupit će u Melbournu, u ulozi Magde Sorel, u operi Konzul, skladatelja Gian Carla Menottia (1911.-2007.), a u listopadu ove godine u Sydneyu će pjevati ulogu Madame Butterfly, u istoimenoj operi Giacoma Puccinia.
Helena Mamich, liječnica i glazbenica, rođena u Canberri, odrasla je u Splitu, u Hrvatskoj gdje je završila Medicinski fakultet na splitskom Sveučilištu. Glazbeni dodiplomski studij završila je u Canberri, a magistrirala je na na Australskom nacionalnom sveučilištu u Sydneyu (Australian National University Sydney), u klasi tenora dr. Paul Mc Mahona. Suvremenoj glazbi posvetila se još za vrijeme studija i nositeljica je prve nagrade australskog natjecanju za suvremenu glazbu New Music Art Song 2015. godine.
Nastupala je u Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Njemačkoj, Estoniji i Francuskoj. Član je komornog tria Arbor Vitae.
Jasna Lovrinčević: “U Berlinu u Opéri Ivre često premijerno izvodite nova djela. Je li to Vaše prvo iskustvo s još neizvedenim djelima?”
Helena Mamich: “Nije, imala sam i prije takvih iskustava, ali se odnose na premijerna djela komorne glazbe i solo pjesama. To su većinom iskustva iz Australije dok sam bila na fakultetu. To su bili skladatelji Gerhard Stäbler, Kunsu Shima, Kyle Ghann, Calvin Bowman, a bilo je dosta i mladih skladatelja koji su pisali djela za diplomski ispit iz kompozicije. To je bila ta suradnja u smislu da se nešto prvi put izvodilo.”
Helena Mamich: “Razlike su zaista velike. Kada pripremate operu, znači jedno glazbeno scensko djelo, pogotovo ovakvu operu što je sada pripremam u Berlinu, koja ima i plesne točke, morate biti dobar plesač, dobar pjevač, morate imati jako dobru memoriju i imati super ritam. Sve te faktore morate uklopiti da bi izašao onaj željeni rezultat. U komornoj glazbi, scenski pokret nije potreban, nema ga. Međutim, u suvremenoj komornoj glazbi postoji jedna vrlo teška točka koje mnogi nisu svjesni. Za razliku od opere, često u jednoj avangardnoj kompoziciji može se dogoditi da bude preko 35 različitih instrumenata koji uključuju raznorazne udaraljke što može biti jako konfuzno. Tu počinje anatomsko seciranje, čak nekad i rad na pola takta, baš zato što je sve vrlo kompleksno, a posebno ritam može biti jako kompleksan. I zato je potreban, kako bih rekla, taj pristup mikrokirurgije u avangardi da bi se dobio željeni rezultat. Avangarda traži maximalnu točnost jer ako napravite i najmanju grešku, ona je očita, ma koliko god mnogi govorili da to nije vidljivo i čujno. Oni koji se razumiju, oni će čuti te greške. I mala greška postat će velika, kardinalna greška; svaka minimalna greška bilo ritmička ili melodijska. Zato nije laka komorna glazba u avangardi. Često je komorna glazba potcijenjena u usporedbi s operom, ali taj dio komorne glazbe čini je prilično složenom.”
Jasna Lovrinčević: “Ta točnost se traži, uglavnom svugdje, u svim epohama?”
Helena Mamich: “Traži se svugdje, ali u djelima romantizma neće se toliko osjetiti, čak se i opraštaju te minorne greške. Avangarda se i ne smatra lijepom glazbom, da se prvo razumijemo. To je estetika ružnoće. Mnogi je tako slušaju i doživljavaju. I onda, ako osoba dozvoli te minorne greške, one postaju još veće greške zato što to nije lijepa glazba. Oni ne vide ljepotu u tome, pa i mala greška eskalira do velike greške. To u biti nije samo moje zapažanje, to je zapažanje i mojih kolega koji se bave tim glazbenim smijerom, ali i onih koji ne inkliniraju toj glazbi, ali dolaze slušati iz edukacijskih ciljeva.”
Jasna Lovrinčević: “Kada ste se opredijelili za avagardu, je li to bio program Vašeg studija?”
Helena Mamich: “U mom dodiplomskom studiju to je bio mali dio programa i onda sam ja kroz taj program shvatila da meni to jako odgovara i da bih mogla nastaviti svoj magistarski studij posvećen baš suvremenim kompozitorima. Ali taj mali dio bio je odgovoran da sam se ja ozbiljno počela baviti avangardom jer sam osjetila u toj avangardi apsolutno svoju slobodu izričaja.”
Jasna Lovrinčević: “Jeste li i poslije studija nastavili s reportoarom suvremene glazbe?”
Helena Mamich: “Sve što je dvadeseto stoljeće pa nadalje je moja sfera u kojoj sam ja bila aktivna što se tiče koncertne scene. Baš u tom periodu poslije mog studija promovirala sam te kompozitore od početka dvadesetog stoljeća.”
Jasna Lovrinčević: “Kako biste povukli razliku između začetnika moderne opere s početka dvadesetog stoljeća kao naprimjer Berga i skladatelja trećeg milenija?”
Helena Mamich: “Berg je bio jedan interesantan uvod u dvadeseto stoljeće. On je još uvijek bio pod utjecajem, rekla bih Čajkovskog, ali i Mahlera, imao je te kondenzirane harmonije, još uvijek jako lijepe za uho. Međutim, sve što je nastalo poslije Prvog svjetskog rata, oko 1920., 1923. i 1927. izazivalo je osjećaj gnušanja jer su harmonije bile malo previše kondenzirane, a i zbog samog sadržaja. Priča koja je stajala iza tih djela bila je otužna. Pjevalo se o smrti, tragediji, o bolesti, o mentalnom obolijevanju kao posljedicama rata, izgladnjivanja ili svih tih strava koje su se događale u tom periodu i zato je to izazivalo takve reakcije publike. Sve je to bilo dio tabua, ali koji se nažalost i danas odvija, znači mi se nismo baš puno promijenili po tom pitanju.”
Jasna Lovrinčević: “Vi ste uvijek rado izvodili Oliviera Messiaena, to ste spomenuli u našem razgovoru prije tri godine?”
Helena Mamich: “Olivier Messiaen je kategorija za sebe. On je posve nešto drugo. Bio je pod utjecajem orijentalnih starih napjeva i plesova. Osluškivao je ptice kako pjevaju u prirodi i to je bilježio na papir i prema tome stvarao glazbu. Imao je ogromnu moć harmoniziranja tog ptičjeg pjeva. Bila je to jedna vokalna linija ako bi se samo oslonio na jedan ptičji pjev, dok bi proizvoljno harmonizirao, a nekad je bilo situacija da se oslonio na više ptičjih pjevova i on je to bilježio poput četveroglasnog meloritamskog diktata. To je bilo zaista vrlo efektno i zanimljivo.”
Jasna Lovrinčević: “Poznata je duhovnost Oliviera Messiaena i Vi ste izvodili njegovu duhovnu glazbu. Koliko je teško ili jednostavno za interpretatora prenijeti svu njegovu duhovnost i emocionalnost?”
Helena Mamich: “Ja sam prvo čitala o čemu se radi i prevela sam sve tekstove s francuskog jezika na hrvatski. Francuski je predivan jezik, jako je melodičan i to mi je olakšalo situaciju. Kada osjetite taj osjećaj ekstaze u njegovim pjesmama, taj energetski naboj, stvora se želja da zaplešete dok pjevate jer su to sve asimetrične mjere, a ja obožavam asimetrične mjere. Poriv koji taj osjećaj stvori u vašoj duši, je nevjerojatan. Vi jednostavno zaplešete u svojoj duši, ali ostajete mirni pored klavira, ali vaša duša pleše i to se manifestira na glas i jednostavno samo ste fokusirani na to. Osjećaj koji vam može dati ta melodija je nevjerojatan, osjećate se kao ptica pjevica u prirodi.
To je jedna moja impresija, baš ona iz duše kako sam ja to osjetila.To meni pruža nevjerojatan osjećaj duhovne ekstaze jer tu pticu pjevicu je stvorio dragi Bog, a Messiaen je na taj način vraćao Bogu taj podareni talent i zahvalu na toj predivnoj prirodi.
Messiaen je meni toliko inspirativan i ja se ne mogu prestati diviti tom kompozitoru. Kada sam ga otkrila kao kompozitora, a to je bilo na nagovor mog profesora s fakulteta koji mi je rekao da ja imam glas baš za pjevati Massiaena, i kada sam prvi put probala i malo osluhnula melodije, ja sam se posve bila zarazila njegovom glazbom. Ja sam shvatila da je moje srce u djelima Messiaena, bez obzira radi li se o instrumentalnoj ili vokalnoj glazbi. Ja sam bila opsunuta njegovim instrumentalnom glazbom i u ordinaciji sam je znala puštati zbog edukacijkih i terapijskih razloga.
Jasna Lovrinčević: “Kakav je bio učinak?”
Helena Mamich: “Učinak je bio dualan. Kada bih slušala snimke Messiaenovih improvizacija na orguljama točno bih osjetila te momentume kada je on bio dušom u fuziji s nekim nadnaravnim; kao da je njegov duh, um i tijelo plutalo u raju. On je samo prstima možda bio zalijepljen za te orgulje, sve drugo je bilo u nekoj drugoj sferi.
On je bio toliko inspiriran nečim nadnaravnim što mi kao ljudska vrsta, ne možemo našim osjetilima percipirati. On je očito dobio daj dar koji je on konvertirao za nas da i mi možemo to doživjeti.”
Jasna Lovrinčević: “Vi ste to prepoznali u njegovoj izvedbi i njegovoj glazbi, međutim nisu svi interpretatori tako uvjerljivi. I to je određena sposobnost prepoznati to. Vi ste to prepoznali.”
Helena Mamich: “Mene raduje ta činjenica što sam ja našla zanimljivost u tome, što se vraćam slušanju te glazbe i što se vraćam učenju njegovog vokalnog reportoara. Posebno me raduje što pronađem sve te opuse koji su pisani za vokal, to mi je izuzetno zadovoljstvo i to mi je super vježba za mozak.”
Jasna Lovrinčević: “U Melbournu ćete pjevati ulogu Magde Sorel u operi Konzul, Gian Carla Menottia. Konzul ima sumoran libretto, sličan operama Albana Berga, ali i jednu temu aktualnu i danas; temu migracija.”
Helena Mamich: “Ta opera je odabrala mene. Kroz taj glavni lik Magde Sorel ja sam vidjela borbu svojih roditelja. Moji roditelji su se našli skoro u istoj sutuaciji kao Magda Sorel. Oni su emigrirali iz Hrvatske, odnosno iz bivše Jugoslavije kao jako mladi zbog mnogih neugodnih faktora. Tražili su bolji život u Australiji. Ta dugogodišnja opresija koja je trajala u našoj domovini, mnoge ljude je nažalost istjerala iz države. Konzula mogu povezati i s tim egzodusom, ali naravno i s borbom tih ljudi te traženjem prava u moru birokracije koja nije ugodna niti u jednoj državi. Ti problemi, ne samo da traju mjesec, već za nekog traju godinu dana ili godinama, ali i više. To su problemi koji stvaraju jedno veliko ogorčenje u čovjeku. Ali kada čovjek to sve prođe, postavlja pitanje kada će oni koji rade u birokraciji postati ljudska bića i osjetiti ono što mi osjećamo. Jednog dana će doći situacija da ćemo se riješiti tog osjećaja užasa, no sjetim se pitanja: gdje je utočište za čovjeka koji je umro preko granice. Nema ga. Razmatrajući sve ovo, mogla bih napraviti režiju opere Konzul jer apsolutno mogu razumjeti Magdu Sorel. Ona je mlada žena koja je u duši vrlo brzo ostarila. Ona je u izuzetno očajnoj situaciji. Ona se bori. Mi imamo puno Magda Sorel. Magda Sorel je majka mnogih nas koji smo emigrirali. One su prve napravile proboj i odgajale svoju djecu u drugim državama, samo u želji za boljim životom da ne žive pod opresijom režima koji ih je uništavao, ne samo njih već i njihovu djecu i njihovu unučad. One su željele samo dobro.”
Jasna Lovrinčević: “Zanimljivo kako ste upravo Vi odabrani za tu ulogu, koji imate iskustvo Vaših roditelja, a i Vi ste na neki način prisiljeni tražiti posao kao liječnica u drugoj državi.”
Helena Mamich: “To jest zanimljivo. Ja nisam tragala za tom ulogom, ona je mene pronašla. To je nešto kao sudbina. Mene je pronašla jer ja imam važnu poruku reći publici. Ja ću kroz Magdu Sorel oživjeti sve majke koje su se selile sa svojom djecom. Ja sam se na jedan način oselila zbog slične opresije. Možda sam i ja ta Magda Sorel koja se bori s tom birokracijom i koja se borila s opresijom u sustavu koji je poprilično korumpiran i ja ga ostavljam iza sebe za neki bolji i sretniji život. Možda ću ja svojim primjerom pokazati kako je možda moguće prekinuti taj ciklus tužne Magde Sorel. Moja majka kaže “nikada”, a ja smatram da možda ima tračak nade.”
Jasna Lovrinčević: “To je dramski dio, a kako gledate na glazbeni dio u operi Konzul?”
Helena Mamich: “Mogu iskreno reći Magda Sorel je za moju boju glasa puni pogodak. Menotti je imao osjećaj za pjevače. Menotti nije skladao puno tonova na passaggiu. Oni se mjestimično jave, ali u jednom logičnom toku koji vas samo vokalno prošeta kroz passaggio, ali vam ne zamara glas. Menotti traži jako dobru tehniku, ali i sve druge vokalne elemente, ali ne umara glas koji je tehnički adekvatno postavljen. Meni kao dramskom sopranu u polaganom nastajanju, odgovara pjevati Menottija.”
Jasna Lovrinčević: “Kada će biti izveden Konzul i gdje?”
Helena Mamich: “U veljači 2020. godine, u Centru za kulturu, u Melbournu. To je neovisan projekt nas kolega koji smo nekad zajedno studirali i nekoliko pjevača iz Opere Melbourne koji honorarno surađuju s njom, ali nas sve veže Australija. Mi smo svi rasuti po cijelom svijetu i sami smo se dogovorili za ovaj projekt, a ono što će uslijediti biva kultivirano do veljače 2020.”