Dr. Bernardica Katušić – postmoderna u hrvatskoj literaturi

Postmoderna u hrvatskoj literaturi, relacija imeđu forme i sadržaja, stvarnog i fiktivnog, intertekstualitet i intermedialitet, eksplozija žanrovske literature, zanimljive su teme o kojima sam u srpnju 2014.  razgovarala s dr. Bernardicom Katušić s Instituta za slavistiku na Sveučilištu u Beču.

Dr. Bernardica Katušić predavala je dugo na Sveučilištu u Salzburgu i Innsbrucku, a sporadično i na Zagrebačkom sveučilištu. Njen znanstveni opus je širok, a usredotočen je na razdoblje moderne i postmoderne. Kao izvrsna poznavateljica hrvatske novije književnosti, u lipnju 2014. na poziv Hrvatskog Centra u Beču održala je predavanje o Antunu Gustavu Matošu povodom obilježavanja stote godišnjice od njegove smrti. Objavila je dva značajna djela o hrvatskoj literaturi postmodernog razdoblja “Slast kratkih spojeva” (2000) i “Das literarische Pendel” (2012).

Suvremena vizualna, scenska pa i glazbena umjetnost u svjesnoj potrazi za novim i originalnim često predstavlja mozaična rješenja poznatog i već viđenog, ali u novoj formi s pojedinačnim elementima dovedenim do savršenstva, često s akcentima na primjenjenoj digitalnoj tehnologiji, instalacije isl. Djela se prikazuju kao rezultanta velike snage i imaginacije, ali ponekad se doima kako se zapravo formom skriva neinventivnost. Iako gledatelj ili posjetitelj u publici postaje i “aktivan” sudionik djela, ipak ostaje nedodirnut.

Jasna Lovrinčević: “Koliko su naglašavanje forme i tehnički način stvaranja odnosno mozaični, hibridni prikazi aktualni u literaturi kao umjetnosti riječi?”
Dr. Bernardica Katušić: “To bi bila i osnovna razlika između tradicionalne i moderne književnosti. Početak moderne vidimo s početkom dvadesetog stoljeća gdje je odnos forme i sadržaja potpuno izmijenjen. Do tada je nositelj književne poruke bio sadržaj, a forma je oblikovala i imala ulogu uljepšavanja. U modernoj, još od vremena ruskih formalista, a što je Lockmann rekao svaki element u književnom djelu ima značenje. Pa tako i forma. Forma sugerira značenje i postaje nositeljem značenja. I ta tendencija je sve izražajnija. Forma i sadržaj ili su zamijenile uloge ili su postale ravnopravne. Forma sugerira značenje i ta tendencija postaje izražajnija. Relacija između njih fundamentalno se promijenila.”

Jasna Lovrinčević: “Znači, značenje se marginalizira?”
Dr. Bernardica Katušić: “Ne bih to rekla. Još je Umberto Eco govorio o otvorenom djelu, a Roland Barthes o eksploziji značenja. Za razliku od tradicionalnih djela koja su težila ka jednom značenju, određenoj poruci, postmoderna su višeznačna djela. Danas u središtu nema jedne istine, nema jednog značenja, zadnje značenje daje čitatelj.”

Jasna Lovrinčević: “Ponekad, stiče se dojam kako takvo djelo ne ispunjava osobu, odnosno čitatelj ostaje nedodirnut?”
Dr. Bernardica Katušić: “Literatura je višeznačna, propituje se više značenja i čitatelj se osjeća izgubljen. To je imanentno današnjem vremenu.”

Nekoliko znanstvenih radova Dr Katušić odnose se na autobiografiju pa je bilo zanimljivo čuti kako se jedna autobiografija procjenjuje literarno.

Dr. Bernardic Katušić: “Moramo odgovoriti na to pitanje promatrano kroz povijest. To je naravno različito. Kad pogledate povijest hrvatske književnosti, a slično je i u drugim, autobiografija kao žanr uopće nije zastupnjena. Ona je smatrana referencijalnim žanrom, znači žanrom koji nema estetske ambicijeniti niti je realizirana estetskim elementima nego se smatrala kao jedan dokumentarni prikaz neke osobe koja ima neku važnost u javnom životu. U novijoj književnosti, u razdoblju postmoderne, u posljednjih dvadeset i pet godina može se govoriti o žanrovskoj književnosti. Žanr doživljava enormu eksploziju. Istovremeno koriste se u književnosti najrazličitiji žanrovi i oni se resementiziraju, propisuju, preoblikuju itd. U tim općim strujanjima i autobiografija postaje jedan vrlo zanimljiv žanr koji se koristi u književnosti. U tom smislu, u današnjoj književnosti u razdoblju postmoderne niti više ni ne možemo govoriti o autobiografiji kao čistom žanru već se ona uzima kao predložak estetskoj tvorevini, književnom djelu.”

Kao primjer u novijoj hrvatskoj književnosti dr Katušić je navela djelo spisateljice Irene Vrkljan.

Dr. Bernardica Katušić: “Irena Vrkljan je jedna od najznačajnijih autorica najnovije hrvatske književnosti i ona se u svomu cjelokupnom stvaralaštvu jako služi elementima autobiografije. Tako njezin prvi romam “Svila, škare” bismo po nekim kriterijima mogli označiti kao autobiografiju, ali to nije autobiografija nego je roman. Njeno cjelokupno daljnje stvaralaštvo je prožeto autobiografskim elementima i ako pođemo od neke fiksne definicije što je to autobiografija, možemo to njeno cjelokupno stvaralaštvo, sva djela koja slijede iza tog njenog prvog romana više ili manje označiti kao autobiografiju. Da je autobiografija zaista važna u njenom opusu vidi se po tomu što je ponovno objavila roman “Svila, škare”, dala je i isti naslov, i citira, i poziva se na prvi autobiografski roman i ponovno ispisije svoju vlastitu autobiografiju.”

Jasna Lovrinčević: “Danas, pojedinci iznajmljuju pisce, često i za autobiografska djela koji za njih pišu tekst kojeg onda oni potpisuju. Kako se gleda na takva djela pošto se ona ne mogu više procjenjivati u odnosu na autora?”
Dr. Bernardica Katušić: “Danas je apsolutna eksplozija autobiografskog pisanja. Danas se teži što više biti otvoren. Nikad nije tako privatnost bila u javnosti kao danas. Osim toga danas je vrijeme upitno, to je vrijeme gdje ni u povijest više ne vjerujemo. Granica između toga što nazivamo u našem stručnom vokabularu, fikcije i fakcije, znači između onog što je izmišljeno i stvarno ili činjenično, nije više tako striktna. Upravo to brisanje granica između stvarnosti i izmišljenog je glavna karakteristika postmodernih književnosti i najnovijih književnih zbivanja. U tom kontekstu je autobiografija jako zanimljiva jer ona kao niti jedan drugi žanr to samim svojim žanrom, sadržajno i formalno, problematizira i aktualizira i tu bih vidjela razlog zašto je ona toliko zanimljiva, popularna i proširana.”

Fotografija u literaturi također je jedna od tema u bogatom i zanimljivom znanstvenom opusu dr. Katušić.

Jasna Lovrinčević: “U kojem smislu se fotografija koristi kao izričaj u književnosti?”
Dr. Bernardica Katušić: “U radovima koje sam objavila primarno pokušavam analizirati fotografiju u kontekstu kulturoloških književnih estetskih strujanja koja su poznata pod fenomenom intertekstualitet i intermedijalitet.
Kako sam već navela na primjeru autobiografije, tekstovi su svi isprepleteni međusobno, svaki tekst referira na neki drugi tekst i taj fenomen zove se intertekstualnost. Analogno tome imamo intermedijalnost. Mediji se međusobno prožimaju i to je možda najvidljivije u internetu. Naravno intermedijalnost je oduvijek bila kao što je kazalište, u kojem je zastupljeno više umjetnosti ali danas bismo rekli više različitih medija. Odkada su nastali novi tehnički mediji taj fenomen intermedijalnosti ne može se više zaustaviti niti pregledno sagledati koliko je on aktualan i širok. U tom kontekstu fotografija, po mom mišljenju, ima značajno mjesto jer je ona prva od novih elektronskih medija. Ona je baza za druge medije jer i film nije ništa drugo nego niz fotografija koje su postavljene jedna do druge. Na taj način nastaje pokret odnosno film, a onda je on baza za daljnje nove tehničke medije kao internet itd. Mene je zanimao taj fenomen fotografije, a s druge strane može se konstatirati i još jedan fenomen; fenomen intermedijalnosti. Nije samo da mediji utječu jedan na drugi neosvješteno nego i osvješteno. To je čest jedan knjižavni postupak, kontakt s jednim drugim medijem. Ja sam promatrala cijeli niz autora u hrvatskoj književnosti, mogu opet navesti Irenu Vrkljan jer i nju u tom kontekstu promatram. Njen roman “Svila, škare” koji se može označiti kao autobiografija i drugi njezin roman “Marina”, objavljeni su u zajedničkom izdanju koje se zove “O biografiji”, a između tih dvaju romana su objavljene autentične fotografije iz autoričinog života i to sad analiziram. Također analiziram od Zvonimira Mrkonjića jednu pjesmu koja se zove “Emendacije”. Sama pjesma je fotografija. Taj vizuelni estet me zanima i promatram to u hrvatskoj književnosti i pokušavam pokazato koliko se ta dva medija prožimaju i koliko je fotografija eksponirna u književnom djelu.”

Jasna Lovrinčević: “Kako Vi kao znanstvenik promatrate shvaćanje knjige kao proizvoda koji treba zadovoljiti tržište ,a ne i estetske kriterije?”
Dr. Bernarda Katušić: “To je faktor kojeg ne možemo eliminirati i koji postoji od osamnaestog stoljeća. Taj fenomen je sve vidljiviji i sve veću važnost dobiva u cjelokupnom književnom životu. Navela bih primjer dva hrvatska autora Zorana Ferića i Delimira Rešickog koji su stasali otprilike u isto vrijeme osamdesetih godina prošloga stroljeća, jedino možemo reći kako je Ferić nešto produktivniji, ali nakon što je postao popularan. Znači imamo dva autora koji generacijski i po estetskim kriterijima nemaju neke značajne razlike, možda bi ih neki kritičari ocjenili podjednako. Ferić doživljava veliki tržišni uspjeh, prevođenja na čitav niz jezika, nerjetko označavan kao najveće ime hrvatske postmoderne, a Rešicki ostaje nepoznat, marginaliziran, na rubovima hrvatske književnosti. Zašto je to tako? Razlog su upravo ti mehanizmi, produkcijski, tržišni koji su njega tako plasirali i kvalificirali. Ja bih kao znanstvenik pledirala da postoje istovremeno i druge institucije uz tržiste kao što su kritika, znanost, znanstveno predstavljanje i iščitavanje književnih djela u većem prostoru u medijima za ocjenjivanje književnih djela koje bi to izbalansirale.”

 

 

 

 

Comments are closed.

Impressum

© 2013 - 2019 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.