Zdravko Luburić – Sve moje napisane riječi odnose se na čovjeka

Zdravko Luburić

Svaki susret ili razgovor s pjesnikom Zdravkom Luburićem je poseban doživljaj snage riječi, uranjanje u njenu puninu, doživljaj njene ljepote, njene glazbe i ritma. To je svečanost riječi, ispunjena zvučnim slikama. Takav je i susret s Luburićevim djelom, bogatim pjesničkim opusom, kojeg čine pjesme u prozi pisane na hrvatskom, njemačkom i francuskom jeziku. Njegove pjesme su ušle u hrvatske, njemačke i belgijske, slovenske i makedonske, australijske i ruske antologije, a objavljuju se u hrvatskim, njemačkim, belgijskim i američkim časopisima. Dvije zbirke pjesama su mu uglazbljene, Requiem i Poeme symphonique. Njegova zbirka poezije Lennep, izdana 2012. i ponovno 2020. koja je već doživjela medijski odjek, posvećena gradu u kojem živi od 1966. godine, kako je autor najavio, bit će nanovo predstavljena ove godine u Remscheidu. Kao priznati književnik, pjesnik, esejist i prevoditelj Luburić je izabran za člana Međunarodne mediteranske akademije (Sjeverna Makedonija) i Hrvatske akademije znanost i umjetnosti u dijaspori.

Zdravko Luburić obradovao me je svojim javljanjem u veljači 2022. godine nakon čega smo vodili ovaj razgovor o njegovom najnovijem radu. U zadnjih šest godina radio je na pisanju četiri romana i nekoliko knjiga poezije u prozi. Prvi roman pod nazivom Šutnja bdije pred vratima izdan je 2020. godine, drugi roman Zemljino vrijeme misli i čeka 2021. godine, a treći s naslovom Nijemi krici otvorenih prozora trebao bi biti izdan početkom ljeta 2022. U međuvremenu je nekoliko njegovih pjesama iz zbirke pjesama Weh’ den Besiegten prevedeno na ruski jezik, objavljeno i predstavljeno u Moskvi, a knjiga Pakrac auf der slawonischen Erde bit će izdana ove godine.

Jasna Lovrinčević: “Vrijeme korone je za Vas bilo ispunjeno vrijeme. Kako ste rekli, objavili ste dva romana, treći je u pripremi za objavu i četvrti pišete. Vaša poezija je objavljena u Moskvi i sada spremate za objavu zbirku poezije Pakrac auf der slawonischen Erde. Dobili ste i Prvu nagradu na natječaju u Splitu za pjesmu koja se odnosi na Domovinski rat u Hrvatskoj kao i plaketu i zlatnu medalju Književno umjetničkog društva – Rešetari.”

Zdravko Luburić: “Ja se držim u ravnoteži, ali radim punim tempom i inspirativnim tokom, objavljujem na njemačkom i hrvatskom i u tom svojstvu teče moj svakidašnji život i to me potvrđuje da sam ego cogito, ergo sum.

Zbirka poezije u prozi Pakrac auf Slawonische Erde bit će ove godine izdana, a knjiga Pakrac na slavonskoj zemlji je već izašla na hrvatskom jeziku 2019. u izdanju Udruge Aldo u Slavonskom Brodu. Tu govorim o Pakracu, gradu gdje sam rođen i o Domovinskom ratu, ali u toj strukturi pisanja o obliku posttraumatskog opterećenja, odnosno poslijeratnoj bolesti naših dragovoljaca koji su doživjeli i vidjeli tolike strahote ratnog užasa i vriska. To je poezija u prozi. Zapravo sva moja poezija je poezija u prozi, iako objavljena u poetičkim stupcima. Ako objavim poeziju na hrvatskom jeziku, taj isti naslov primijenim i na njemačkom jeziku kao u ovom slučaju Pakrac na slavonskoj zemlji i na njemačkom jeziku Pakrac – auf der slawonischen Erde, ali to nije prijevod.

Jedan kolega, pravnik u Ivankovu mi je govorio o ratnim strahotama i događajima u Vinkovcima i okolici za Domovinskog rata i taj razgovor me je ponukao da napišem zbirke poezije o Domovinskom ratu u Pakracu i okolini na oba jezika. A isti taj užas sam opisao u svom drugom romanu Zemljino vrijeme misli i čeka.”

Jasna Lovrinčević: “Je li roman Šutnja bdije pred vratima Vaš prvi roman u smislu nove forme stvaranja?”

Zdravko Luburić i Saemus Heaney- dobitnik Nobelove nagrade (Fotografija u vlasništvu Zdravka Luburića)

Zdravko Luburić: “Nije prvi roman. Ja sam prvo počeo istinitije pisati prozu još kao dječak. Naime, prvi roman pisao sam kada sam imao 14 godina, nakon što sam pročitao toliki broj djela i na kraju i Anu Karenjinu od Tolstoja. Ja sam fanatično čitao i čitao. Kad sam pročitao jednu knjigu, iz džepa sam izvukao drugu knjigu. Kupovao sam fanatično autore dobrih i dubokih djela. Ta epika mi je dala inicijativu da pišem i poeziju u proznom obliku. Ja sam uvijek pisao prozu ali sam poslije tražio neki izvor u poeziji, ali nikad nisam pobjegao iz proznog opsega. U stvari ja sam bio uvijek u prozi, ali nekad sklon poeziji jer poezija ima sasvim drugi tanani oblik riječnih izraza. Uvijek sam pisao poeziju u prozi iako je pisana u obliku stupca. Ja pišem skladno, metaforično, sve mora imati duboko misaono značenje u svakoj izmjerenoj i izvaganoj riječi.

Sve moje napisane riječi odnose se na čovjeka, na njegovu sudbinu. Uvijek sam izbjegavao direktan, vidljiv i opipljiv izraz. Naime tražio sam simbolično obilježje riječi, ali tako da svaka riječ iskoči iz svog skrivenog i fantomnog obličja. Istina, tu bi se moglo reći da su toliki napisani tekstovi pesimističkog opsežja – istina pesimistički i otužni ako je tema tegobna i crna. Sve se to odnosi na psihu čovjeka, a to je takozvana podsvijest i uvijek u simbolističnom, ekspresionističnom i u najnovije vrijeme i u magičnom surealizmu, kao što će biti zbirka u prozi Anne – Elisabeth. U tom obliku se uvijek izražava moje stvaranje. Sve ove tanano transparentne izraze oblika a češće patološki korpulentnog podjarmljenog izraza naučio sam od Dostojevskog, Arthura Rimbauda i Franz Werfela, simbolista i ekspresionista.”

Jasna Lovrinčević: “Što vas je inspiriralo za pisanje romana, koje teme su vas privukle? Rekli ste kako je jedna od tema Vašeg drugog romana traumatski sindrom kod hrvatskih dobrovoljaca nakon Domovinskog rata.”

Zdravko Luburić: “U prvom romanu pod naslovom Šutnja bdije pred vratima, objavljenom 2020. riječ je o jednom mladom čovjeku Stjepanu koji je završio germanistiku i etnologiju i nakon diplomskog ispita došao u Lennep i bio zaposlen u Vijećnici grada Remscheida kao prevoditelj. Njegovi prijevodi odnose se na tolika zbivanja hrvatskih radnika u tvornicama, te nesretne slučajeve i samoubojstava tolikih izgubljenih ljudi i na kriminalne slučajeve. Upoznaje djevojku Angeliku koja ga uvodi u povijest gradića Lennepa, ali on ne nalazi ljubav u njoj i ona si oduzima život izgorjevši u vlastitoj kući. Stjepan žali za njom i sve svoje osjećaje prenosi na papir i počinje aktivno objavljivati svoje radove u mjesnim časopisima. On je uskoro postao priznat i poznat književnik. Upoznaje i drugu djevojku Fotini. Ali ni u njoj ni u sebi ne nalazi smiraj i ostavlja je, samo da bi bio slobodan. I onda upoznaje mladu djevojku Saru. Njezina majka, gospođa Graf se protivi njihovoj ljubavi jer Stjepan je bio skoro 40 godina star ali jer je i ona voljela tog popularnog književnika. Sara završava u bolnici i umire ne mogavši više živjeti bez svoga Stjepana. Stjepan je ostao sam sa svojim uvijek novim objavljenim djelima.

Poslije sam prešao na posttraumatsko opterećenje poslije Domovinskog rata dva Pakračanina, generala što je prikazano u drugom romanu Zemljino vrijeme misli i čeka.

Sin prvog generala Ivana, pravnik Branimir Terak je sa svojom suprugom Macom napustio Hrvatsku i zaposlio se prvo kao vozač kamiona za razdjeljivanje hrane tvornice Huckenbeck u Lennepu. Tu, za kratko vrijeme je vlasnik tvornice uvidio njegov vrijednost i imenovao ga meneđerom tvornice. Za kratko vrijeme Branimir je uzdigao firmu na nivo koji ta stara firma još nije imala.
Branimir napušta tvornicu i biva od grada Remscheida izabran za direktora Stadtwerke Remscheid.
Branimirov otac Ivan vrativši se iz Domovinskog rata kojega je trpio i snosio u sebi ne mogavši usnuti, trpeći sav užas rata kao i njegov prijatelj Jürgen, također general i Pakračanin.

General Ivan Terak voli Anu, ženu svog prijatelja Jürgena Bosaka, a general Jürgen Bosak voli Helmu, ženu svoga prijatelja Ivana Teraka. General Jürgen je sklon piću i raskalašenom životu. Jednoga dana Helma ubija svoga muža, a general Jürgen se vješa u kući svoje žene Janje. Janju nalazi kriminalna policija i dr. Wisskopp ispod njegovih nogu otrovanu.
Ovaj roman govori o tolikim smrtima naših Dragovoljaca koji su dali svoj život za današnju slobodnu i neovisnu Hrvatsku i evropsku zemlju.

Kako je sada pandemija, napisao sam i treći roman, a četvrti još pišem.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li pisali paralelno sva četiri romana?”

Zdravko Luburić: “Ne. Kada počnem s jednim naslovom, ni u kojem slučaju ne prelazim na drugu temu jer se držim čvrsto te teme koja me zaokupila, odnosno, ta tema me drži ne dajući mi da pređem na neki drugi opis. I kada završim tu temu, onda odahnem. Onda izaberem drugu temu. Ja pišem uvijek do kraja i kada prestanem, prestalo je sve i pripremam se drugom protagonisti.”

Jasna Lovrinčević: “Znači nema interferencije, ostajete koncentrirani na određenu misao ?”

Zdravko Luburić: “Ja ne želim i ne mogu se ometati nekim drugim objektima koji bi me ometali prilikom pisanja u meni već iskristalizirane teme, jer ja sam u dubini strukture toga što pišem, u tom sam zbivanju i njegovim svim unutarnjim nijansama. Kada uđem pisanjem u dubinu teme, ja se zaboravljam, ja zaboravim pandemiju i svijet i svoju sobu, jer sam prionut dubinom toga objekta koji se nalazi preda mnom i u meni. S njim sam permanentno u dijalogu i monologu.”

Jasna Lovrinčević: “Kako se zove Vaš treći roman i kada izlazi?”
Zdravko Luburić: “Treći roman se zove Nijemi krici otvorenih prozora i izlazi 2022.”

Jasna Lovrinčević: “Za prvi i drugi roman, rekli ste kako su vas inspirirali odeređeni ljudi?”

Zdravko Luburić: “Meni treba samo jedna vidljiva iskra, sa svim vidljivim, obuhvatnim i u svim glasnim izrazima sa svim obličjima. Recimo, jedna moja rodica iz Pakraca samo je rekla Dorica, deminutiv od Dora. I ja sam se našao u okrilju mlade djevojke Dore Krupićeve u Zagrebu, a onda ispred Kamenitih vrata. I ja sam odmah dobio svo postojanje te djevojke, psihičko i fizičko. Ja dobijem određenu sliku, ja dobijem odmah čitav sklad te osobe i opseg oko te iste osobe. I sada ako bih ja želio da se ta ista osoba poveže s nekim drugim elementima ili osobama ili drugim protagonistima onda to stvaram, ali uvijek uz taj prvi objekt. To je ta svjetleća statua koja me vodi kroz čitav sadržaj cijelog tog djela i onda i kroz samo razgranjivanje i širenje svih potrebitih oblika.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li bili nekad u dilemi da promijenite priču tako da sadržaj ide u nekom drugom smjeru? Kako birate naslov?”

Zdravko Luburić: “Ne. Nastala tema je čvrsto ukotvljena i smještena u meni i ona me vodi i vodi i ja idem za njom ili sam u njoj i to sve prate moja slova. Ja bih bio dosta misaono ukočen kada bih počeo pisati svoj roman pa me netko prekinuo sa zahtjevom da napišem hitno neku pripovijetku ili tekst ili da pređem na neki prijevod. Sve ima svoj red, sklad i uvjetovanje.

Naslov Šutnja čeka pred vratima je strpljivo čekanje pred vratima. Ona želi ući i ne želi jer je opterećena svojom šutnjom koja u sebi snosi i nosi čitav sadržaj i svu težinu koja je nastala u romanu. Ona ne zna govorit i ne može govoriti jer ima sve u sebi i sve to snosi u vlastitoj dubokosti jer, znate, suhe suze i one koje teku, nisu iste. Suhe suze mogu biti stoljetne i uvijek postojane, a tečne, one plaču evo sada.

Ili Zemljino vrijeme čeka jer misli, ima strpljenja, čeka i čeka jer zna da će sve, ama baš sve doći k njoj u njezino okrilje. A ona pohranjuje i čuva sve što se zbilo ili što će se dogoditi i to isto će se vratitu u njezino okrilje. U naslovu se nalazi čitava struktura samog sižea tog romana. U svakom mom djelu naslov je uvijek izmjeren i mora odgovarati sadržaju. Ponavljam – mora.”

Jasna lovrinčević: “Nevjerojatna snaga stvaranja i nadahnuća, od 2019. do 2022. napisali ste tri romana. Znači kontinuirano ste pisali, stiče se dojam da nije bilo predaha?”

Zdravko Luburić

Zdravko Luburić: “S četvrtim romanom sam tek došao do četrdesete stranice. Čovjek je jednostavno zatvoren pod pandemijom ovdje u Remscheidu. Ako bih otišao negdje, to je tamo gdje bih mogao popiti kavu i popušiti lulu, a sada je sve zatvoreno. Sada pod pritiskom ove najnovije varijante virusa korone, omicrona, moraš ostati kući, i onda samo pišeš i pišeš ili telefoniraš i u tom obliku teče sve i vrijeme.”

Jasna Lovrinčević: “Jeste li pisali o koroni? Zanimljivo mi je kako je ova pandemija djelovala na umjetnički izražaj?”

Zdravko Luburić: “Četiri pjesme napisao sam o pandemiji i poslao Društvu neovisnih njemačkih autora, FDA.

Ja mogu samo reći, tko se može izolirati, on se izolirao i on se čuvao jer taj virus ne poznaje lica i slatko se ugnijezdi u svako tijelo. Nije ništa drugo preostalo; bio si kao u pritvoru virusne tamnice i u samici morao si sam sebi normirati svoje vrijeme. Imao si neke kontakti na rastojanju od jedan i pol metra ispod maske. Ja zapravo nisam ni osjetio prijetnje i bojazni virusa; kući sam bio ovdje u svom bunkeru okružen knjigama. Imam jako dobru biblioteku od oko 2000 knjiga. Tamo gdje ja idem, gdje ja pijem kavu i pušim u Remscheidu, zatvoreno je.”

Jasna Lovrinčević: “Pišete li cijeli dan?”
Zdravko Luburić: “Ja imam određenu disciplinu i držim se određenog recepta, nešto slično kao što je Ernest Hemingway prakticirao: svaki dan po 150 rečenica. I ja se dignem oko sedam-osam sati, pijem kavu, uzmem svoju lulu i pišem do dvanaest sati i onda opet oko šesnaest sati uputim se u grad.”

Jasna Lovrinčević: “Nije vam teško pala izolacija?”
Zdravko Luburić: “Ova izolacija mi nije teško pala jer da je i nije bilo ja bih pisao, možda ne tim zauzećem, tim intenzitetom, ali bih pisao. Ja sam književnik i ja stvaram. Kao književnik imaš jednu funkciju: pisati stvarati i sebe potvrditi napisanim riječima. Tako vrijeme ujedno prolazi i sadržaj mog svakidašnjeg života.”

Comments are closed.

Impressum    Privacy Policy

© 2013 - 2020 uvihoruvremena.com. Alle Rechte vorbehalten.